Analiza sažetka presude Dariju Kordiću

    6

    Dario Kordić osuđen je prema članku 7(1) Statuta haškog suda, dakle prema individualnoj odgovornosti, ali kao političar, koji da je provodio politiku koju je postavio netko iznad njega, a koja je dovela do sukoba i posljedično tomu do zločina poput onog u Ahmićima.

    To je ono što stoji u presudi raspravnog vijeća, a istu stvar je manje-više potvrdilo i žalbeno vijeće. Da bi dokazalo takvu Kordićevu odgovornost, tužiteljstvo je moralo dokazati dvije osnovne teze:

    1. Da je HVO bio taj koji je napao Armiju BiH u Lašvanskoj dolini

    2. Da je taj sukob bio međunarodnog karaktera, odnosno da je to bio sukob između Republike Hrvatske i Republike BiH.

    dario kordićPrema našem dubokom uvjerenju, tužiteljstvo nije uspjelo niti izbliza dokazati niti jednu od ove dvije ključne teze, bez obzira na to što je raspravno vijeće zaključilo drugačije. Da bi mi ojačali ovaj naš stav, morat ćemo iznijeti i argumente. A argumente ćemo iznijeti na način da ćemo pokazati što mi mislimo da se tu dogodilo i kako se to dogodilo, kako i zašto je uopće došlo do tog sukoba, a isto tako ćemo pokazati nalaze raspravnog vijeća i objasniti zašto mi mislimo da su oni došli do totalno krivih zaključaka pogrešno i krivo tumačeći dokaze, te dajući nekim svjedocima i njihovim svjedočenjima veću težinu od one koju su im trebali dati, dok su u isto vrijeme svjedočenja nekih drugih svjedoka zanemarena od strane sudskog vijeća.

    Uvjereni smo i da ćemo uspjeti pokazati kako je sudsko vijeće, u želji da pošto-poto osudi Kordića, koristilo dijelove svjedočenja nekih svjedoka koji nisu išli na ruku obrani, a zanemarivalo dijelove svjedočenja tih istih svjedoka koji su išli na ruku obrani. Mi ćemo se stoga sad vratiti na čitanje presude Dariu Kordiću i Mariu Čerkezu odnosno na čitanje sažetka presude u kojem su navedene sve glavne teze iz te presude:

    Teze:

    1. Približno na 5:10 (peta minuta i deseta sekunda) ovog videa sudac May kaže da je utvrđeno stanje međunarodnog sukoba, odnosno da je Hrvatska bila u ratu s BiH. Ova teza je ključna ne samo za proces Kordiću, nego za sve procese BiH Hrvatima i zato ćemo tu tezu detaljno obraditi u idućim bilješkama, jer je riječ o velikom gradivu koje nije moguće obraditi u svega jednoj bilješci. Također, za shvaćanje kako je došlo do nalaza raspravnog vijeća o međunarodnom sukobu u predmetu Kordić bit će potrebno obraditi poglavlje o međunarodnom sukobu u predmetu Blaškić. Teza o međunarodnom sukobu je pitanje svih pitanja, jer bez te teze u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović ne bi bilo moguće podizanje optužnice za zločinački pothvat protiv šestorke, odnosno, teze o međunarodnom sukobu u navedena tri predmeta su kralježnica i srž optužnice i za sad nepravomoćne presude za UZP na čelu s Franjom Tuđmanom, protiv Prlića, Praljka, Petkovića, Čorića, Stojića i Pušića. Morat ćete biti pritom malo strpljivi, jer smo mi već pripremili bilješke o tome, gotovo je jedno 80% posla, i čim to rješimo do kraja to će ići ovdje, a budući da se radi o najapsurdnijem dijelu presude u sva tri predmeta, pogotovo u predmetu Kordić-Čerkez, to ćemo vam pokazati baš onako kako se dogodilo, i vjerovatno bar polovica vas neće vjerovati da je moguće da jedan međunarodni sud tako krivo i tako tendenciozno tumači dokaze.

    2. Približno na 6:20 sudac May spominje osnivanje HDZ-a BiH, a približno na 6:40 kaže kako je to bio „ogranak hrvatske stranke, nacionalističkog HDZ-a“ Sudac May davanjem pridjevka „nacionalistički“ ovdje zapravo na neki način kriminalizira uvođenje višestranačja i osnivanje novih stranaka naspram do tada vladajuće i jedine postojeće komunističke partije. Teško je ne primjetiti kako May izgovara pridjevak „nacionalistički“, kao da je to nešto izvan okvira zakona. Mi ga možemo podsjetiti da se neke stranke zovu „socijalističke“ i da čak u EU-parlamentu postoji grupacija socijalističkih stranaka, što mi po svom demokratskom pravu smatramo puno opasnijim od nacionalističkih stranaka, odnosno, socijalizam smatramo opasnijim po ukupno čovječanstvo nego nacionalizam. HDZ i HDZ BiH su državotvorne i domoljubne snage, za koje se koristi izraz „nacionalizam“ dok se državotvorstvo i domoljublje (patriotizam) smatraju eufemizmom za nacionalizam. Postavlja se pitanje, možemo li mi socijalizam smatrati eufemizmom za komunizam, vodeći se istom tom logikom? Bilo kako bilo, činjenica da je neka stranka nacionalistička, kao i činjenica da je neka stranka socijalistička, po nekim ustaljenim normama i po međunarodnom pravu ne kriminalizira te stranke u samom startu kao što je to na jedan izvjestan način ovdje učinio sudac May.

    3. Na približno 7:10. Sudac May kaže kako je HZ HB osnovana s ciljem da jednog dana postane dio teritorija RH. Mi smo već u svojim ranijim bilješkama točno naveli kako i zašto je osnovana HZ HB. Ona je osnovana u uvjetima opće agresije na Republiku Hrvatsku od strane Srbije, gdje su Hrvati vidjeli što se događa, a u svijetlu činjenice da Srbi 2/3 agresije na Republiku Hrvatsku vrše s teritorija BiH, pa su se organizirali da se njima ne bi dogodila ista stvar. HZ-HB osnovana je i zato jer su 2. kolovoza 1991. godine Karadžić i Filipović potpisali „historijski sporazum“ koji je implicirao ostanak BiH u krnjoj jugoslaviji odnosno velikoj Srbiji, i koji je praktički predstavljao pakt o nenapadanju Srba i Muslimana, s tim da su Srbi očito računali da taj sporazum vrijedi i da im treba samo do onog trenutka dok napadaju Hrvatsku. Kad su prešli u proljeće 1992. u opću agresiju na BiH, Srbi se više nisu držali tog sporazuma. Isto tako, kad je početkom listopada 1991. godine srbocrnogorski agresor na Hrvatsku u prolasku prema Mostaru i Čapljini razorio devet sela u općini Ravno u BiH naseljeno pretežito hrvatskim stanovništvom, kuće srušio i spalio, a stanovništvo protjerao, Alija Izetbegović izjavljuje „To nije naš rat“. To je bila točka u kojoj je Hrvatima u BiH postalo jasno da nema smisla više čekati Muslimane da bi se ustrojio zajednički okvir za obranu BiH od velikosrpske agresije pa su Hrvati odlučili ustrojiti svoj okvir za organizaciju obrane od agresije, i taj okvir nazvan je Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna (HZ HB). Dakle, ova teza suca Maya i njegovog vijeća je potpuno promašena.

    4. Na približno 9:40, sudac May čita kako je HVO napao Busovaču 25. siječnja 1993. godine. Mi tvrdimo da je bilo upravo drugačije, da je Armija BiH napala HVO. Ovo pitanje je opet malo opširnije, a pošto vijeće suca Maya ovo vidi kao početak sukoba u Lašvanskoj dolini, mi sad obećavamo da ćemo ovom pitanju, sukobu u Busovači od 25. siječnja 1993. godine posvetiti čitavu iduću bilješku. U najkraćim crtama, mi tvrdimo da je sukob u Lašvanskoj dolini počeo 19. siječnja 1993. godine kad je u Kaćunima postavljena blokada kojom je Kiseljak odvojen od Busovače, i kad su ubijena dva vojnika HVO-a, a zatim se to proširilo u napad na Bilalovac i Neziroviće i ostala sela koja su se nalazila na pravcu od Kaćuna do Fojničkog raskrižja. 25. siječnja napadnuta je Busovača a svega dan kasnije, 26.siječnja počinjen je brutalni pokolj hrvatskih civila i ratnih zarobljenika u selu Dusina u blizini Busovače.Pokazat ćemo da su ti napadi bili dio šireg vojnog plana, strateškog ofenzivnog plana Armije BiH protiv HVO-a.

    5. Na približno 11:40 sudac May kaže kako su „napadi HVO-a bili dio plana koje je sačinilo vodstvo BiH Hrvata.” Mi tvrdimo da on za takvu tezu niti ima, niti je pružio jedan jedini dokaz. Tu tezu ćemo pobijati na način da ćemo sastaviti ovu bilješku koju smo najavili pod točkom 4. i da je tu riječ o napadu Armije BiH, i to po planu djela muslimanskog vodstva od kojih dio pada na unitariste tipa Sefer Halilović, a dio na islamističke ekstremiste poput braće Čengić. Naravno, sve pod budnim okom Alije Izetbegovića i KOS-a koji je infiltrirao nekih 80% ljudi na čelna mjesta u AID-u, muslimanskoj obavještajnoj službi.

    Nakon što je izgovorio ovih 5 osnovnih teza, za koje tvrdimo da su potpuno netočne, da su donesene na silu, ekstenzivno i bez dovoljno kvalitetnih dokaza, počinje povezivanje spornih događaja s tim tezama, a onda i trpanje Kordića u čitav taj kontekst koji je utvrđen potpuno netočno i krivo.

    Kao što smo to rekli i zadnji put, ova teza jednostavno nije točna. Naime, na približno 9:40, a zatim ponovo na približno 23:45, sudac May kaže, dakle dva puta, kako je Kordić osuđen po članku 7 stavak 1. Statuta, dakle po individualnoj odgovornosti, a ne po članku 7 stavak 3. Stauta, odnosno po zapovjednoj odgovornosti. Općenito, u svrhu boljeg razumjevanja svega ovoga što mi pišemo, preporučamo svima koji nas čitaju da prouče Statut ICTY-a, jer će im to pomoći da bolje prate naše bilješke, odnosno da ih prate s puno boljim razumijevanjem.

    To je kao da igrate neku igru a ovo su vam pravila. Ili, ono što je za neku državu Ustav, to je za takve institucije poput ICTY-a Statut. Ako vam je to puno štiva, onda bar pozorno proučite članke 2. 3. 4. i 5. koji se tiču oblika počinjenja kaznenih djela. Isto tako, proučite članak 7. Stauta koji se tiče oblika odgovornosti optuženih. To je minimum koji morate savladati, jer ćete teško moći pratiti dalje ako to ne svladate. A to zbilja nije teško. Mi pogotovo skrećemo pozornost na članak 2. Statuta koji se odnosi na Kršenje Ženevskih konvencija iz 1949. godine, jer za kaznena djela koja se vode kao kršenje Ženevske konvencije a koja su pobrojana u članku 2., nije moguće suditi ako nije utvrđen međunarodni karakter sukoba. Dakle, ponavljamo još jednom i podvlačimo, jer je to vrlo bitna, stvar, možda i najbitnija, svakako ključna u cijeloj priči: Nije moguće suditi za kršenje Ženevskih konvencija prema članku 2. Statuta haškog suda u unutarnjem sukobu, odnosno građanskom ratu, već samo u međunarodnom sukobu, odnosno sukobu između država. A mi smo ponavljamo, uvjereni da nema dokaza koji potvrđuju tezu o međunarodnom sukobu. Dakle, nakon onih pet osnovnih teza koje je naveo sudac May, a koje se opet mogu reducirati u one dvije osnovne teze koje smo mi istakli na početku ovog teksta, odnosno, da je postojao plan za „podjarmljivanje Muslimana“ kroz progon, ubojstva itd, i da je taj plan politički, May skače na izmišljeni sastanak u hotelu „Vitez“ od 15. travnja 1993. godine, odnosno na izmišljenu činjenicu da je Kordić bio na tom sastanku.

    Rekapitulacija tog izmišljenog događaja nalazi se na u paragrafu 610. Presude: 610. Međutim, postoje direktni dokazi da je HVO planirao napad sljedećeg dana na nizu sastanaka toga poslijepodneva i večeri. To je u svom svjedočenju izjavio svjedok AT koji je i sam imao viši čin u 4. bojni vojne policije HVO-a. Prema tvrdnji tog svjedoka, prvi sastanak bio je sastanak političkog vođstva. Održan je u kancelariji pukovnika Blaškića u hotelu “Vitez”, trajao je sat i po i na njemu je bio prisutan Dario Kordić. Svjedok sam nije bio prisutan, ali je vidio neke od onih koji su bili prisutni, npr. Ivana Šantića, Peru Skopljaka i Zorana Marića. O sastanku ga je obavijestio Paško Ljubičić (komandant 4. bojne vojne policije) dok je sastanak još trajao. Paško Ljubičić je rekao da se radi o sastanku političkog vođstva i da je prisutan Dario Kordić 1138 Zatim je održan drugi sastanak (koji je takođe trajao oko sat i po) u Blaškićevoj kancelariji kojem su prisustvovali, između ostalih, Paško Ljubičić, Ante Slišković, Mario Čerkez i Darko Kraljević. Za vrijeme tog sastanka Paško Ljubičić je došao u kancelariju svjedoka u hotelu “Vitez” i rekao mu da je na prethodnom sastanku donesena odluka da se ujutro napadnu Muslimani (zato što je uhvaćena poruka da će Muslimani napasti tog jutra) i da se utvrđuju pravci napada za jedinice koje će u tome učestvovati.1139

    Izvor: http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

    Već površno promatrajući ovaj paragraf vidi se nekoliko nelogičnosti. Kao prvo, svjedok AT uopće nije bio na tom sastanku na kojem on tvrdi da je bio Kordić. Tvrdi da mu je to rekao Paško Ljubičić. To je koliko je nama poznato, u svim sustavima svjedočenje iz druge ruke, po čuvenju, rekla-kazala, i sumnjamo da bi sudac May u nekom predmetu na engleskom sudu prihvatio takvo svjedočenje.

    Da bi takvo svjedočenje bilo valjano trebao bi ga potvrditi Paško Ljubičić. Međutim, raspravno, a i žalbeno vijeće to ne vidi tako, jer oni smatraju da je normalno da Paško Ljubičić neće potvrditi tu priču, jer bi onda sam sebe teretio, budući da upravo na njega i na Antu Sliškovića gađa ta famozma Nobilova „dvostruka linija zapovjedanja“, odnosno po Nobilu, njih dvojica su bili ti koji su po Kordićevim napucima radili nešto Blaškiću iza leđa. I što sad? Oni neće uzeti kao relevatno to što Ljubičić nije potvrdio tu priču zato jer Ljubičić time spašava vlastitu kožu, ali to što AT izmišljajući takvu priču spašava svoju kožu, oni to ne vide kao problem. A problem je, jer u prvom retku paragrafa 610. Vijeće suca Maya tvrdi kako „postoje direktni dokazi“. Također, u tom paragrafu piše i ovo: „O sastanku ga je obavijestio Paško Ljubičić (komandant 4. bojne vojne policije) dok je sastanak još trajao.“ Pa dobro, je li Paško Ljubičić bio na tom sastanku ili nije bio, ili je bio tamo dok je vidio Kordića a onda je izašao sa sastanka samo zato da bi svjedoku AT, zapovjedniku satnije, svom podređenom, rekao da je Kordić nazočan na tom sastanku? Zvuči nekako šuplje. Zatim, piše da je nakon toga održan i drugi sastanak, na kojem je su bili Paško Ljubičić, Ante Skišković, Mario Čerkez i Darko Kraljević, i da je Paško Ljubičić za vrijeme tog sastanka došao u kancelariju svjedoka i rekao mu da je uhvaćena poruka kako Muslimani spremaju napad. Iz ovog bi mogli zaključiti da je Pašku Ljubičiću tog dana najvažnije bilo napuštati sastanke kojima je nazočio, samo da bi što hitnije brifirao svog ne nadređenog, nego podređenog. Ovo zvuči još više šuplje.

    U paragrafu 614. ove presude stoji kako je svjedok AT u protuispitivanju na direktno pitanje Kordićeve obrane kazao kako tog dana 15. travnja nije vidio Kordića u Vitezu niti jednom. U istom paragrafu obrana ističe da osim iskaza svjedoka AT nema niti jednog drugog dokazu o održavanju tog sastanka pa tako ni bilješke u dnevniku dežurnog časnika o tome da je taj sastanak uopće održan.

    U paragrafu 610. Kao što smo vidjeli, stoji rečenica: „Svjedok sam nije bio prisutan, ali je vidio neke od onih koji su bili prisutni, npr. Ivana Šantića, Peru Skopljaka i Zorana Marića.“ U paragrafu 615. pak, obrana navodi kako je Zoran Marić, predsjednik HVO-a u Busovači svjedočio pred sudom i opovrgao da je sudjelovao na takvom sastanku. On je rekao da se tog dana nalazio kod kuće u selu Ravnom kod Busovače i da, dok je bio tamo, općina je napadnuta u 15:30 sati. Tada je započelo granatiranje i nastavilo se tijekom noći jer su muslimanske snage napale područje Kubera, sjeverozapadno od te općine. Ovo svjedočenje je sukladno s ona tri svjedočenja koja smo objavili u prošlim bilješkama u svezi napada Armije BiH na Kuber 15. travnja. Zatim u pragarafu 616. Obrana se poziva na iskaz Joze Sekića, predsjednika HVO-a u Novom Travniku koji je porekao da je na tom sastanku bio on ili bilo koji drugi predstavnik Novog Travnika. Zatim u paragrafu 617. Koji počinje po nama smiješnom tvrdnjom, kako „nisu izvedeni nikakvi direktni dokazi o tome gdje se Dario Kordić nalazio nakon konferencije za tisak 15. travnja.“ Pa ako nisu izvedeni nikakvi direktni dokazi o tome gdje je bio, zašto su onda oni povjerovali baš svjedoku AT koji tvrdi da je bio na sastanku u Hotelu „Vitez“. Mi smatramo da kad se nekoga šalje na robiju od 25 godina treba se imati puno jače dokaze od iskaza svjedoka koji je mjenjan, u kojem on sa sebe skida odgovornost, a koji je također u slučaju Blaškić, u žalbenom postupku, proglašen nevjerodostojnim.

    Brigadir Grubešić, a to stoji također u paragrafu 617. je čuo da je Kordić u to vrijeme bio na ručku u svojoj kancelariji u Tisovcu, na što je tužiteljstvo reklo da je Kordić i pored toga imao vremena stići na sastanak u hotel „Vitez“. Svjedok je tad odgovorio da je uz barikade i probleme na punktovima tih nekoliko kilometara moglo značiti i do 40 minuta oduzetog vremena. I to je to što se tiče fantomskog sudjelovanja na fantomskom sastanku, za kojeg ne postoji niti jedan jedini dokaz osim iskaza tajnog svjedoka AT, dok s druge strane postoji čitav niz uvjerljivih argumenata iz kojih se vidi da ovaj svjedok nije govorio istinu. U jednoj prošloj bilješci secirali smo iskaze svjedoka AT i zaključke raspravnog vijeća i vezi s tim: Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage

    Budući da je to još veća hrpa besmislica od ovih navedenih u paragrafu 610. potpuno je nerazuman zaključak vijeća izrečen u prvoj rečenici paragrafa 631.:631. U tim okolnostima, i u nedostatku suprotnih dokaza, Pretresno vijeće je uvjereno da je Dario Kordić bio prisutan na sastancima političara na kojima je odobren napad od 16. aprila 1993. Teret dokazivanja je uvijek na tužiteljstvu. U svakom pravnom sustavu, pa tako i na haškom sudu. Međutim, on ovdje ima jedno sumnjivo svjedočenje koje pravda sumnjivim argumentima, i onda zaključuje kako obrana nema dokaza da Kordić nije tamo bio, iz čega on i njegovo vijeće smatraju da imaju pravo izvući zaključak da je on tamo bio? I kako ćemo se mi onda oteti dojmu da se njega htjelo osuditi pošto-poto, makar i na silu?

    Dalje, na približno 14:05 sudac May navodi kako je 18. travnja eksplodirao kamion-bomba u Starom Vitezu, i da je to teroristički čin kojeg su počinili pripadnici HVO-a, ali da nema dokaza koji Kordića i Čerkeza povezuju s tim. Mi ne znamo baš tko se služi terorizom i auto-bombama, i je li to prispodobivije mudžahedinima koji su ratovali kod Viteza ili Hrvatima. To ostavljamo vama na procjenu.

    Zatim na približno 15:00 May navodi kako je 19. travnja granatirana tržnica u Zenici, da ja poginulo 15 ljudi i da ih je više ranjeno. Vijeće tvrdi da je HVO odgovoran za taj napad (u što mi nismo baš sigurni) ali da se taj napad ne uklapa u obrazac ostalih napada te nije dio zajedničke zamisli ili plana, pa zato ne mogu zaključiti da je Dario Kordić bio umješan u taj napad. Dakle, ako postoji neki zločin, za koji sudsko vijeće smatra da je dio obrazca kojeg su oni zamislili, a za kojeg nemaju nikakve dokaze, Dario Kordić je kriv bez obzira ima li on bilo kakvog sudioništva u nečem takvom ili nema. I to je ono što je poanta zapravo ove presude. Oni su sebi zamislili da postoji plan za progon Muslimana izrađen u vrhu vodstva BiH Hrvata, a koji se onda preko međunarodnog karaktera sukoba proteže na Tuđmana i na Hrvatsku. I ako sud smatra da je nešto dio tog zamišljenog obrasca utemeljenog na predrasudama i pretpostavkama a ne na činjenicama i dokazima, Kordić je kriv makar bio najneviniji tamo.

    Potom, od 16:00 do 16:40 sudac May priča kako je u općini Kiseljak, (koja je nakon blokade Kaćuna bila fizički odvojena od Busovače i Viteza) u lipnju počeo „novi val napada HVO-a, među ostalim na selo Tulice gdje je poginulo 12 ljudi”. Zaključuje kako je to bio dio scenarija koji se ne bi mogao dogoditi bez pristanka lokalnog politička vodstva utjelovljenog u liku Daria Kordića. Dakle, on kaže da je u općini Kiseljak HVO izveo nekakav napad a nakon toga iznosipretpostavku a ne činjenicu, da se to „ne bi moglo dogoditi bez Daria Kordića“. Za demantiranje te idiotske pretpostavke ne moramo se truditi mi, jer je to u istom ovom sažetku presudu učinio upravo sudac May. Jer on odmah nakon ovoga, počevši od 16:40, govori kako su se zbivanja u listopadu 1993. prenijela u općinu Vareš i onda spominje Stupni Do.

    Od 17:05 do 17:15 May kaže: „Nije se osporavalo da su za taj zločin odgovorni Ivica Rajić i njegovi ljudi iz Kiseljaka.“ Dodaje da je selo bilo vojno branjeno ali to ne opravdava ono što se tamo dogodilo. I onda na 17:25 kaže: „Međutim, vijeće smatra da su utjecaj i ovlasti Daria Kordića bili koncentrirani u dolini Lašve i nisu dosezali Stupni Do, koji je dakle bio van polja njegovog utjecaja i da napad na ovo selo nije bio zajedničke zamisli ili plana u kojima je sudjelovao Kordić“. Dakle, Kordić koji je imao utjecaj samo u Lašvanskoj enklavi u jednom slučaju je bio kriv za nešto što se događalo na području Kiseljaka koji nije u Lašvanskoj, već prije u Lepeničkoj enklavi, i koji je fizički, kod Kaćuna, odvojen od Lašvanske enklave. A kad je ekipa iz Kiseljaka otišla u pomoć Varešu, i kad se dogodio navodni zločin u Stupnom Dolu (kažemo navodni, jer je tamo istraga rađena još površnije i još nekvalitetnije nego u Ahmićima i tu zapravo nitko ne može reći što se točno dogodilo osim da je Stupni Do, baš kao i Ahmići, bio potpuno legitiman cilj HVO-a koji je bio vojno branjen. Ali recimo, rasprave radi da se tamo dogodio zločin. Kako to da je odgovoran Ivica Rajić, a kad se dogodilo na području Kiseljaka onda nije bio odgovoran Ivica Rajić nego Dario Kordić? I opet, kako se oteti dojmu da se Kordića htjelo osuditi pošto-poto, makar i na silu?

    Zaključit ćemo ovu bilješku s još dvije stvari iz ove analize čitanja sažetka presude raspravnog vijeća. Prvo je s početkom na 20:50 gdje su odbačene teze obrane da su i Hrvati bili proganjani i ubijani i da je to bio građanski rat. Sudac May čak dodaje da su „zločini počinjeni nad pojedinima Hrvatima – irelevantni“? Dodaje kako se doduše za te zločine može suditi u nekom drugom procesu, ali kako ta činjenica nije bitna za ovaj proces. A bitna je i ne može biti bitnija. Naravno da jedan zločin ne opravdava drugi zločin kad je u pitanju procesuiranje kaznenog djela po kaznenom pravu po optužnici koja optužuje osobu da je počinila, zapovjedila ili zataškala određena kaznena djela.

    Međutim, mi ovdje imamo političku odgovornost, gdje se bez ikakvih dokaza optužuje politiku da je napravila nekakav zločinački plan i da su onda zločini koji su se dogodili protiv Muslimana posljedica takvog plana. Dajte, što vi mislte, da li je logičnije da nakon zločina koje su Muslimani počinili protiv Hrvata neki od Hrvata počine zločin iz osvete kao motiv, ili da je to zbog politike?

    Mi ne znamo je li Miroslav Bralo zvani Cicko ubijao Muslimane po Ahmićima kao osvetu za Dusinu, ili za Šušanj, ili zato jer su poginula tri pripadnika HVO-a u „nebranjenom selu“, ili je pak Cicko-Bralo ubijao po Ahmićima zato jer je Franjo Tuđman 1968. godine u svojoj knjizi zapisao da kad je već Vojvodina dodijeljena Srbiji kao autonomna pokrajina, da je isto tako BiH trebala biti dodjeljena Hrvatskoj kao autonomna pokrajina, a što se i u procesu Blaškiću i Kordiću i sad šestorki uzima kao dokaz Tuđmanovih pretenzija prema BiH, a iz čega dalje slijedi sve ovo o čemo smo do sad pisali? Opet, to vi sami za sebe procijenite. Mi mislimo da se ne mogu zločini nad Hrvatima izdvajati iz konteksta kao irelevantni, jer smo sigurni da ako ne svi, a onda bar dio zločina koje je počinio HVO su direktna posljedica tih zločina koje su Muslimani počinili nad Hrvatima.

    I za kraj, na 22:00 May kaže Kordiću kako on nije osmislio taj plan nego je bio samo lokalni dužnosnik koji je provodio taj plan. Isto tako, na 31:50 ponovo ponavlja da Kordić nije glavni pokretač politike koja je dovela do zločina. Drugim rječima, on mu je rekao: „Ti si sitna riba i služiš nam samo da izgradimo pravne temelje da sutra možemo suditi Praljku, Prliću, Petkoviću itd a posredno preko njih našim od prve zacrtanim metama: Mati Bobanu, Franji Tuđmanu i Gojku Šušku!!”

     

    M.I / Šestorka HercegBosne

    facebook komentari

    • S neba pali?

      A odakle mudžahedini u Vitezu?
      Otkuda su došli?
      Preko čije teritorije?
      Tko ih je sproveo?

      • Aca

        Nebeski narod ih izbacio iz vasione!? Imate li vi razumno objašnjenje? kakav podatak možda?

      • Pretpostavljam da ti znaš.. ili si sudionik!? Ja ih nisam zvao niti sam ih doveo!

    • S neba pali?

      A odakle mudžahedini u Vitezu?
      Otkuda su došli?
      Preko čije teritorije?
      Tko ih je sproveo?

      • Aca

        Nebeski narod ih izbacio iz vasione!? Imate li vi razumno objašnjenje? kakav podatak možda?

      • Pretpostavljam da ti znaš.. ili si sudionik!? Ja ih nisam zvao niti sam ih doveo!