Pratite nas

Analiza

Andrej Plenković o medijskim spekulacijama: Riječ je o stavovima i komentarima autora s kojima nemam veze

Objavljeno

na

Ime Andreja Plenkovića posljednjih se tjedana u djelu medija pokušava vrlo ciljano koristiti kao mogući detonator za otvaranje novih unutarstranačkih razračunavanja u HDZ-u i Domoljubnoj koaliciji.

[ad id=”93788″]

Podsjećanja radi, sve je započelo interviewom objavljenim u Nacionalu u kome je Nedjeljko Matić, dugogodišnji Mesićev i Manolićev suradnik, koji se tijekom izborne noći, u izbornom stožeru MOST-a, nije odvajao od Drage Prgometa, izravno označio Andreja Plenkovića.

Pošto je riječ o mediju obnovljenom za potrebe Josipovićeve predizborne kampanje, koji je mjesecima forsirao medijske istupe i navode Jože Manolića, Zorana Kotnika i Ante Barišića, u kojima su, uglavnom, jedan drugom bili svjedoci ili su se pozivali na Stjepana Mesića, zbog čega su uostalom Manolić i Barišić, ali i Nacional, završili na Sudu, Matićeva se prozivka činila logičnim nastavkom tih pokušaja pakiranja i nanošenja političke štete HDZ-u i Tomislavu Karamarku osobno.

Međutim, kad se nakon izbora ime Andreja Plenkovića iznova počelo pojavljivati u cijelom nizu meinstream medija, od HRT-a, preko tabloida “24 sata” i Večernjeg lista, pa sve do niza drugih medija i portala, odlučili smo istražiti što se iza svega krije. Kako bi u što potpunijem spektru zadovoljli radoznalost naših čitatelja odlučili smo se pozabaviti političkom karijerom Andreja Plenkovića, ali i potražiti odgovore na neka pitanja od njega osobno.

Tko je Andrej Plenković?

HDZ-ov Eurozastupnik Andrej Plenković iznimno je obrazovani karijerni diplomat koji je diplomatsku karijeru započeo u Ministarstvu vanjskih poslova u vrijeme mandata Mate Granića.

U razdoblju od 1994. do 2002. u Ministarstvu vanjskih poslova, između ostalog, obnašao je i dužnosti načelnika Odjela za europske integracije, savjetnika ministra za europske poslove, a bio je i istaknuti član Pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju izmeđuRepublike Hrvatske i EU.

U vrijeme Ivice Račana, točnije 2002. godine, imenovan je na dužnost zamjenika šefa hrvatske Misije pri Europskoj uniji u Bruxellesu, gdje ostaje do 2005. Od 2005. do 2010. zamjenik je veleposlanika u Francuskoj a u travnju 2010. postaje državni tajnik za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor, gdje do prosinca 2011. upravlja radom Ministarstva na političkim i gospodarskim odnosima s članicama Unije.

Član HDZ-a postaje u lipnju 2011. godine, nakon što je odbio iznimno zanimljivu ponudu Vesne Pusić o angažmanu u HNS-u, odnosno pretorijanskoj gardi Budimira Lončara. Nakon parlamentarnih izbora 2011. postaje HDZ-ov saborski zastupnik i supredsjedatelj Zajedničkog parlamentarnog odbora Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, te član saborskih odbora za vanjsku politiku, za europske integracije, za pravosuđe, za zaštitu okoliša te za međuparlamentarnu suradnju.

Od travnja 2012. do srpnja 2013. jedan od 12 hrvatskih zastupnika promatrača u Europskom parlamentu, da bi nakon 1. srpnja 2013. i ulaska Hrvatske u Europsku uniju postao zastupnik HDZ-a u Europskom parlamentu i član Kluba zastupnika Europske pučke stranke. Trenutno obnaša drugi mandat zastupnika u Europskom parlamentu a predsjednik je Izaslanstva u Odboru za parlamentarnu suradnju između Europske unije i Ukrajine te potpredsjednik Odbora za vanjske poslove, kao i drugih tijela EP-a.

Karijerni diplomat Plenković, rođen 8. travnja 1970. u Zagrebu, bio je i kandidat Jadranke Kosor za mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a. Međutim, kao ni Jadranka Kosor, Plenković nije dobio dovoljan broj glasova za dužnost zamjenika predsjednika. Kao što je poznato, HDZ-ovi sabornici na posljednjem su stranačkom Saboru izabrali Tomislava Karamarka za predsjednika i Dragu Prgometa, kao Kujundžićev izbor, za zamjenika predsjednika.

“Novinarski” izbor za potkusurivanja u HDZ-u

Ime Andreja Plenkovića je posljednjih dana jedno od najviše spominjanih imena na hrvatskoj medijskoj sceni. Razlog spominjanja je manje-više bizaran. Urednici medija, u dosluhu sa netransparentnim središtima političke i ekonomske moći, dali su zadaću svojim novinarima i komentatorima da pred same izbore i nakon njih pokušaju detronizirati Tomislava Karamarka i promovirati novog kandidata za predsjednika stranke koja u pregovorima s drugim političkim opcijama pokušava složiti parlamentarnu većinu a tim i buduću Vladu.

Da je jedini cilj ove sofisticirane medijske operacije zapravo predizborno i postizborno “zakuhavanje” u najjačoj oporbenoj stranci i Domoljubnoj koaliciji pokazuje i interview Nedjeljka Matića, osobe bliske Stjepanu Mesiću, Josipu Manoliću i Branku Rogliću, objavljen u Nacionalu (br. 911.) od 18. listopada 2015.

-Opće uvjerenje je među velikim dijelom stranačkog članstva i simpatizera HDZ-a, da bi Andrej Plenković bio puno kvalitetniji predsjednik stranke od Tomislava Karamarka i da je on najkvalitetniji političar u ovom trenu na javnoj sceni – kazao je Matić u razgovoru s novinarom Nacionala Berislavom Jelinićem, inače svojim kolegom iz jednog zagrebačkog Rotary cluba.

Prosuđujući događaje koji su se zbili prije, na sam dan izbora, i nakon što su izborni rezultati postali poznati, važnim se čini podsjetiti na prosudbu našeg političkog analitičara Ivana Mihaela Bana koji neposredno prije izbora ukazivao na ulogu Drage Prgometa, Branka Roglića i Stjepana Mesića.

– Iz Matićevog je intervjua jasno i to da je delegiranjeDrage Prgometana listu Mosta – nezavisnih lista smišljeno i logično. Opciju trećeg puta zagovara Mesić prekoBranka Roglićavlasnika Orbica, jednog od najbogatijih tajkuna. Budu li figure tako pomaknute moguće je da upravoBožo Petrov- kako se nada Matić i ‘krug ljudi u sjeni’bude operator krize u kojoj bi Domoljubna koalicija mogla izgubiti vlast što bi onda bio preduvjet preuzimanja vodstva HDZ-a. Neovisno o tome koliko scenarij bio nerealan, ambicija Mesićevog kruga je u svakom slučaju detronizirati vodstvo stranke. Ta i njihova sudbina uvelike ovisi o ishodu parlamentarnih izbora – proročanski je upozorio Ivan Mihael Ban u kolumni Mesićev krug i postizborni scenarij preuzimanja HDZ-a, objavljenoj 07. listopada na portalu HRsvijet.

(Ne)prikrivena ambicija

Kakva je u svemu ovome uloga Andreja Plenkovića, pitanje je na koje tjednima mnogi žele čuti konkretan odgovor. Pogotovo se to pitanje otvoreno nameće nakon relativne izborne pobjede Domoljubme koalicije koju dio meinstream medija, uz promociju Andreja Plenkovića, otvoreno pokušava pretvoriti u poraz i unutarnji sukob, tražeći ujedno odgovornost čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Ne obazirući se uopće na sve glasnije optužbe na račun namještanja izbora, na činjenicu da je 2/3 birača glasovalo protiv aktualne vlasti, medijski komentatori, novinari i njihovi gosti dali su se u posao uvjeravanja hrvatske javnosti da je krivac za navodni “poraz HDZ-a i Domoljubne koalicije” vodstvo HDZ-a na čelu s Tomislavom Karamarkom. U takvom postavljanju “računa bez krčmara” i nametanja čudne logike koja je u koliziji s osnovnim matematičkim radnjama, urednici i novinari u eter su iznova lansirali ime Andreja Plenkovića, i to kao mogućeg mandatara ali i Karamarkovog nasljednika na mjestu predsjednika HDZ-a.

Da ovakve spekulacije nisu krenule iz čista mira moglo se naslutiti iz razgovora s Plenkovićem objavljenom u Večernjem listu od 11. listopada 2015. Iako, sam Plenković tom prigodom kao prioritet stavlja “okupljajuću snaga HDZa i koalicije te pobjedu na izborima” uz naravno “angažiran osobni doprinos u ostvarenju tog cilja”, na samom kraju ovog razgovora “omakla” mu se jedna misao koja se može uzeti i kao neizravno priznanje (ne)prikrivene ambicije

– Puno je spekulacija. Parlamentarni izbori su 8. studenoga i jedino što trebamo je okupljajuća snaga HDZa i koalicije te pobjeda na izborima …. Svatko u politici ima svoj put i mora dati doprinos timskom uspjehu. O stranačkim izborima treba se raspravljati kad za njih i dođe vrijeme- kazao je tom prigodom Plenković.

U međuvremenu, dogodio se i izbacivanje Drage Prgometa iz Mosta, i to kao sasvim logična posljedica tajnog sastanka sa Zoranom Milanovićem i Antom Kotromanovićem, nakon čega su istraživački novinari utvrdili da koketiranje Drage Prgometa sa SDP-om nije ništa novo, što je na koncu potvrdio i sam Zoran Milanović.

Dok su novinari vodećih meinstream medija bavili uvjeravanjem javnosti o pukoj potrebi davanja još jednog mandata Zoranu Milanoviću i potrazi za novim predsjednikom HDZ-a, onaj drugi dio sedme sile otkrio je svojevrsne veze Udruge “Prsten”, djela MOST-a i patera Ivana Tolja, župnika u posavskom selu Gornjim Močilima i generalnog menadžera austrijske Styria media Group AG u ovom djelu svijeta.

U takvoj situaciji kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da je miljenik djela meinstream medija Andrej Plenković otputovao u Banja Luku, odnosno u dio BiH gdje su korijeni istaknutih članova Udruge “Prsten”, ali i gdje vikendom djeluje pater Ivan Tolj, dok preko tjedna njegovi novinari, zajedno s novinarima HRT-a i njihovim gostima, prednjače u promoviranju tog istog Andreja Plenkovića i nesumnjivo štete atmosferi unutar HDZ-a i Domoljubne koalicije oko postizborne kombinatorike i razgovora o vrlo izvjesnom slaganju parlamentarne većine.

Što je logičnije u ovoj situaciji, nego odgovore na ove dvojbe potražiti izravno od samog Andreja Plenkovića.

Plenković: Ne vidim tko i s kojim ciljem plasira pojedine informacije

Ne želeći da ovo “portretiranje” u posljednje vrijeme jedne od najviše spominjanih osoba u Hrvatskoj prođe bez izjave glavnog aktera, gospodinu Plenkoviću smo se obratili na njegov službeni email i zatražili odgovore na nekoliko  pitanja.

Uz ispriku da zbog putovanja i niza obveza u Bruxellesu na raspolaganju ima malo vremena za odgovor na naš upit, diplomatski nas je uputio na mjesta gdje možemo potražiti temeljne informacije o njegovom političkom radu.

-Moj rad kao političara i zastupnika HDZ-a u Europskom parlamentu je transparentan, a brojne informacije dostupne su na web stranici na stranici EP pod zastupnici – Andrej Plenković, te na stranici HDZ-a. Ujedno na društvenim mrežama facebook i twitter možete steći dodatan uvid u moje aktivnosti – uljudno nam je odgovorio Plenković.

Za ostvarivanje uvida u njegove stavove o migrantskoj krizi, boravku u Banja Luci i sudjelovanju na Međunarodnom studijskom danu, punog naziva „Dvadeset godina od završne faze protjerivanja Hrvata, Bošnjaka i drugih s područja Republike Srpske“, kao i drugim aktivnostima također nas je uputio na već publicirane autorske tekstove, vijesti i interviewe.

Međutim, nas su najviše zanimali stavovi o otvorenim medijskim pokušajima otvaranja unutarstranačkih borbi u HDZ-u i medijskoj promociji njega osobno u kojoj sudjeluje cijeli niz novinara i medija – od Nacionala i razgovora s Nedjeljkom Matičem, preko HRT-a pa sve do tabloida ’24sata’ . Iz Plenkovićevih odgovora nameće se zaključak da je upravo taj dio i njega osobno više zanimao.

-Kad je riječ o dva pitanja koja se odnose na intervjue drugih ljudi, “označavanja…”, navodnu “moju medijsku promociju”, razne spekulacije, moguću “štetu za mene i stranku” zbog članaka u kojima se mene spominje, mislim da je sasvim razvidno kako je je riječ o stavovima i komentarima autora tih tekstova, s kojima nemam veze niti se na njih namjeravam referirati. Vama kao glavnom uredniku ozbiljnog portala prepuštam analizu tko i s kojim ciljem plasira pojedine informacije, a čiju korist – kao što i Vi aludirate u pitanju – ne vidim – odgovorio je Plenković.

Podsjećajući kako isključivo odgovara za stavove koje osobno iznosi, istaknuo je kako  podržava napore HDZ-a da osigura parlamentarnu većinu za sastavljanje nove Vlade.

-Kao političar odgovaram jedino za stavove koje osobno iznosim. Na temelju političkog i diplomatskog iskustva te pravničkog obrazovanja, imam običaj paziti na sadržaj javno izgovorene ili napisane riječi. U okviru postizbornih konzultacija podržavam napore HDZ-a da kroz pregovore s drugim listama i strankama nastoji osigurati parlamentarnu većinu za sastavljanje Vlade – zaključio je Andrej Plenković, otvoreno se ogradivši od spekulacija djela medija.

Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati