Pratite nas

Kolumne

Andrija Matijaš Pauk: Čovjek, ratnik i legenda za sva vremena

Objavljeno

na

Andrija Matijaš Pauk: Čovjek, ratnik i legenda za sva vremena

Poginuo je u jednoj od posljednjih bitaka, 9. listopada 1995. godine. U trenutku kad su njegovi tenkovi slamali otpor neprijatelja na ulazu u Mrkonjić Grad i hitali naprijed, Pauk je zastao na krvavim poljima hrvatske povijesti.

Domovina je zvala, kaže stih himne 4. gardijske brigade, i Pauk se javio. Suvišno je i reći zaborava nema, jer je u srcima svih rodoljubnih Hrvata i onih koji su ga poznavali te s njime oslobađali domovinu, zaorao duboku brazdu očinske ljubavi.

Čovjek, ratnik, legenda za sva vremena, netko tko je živio jedinstveno i neponovljivo. Tako je i skončao… Vojničina od glave do pete, junačko srce i duša od čovjeka. Naizgled teško spojiva kombinacija koja je Pauku u brigadi i cijeloj Hrvatskoj vojsci osigurala punu omiljenost. Prema njemu nitko nije mogao biti ravnodušan, on to svojim odnosom prema ljudima nije dopuštao. Započeo sam ovu skicu za portret hrvatskoga viteza s dijelom onoga što je rečeno nakon njegove pogibije, a nikako ne mogu da ne spomenem ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon pokopa.

Nekoliko tisuća vojnika koji su došli odati posljednju počast svome zapovjedniku plaču. Plaču golobradi mladići, a i oni osamdesetogodišnjaci za koje čovjek pomisli da su cijelo ovo vrijeme oguglali na sve, plaču Gromovi, Pume, Tigrovi, Škorpioni, plaču i njegovi mladi Pauci koje sve ovo vrijeme ratovanja nije napuštao. Plakala je cijela naša Marina s okolnim selima dok je ispraćala svojeg sina.

Andrija Matijaš Pauk, general bojnik Hrvatske vojske, rođen 31. srpnja 1947. godine u Pozorcu, općina Marina, dostojanstveno je završio vlastiti vojnički put na ulazu u Mrkonjić Grad, osiguravajući ulazak svojih posada u prostor. U njegovom životopisu stoji da je nakon završene osmogodišnje škole u Marini kod Trogira, kao mladić odabrao vojni poziv.

Što zbog neimaštine, što zbog silne energije koja je iz njega zračila cijelog života, kreće prema Banja Luci gdje završava srednju podoficirsku Školu za oklopno-mehanizirane postrojbe, da bi nakon toga krenuo na službovanje po slovenskim bespućima.  Odmah na samom početku shvatio je kakva pravila igre vladaju u tadašnjoj JNA, stoga se okrenuo struci i sportu. U tim disciplinama nije imao premca budući da su mu to bile dvije velike ljubavi.

Tenkovski oklop upoznao je do savršenstva, a na borilištima gdje je sudjelovao u vojnom višeboju i streljaštvu, i postizao odlične rezultate, zvali su ga “čovjek oklopnjak”. Bavio se i sportom… Početak borbe za hrvatsku samostalnost Pauk je dočekao spremno, stavljajući se odmah dragovoljno u službu domovine, a ne kao mnogi drugi koji su čekali razvoj situacije.

Zbog toga, ali i svega onoga dobroga što ga je krasilo, među mladim gardistima bio je prihvaćen svim srcem.Za razliku od brojnih drugih prebjega iz stare jugovojske koji su odmah tražili zapovjedna mjesta, i to da bi vodili rat iz ureda, Pauk je bio pun borbenosti, vojničkog duha, spreman za svaku žrtvu i akciju.

Zbog toga je onima prvima s daleko višim činom u tadašnjoj JNA bio trn u očima, ali mladi gardisti hrvatske vojske prepoznali su u njemu svog čovjeka, svog vođu i svog vojnog učitelja.  Pauk nažalost sa suprugom Nadom, s kojom je imao savršeni brak, nije imao djece, ali se zato puno puta znalo dogoditi da ga njegovi gardisti, kojima je postao idol još za života, znaju zvati ćaćom.

Ratni put general bojnika Andrije Matijaša Pauka započeo je na Baniji gdje je doživio svoje prvo vatreno krštenje, da bi zatim preuzeo vođenje samostalne satnije koja je krajem 1991. i početkom 1992. godine postala strah i trepet neprijateljima. Svojom je iznimnom hrabrošću u borbama pokazivao mladićima primjer kako se bori i brani domovina.  Već tada na početku rata bio je uzor, a iz njegove samostalne satnije poslije su ponikli brojni zapovjednici i najbolji borci koji su svugdje, u svakoj prilici isticali tko ih je stvorio.

Međutim, “čovjek oklopnjak”, ali ipak s ljudskim srcem, tražio je da se okuša u svojem pravom zanatu, u oklopu gdje daje sve od sebe.  Od prvih zarobljenih tenkova, Pauk je dobio zapovijed da ustroji oklopnu bojnu 4. brigade, a 10. studenoga 1992. godine postao je i njezinim zapovjednikom.  Tako je, primjerice, u dubrovačkim brdima tenkove “Četvrte” provukao starom željezničkom prugom za Trebinje, zašavši tako četnicima iza leđa koji su bili dobrano iznenađeni i šokirani.

Nakon toga vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman i general zbora Janko Bobetko rijetko su propuštali priliku da u svojim istupima o oslobađanju Dubrovnika, ne spomenu i Pauka. Nakon juga domovine, Ravni Kotari pružaju mu mogućnost potpunog razvijanja tenkovskog nastupanja. Učinio je to na najsjajniji način, u izravnoj tenkovskoj bitki tijekom akcije “Maslenica”.

Kod Kašića su njegovi oklopnjaci potpuno porazili srbijanske tenkove, od kojih neki i danas leže spaljeni i predstavljaju njegove spomenike. Tijekom akcije Pauk je bio ranjen od minobacačke granate koja je pala samo nekoliko metara od njega. Izrešetana tijela, posebno po nogama, bježi liječnicima iz zadarske bolnice i vraća se na bojište među svoje mladiće i oklopnjake. Čovjek koji nije niti znao, a niti pak želio gubiti, do kraja rata izgubio je samo jedan tenk, a do smrti nije izgubio niti jednu bitku. Uostalom i njegov nadimak je podsjećanje na tenk.

Nakon Maslenice gdje je uspješno obavio zadaću, prolazi šibensko i još dva puta zadarsko ratište da bi 1. listopada 1993. godine ustupio mjesto zapovjednika mlađima, i to onima kojima je on bio učitelj.

Pauk preuzima dužnost načelnika oklopnih postrojbi 4. gardijske, da bi točno godinu dana nakon toga preuzeo mjesto načelnika stožera brigade, a odmah potom, zbog ranjavanja zapovjednika Damira Krstičevića, preuzima i vodstvo najteže operacije u pripremama za Oluju, operacije Zima 94.  I tu operaciju uspješno provodi da bi u ljeto 1995. osobno predvodio oslobađanje Bosanskoga Grahova, a u Oluji prvi sa svojim tenkistima ulazi u Knin, Šipovo i Drvar.

Naslutivši kraj rata, računajući da više neće trebati, budući da je i sam govorio da će se Podunavlje mirnim putem pripojiti matici, Pauk obilazi svoj posljednji teren, da bi nakon toga otišao u zasluženu mirovinu. Međutim, sudbina je htjela drugačije. Poginuo je 9. listopada 1995. na ulazu u Mrkonjić Grad, na oklopnjaku ispred svojih mladića, želeći ih osigurati od neželjenih iznenađenja.

Poginuo je onako kako je i živio, dostojanstveno, hrabro, pošteno, okružen svojim učenicima, s kojima je cijeli rat pregrmio.  Bio je osoba koja je uvijek bila prva, a tako je i poginuo, razapeo se na križ da njegova domovina i narod ne bi bili razapeti u budućnosti, ostao je vjeran tradiciji i vjeri koje su mu usadili obitelj, njegova savjest i svijest.

Zbog svega onoga lijepog i poštenog što je za vrijeme rata ugrađivao u temelje naše vojske i hrvatske države, na dan njegova pokopa nisu samo plakali prisutni, plakali su svi borci koji su sudjelovali u Domovinskom ratu.

Pauk je otišao u zagrljaj vječnosti, njegova hrabrost i odvažnost naći će mjesto u školskim udžbenicima za mlade naraštaje, koji će ponosno čuvati uspomenu na heroja, na junaka, na legendu Domovinskog rata…

Goran Palada Galeb (Novi Zeland) / Večernji list

Andrija Matijaš Pauk izvukao je tenkove na Dinaru, na 1800 metara visine. To je šokiralo srpske oficire

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati