Pratite nas

Analiza

Ante Glibota: ŠEŠELJEVA PRESUDA JE NOVA AFFAIRE DREYFUS

Objavljeno

na

dreyfus

Sva međunarodna pravnička i politička javnost je sa zgražanjem zaprimila 31.ožujka prvostupanjsku objavu presude Vojislavu Šešelju, kojim ga Haški tribunal, Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju (TPIY) u potpunosti oslabađa svake krivnje u svim točkama optužnice!

[ad id=”93788″]

Već sami tijek puštanja Vojislava Šešelja iz pritvora u Hagu, bez obzira na okolnosti njegove navodne bolesti, raka debelog crijeva, je već uvelike donjeo sumnju da se nešto veliko, nesvakidašnje priprema, prije donošenja konačne odluke u njegovom procesom. Šešeljevo ponašanje na privremenoj slobodi, frakasantne izazovne situacije, nisu ničim pokazale da se radi na samrt bolesnom pritvoreniku, kako su to najavljivala svojevremena obrazloženje tribunala. Sve su to bili znaci koji su još više ostavljali uvjerenja o nečem izuzetnom, što nitko nije mogao predpostavljati, a očito u što je i sam Šešelj bio i te kako upućen i znao o čemu se radi. Konsekventno tome, on se na slobodi ponašao, ekcesivno, izazovno, kako je to demostrirao u svojoj svakodnevnici.

Piše Ante Glibota[1]

Ova presuda i odluka ima devastirajući efekt na značenje međunarodne pravde i pravne znanosti u svijetu, kao i potres koji je ovom odlukom izazvao na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i pogotovo na duh beznađa brojnih žrtvava koje su pretrpile silinice njegove zločinačke huškačke aktivnosti, tjekom rata kroz organizaciju i teror srpsko-četničke soldateske, razaranja, ubijanja, silovanja, etničkog čišćenje, progonstva populacije, prijetnji, aneksija teritorija u cilju stvaranja Velike Srbije od djelova integralnih i priznatih prostora Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Sva ozbiljna svjetska javnost sa isčuđavanjem kaže da se u Hagu dogodila lakrdija međunarodne pravde u režiji francuskog suca Jean-Clauda Antonettija i nigerijskog suca Mandiaye Nianga, dok je treća članica u sudskom vijeću talijanska sutkinja gospođa Flavia Lattanzi pronašla za potrebno da se ogradi od ovakove presude i kaže da se ona sa lakrdijom suda ne slaže u svim osim jedne točke optužnice u meritumu stvari. Ona primjerice kaže da « čitajući ovu presudu vijeća ja imam osjećaj da sam uronila u stoljeća iza nas u povjest čovječanstva, kada se znalo reći – a to su Rimljani koji su govorili opravdavajući njihove krvava osvajanja, i ubojstva njihovih političkih protivnika u građanskim ratovima: « silent enim leges inter arma »(u vremenu rata, zakoni su utihnuti).

Ova odluka još jednom jasno pokazuje da je ovaj sud, sud politički inspiriran i da meritum pravne stvari izmiče iz pažnje tribunala, koji ovakovim ishitrenim odlukama zadaju još veću bol žrtvama nasilja, progona, ubojstva a čiji je inspirator i aktivni akter bio Vojislav Šešelj. On sam priznaje, poslje presude, da mu je Tibunal možda mogao dati koju godinu zatvora, a koji mu sada ostavlja i mogućnost da u izbornoj trci u Srbiji zadobije i političke poene na javnoj sceni, da on i njegova stranka profitiraju od ove oslobađajuće presude nakon što je optužnica tražila 28 godina zatvora. Dali je to slučaj da je presuda pala baš u vrijeme kada se spremaju izbori u Srbiji? Vjerujem da je to sve bilo ukalkulirano i da ništa nije bilo slučajno. Jer Šešelj je svojim aktivnostima bio i te kako aktivan u perodu od kada je pušten na slobodu, mogao je mirno pripremiti i orkestrirati svoju kampanju, paliti ritualno zastave susjednih zemalja Hrvatske, Europsku zastavu, zastave NATO i američku zastavu, šireći klimu netrpljivosti i netolerancije, ne vodeći računa o pjetetu žrtava ili pokajničkog čina za sva zlodjela kojima je bio inspirator. Predumjevamo da bi francuski sudac Jean-Claude Antonetti uskoro mogao dobiti za ovaj čin i hrabrost Šešeljevog oslobođenja i “ravnogorska“ odličja četničkih vojvoda iz aktualne političke vrhuške Srbije. Ovaj sudac za kojeg se zna da je bio politički omeđen .Svojevremeno je bio i glasogovornik francuskog ministarstva pravde, pravni savjetnik Alaina Juppea francuskog premijera, a potom i pravni savjetnik Predsjednika Chiraca, prije nego se je “proslavio“ u Hagu. Naravno, nisu ga mimošle ni česte žaoke i izvrsno obaveštenog  humorističkog lista Le Canard-Enchaine i drugih ozbiljnih medijskih glasila, povezujući istog sa izbornim kampanjama degolističkih političkih prvaka, pranju novca, iznuda i mita, uglavnom ne baš besprijekorne pravne stature za takovo izrazito prestižno mjesto međunarodnog tribunala, koje samo po sebi traži moralnu besprjekornost. Ali podobni suci koji će odigrati partiju potrebnu političkom etablishmentu, toga naravno ne fali na tržištu.

U komentarima nakon oslobađajuće presude New York Times od 31. ožujka, kaže da je Šešelj bio viđen u mnogim stranama, kao još izrazitiji extremist i demagog od njegovog partnera Slobodana Miloševića. Ovaj isti tribunal koji je zatvorio i francusku novinarku bivšu dopisnicu Le Monda, Florence Hartman koja je jedno vrijeme radila kao glasnogovornica tužiteljstva samog suda, ali su je postupci suda ogorčavali i obeshrabrivali do te mjere da je dala ostavku. Ona je o toj skandaloznoj praksi napisala knjigu Paix et châtiment, (Mir i Kazna) i jasno pokazala svojom knjigom, kakva je stvarna priroda ovog tribunala. Tribunal ju je prije par dana zatvorio u Hagu a potom i pustio iz zatvora nakon tjedan dana. Ona primjerice iznosi selektivnost upotrebe određenih dokumenata, fakata, koje su bili u posjedu suda, a odnose se na tajne sjednice Vrhovnog Vijeća Obrane Srbije, kojima je rukovodio Slobodan Milošević, a koje su skrivane od očiju žrtava genocida i javnosti, što je izazvalo devastirajući efekt za sam kredibilitet tribunala u Hagu i poruke koji takovim činima tribunal odaslao svjetskoj javnosti. Naime, ti isti dokumenti su se mogli upotrebiti u Međunarodnom sudu Pravde(CIJ) također iz Haga u procesu koji je BiH i Hrvatska vodila protiv Srbije za genocid, ali TPIJ, to nije dopustio što je Srbiju i spasilo od osude(CIJ), iako su upravo ti dokumenti na eklatantan način pokazali genocidne nakane etničkog čišćenja i intencije o stvaranje Velike Srbije, stvarni meritum tog procesa. Postavlja se pitanje moralnog i pravnog ukorjenjenja takovog međunarodnog sudišta i suda Ujedinjenih Naroda, koji spriječava jedan drugi Međunarodni sud(CIJ) da djelotvorno i istinuto prosudi u stvarnom procesu u kojem država Srbija treba preuzeti i odgovornost za svoje ratničke i genocidne nakane, silna razaranja dobara i psihološke destabilizacije nekolicine generacija ovog prostora, «osvajanja», zločine, razaranja i plaćanja adekvatnih ratnih odšteta.

Ovom odlukom o Šešelju, očito je i jasno danas i posljednjem sumljivcu da glede vjerodostojnosti ovog tribunala, koji je izgubio čast, što i ova Šešeljeva oslobađajuća presuda donosi, da se Srbiju za njene ratničke pohode ne smije osuditi! Lobistički odnos velikih svjetski sila, u zaštitu Srbije, što zorno pokazuje primjerice Florence Hartman, jasno pokazuje da i takova međunarodna pravda i tribunali su izgubili svu svoju vjerodostojnost.

Dopisnica uglednog pariškog Le Monde iz Haga Stéphanie Maupas naslovljuje svoj natpis od 2. travnja sa « Srpski ultranacionalist Šešelj oslobođen u Hagu » pa će u tekstu zaključiti lakonski da je Vojislav Šešelj, slao i regrutirao srpske dragovoljce u rat, da se nađu uz srpske snage u Bosni, kako bi stavio u formu svoj projekat Velike Srbije, za koje su dva od troje sudaca kazala da je to “više politički nego kriminalni čin“, a sam čin regrutiranje dragovoljaca je bio “jedna regulirana aktivnost propisana po jugoslavenskom Ustavu“ i u duhu razmišljanja optuženoga da slanje dragovoljaca ima za cilj “pomoć ratnih napora“ više nego učinit “ratne zločine“.

Sam Šešelj je zapravo najavio svojim dobrovoljnim dolaskom u Hag, da će on uništiti Haški Tribunal. On je odbio sve advokate, bilo po službenoj dužnosti ili po svom izboru, preuzimajući sam svoju obranu, pretvorio sud u cirkus, arenu permanentnih insulta sudskog vijeća, u kojem je on bio sudac i optuženi a pomogači ili eksperti, koje je on izabrao, a sud prihvatio, bili su mu nitko drugi do četnički vojvode Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, današnji srpski Predsjednik i Premijer srpske Vlade. Oni očito nisu mirovali i napravili su dobar posao, za svog pulena, ali su uništili time i svaku vjerodostojnost ovog međunarodnog tribunala. Oni su ga naime, ispraznili svog sadržaja! Dakle, ono što je Šešelj izjavio ulazeći dragovoljno u Haški pritvor, on je to i djelotvorno učinio, uništio je svu kredibilnost ovog međunarodnog tribunala, ispraznio ga njegove substance. Ovdje se i na ovom primjeru zorno vidi, kakvu je ulogu odigrala srpska politika u samom procesu, kroz uloge Predsjednika države i Premijera srpske vlade. Tu se vidi i razlika između tandema Nikolić-Vučić, u odnosu na priglupe hrvatske političke amatere, bilo da su to nenamjerno ili pak namjerno  to željeli učiniti: Stipe Mesić, Ivo Josipović, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Uskoro će mo možda njima moći pribrojiti i Kolindu Grabar Kitarović i trojac Oreškovic-Karamarko-Petrov, ako se nastave ponašati nesuvislo, neodgovorno, nedeterminantno, kao do sada ili kako su se ponašali njihovi spomenuti predhodnici.

Sam predsjednik sudskog vijeća francuski sudac Jean-Claude Antonetti je po pogledima francuskih i većine evropskih medija svojim načinom doprinjeo najviše ovom sudskom debaklu, jer naprosto nije bio derteminantan u svojem vođenju procesa, koji je trajao 175 dana u ogromnih13 godina nesuvisle procedure, jer se « on plašio optuženika, pa mu nije ništa drugo preostalo, nego da je stavio akt optužnice u gubitnu poziciju. Sama optužnica je bila izrazito loše koncipirana, svakim danom procesa se sve više je demotivirana, prokazana u svjetlosti bez stvarne podloge i prava, pravice i stvarne direkcije u kojem smislu bi trebala biti određena»,kako zamjećuje ugledni Le Monde.

Činjenica je koja govori o lošom aktu optužnice se vidi i u činjenici da je više osoba koji su zastupali optužnicu podnosilo ostavke, svjedoci koji su mjenjali iskaze pod prijetnjama Šešelja i njegovih pobočnika, svjedoci koji odbiju svjedočiti, a sam Šešelj je otkrivao zaštićene svjedoke koji su trebali svjedočiti, insultirajući tužitelje, što je sve zajedno dovodilo do jedne pravne anarhije, nemogućnosti jednog istiskog procesa.

Unotač tome svemu talijanska sutkinja Flavia Fatanzzi je prozrela te sve slabosti nije mogla učiniti ništa drugo do napisati izdvojeno mišljenje i spasiti svoju profesionalnu čast, koju je ovaj tribunal izgubio, a koji žrtvama šalje izrazito negativnu poruku. Što će reći sami ljudi koji su pretrpili sve te patnje, terora, gubitke najdražih, silovanja, spaljena i uništena dobra, prognanstva i maltretirana od Vukovara, Vojvodine, Sarajeva, Mostara, Srebrenice, sve do Kosova…Kako opravdati čast koju je ovaj sud izgubio? Kako opravdati posljedice koje se mogu otčitati da je ovaj tribunal potvrdio i teze Memoranduma 1 i poglavito Memoranduma 2 SANU iz 2012. godine, koji nalaže Srbimai nakon svih katastofalnih ratnih strahota kao zadatak: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Haški tribunal je zapravo prosudio u elementima o kojim su se evropske instance odredile i konačno sami Ujedinjeni Narodi iz kojih izvorišta i nastaje ovaj tribunal, priznajući Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u njenim AVNOJ-skim granicama. On evidentne čine napade na suverene države i akte barbarstva Šešeljevih hordi stavlja pod zaštitu Jugoslavenskog Ustava, jer tribunal defacto Šešelja proglašava kao branitelja Ustava SFRJ, premda je i Republika Hrvatska međunarodno priznata zemlja, prekinula sve svoje odnošaje sa Jugoslavijom od dana 8. listopada 1991. godine činom hrvatskog državnog Sabora o raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. Pa ako je one akte koji mu se stavljaju u optužnici to i prihvatio, ali sve one koji sljede 8. listopada 1991, to pravno nije moguće. Sam Šešelj je sa svojim paravojnim četničkim hordama vršljao, a isto tako i terorizirao ljude na hrvatskom suverenom prostoru i širio duh nesnošljivosti, silovanje osoba i povjesnih zbilja, potpuno bespravno, a tome haški tribunal ne poklanja baš nikakvu važnost! Njegovi govori u Vukovaru, Malom Zvorniku i Hrtkovcima su dostatni da se vide kako on zagovara etnički čistu Veliku Srbiju i sve ono zlo što sljedi stavljanje u život takovih projekcija.

Na stranicama Ministarstva vanjskih poslova Francuske u odnosu na (TPIY) se kaže da »od kreacije Tribunala, Francuska je pomagala tribunal u svojim konstantnim podrškom, primjerice kroz multilateralne oblike (Vijeće Sigurnosti i Generalnu Skupstinu UN) kako bi se pravda mogla udjelitii na taj način doprinjeti pomirbama na zapadnom Balkanu ». Francuski sudac nas je svojim aktima nažalost podsjetio neminovno na suprotno! Podsjeća nas neophodno i na još jedno besčašće francuske pravde iz koje je sudac ovog tribunala proizišao, podsjećajući nas na Affaire Dreyfus, jer ovdje se radi isto kao i u affaire Dreyfus o inverzijama pravde.

Kako je Alfred Dreyfus pisao svakodnevna pisma svojoj supruzi Luci iz pariškog zatvora Cherche-Midi, dva dana ranije prije nego će mu časnička sablja biti prelomljena na koljenima jednog vojnika i pokidani činovi i časničke ozačje sa epolete bačene u prašinu po naloge generala Darrasa, on piše supruzi bez da gubi nadu : »prema tebi se okrećem, jer u tvom pogledu ja crpim svu moju snagu…možemo li zamisliti jednog većeg i bolnijeg mučenika…u supremnoj nadi da će istina triumfirati jednog dana». A kad mu u dvorištu Vojne Akademije general Darras združenih etalona i nasuprot njemu kaže : »Alfred Dreyfus, vi niste više dostojni da nosite oružje.U ime francuskog naroda mi vas degradiramo».

Alfred Dreyfus će mu svojim metalnim glasom u kriku odgovoriti : »Vojnici, degradirate jednog nevinog, vojnici obečašćujete jednog nevinog. Živjela Francuska, Živjela Armija! Na isti način bi danas hrvatske, vojvođanske, bosansko-hercegovačke i kosovske žrtve mogle potražiti nadu u drugostupanjskom postupku tražeći da se pravda zadovolji i farsa internacionalnog suda i sudaca Antonettija i Mandiaye Nianga ostane kao ružan primjer ali dugotrajna neponovljiva priča i uspomena, kakva se pravda nebi smjela udjeljivati, kad postoje preobilje elemenata i nesumljivih dokaza, koje ističe sutkinja Flavia Lattanzi, da se ova fašizoidna osoba strpa dugoročno između zatvorskih zidina.

Tko može danas zaboraviti Šešeljeve izjave da on «želi dokrajčiti Hrvate ako ničim drugim onda zahrđalom viljuškom», što bi jednom tribunalu samo po sebi trebalo nešto reći, a ne ignorirati ove i druge nepodopštine tog četničkog vojvode. Njegove brojne žrtve traže pogled u očima jednog pravičnog tribunala koji će svojim primjernim drugostupanjskom presudom donjeti pravičnu odluku i presudu, koji će poput one konačne pravde Alfredu Dreyfysu i na taj način učiniti njihove boli i ratne nedaće, patništva, dakako još uvijek teškim, ali i sa pravnom zadovoljštvinom, relativno podnošljivim.

U Parizu, 2. travnja, 2016.

[1] Vice-Predsjednik Europske Akademije Znanosti, Umjetnosti i Književnosti (EASAL), Pariz.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati