Pratite nas

Kolumne

ANTE STARČEVIĆ – NAJBOLJA ŠKOLA HRVATSKE MISLI 1823. – 1896. – 2015.

Objavljeno

na

Kad se izgovara ime Ante Starčevića, od silnog poštovanja čovjeku Hrvatu zadrhte usne, oblije čovjeka Hrvata toplina, zapravo vrućina na spomen ‘Oca domovine’ kako ga nazva pravaš Eugen Kumičić, a poslije i Starčevićeva Hrvatska, te srce kuca jače na ‘Bog i Hrvati’, oči se pune suzama radosnicama i cure niz obraz polako kao Drava, Sava i Drina, i na njegov spomen u svakom domoljubu oči vlažne kao rosno ‘cvieće’ od sreće što Hrvati u svom Anti Starčeviću imaju „stijenu kojoj je zajamčena vječnost“, gotovo kao Crkvi Petrovoj.

Na spomen Starčevićeve vizije ‘Hrvatske Hrvatom’ čovjek Hrvat ostane bez daha pred karizmom ‘Starog’ koji je nadahnuo generacije Hrvata svojim prosvijećenim naukom o hrvatskom državnom pravu koje znači vladarsko pravo Hrvata u vlastitoj državi Hrvatskoj, nazvana u stoljeću sedmom nakon Krista po drevnim Hrvatima bojovnicima, koji su između Drave i Jadrana potukli ratoborne mongolske Avare, i pokorili doseljene Južne Slavene, autohtone antičke romanizirane Ilire i Kelte na Balkanu, Srednjoj Europi i jadranskom Mediteranu, nametnuvši slavenskoj masi i ilirskim Rimljanima svoje ime, kao i drevnoj Dalmaciji, hrvatskoj kolijevci, i koji su novu državu Hrvatsku od Sutle do Drine, na europskoj i svjetskoj političkoj karti čovječanstva, nazvali po sebi, i preuzeli rimsko pravo i primili kršćansku vjeru.

Ante_Starčević_cropČovjek Hrvat divi se slojevitošću Ante Starčevića i njegovoj svestranosti, nalazeći u njegovoj političkoj filozofiji mjesta za naoko nepomirljive ideje, kao što ga one, kako reče akademik Dubravko Jelčić, (kojemu velika hvala na lijepim i istinitim riječima za našeg Oca domovine u ‘Književnim djelima Ante Starčevića’), jedna pored druge, imaju i u životu. „Samo, dok se one u životu često nadmeću, pretiču i potiru, u Starčevićevim vizijama, u njegovom sustavu, one uspostavljaju puni međusobni sklad. Nije pridavao suviše brige praktičnoj politici i njezinim dnevnim probitcima, a ipak su njegove misli bile, i jesu u sadašnjosti, duboko usidrene u praksu, te predstavljaju silan potencijal misli, korisnih za praktičnu uporabu. Protivnik svakog populizma, imao je svojedobno silni utjecaj na široke i najšire slojeve hrvatskog naroda. Zato, čitati danas Antu Starčevića više je nego potrebno, jer on je najbolja škola hrvatske misli, nacionalne energije, moralne čistoće, i, s jedne strane, nacionalne nepopustljivosti, a s druge, začudit ćete se, svestrane snošljivosti (tolerancije). Ante Starčević je izvor iz kojeg su svi potonji hrvatski političari srknuli mnogu svježu i bistru kap, krijepeći se njegovim duhom i njegovom mišlju i njegovim životom. (Oni koji nisu, i nisu bili hrvatski političari nego jugoslavenski i svačiji.) Životom koji je bio oličenje i misli i duha njegovoga.“

Ispričavam se na ovom idealističkom uvodu, jer, nažalost, stoljeće i pol nakon pojave nove nade, zvijezde na političkom nebu Hrvatske, 1861. godine, koja sjaji i danas, a zvijezde traju neograničeno po čovjekovom shvaćanju, iako je neograničena samo ljubav Božja, Hrvati, politički potomci ovog velikana hrvatske povijesti, filozofije i politike, Dr. Ante Starčevića, u pravilu ne mare za izvor života koji im je u naslijeđe ostavio njihov ‘Stari’ radi njih, a ne radi spomena na njegovo ime, on koji ni jednog spomenika nije po svojoj političkoj oporuci htio da mu Hrvati dignu, već da spomenik u čast njegovoga djela bude hrvatska država, ali ne bilo kakva, jer bilo kakvu je i on mogao imati da je bio korumpiran, doduše, njene granice bi u tom slučaju gledao samo s tornja zagrebačke katedrale, iako je u jednom trenutku očaja čak i to priželjkivao, samo da Hrvatske bude, već dobro utemeljena, otporna barem na lakše političke potrese, ako ne i one velike magnitude, dom raznolik s prostranim sobama, u njenim povijesnim i etničkim granicama na koje Hrvati imaju povijesno pravo, i krovom nad glavom za svakog političkog Hrvata bez obzira na vjeru i porijeklo, u kojemu nema gladnih ni žednih i bosih, ali je na koncu svog života izrekao strašnu istinu po kojoj se Hrvati i danas mogu prepoznati, rekavši da „ni vruć ne bi hladnu čašu vode za Hrvate popio“, jer su se pred njegovim očima prostituirali u politici, vršili izdaju, zabijali domoljubima nož u leđa, igrali pokvarene igre, lagali kao da govore istinu samo istinu nisu govorili, i materijalizirali svoje sluganstvo vežući se za materijalno, pa su isto i gubili prije nego su okom trepnuli, kako to biva u životu kada se ovozemaljske i ljudske stvari stave ispred Boga, dok su duhovnu obnovu sebe samih i svoje domovine zanemarili; na Boga je malo tko od prodanih duša među Hrvatima mario, još manje mari danas, a još manje za dobrobit hrvatskog društva i narodne sreće dragovoljno i nesebično radio. Rijetki su bili kao Ante Starčević, izdvojiti treba njegovog saveznika i druga revolucionara Eugena Kvaternika kao iznimku koja potvrđuje pravilo, i u inat marksistima, titoistima i velikosrpskim apokaliptičnim apologetima, Ivicu Franka, i neizostavnog svjetskog znanstvenika  Milana plemenitog Šufflaya, ubijen u diktaturi kralja Aleksandra. Bez Antuna Gustava Matoša ovaj spisak najboljih pravaša ne bi, naravno, bio potpun, a od političkih Hrvata ne treba zaboraviti niti novinara, publicista i istraživača povijesti, Crnogorca i Zagrebčanina S. M. Štedimliju, starčevićanca koji je svojim djelom pola stoljeća nakon Ante Starčevića hrvatskoj povijesti u nasljedstvo ostavio pravo istinsko vrelo važnih povijesnih činjenica. Geo-političar i istraživač povijesti dr. Ivo Pilar ima se smatrati dobrim starčevićancem. I njegov život je skončao pod sumnjivim okolnostim au jugoslavenskoj tamnici naroda samo zato što se zalagao za uspostavu Starčevićeve Hrvatske.

Ante Starčević u biti, kao da je došao iz neke druge, Hrvatima nedostižne, dimenzije, i kako se na političkoj pozornici pojavio, ostao je na njoj i kada se zastor spustio, i otišao u povijest Hrvata, u kojoj zauzima središnje mjesto. Uz bok njemu stoji blaženi Alojzije Stepinac, uskoro svetac, kao što je praktički svet u hrvatskoj politici „beskompromisni Hrvat Ante Starčević, utemeljitelj hrvatskog nacionalizma, (a bez nacionalizma nema ni nacionalne države ni narodne slobode), i zagovornik univerzalnih građanskih prava, ideolog hrvatske države, i nacionalnog kolektivizma a istodobno promicatelj i zaštitnik individualne svijesti koja poučava da sreća i nesreća svakog naroda ovise o sreći i nesreći njegovih susjeda“. To je taj naoko protuslovni Otac domovine, iako nije protuslovan nego slojevit, i to je taj naoko nesustavan Starčević, iako nije nesustavan nego svestran.

Stupivši na pozornicu politike u Zagrebu, kao kandidat za Sabor koji je postao i 30 godina ostao i bio mjesto na kojem je Ante Starčević verbalno ošinuo bitange protuhrvatske politike oštrinom britkih riječi napisane njegovim oštrim perom, i ukrašene njegovom vrsnom ironijom, i autor peticije Županije Riečke, Sabor u kojem je tražio i zahtijevao, nikada molio, prava za svoj narod Hrvata koje je oblikovao u modernu političku naciju, „bio je više nego političar, bio je vođa koji to nije želio biti“.

„Spremao se za svećenika, a po obilju svojih darovitosti mogao je biti vrstan književnik i odlični znanstvenik.“ Čak, i bio je znanstvenik, jer politika je znanost o upravljanju društvom, narodom, državom i diplomacijom, pa i ratom kad treba narod obranit, najteži zanat koji se treba prvo izučiti, a onda raditi u komunikaciji s narodom, na dobrobit naroda, a osobne interese ostaviti izvan političke arene, i samo težiti dobrobiti narodnoj zajednici, i svome zavičaju, ovisno o vođenju nacionalne ili mjesne politike. Takva je politika po shvaćanju Ante Starčevića koji je za pravaše postavio 1870. godine svoja Politička načela, sažeta i razrađena u Naputcima raspoređene u 30 točaka o tome kako se hrvatski političar treba ponašati.

Ante Starčević bio je vrstan poznavatelj hrvatske povijesti, što je najbolja karakteristika, zapravo vrlina nekog političara, a uz poznavanje prava to je pravi dar za narod ako je političar takav, a uz to i nepotkupljiv, i beskompromisan u zastupanju nacionalnih interesa, i ljudskih prava, i ako se k tome još zna i usmeno izražavati kao pravi vođa, onda imate Antu Starčevića vrsnog retoričara, hrvatskog Cicerona, hrvatskog Tacita, hrvatskog Kennedya, ma, hrvatskog Starčevića.

Po ocu Hrvatu katoliku, po majci pravoslavne vjere i vlaškog podrijetla i politička Hrvatica, Ante Starčević, vjernik, rođen u hrvatskoj Liki, postao je Zagrebčaninom, gdje su mu vjerni stranačke pristaše podigli njegov Starčevićev dom, (od komunista otet u dva navrata od pravaša), nazvan tako po njemu, namijenjen pravašima, a izgrađen sredstvima ponajprije pravaša Josipa Franka, njegovog vjernog druga i nasljednika njegove političke baštine, dom u kojemu je samo malo živio pred konac života kroz koji je uspravne glave i s kičmom asketski kročio, spašavajući na kraju što se spasiti moglo od stranke koju je osnovao, Stranke prava, od koje je morao odustati zbog grozne izdaje Frana Folnegovića, bivšeg pravaša koji se drznuo izdati Oca domovine, a nikada za svoju izdaju nije kažnjen, naprotiv, Hrvati časte njegovim imenom, čak i jedno zagrebačko naselje i neke ulice u hrvatskim gradovima. (Hoće li se neka druga naselja i ulice zvati danas-sutra po Anti Đapiću?) Ovaj dični oporbeni i demokratski vođa osnovao je 1895. nakon raskola, kojeg je vlast izazvala, svoju čistu stranku prava kao što su i njegove misli bile čiste, kao što je čista bila njegova duša, neka mu je pokoj duši njegovoj, našem dragom Anti Starčeviću, i život neka mu je vječni!

Dana 28. veljače 1896. godine prestalo je kucati hrabro srce hrvatskog velikana koji ostaje u srcima hrvatskih domoljuba, a tko ga od Hrvata ne nosi u srcu i nije domoljub, nego je svačiji samo ne svoj i hrvatski, vrlo jednostavno, iako žalosno.

Radosna vijest jest, da ideja Ante Starčevića živi, i ona je neuništiva, i prije će nestati Hrvati s lica Zemlje nego Starčevićeva ideja. Nada umire posljednja da će Starčevićeve misli o hrvatskoj državi nastale u 19. st. zaživjeti i biti ostvarene i obranjene u 21. stoljeću.

„Na početku bijaše riječ“, Božja riječ, i isto tako na početku moderne hrvatske politike bijaše Ante Starčević i njegova pametna riječ ispunjena ljubavlju za svoj narod i za Stvoritelja u prvom redu, Bog i Hrvati!

U Starčevićeve suvremenike spadaju dvije povijesne veličine u svjetskoj politici i povijesti, Karl Marx, zavjerenik i utopist, anarhist i komunist, osnivač ideologije marksizma, potpuno oprečna ideji Ante Starčevića, i Abraham Lincoln, američki predsjednik, oslobodioc afričkih robova u Sjedinjenim Američkim Državama, čija je politika starčevićanska, zatim, njemački kancelar Bismarck koji je Bosnu dodijelio Austro-Ugarskoj, a Ante Starčević bosanske muslimane gledao kao „cvieće hrvatskog naroda“ dok su u Europi bili prezreni, a prezreni su od svih i 150 godina poslije, samo ne od pravaša; od domaćih nesretnika Starčevićev je suvremenik pobunjenik protiv hrvatskog državnog prava, biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je u Saboru Hrvate izručio Mađarima i austrijskom caru, a carstva još nikada u povijesti nisu bila humanistička, tako ni austrijsko, niti Austro-Ugarska Monarhija, dok su u Bibliji opisana osam svjetska carstva čiji temelji se u Apokalipsi ruše pred Božjom pravednošću. Stoga su Starčevićeve filipike bile u Saboru usmjerene protiv Austrije, jer, riba se čisti od glave. On je Europu podsjetio da je Hrvatska bila, postojala, i da je strana despocija Hrvatsku rastrgla, i njene zemlje podijelila, i da se carevi nisu držali potpisanih ugovora s Hrvatima, i da Hrvati imaju pravo svoje zemlje ujediniti, tako i Bosnu i Hercegovinu sjediniti s maticom zemljom, obnovljenom Hrvatskom.

Ante Starčević je rušio tabu-teme u hrvatskom društvu, isto kao poslije hrvatska književnica Marija Jurić Zagorka, i rušio je tabu-teme u hrvatskoj politici, rušio je predrasude o Hrvatima i hrvatskoj povijesti, te despociju Beča i Pešte, a gradio ideju svoje Hrvatske; u jednom potezu rušenje i izgradnja novog, boljeg, pravednijeg, ljepšeg, svrhovitijeg, potrebnog i nužnog – temelja hrvatske države – i bio je prvi koji je nakon stoljeća i kraljeva hrvatske narodne dinastije bio za dom spreman, uzor za kojim su pošli stotine tisuća Hrvata u 20. stoljeću u borbu za nezavisnost i slobodu, stotine tisuća izginuli, a milijuni Hrvata žive i uživaju plodove borbe Hrvata, i Hrvata Ante Starčevića. Nitko Hrvatima nije niti bude donio nezavisnost i slobodu, osim samih Hrvata. To je osnovna poruka Ante Starčevića.

Političar Ante Starčević borio se za Hrvate koji su zavrijedili više pravednosti, za Hrvatsku da bude utemeljena kako Bog zapovijeda, i da u hrvatskoj državi budu Bog i Hrvati!

Čovjek Ante Starčević promišljao je ljudski, i bio čovjeku prijatelj, saveznik, bolesnom narodu liječnik, neprosvijećenom puku narodni učitelj, studentima je bio kao profesor, a svojim pravašima predsjednik, i pravi vođa, što je in memoriam ostao do dana današnjih, i ostat će do kraja svijeta.

Svojim Hrvatima je Ante Starčević u cjelini bio kao mesija kojeg, doduše nisu iščekivali nego su ga dobili iznenada nakon propasti bana Jelačića i hrvatskog sna, kao dar koji je pao s neba, mladim ljudima je on bio uzor, starcima neostvarena mladost, ljutim neprijateljima hrvatstva pak bio je  opasna pojava. Ljevičar i književnik Miroslav Krleža gledao je na njega sa strahopoštovanjem.

Opasan je taj Ante Starčević za sve neprijatelje Hrvatske, kao ljuta trava na ljutu ranu. Zato domaći plaćenici i 2015. godine nastoje zatrti sjeme Starčevićeve politike, ali zato stekliški inat raste paralelno s mržnjom prema Hrvatima i zatrtom pravaštvu, a ljubav za domovinu, i nezavisnu državu, ne poznaje granica, i jača je od atomske bombe.

Težnja za pravednom državom, i socijalnom pravdom, koja je dio Starčevićeve pravaške politike isto kao i hrvatsko državno pravo, jest najnormalnija stvar u politici nekoga tko se ima držati pravašom ili hrvatskim političarom.

Biti izvorni pravaš ili starčevićanac znači početkom 21. stoljeća opasno živjeti, jer je ljutom neprijatelju od svega hrvatskoga pravaš najopasniji; lako za podmitljivu zadnjicu neke domaće prodane duše, lako za karijeriste i oportuniste, ali pravog pravaša ne možeš kupiti, ne možeš ga zastrašiti, ne možeš ga robom učiniti jer on ropstvo odbacuje kao što se žito odvaja od kukolja. Zato se pravaštvo u Tuđmanovoj udbokraciji rušilo ne samo s pozicije sile i vlasti nego čak i samim pravaškim imenom i u ime lažnog pravaštva, da monstruoznije nije moglo biti, a Ante Paradžik je u takvoj Tuđmanovoj krnjoj Hrvatskoj pao samo zato što je bio pravaš i Hrvat.

Kakav li je Ante Starčević samo bio vrsni jezikoslovac; možemo mi današnje generacije Hrvata se sramiti što smo sve od svoga tako lijepog i dobrog hrvatskog jezika učinili, i na što to liči, a najmanje smo ga njegovali, kako smo naš jezik samo zapostavili, a radi čega, radi lažnog blještavila sa Zapada.

Doći će dan kada Sunce više neće zalaziti na Zapadu, tako ni Hrvatskom vladati dušmani i licemjeri, narodni izdajnici; ako Hrvati ne zaborave na Antu Starčevića, biti će Hrvatska Hrvatom!

Hvala sinovima Oca domovine Anti Starčevića, neustrašivim pravašima Anti Paradžiku i Dobroslavu Paragi, što su nastavili tamo gdje je Ante Starčević stao, i gdje su stali njegovi Frankovi pravaši, jer bez njih danas bi Ante Starčević čamio u muzeju, ili čak ni tamo, kako si je bio za stranku prava zamislio Franjo Tuđman, napravivši račun bez krčmara. Paragini pravaši nastavljaju stračevićansku politiku, ako treba, do Sudnjeg dana.

A pored silnih Titovih bista i njegovog generala, koje su zemlju preplavile, kao i raznorazne čudne bedastoće koje su se ukorijenile, kao da nema mjesta za hrvatskog velikana Antu Starčevića i njegove pametne i humanističke misli. Stoga, utopimo spomenik Ante Starčevića u temelj hrvatske države, i ispunimo je njegovim dobrim duhom, čistoćom njegove duše i misli njegovih.

Borba za demokraciju, pravnu državu, za nezavisnost i slobodu Hrvata, nastavlja se.

Bog i Hrvati, Hrvatska Hrvatom!

[ad id=”40551″]

Goran Jurišić, 27. veljača 2015.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati