ANTE STARČEVIĆ – NAJBOLJA ŠKOLA HRVATSKE MISLI 1823. – 1896. – 2015.

0

Kad se izgovara ime Ante Starčevića, od silnog poštovanja čovjeku Hrvatu zadrhte usne, oblije čovjeka Hrvata toplina, zapravo vrućina na spomen ‘Oca domovine’ kako ga nazva pravaš Eugen Kumičić, a poslije i Starčevićeva Hrvatska, te srce kuca jače na ‘Bog i Hrvati’, oči se pune suzama radosnicama i cure niz obraz polako kao Drava, Sava i Drina, i na njegov spomen u svakom domoljubu oči vlažne kao rosno ‘cvieće’ od sreće što Hrvati u svom Anti Starčeviću imaju „stijenu kojoj je zajamčena vječnost“, gotovo kao Crkvi Petrovoj.

Na spomen Starčevićeve vizije ‘Hrvatske Hrvatom’ čovjek Hrvat ostane bez daha pred karizmom ‘Starog’ koji je nadahnuo generacije Hrvata svojim prosvijećenim naukom o hrvatskom državnom pravu koje znači vladarsko pravo Hrvata u vlastitoj državi Hrvatskoj, nazvana u stoljeću sedmom nakon Krista po drevnim Hrvatima bojovnicima, koji su između Drave i Jadrana potukli ratoborne mongolske Avare, i pokorili doseljene Južne Slavene, autohtone antičke romanizirane Ilire i Kelte na Balkanu, Srednjoj Europi i jadranskom Mediteranu, nametnuvši slavenskoj masi i ilirskim Rimljanima svoje ime, kao i drevnoj Dalmaciji, hrvatskoj kolijevci, i koji su novu državu Hrvatsku od Sutle do Drine, na europskoj i svjetskoj političkoj karti čovječanstva, nazvali po sebi, i preuzeli rimsko pravo i primili kršćansku vjeru.

Ante_Starčević_cropČovjek Hrvat divi se slojevitošću Ante Starčevića i njegovoj svestranosti, nalazeći u njegovoj političkoj filozofiji mjesta za naoko nepomirljive ideje, kao što ga one, kako reče akademik Dubravko Jelčić, (kojemu velika hvala na lijepim i istinitim riječima za našeg Oca domovine u ‘Književnim djelima Ante Starčevića’), jedna pored druge, imaju i u životu. „Samo, dok se one u životu često nadmeću, pretiču i potiru, u Starčevićevim vizijama, u njegovom sustavu, one uspostavljaju puni međusobni sklad. Nije pridavao suviše brige praktičnoj politici i njezinim dnevnim probitcima, a ipak su njegove misli bile, i jesu u sadašnjosti, duboko usidrene u praksu, te predstavljaju silan potencijal misli, korisnih za praktičnu uporabu. Protivnik svakog populizma, imao je svojedobno silni utjecaj na široke i najšire slojeve hrvatskog naroda. Zato, čitati danas Antu Starčevića više je nego potrebno, jer on je najbolja škola hrvatske misli, nacionalne energije, moralne čistoće, i, s jedne strane, nacionalne nepopustljivosti, a s druge, začudit ćete se, svestrane snošljivosti (tolerancije). Ante Starčević je izvor iz kojeg su svi potonji hrvatski političari srknuli mnogu svježu i bistru kap, krijepeći se njegovim duhom i njegovom mišlju i njegovim životom. (Oni koji nisu, i nisu bili hrvatski političari nego jugoslavenski i svačiji.) Životom koji je bio oličenje i misli i duha njegovoga.“

Ispričavam se na ovom idealističkom uvodu, jer, nažalost, stoljeće i pol nakon pojave nove nade, zvijezde na političkom nebu Hrvatske, 1861. godine, koja sjaji i danas, a zvijezde traju neograničeno po čovjekovom shvaćanju, iako je neograničena samo ljubav Božja, Hrvati, politički potomci ovog velikana hrvatske povijesti, filozofije i politike, Dr. Ante Starčevića, u pravilu ne mare za izvor života koji im je u naslijeđe ostavio njihov ‘Stari’ radi njih, a ne radi spomena na njegovo ime, on koji ni jednog spomenika nije po svojoj političkoj oporuci htio da mu Hrvati dignu, već da spomenik u čast njegovoga djela bude hrvatska država, ali ne bilo kakva, jer bilo kakvu je i on mogao imati da je bio korumpiran, doduše, njene granice bi u tom slučaju gledao samo s tornja zagrebačke katedrale, iako je u jednom trenutku očaja čak i to priželjkivao, samo da Hrvatske bude, već dobro utemeljena, otporna barem na lakše političke potrese, ako ne i one velike magnitude, dom raznolik s prostranim sobama, u njenim povijesnim i etničkim granicama na koje Hrvati imaju povijesno pravo, i krovom nad glavom za svakog političkog Hrvata bez obzira na vjeru i porijeklo, u kojemu nema gladnih ni žednih i bosih, ali je na koncu svog života izrekao strašnu istinu po kojoj se Hrvati i danas mogu prepoznati, rekavši da „ni vruć ne bi hladnu čašu vode za Hrvate popio“, jer su se pred njegovim očima prostituirali u politici, vršili izdaju, zabijali domoljubima nož u leđa, igrali pokvarene igre, lagali kao da govore istinu samo istinu nisu govorili, i materijalizirali svoje sluganstvo vežući se za materijalno, pa su isto i gubili prije nego su okom trepnuli, kako to biva u životu kada se ovozemaljske i ljudske stvari stave ispred Boga, dok su duhovnu obnovu sebe samih i svoje domovine zanemarili; na Boga je malo tko od prodanih duša među Hrvatima mario, još manje mari danas, a još manje za dobrobit hrvatskog društva i narodne sreće dragovoljno i nesebično radio. Rijetki su bili kao Ante Starčević, izdvojiti treba njegovog saveznika i druga revolucionara Eugena Kvaternika kao iznimku koja potvrđuje pravilo, i u inat marksistima, titoistima i velikosrpskim apokaliptičnim apologetima, Ivicu Franka, i neizostavnog svjetskog znanstvenika  Milana plemenitog Šufflaya, ubijen u diktaturi kralja Aleksandra. Bez Antuna Gustava Matoša ovaj spisak najboljih pravaša ne bi, naravno, bio potpun, a od političkih Hrvata ne treba zaboraviti niti novinara, publicista i istraživača povijesti, Crnogorca i Zagrebčanina S. M. Štedimliju, starčevićanca koji je svojim djelom pola stoljeća nakon Ante Starčevića hrvatskoj povijesti u nasljedstvo ostavio pravo istinsko vrelo važnih povijesnih činjenica. Geo-političar i istraživač povijesti dr. Ivo Pilar ima se smatrati dobrim starčevićancem. I njegov život je skončao pod sumnjivim okolnostim au jugoslavenskoj tamnici naroda samo zato što se zalagao za uspostavu Starčevićeve Hrvatske.

Ante Starčević u biti, kao da je došao iz neke druge, Hrvatima nedostižne, dimenzije, i kako se na političkoj pozornici pojavio, ostao je na njoj i kada se zastor spustio, i otišao u povijest Hrvata, u kojoj zauzima središnje mjesto. Uz bok njemu stoji blaženi Alojzije Stepinac, uskoro svetac, kao što je praktički svet u hrvatskoj politici „beskompromisni Hrvat Ante Starčević, utemeljitelj hrvatskog nacionalizma, (a bez nacionalizma nema ni nacionalne države ni narodne slobode), i zagovornik univerzalnih građanskih prava, ideolog hrvatske države, i nacionalnog kolektivizma a istodobno promicatelj i zaštitnik individualne svijesti koja poučava da sreća i nesreća svakog naroda ovise o sreći i nesreći njegovih susjeda“. To je taj naoko protuslovni Otac domovine, iako nije protuslovan nego slojevit, i to je taj naoko nesustavan Starčević, iako nije nesustavan nego svestran.

Stupivši na pozornicu politike u Zagrebu, kao kandidat za Sabor koji je postao i 30 godina ostao i bio mjesto na kojem je Ante Starčević verbalno ošinuo bitange protuhrvatske politike oštrinom britkih riječi napisane njegovim oštrim perom, i ukrašene njegovom vrsnom ironijom, i autor peticije Županije Riečke, Sabor u kojem je tražio i zahtijevao, nikada molio, prava za svoj narod Hrvata koje je oblikovao u modernu političku naciju, „bio je više nego političar, bio je vođa koji to nije želio biti“.

„Spremao se za svećenika, a po obilju svojih darovitosti mogao je biti vrstan književnik i odlični znanstvenik.“ Čak, i bio je znanstvenik, jer politika je znanost o upravljanju društvom, narodom, državom i diplomacijom, pa i ratom kad treba narod obranit, najteži zanat koji se treba prvo izučiti, a onda raditi u komunikaciji s narodom, na dobrobit naroda, a osobne interese ostaviti izvan političke arene, i samo težiti dobrobiti narodnoj zajednici, i svome zavičaju, ovisno o vođenju nacionalne ili mjesne politike. Takva je politika po shvaćanju Ante Starčevića koji je za pravaše postavio 1870. godine svoja Politička načela, sažeta i razrađena u Naputcima raspoređene u 30 točaka o tome kako se hrvatski političar treba ponašati.

Ante Starčević bio je vrstan poznavatelj hrvatske povijesti, što je najbolja karakteristika, zapravo vrlina nekog političara, a uz poznavanje prava to je pravi dar za narod ako je političar takav, a uz to i nepotkupljiv, i beskompromisan u zastupanju nacionalnih interesa, i ljudskih prava, i ako se k tome još zna i usmeno izražavati kao pravi vođa, onda imate Antu Starčevića vrsnog retoričara, hrvatskog Cicerona, hrvatskog Tacita, hrvatskog Kennedya, ma, hrvatskog Starčevića.

Po ocu Hrvatu katoliku, po majci pravoslavne vjere i vlaškog podrijetla i politička Hrvatica, Ante Starčević, vjernik, rođen u hrvatskoj Liki, postao je Zagrebčaninom, gdje su mu vjerni stranačke pristaše podigli njegov Starčevićev dom, (od komunista otet u dva navrata od pravaša), nazvan tako po njemu, namijenjen pravašima, a izgrađen sredstvima ponajprije pravaša Josipa Franka, njegovog vjernog druga i nasljednika njegove političke baštine, dom u kojemu je samo malo živio pred konac života kroz koji je uspravne glave i s kičmom asketski kročio, spašavajući na kraju što se spasiti moglo od stranke koju je osnovao, Stranke prava, od koje je morao odustati zbog grozne izdaje Frana Folnegovića, bivšeg pravaša koji se drznuo izdati Oca domovine, a nikada za svoju izdaju nije kažnjen, naprotiv, Hrvati časte njegovim imenom, čak i jedno zagrebačko naselje i neke ulice u hrvatskim gradovima. (Hoće li se neka druga naselja i ulice zvati danas-sutra po Anti Đapiću?) Ovaj dični oporbeni i demokratski vođa osnovao je 1895. nakon raskola, kojeg je vlast izazvala, svoju čistu stranku prava kao što su i njegove misli bile čiste, kao što je čista bila njegova duša, neka mu je pokoj duši njegovoj, našem dragom Anti Starčeviću, i život neka mu je vječni!

Dana 28. veljače 1896. godine prestalo je kucati hrabro srce hrvatskog velikana koji ostaje u srcima hrvatskih domoljuba, a tko ga od Hrvata ne nosi u srcu i nije domoljub, nego je svačiji samo ne svoj i hrvatski, vrlo jednostavno, iako žalosno.

Radosna vijest jest, da ideja Ante Starčevića živi, i ona je neuništiva, i prije će nestati Hrvati s lica Zemlje nego Starčevićeva ideja. Nada umire posljednja da će Starčevićeve misli o hrvatskoj državi nastale u 19. st. zaživjeti i biti ostvarene i obranjene u 21. stoljeću.

„Na početku bijaše riječ“, Božja riječ, i isto tako na početku moderne hrvatske politike bijaše Ante Starčević i njegova pametna riječ ispunjena ljubavlju za svoj narod i za Stvoritelja u prvom redu, Bog i Hrvati!

U Starčevićeve suvremenike spadaju dvije povijesne veličine u svjetskoj politici i povijesti, Karl Marx, zavjerenik i utopist, anarhist i komunist, osnivač ideologije marksizma, potpuno oprečna ideji Ante Starčevića, i Abraham Lincoln, američki predsjednik, oslobodioc afričkih robova u Sjedinjenim Američkim Državama, čija je politika starčevićanska, zatim, njemački kancelar Bismarck koji je Bosnu dodijelio Austro-Ugarskoj, a Ante Starčević bosanske muslimane gledao kao „cvieće hrvatskog naroda“ dok su u Europi bili prezreni, a prezreni su od svih i 150 godina poslije, samo ne od pravaša; od domaćih nesretnika Starčevićev je suvremenik pobunjenik protiv hrvatskog državnog prava, biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je u Saboru Hrvate izručio Mađarima i austrijskom caru, a carstva još nikada u povijesti nisu bila humanistička, tako ni austrijsko, niti Austro-Ugarska Monarhija, dok su u Bibliji opisana osam svjetska carstva čiji temelji se u Apokalipsi ruše pred Božjom pravednošću. Stoga su Starčevićeve filipike bile u Saboru usmjerene protiv Austrije, jer, riba se čisti od glave. On je Europu podsjetio da je Hrvatska bila, postojala, i da je strana despocija Hrvatsku rastrgla, i njene zemlje podijelila, i da se carevi nisu držali potpisanih ugovora s Hrvatima, i da Hrvati imaju pravo svoje zemlje ujediniti, tako i Bosnu i Hercegovinu sjediniti s maticom zemljom, obnovljenom Hrvatskom.

Ante Starčević je rušio tabu-teme u hrvatskom društvu, isto kao poslije hrvatska književnica Marija Jurić Zagorka, i rušio je tabu-teme u hrvatskoj politici, rušio je predrasude o Hrvatima i hrvatskoj povijesti, te despociju Beča i Pešte, a gradio ideju svoje Hrvatske; u jednom potezu rušenje i izgradnja novog, boljeg, pravednijeg, ljepšeg, svrhovitijeg, potrebnog i nužnog – temelja hrvatske države – i bio je prvi koji je nakon stoljeća i kraljeva hrvatske narodne dinastije bio za dom spreman, uzor za kojim su pošli stotine tisuća Hrvata u 20. stoljeću u borbu za nezavisnost i slobodu, stotine tisuća izginuli, a milijuni Hrvata žive i uživaju plodove borbe Hrvata, i Hrvata Ante Starčevića. Nitko Hrvatima nije niti bude donio nezavisnost i slobodu, osim samih Hrvata. To je osnovna poruka Ante Starčevića.

Političar Ante Starčević borio se za Hrvate koji su zavrijedili više pravednosti, za Hrvatsku da bude utemeljena kako Bog zapovijeda, i da u hrvatskoj državi budu Bog i Hrvati!

Čovjek Ante Starčević promišljao je ljudski, i bio čovjeku prijatelj, saveznik, bolesnom narodu liječnik, neprosvijećenom puku narodni učitelj, studentima je bio kao profesor, a svojim pravašima predsjednik, i pravi vođa, što je in memoriam ostao do dana današnjih, i ostat će do kraja svijeta.

Svojim Hrvatima je Ante Starčević u cjelini bio kao mesija kojeg, doduše nisu iščekivali nego su ga dobili iznenada nakon propasti bana Jelačića i hrvatskog sna, kao dar koji je pao s neba, mladim ljudima je on bio uzor, starcima neostvarena mladost, ljutim neprijateljima hrvatstva pak bio je  opasna pojava. Ljevičar i književnik Miroslav Krleža gledao je na njega sa strahopoštovanjem.

Opasan je taj Ante Starčević za sve neprijatelje Hrvatske, kao ljuta trava na ljutu ranu. Zato domaći plaćenici i 2015. godine nastoje zatrti sjeme Starčevićeve politike, ali zato stekliški inat raste paralelno s mržnjom prema Hrvatima i zatrtom pravaštvu, a ljubav za domovinu, i nezavisnu državu, ne poznaje granica, i jača je od atomske bombe.

Težnja za pravednom državom, i socijalnom pravdom, koja je dio Starčevićeve pravaške politike isto kao i hrvatsko državno pravo, jest najnormalnija stvar u politici nekoga tko se ima držati pravašom ili hrvatskim političarom.

Biti izvorni pravaš ili starčevićanac znači početkom 21. stoljeća opasno živjeti, jer je ljutom neprijatelju od svega hrvatskoga pravaš najopasniji; lako za podmitljivu zadnjicu neke domaće prodane duše, lako za karijeriste i oportuniste, ali pravog pravaša ne možeš kupiti, ne možeš ga zastrašiti, ne možeš ga robom učiniti jer on ropstvo odbacuje kao što se žito odvaja od kukolja. Zato se pravaštvo u Tuđmanovoj udbokraciji rušilo ne samo s pozicije sile i vlasti nego čak i samim pravaškim imenom i u ime lažnog pravaštva, da monstruoznije nije moglo biti, a Ante Paradžik je u takvoj Tuđmanovoj krnjoj Hrvatskoj pao samo zato što je bio pravaš i Hrvat.

Kakav li je Ante Starčević samo bio vrsni jezikoslovac; možemo mi današnje generacije Hrvata se sramiti što smo sve od svoga tako lijepog i dobrog hrvatskog jezika učinili, i na što to liči, a najmanje smo ga njegovali, kako smo naš jezik samo zapostavili, a radi čega, radi lažnog blještavila sa Zapada.

Doći će dan kada Sunce više neće zalaziti na Zapadu, tako ni Hrvatskom vladati dušmani i licemjeri, narodni izdajnici; ako Hrvati ne zaborave na Antu Starčevića, biti će Hrvatska Hrvatom!

Hvala sinovima Oca domovine Anti Starčevića, neustrašivim pravašima Anti Paradžiku i Dobroslavu Paragi, što su nastavili tamo gdje je Ante Starčević stao, i gdje su stali njegovi Frankovi pravaši, jer bez njih danas bi Ante Starčević čamio u muzeju, ili čak ni tamo, kako si je bio za stranku prava zamislio Franjo Tuđman, napravivši račun bez krčmara. Paragini pravaši nastavljaju stračevićansku politiku, ako treba, do Sudnjeg dana.

A pored silnih Titovih bista i njegovog generala, koje su zemlju preplavile, kao i raznorazne čudne bedastoće koje su se ukorijenile, kao da nema mjesta za hrvatskog velikana Antu Starčevića i njegove pametne i humanističke misli. Stoga, utopimo spomenik Ante Starčevića u temelj hrvatske države, i ispunimo je njegovim dobrim duhom, čistoćom njegove duše i misli njegovih.

Borba za demokraciju, pravnu državu, za nezavisnost i slobodu Hrvata, nastavlja se.

Bog i Hrvati, Hrvatska Hrvatom!

[ad id=”40551″]

Goran Jurišić, 27. veljača 2015.

facebook komentari