Pratite nas

Reagiranja

‘ANTIDEKLARACIJA’ – Otvoreno pismo autorima i potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku

Objavljeno

na

Nezahvalno je pisati osvrt na neki dokument prije njegove objave, ali s obzirom na to kako je on najavljen, molim Vas gospođe i gospodo autori i potpisnici shvatite ovo Otvoreno pismo kao kritiku njegovom predstavljanju, posebice vremenu u kojem to radite, a ne kao kritiku sadržaja, piše Ante Gugo/Večernji List

Prije nego pređem na suštinu problema želio bih Vam ispričati kratku priču čiji sam sudinik. Nisam suučesnik. Ništa u njoj nije krivotvoreno. Mislim da ni moj prijatelj iz Beograda ništa nije falsificirao. Imam automobil s dobrim strojem na unutarnje izgaranje. Krenuo sam u trgovinu u neboderu. Mislio sam, bit će tamo hljeb kruha i za mene. Nemam svoj vrt stoga kupit ću još malo sira, mrkvu, krumpir, špinat, raznog drugog povrća, gljive i tjesteninu, sve to ću staviti u posudu za kuhanje i u svom stanu na drugom katu skuhat ću dobru povrtnu juhu. Prljavo posuđe ću staviti u perilicu, a onda opeglati rublje.

Ante Gugo

Zamolio sam prijatelja u Beogradu da napravi isto, ali i da to i napiše. Evo kako je on to uradio. Imam automobil sa dobrom mašinom na unutrašnje sagorjevanje. Krenuo sam u dućan u soliteru. Predmnjevao sam, biće tamo hleba i za mene. Nemam svoje bašče, zato ću da kupim još malo kačkavalja, šargarepu, krtole, spanać, raznog drugog povrća, pečurke i makarone, sve to ću da stavim u šerpu i u svom stanu na drugom spratu ću da skuvam supu od povrća. Prljavo suđe ću da stavim u mašinu za pranje sudova, a onda ću da opeglam veš. Moj prijatelj je naišao na problem. On jednostavno nije mogao kupiti hljeb hleba. U mom hrvatskom jeziku hljeb označava komad kruha. U njegovom srpskom jeziku riječ hleb se koristi za kruh. Pitao sam ga zašto nije kupio hljeb hleba.

Odgovorio mi je da u srpskom jeziku hljeb ima isto značenje kao i hleb, samo je riječ o varijanti na ijekavici, odnosno onoj koja se koristila među Srbima koji su živjeli izvan Srbije. Ovo me je odmah podsjetilo na činjenicu da su baš zbog tih Srba, ne nužno i voljom svih njih, potpisnici Memoranduma SANU, dakle srpski akademici među kojima je bilo književnika i lingvističara, napravili političku platformu na kojoj su se kasnije provodili srpski osvajački ratovi u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Da bi ijekavicu kojom su govorili Srbi izvan Srbije bilo moguće uzeti kao dio srpskog jezika, nužno je dokazati da su hrvatski i srpski jezik ustvari jedan jezik. Zaobilazni put prema tome svojevremeno je vodio preko nepriznavanja crnogorske nacije i crnogorskog jezika. U tome leži bit ove podvale s Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Jeste li, gospođe i gospodo autori i potpisnici Deklaracije, svjesni toga kako je Vaš dokument previše nalik dokumentima koji su bili uvod u hegemonističke ratove devedesetih godina prošlog stoljeća na jugoistoku Europe. I ti dokumenti su bili uljepšavani pričama o težnjama za jedinstvom i boljim međusobnim razumijevanjem. Pogledamo li još jednom one primjere koje sam naveo na početku teksta, mi koji smo se školovali u doba Jugoslavije razumjet ćemo oba teksta, kako moj, tako i mog prijatelja beogradskog. Možda bi ga Jura Stublića nazvao drugom beogradskim, što u srpskom jeziku ima isto značenje kao i prijatelj.

Međutim u hrvatskom jeziku ta riječ znači nešto drugo. Naša djeca će razumjeti samo jedan od ona dva teksta s početka ovog Otvorenog pisma. Oni jednostavno više nisu u prilici svakodnevno koristiti izraze koji ne pripadaju njihovom jeziku te tako učiti i onaj drugi jezik kao što se inercijom uči svaki strani jezik, a što ne znači da je on isti jezik kao i naš materinji. Razumijem želju dobronamjernih ljudi, namjerno ne kažem Vas inicijatora i potpisnika ove Deklaracije, jer na nju gledam isključivo kao na pokušaj dobro smišljene podvale, da stvore platformu za lakše razumijevanje među ljudima. Valja nam se, međutim zapitati čemu ona forsiranje ideje o zajedničkom jeziku? Zašto to niste jednostavno nazvali nekom vrstom esperanta jugoistoka Europe ili nekako slično? Da, naziv zvuči pomalo nesuvislo, ali ništa više nego i Vaša ideja o zajedničkom jeziku. Ustrajavanje na tvrdnji kako svi u državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije govorimo istim jezikom počiva u definiciji nacije.

Od brojnih ponuđenih izabrao sam onu koju smatram najboljom, a koja kaže da je nacija „društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti“. Citat sam preuzeo s web izdanja Hrvatske enciklopedije. Dakle, jedan od identiteta nacije je i jezik. Ako svi s područja bivše države govorimo istim jezikom, u pitanje dolazi i naša nacionalna posebnost. Ta ideja nije nova. Još u doba Jugoslavije nacionalnu svijest se željelo utišavati kroz pokušaje nametanja ideje o jednom jeziku.

Dodatni problem predstavljanja ove Deklaracije o zajedničkom jeziku jest i njezino tempiranje. Prije petnaestak dana obilježili smo 50. obljetnicu od donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Da je u ovoj inicijativi bilo imalo dobronamjernosti, da je bolje sporazumijevanje bio cilj, pričekali biste još neko vrijeme. Svakome tko se upušta u takve inicijative jasno je da one mogu propasti i zbog loše izabranog vremena za njihovo predstavljanje. U ovom slučaju, vrijeme ste očito namjerno izabrali. Među Vama ima onih koji su nedavno pokrenuli političke stranke, u Hrvatskoj su na pragu lokalni izbori, a ovakve provokacije su dobar način brzog, odnosno agresivnog političkog marketinga. Svjesni ste kako nema mogućnosti da se jedan zajednički jezika ikad prizna ili standardizira, ali je zato ovo odlično vrijeme za još jednu provokaciju i unošenje podjela u hrvatskom društvu, jednako kao i u onom bosanskohercegovačkom. Točno onako kako je to i zapisano u Memorandumu II. Naime u jednoj od točaka tog dokumenta kaže se: „Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu“. Unitarna zajednica počiva i na zajedničkom jeziku.

Želio bih Vas na kraju pitati, jesu li Vaše želje da sisate fondove iz proračuna tri ili četiri države nastale na razvalinama jugoslavenskog političkog eksperimenta, dakle, je li Vaša neutaživa želja za bogaćenjem vrijedna novih ratova, novih nesreća i novih krvoprolića koje ovako perfidno i hladnokrvno provocirate. Vaša ideja o jednom jeziku mogla bi lako probuditi i neki sumanuti um koji će početi razmišljati i o jednoj državi. Svi ratovi, sva nepotrebna krvoprolića počela su idejama, riječima i porukama, deklaracijama ili memorandumima… I za kraj, ima među Vama povjesničara. Ne vjerujem da im je promaklo kako ste predstavljanje Vaše deklaracije o jednom jeziku, barem u hrvatskim medijima, najavili baš na godišnjicu odluke talijanskih vlasti da u Istri zabrane uporabu hrvatskog jezika. Bilo je to 28. ožujka 1923. godine.

Ante Gugo/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

HASANBEGOVIĆ O ODLUCI USTAVNOG SUDA: ‘Ova odluka je povratak cenzure iz vremena komunizma’

Objavljeno

na

Objavio

“NDH bila nacistička i fašistička tvorevina”: Ustavni sud donio važnu i dalekosežnu odluku.

Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom, pita Hasanbegović

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima još nije dalo preporuke za tretman tih režima, a Ustavni sud već je jasno definirao NDH kao negaciju temeljnih vrednota ustavnog poretka Hrvatske.

Stoga je teško očekivati da bi Vijeće svojim preporukama, koje Vlada namjerava pretočiti u zakon, moglo ići ispod razine odluke Ustavnog suda kojom je poništena odluka Općinskog vijeća Čačinaca od 11. travnja 1997., a kojom je jedna ulica dobila naziv 10. travnja. Izdvojeno je mišljenje imao sudac Miroslav Šumanović, izabran prošle godine kao kandidat HDZ-a, koji smatra da nije na Ustavnom sudu da određuje povijesne istine i da ne postoji društveni konsenzus o karakteru NDH.

Prije desetak dana skupina povjesničara, među kojima je i Zlatko Hasanbegović, uputila je apel protiv propisivanja službene istine. Njega je dosad online potpisalo preko tisuću ljudi. Hasanbegović ističe da su htjeli upozoriti upravo na stvari kakva je odluka Ustavnog suda.

– Značajan dio ozbiljne srednjostrujaške historiografije krši tu odluku. Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom?

Ova odluka predstavlja poziv na povratak cenzure iz vremena komunizma. Moj bi stav bio jednak i da je Ustavni sud, skupina nekompetentnih ljudi izabranih temeljem političke trgovine, procjenjivao jugoslavenski komunizam. Pozivam premijera Plenkovića da raspusti Vijeće, jer je Ustavni sud već dao pravorijek, rekao nam je Hasanbegović.

Dakle, podizanje (vraćanje) biste Ive Lole Ribara i crvena zvijezda petokraka sukladne su ustavnim vrednotama hrvatske države. Za Dom spremni i Ulica 10. travnja nisu.
Još malo pa će i svi Hrvati koji su rođeni 10. travnja biti proglašeni protuustavnom kategorijom. Jadni smo, da jadniji ne možemo biti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Dijele lekcije, a kad se upali svjetlo bježe kao miševi!

Objavljeno

na

Ovoga je dosta. U zadnje vrijeme relativno mnogi dijele lekcije hrvatskim braniteljima. Netko kaže da treba konačno  priznati i reći istinu, da nisu svi „branitelji“ bili branitelji! Zatim zamjeraju pojedinim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata da se ponašaju i da svojim zahtjevima podsjećaju na SUBNOR, što izaziva osjećaj nelagode.

Zatim ističu da su pojedinci izmanipulirani, od političara i političkih stranaka, da se odnos društva prema njima značajno promijenio, u smislu da ih se drugačije doživljava i gleda, da su izgubili na dignitetu i zaslugama koje su neupitne. Uz to neki pišu da se mnogi branitelji još i danas srame „akcija“ u Savskoj, odnosno onog šatora i njihovih samozvanih lidera.

Nu, priznaju braniteljima da su oni ispred svih, jer su to zaslužili obranom Domovine narušenim zdravljem i izgubljenim životom.

Dakle, „oni su ispred svih“, ali moraju i trebaju biti poput ovčica. Nisu oni ti koji se trebaju buniti što njihova djeca nisu zaposlena, što dobar dio njih nema nikakvo zaposlenje, što neki već i kopaju po kantama za smeće ili „uživaju“ gledajući tajkune, odnosno njihovu imovinu koju su opljačkali dok su se oni borili. Ako se pobune, onda su „izmanipulirani“, onda je to tek „šačica“ ili mala skupina branitelja, koji predstavljaju sami sebe. Govore i da ima iznimno mnogo braniteljskih udruga, a ne vide da raznih humanitarnih, vinogradarskih, pčelarskih, konjskih, alkoholičarskih i tko zna kakvih sve ne ima daleko, daleko više. One im ne smetaju, jer nisu „izmanipulirane“ i jer među njima nema „lažnih“ članova!

Branitelji nisu mala djeca, pa da se svatko s njima može igrati kao s lutkama na koncu. Osim toga, što znači da nisu svi „branitelji“ branitelji? Branitelji su oni koji su stekli status branitelja. To bi isto tako bilo da netko kaže da su većina rukovoditelja firmi – „kriminalci“, pa da zbog toga „nitko“ ne želi kupovati njihovu robu. Druga je stvar što pretežno oni koji su rat proveli u podrumu „cijene branitelje“, ali ne i one koji su „branitelji“, a nisu branitelji. U tome je „kvaka“. Na taj način se naprosto vade zbog čega ne žele pomagati akcije branitelja, jer oni bi pomagali kad bi svi branitelji bili branitelji, ali kad među njima ima lažnih i sličnih (što oni znaju!), e onda ne bi. To su priče za malu djecu.

Branitelj je branitelj. I točka.

U zadnje vrijeme sve se češće čuje da pojedine braniteljske udruge podsjećaju na SUBNOR. To ih smeta. A ne smeta ih što istinske udruge SUBNOR-a još uvijek postoje, što su sve brojnije, i obilno su financirane državnim novcem, kao recimo četničke Novosti, pupovčev SNV i druge,  s ciljem da ruše sve što hrvatski diše!

Tko se od tih braniteljskih dušobrižnika bunio na srbijanske derneke koje svako malo priređuju razni  pupovci? Da, bune se, ali tako da ih nitko ne čuje.

A kad „zagrmi“ neka braniteljska udruga ili neki branitelj to „ne čuju“ ili se pak svim sredstvima negativno okreću prema tim ljudima i govore i pišu kako su „isti kao partizani“ ili „komunisti“ i tome slično.

Stoga, vi koji ste u vrijeme rata bili u mišjim rupama, koji ste u to vrijeme „studirali“  ili plesali  Žikina kola, koji ste se obogatili na grbači  hrvatskih dragovoljaca i stradalnika odite u tri „pm“ i ne dijelite nam lekcije!

Jaki ste samo kad je ugašeno svjetlo, a kad se upali nema vas nigdje!

Da to ste vi!

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati