‘ANTIDEKLARACIJA’ – Otvoreno pismo autorima i potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku

3

Nezahvalno je pisati osvrt na neki dokument prije njegove objave, ali s obzirom na to kako je on najavljen, molim Vas gospođe i gospodo autori i potpisnici shvatite ovo Otvoreno pismo kao kritiku njegovom predstavljanju, posebice vremenu u kojem to radite, a ne kao kritiku sadržaja, piše Ante Gugo/Večernji List

Prije nego pređem na suštinu problema želio bih Vam ispričati kratku priču čiji sam sudinik. Nisam suučesnik. Ništa u njoj nije krivotvoreno. Mislim da ni moj prijatelj iz Beograda ništa nije falsificirao. Imam automobil s dobrim strojem na unutarnje izgaranje. Krenuo sam u trgovinu u neboderu. Mislio sam, bit će tamo hljeb kruha i za mene. Nemam svoj vrt stoga kupit ću još malo sira, mrkvu, krumpir, špinat, raznog drugog povrća, gljive i tjesteninu, sve to ću staviti u posudu za kuhanje i u svom stanu na drugom katu skuhat ću dobru povrtnu juhu. Prljavo posuđe ću staviti u perilicu, a onda opeglati rublje.

Ante Gugo

Zamolio sam prijatelja u Beogradu da napravi isto, ali i da to i napiše. Evo kako je on to uradio. Imam automobil sa dobrom mašinom na unutrašnje sagorjevanje. Krenuo sam u dućan u soliteru. Predmnjevao sam, biće tamo hleba i za mene. Nemam svoje bašče, zato ću da kupim još malo kačkavalja, šargarepu, krtole, spanać, raznog drugog povrća, pečurke i makarone, sve to ću da stavim u šerpu i u svom stanu na drugom spratu ću da skuvam supu od povrća. Prljavo suđe ću da stavim u mašinu za pranje sudova, a onda ću da opeglam veš. Moj prijatelj je naišao na problem. On jednostavno nije mogao kupiti hljeb hleba. U mom hrvatskom jeziku hljeb označava komad kruha. U njegovom srpskom jeziku riječ hleb se koristi za kruh. Pitao sam ga zašto nije kupio hljeb hleba.

Odgovorio mi je da u srpskom jeziku hljeb ima isto značenje kao i hleb, samo je riječ o varijanti na ijekavici, odnosno onoj koja se koristila među Srbima koji su živjeli izvan Srbije. Ovo me je odmah podsjetilo na činjenicu da su baš zbog tih Srba, ne nužno i voljom svih njih, potpisnici Memoranduma SANU, dakle srpski akademici među kojima je bilo književnika i lingvističara, napravili političku platformu na kojoj su se kasnije provodili srpski osvajački ratovi u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Da bi ijekavicu kojom su govorili Srbi izvan Srbije bilo moguće uzeti kao dio srpskog jezika, nužno je dokazati da su hrvatski i srpski jezik ustvari jedan jezik. Zaobilazni put prema tome svojevremeno je vodio preko nepriznavanja crnogorske nacije i crnogorskog jezika. U tome leži bit ove podvale s Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Jeste li, gospođe i gospodo autori i potpisnici Deklaracije, svjesni toga kako je Vaš dokument previše nalik dokumentima koji su bili uvod u hegemonističke ratove devedesetih godina prošlog stoljeća na jugoistoku Europe. I ti dokumenti su bili uljepšavani pričama o težnjama za jedinstvom i boljim međusobnim razumijevanjem. Pogledamo li još jednom one primjere koje sam naveo na početku teksta, mi koji smo se školovali u doba Jugoslavije razumjet ćemo oba teksta, kako moj, tako i mog prijatelja beogradskog. Možda bi ga Jura Stublića nazvao drugom beogradskim, što u srpskom jeziku ima isto značenje kao i prijatelj.

Međutim u hrvatskom jeziku ta riječ znači nešto drugo. Naša djeca će razumjeti samo jedan od ona dva teksta s početka ovog Otvorenog pisma. Oni jednostavno više nisu u prilici svakodnevno koristiti izraze koji ne pripadaju njihovom jeziku te tako učiti i onaj drugi jezik kao što se inercijom uči svaki strani jezik, a što ne znači da je on isti jezik kao i naš materinji. Razumijem želju dobronamjernih ljudi, namjerno ne kažem Vas inicijatora i potpisnika ove Deklaracije, jer na nju gledam isključivo kao na pokušaj dobro smišljene podvale, da stvore platformu za lakše razumijevanje među ljudima. Valja nam se, međutim zapitati čemu ona forsiranje ideje o zajedničkom jeziku? Zašto to niste jednostavno nazvali nekom vrstom esperanta jugoistoka Europe ili nekako slično? Da, naziv zvuči pomalo nesuvislo, ali ništa više nego i Vaša ideja o zajedničkom jeziku. Ustrajavanje na tvrdnji kako svi u državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije govorimo istim jezikom počiva u definiciji nacije.

Od brojnih ponuđenih izabrao sam onu koju smatram najboljom, a koja kaže da je nacija „društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti“. Citat sam preuzeo s web izdanja Hrvatske enciklopedije. Dakle, jedan od identiteta nacije je i jezik. Ako svi s područja bivše države govorimo istim jezikom, u pitanje dolazi i naša nacionalna posebnost. Ta ideja nije nova. Još u doba Jugoslavije nacionalnu svijest se željelo utišavati kroz pokušaje nametanja ideje o jednom jeziku.

Dodatni problem predstavljanja ove Deklaracije o zajedničkom jeziku jest i njezino tempiranje. Prije petnaestak dana obilježili smo 50. obljetnicu od donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Da je u ovoj inicijativi bilo imalo dobronamjernosti, da je bolje sporazumijevanje bio cilj, pričekali biste još neko vrijeme. Svakome tko se upušta u takve inicijative jasno je da one mogu propasti i zbog loše izabranog vremena za njihovo predstavljanje. U ovom slučaju, vrijeme ste očito namjerno izabrali. Među Vama ima onih koji su nedavno pokrenuli političke stranke, u Hrvatskoj su na pragu lokalni izbori, a ovakve provokacije su dobar način brzog, odnosno agresivnog političkog marketinga. Svjesni ste kako nema mogućnosti da se jedan zajednički jezika ikad prizna ili standardizira, ali je zato ovo odlično vrijeme za još jednu provokaciju i unošenje podjela u hrvatskom društvu, jednako kao i u onom bosanskohercegovačkom. Točno onako kako je to i zapisano u Memorandumu II. Naime u jednoj od točaka tog dokumenta kaže se: „Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu“. Unitarna zajednica počiva i na zajedničkom jeziku.

Želio bih Vas na kraju pitati, jesu li Vaše želje da sisate fondove iz proračuna tri ili četiri države nastale na razvalinama jugoslavenskog političkog eksperimenta, dakle, je li Vaša neutaživa želja za bogaćenjem vrijedna novih ratova, novih nesreća i novih krvoprolića koje ovako perfidno i hladnokrvno provocirate. Vaša ideja o jednom jeziku mogla bi lako probuditi i neki sumanuti um koji će početi razmišljati i o jednoj državi. Svi ratovi, sva nepotrebna krvoprolića počela su idejama, riječima i porukama, deklaracijama ili memorandumima… I za kraj, ima među Vama povjesničara. Ne vjerujem da im je promaklo kako ste predstavljanje Vaše deklaracije o jednom jeziku, barem u hrvatskim medijima, najavili baš na godišnjicu odluke talijanskih vlasti da u Istri zabrane uporabu hrvatskog jezika. Bilo je to 28. ožujka 1923. godine.

Ante Gugo/Večernji List

facebook komentari

  • kostresh

    u sridu! bravo Ante, postovanje, naklon do poda.
    nek pascad laje. ko i do sada dobit ce po p.p.p. sappicama.

  • bubnjar

    Da smo mi sigurniji u sebe, lako bi te strjelice okrenuli njima samima:
    – Ako je to jedan jezik, onda Srbi nemaju zašto tražiti postavljanje dvojezičnih ploča (pogotovo zato što je i latinica službeno pismo u Srbiji, a ne samo ćirilica).
    – Ako je to jedan jezik, onda možemo tvrditi i da je jedan narod, koji je u Hrvatskoj hrvatski. Po toj logici, Srbi u Hrvatskoj su Hrvati, pa nema potrebe da budu posebno štićeni i da imaju posebne zastupnike u saboru. Isto tako, i njihove posebne škole su nepotrebne po toj logici.

  • Marko

    Na danasnji dan 28.03.1850 potpisan Becki dogovor o knjizevnom jeziku kojim ce u buduce pisati neki od najpoznatijih knjizevnika Hrvatske i Srbije, ali su svoje jezike i dalje nazivali srpskim i hrvatskim i crnogorskim… naravno na temelju knjizevnog jezika i jezicnog rada Bartola Kasica iz 17 stoljeca kojim su mnogi hrvatski pisci vec uveliko pisali…

    Naravno, samo dvije godine poslije 1852 Starcevic je po prvi put morao braniti hrvatski jezik jer su vec tad Srbi poceli govorit da je to srpski jezik !!!
    Na Balkanu, a i Europi malo je toga sto nije vec vidjeno 🙂