Pratite nas

Kolumne

Anto Đapić u utrci za predsjednika kako bi pomogao Ivi Josipoviću?!

Objavljeno

na

Je li mogući pakt bivšeg “mjerača kukuruza” s “lijepom partizanskom kapom” u liku predsjednika Josipovića, njegov očajnički krik iz dosade jednog dokonog političkog penzionera, da o njemu palanka još malo priča, da bude u medijima i usput za Josipovićev konto još malo destruira na desnici?

Izgleda da će osim Josipovića, Grabar Kitarović i Milana Kujundžića, Hrvatska dobiti još jednog kandidata za predsjednika u liku propalog HSP-ovca Anta Đapića, aktualnog predsjednika Gradskog vijeća Grada Osijeka. Na upit, hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima, Đapić je odgovorio:

“Ne mogu biti podalje od politike, pa čitav je moj život vezan uz politiku! Zadovoljan sam svojom trenutnom situacijom. Kao saborskom umirovljeniku, više mi je nego ugodno baviti se ovom razinom politike, tu sam kao riba u vodi. No, to ne znači da ne pratim sva događanja u Hrvatskoj, posebno ona na desnici. Kada sve analiziram, kada promatram ovu predsjedničku predkampanju, naravno da u meni, kako bih rekao… nešto ‘grebe’. Desnica, jednostavno, nema kvalitetnog kandidata! Nisam pretenciozan da mislim kako mogu u ovom okolnostima baš pobijediti na izborima. Ako se ukaže prilika, daleko od toga da ne je bih iskoristio. Međutim, promatram stvari realno, protiv sebe bih imao dvoje kandidata koji će iza sebe imati stranačke mašinerije i na desetke milijuna kuna. No, da bi se moglo progovoriti o nekim stvarima na način na koji se u Hrvatskoj ne progovora, moglo bi… Bilo bi zanimljivo promatrati kako bi se dvoje vodećih kandidata ponašali kad bi im se postavila određena pitanja, a ja bih ih natjerao da se jasno definiraju i svjetonazorski i ideološki. Mislim da tu postoji prostor za dobro se zabaviti, a uz moje iskustvo i znanja, kandidatura za predsjednika države nije nemoguća opcija.”

Anto Đapić – igrač Ive Josipovića

969f9812323e09e2453d9aec7d44f579Premda je najveći dio javnosti ovu Đapićevu najavu shvatio kao dobar vic jednog vječitog političkog trgovca koji je uglavnom trgovao na desnici, pa tako, po mnogim njihovim članovima, postao grobar pravaštva u Hrvatskoj, ovaj put bi Đapić trebao biti igrač Ive Josipovića i još više razbiti glasove desnice i desnog centra. Naime, ovu svoju stidljivu najavu kandidature najavio je baš nakon sastanka s aktualnim predsjednikom Ivom Josipovićem.

Vijest je svuda preuzeta, komentari su mahom loši – postao je irelevantan, nema nikoga iza sebe, ni stranku ni novac, a ideje nikada nije ni imao, osim spretnost političkog šibicarenja.

Važno je napomenuti da je Đapiću ideja o kandidaturi sinula odjednom baš nakon sastanka s Josipovićem. Koliko su oni to zajedno skumplali teško je reći, no predsjednik Josipović je nervozan i svaki je “smutljivac” koji mu može ići u korist dobro došao, pa tako i Đapić.

Nedvojbeno će Đapić pokupiti koji glasić s desnice (tvrdi da njegovih 3000 zemljaka iz osječke Retfale kontrolira apsolutno), no njegovi snovi o nekoj novoj stranci koju najavljuje, razasutoj u 10 županija, ipak su samo fantazije jednog polurashodovanog političara kojemu je, u inflaciji kvalitetnih meksičkih sapunica koje obožava gledati, očito postalo dosadno. No, to je Hrvatska.

Budući da je na političkoj sceni ništavno značajan, vjerojatno će takav i ostati, odnosno njemu osobno i u eventualnoj predstojećoj trci za parlament ova stidljivo najavljena kandidatura neće Bog zna što donijeti. Čini se da je tek malo zločest te da ovaj “desničar” želi pomrsiti račune desnici – primarno HDSSB-u, a također i HDZ-u. Ljudi bliski HDSSB- u tvrde da je u toj njegovoj destruktivnoj smutljivosti tragična činjenica da je u slučaju Ribića na EU-izborima možda i on utjecao da ovaj klekne za 200-tinjak glasova. Đapić se, kruži pogovor po Osijeku, time hvali i tvrdi da je upravo on “zbombao” Savezu zastupnika u EU parlamentu.

Đapić zapravo šteti samo Karamarku

Ako je to točno, zašto ga to toliko veseli nije baš jasno, osim da uživa u ulozi zadnjeg veznog, destruktora igre na desnici pa, kao onomad Gatuso u Milanu, ide logikom da lopta može proći, ali igrač ne. A moguće je i da ne može Glavašu oprostiti razlaz u Osijeku? S druge strane u trci za Pantovčak Glavašu ne može pretjerano naštetiti jer je izvjesno da Kujundžić ne može u drugi krug, osim u slučaju čuda. Dakle, Đapić zapravo šteti samo Karamarku. No zašto mu je to interes? On i da uspije okupiti stranku do parlamentarnih izbora nema drugoga nego se opet priheftati prema HDZ-u sa svojim eventualno jednim zastupnikom (kakva smo zemlja to bi mogao naplatiti s dva ministarska mjesta).

Đapićev potez ne može se tumačiti drukčije nego kao daljnju destrukciju desnice, što je i u biti tih svih lidera na desnici. Dok se međusobno svađaju, lijevi vladaju. Osobno, sve se manje slažem s tezom da smo mi većinski konzervativan narod (desno, centar itd). Mi smo zapravo dosta šizoidni – molimo se Bogu (više od njega nešto skroz tražimo), ne živimo ni po kakvim moralnim načelima, lopovluk je posvuda, a sve nacionalno smatra se ustaškim.

Stoga mi se čini da je u osnovi Đapićeve kandidature kompleks zbog gubitka bilo kakve društvene uloge – saborsku mirovinu ima, a priča se i značajan kapital, višemilijunski. Dakako da mu je u penziji dosadno, politika je ipak kao droga, a trgovina temeljna vodilja njegovog programa oduvijek.

Dakle, teško je procijeniti što mu je Josipović mogao ponuditi, no, može mu ponuditi Karamarko da ne ide, a da lobira za Kolindu. Možda opet šibicari, jer sudjelovanjem u kampanji on Kolindi jako šteti jer će otvarati desne teme, prisiljavati ju na radikalnije izjave (da zadrži izvorne HDZ-ovce), i odmicati ju od glasača centra koji su joj potrebni za pobjedu.

Tu rak ranu Kolinda je pokazala baš u nedjelju gostujući kod Stankovića, gdje je štreberski sat vremena suvislo govorila ni o čemu određenom, izbjegavajući jasne stavove. S druge pak strane na taj će im način štetiti i Kujundžić, no on je ipak ozbiljniji kandidat od Đapića tako da ne znamo koliko i u srazu s njim Đapić može dobiti (ipak će doktor kao ozbiljan čovjek biti prihvatljiviji desnici).

Ionako nema što izgubiti, jer je odavno izgubio

Bilo kako bilo, ovom “desnom” “političaru” vrijeme je odavno prošlo. HSP je toliko razbijen da ga ni mađioničar ne može konsolidirati u neku buduću relativno respektabilnu stranku. Prošla su vremena snage mjerača kukuruza kada su trgovali s Tuđmanom i Sanaderom, zato mislim da je Đapićev potez njegova očajnička želja biti nešto, a već dugo je samo – ništa (u političkom smislu), pa se okreće “partizanu” Josipoviću, kao pravi rashodovani “ustaša”.

Zato se pitamo, je li mogući pakt ovog bivšeg “mjerača kukuruza” s “lijepom partizanskom kapom” u liku predsjednika Josipovića, njegov očajnički krik iz dosade jednog dokonog političkog penzionera, da o njemu palanka još malo priča, da bude u medijima i usput za Josipovićev konto još malo destruira na desnici? Prema onoj narodnoj – neka se o meni priča, makar i loše. Uostalom, kako i sam Đapić veli, on se ide dobro zabaviti, pa ako što mazne – mazne, ako što istrguje – istrguje, ako ne, opet dobro, i tako nema što izgubiti jer je odavno izgubio.

Uglavnom, ovaj prešutni pakt s Josipovićem mogao bi biti zaokruživanje Đapićeve tragikomične političke karijere u kojoj je startao sa “Za Dom, spremni!”, a završava ju sa “Za domovinu s Titom, naprijed!”.

Ivica Šola/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati