Pratite nas

Kolumne

Anto Periša: Efraim Zuroff, peta kolona i Jasenovac

Objavljeno

na

Tko iole prati zbivanja u Hrvatskoj čuo je za dr. Efraima Zuroffa. Povjesničar, direktor Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu, i poznat kao lovac na ratne zločince iz II. svjetskog rata.

I dalje ih lovi iako je od rata prošlo 70 godina tako da su to mahom 90-godišnjaci ili stariji. Da bi preduhitrio prirodnu smrt onih za kojima je raspisana tjeralica, početkom 2000-ih pokrenuo je operaciju ‘posljednja šansa’ (operation last chance) u 9 europskih zemalja, jedna od kojih je i Hrvatska.

Pokrenuo je to u Zagrebu (30. 6. 2004.), nudeći 10.000 USA$, onome tko prijavi ratnog zločinca s tim da bude sudski procesuiran i osuđen. Operacija i dalje traje što se može vidjeti na www.operationlastchance.com.

Na web-stranici, za Hrvatsku, uz druge zemlje, stoji podatak da je prije 1941. u Hrvatskoj bilo 40.000 Židova od kojih je stradalo 30.000. U knjizi ‘The Holocaust–The Destruction of European Jewry 1933.-1945.’, Shocken Books, New York (1968.), Nora Levin navodi da je bilo 30.000 (str. 515.).

Koji je od ova dva podatka točan ostaje na povjesničarima da to utvrde, međutim, postoji opasnost da se to ne proglasi revizionizmom. Dakle, za one koji znaju za nekog ratnog zločinca iz NDH prilika je da dobiju novčanu nagradu koja, za hrvatske prilike, nije mala. Telefonski je broj koji treba nazvati: 01/617-1530.

U to vrijeme na njegovoj potjernici bili su Ivo Rojnica (Argentina), Milivoj Ašner (Austrija) i Šandor Kepiro (Mađarska) za koje je tražio izručenje u Hrvatsku da im se sudi. Za prvu dvojicu do izručenja i sudskog procesa nije došlo jer su u međuvremenu umrli, a za trećeg održan je sudski proces, u Mađarskoj (2011.), u kojem je oslobođen optužbe (te godine je i umro).

Prije toga uspio je da se Dinko Šakić izruči iz Argentine (1997.) i osudi nakon čega je izjavio da mu je to najuspješniji proces koji je ostvario u jednoj postkomunističkoj zemlji. Proces D. Šakiću opisali su dr. sc. B. Matković, M. Koić i Nikola Baniću u feljtonu (HT, 638, 639, 640, 641) te dokazali da je taj proces bio politički, a ne pravni.

Autori su uspjeli dokazati neosnovanost optužbe i osude na sramotu hrvatskog pravosuđa i sudaca koji su u tom sudjelovali. Proces je bio tipični staljinistički na kojemu je optuženi unaprijed osuđen bez ikakve šanse da dokaže svoju nedužnost. Izgleda da je u toj farsi optužnicu i presudu napisao Zuroff, a sud samo potvrdio.

Potraga za ratnim zločincima nije jedina preokupacija E. Zuroffa što se tiče Hrvata i Hrvatske. Naime, svjedoci smo njegovih čestih istupa u zadnjih 20-ak godina koje udarno prenose agitpropovski mediji.

Ti istupi su uvijek neki zahtjevi, osude, prijetnje i upozorenja. Tako je on protiv kanonizacije i ukidanja presude bl. Alojziju Stepincu, za smjenu Z. Hasanbegovića zbog ‘proustaških’ stavova i publikacije knjige Normana Finkelsteina, smjenu ravnatelja Tehničke škole u Šibeniku zbog izložbe o Anni Frank (koju ravnatelj nije dopustio zbog jedne podvale), smjenu svećenika koji su držali misu za A. Pavelića, uklanjanje spomenploče u Jasenovcu palim HOS-ovcima, protiv Marka Perkovića Thompsona, itd.

Zuroffa informira moćna peta kolona

Nedavni posjet Andreja Plenkovića Izraelu iskoristio je da kritizira premijera, Benjamina Netanyahua, što nije svog gosta upozorio na: ‘Croatia’s poor record towards genocide’. Za posjeta B. Netanyahu zahvalio je hrvatskoj Vladi na podršci Izraelu na međunarodnom planu. Posebno se zahvalio na pomoći u gašenju požara u Izraelu (studeni, prošle godine), u kojem su sudjelovala dvojica vrsnih hrvatskih pilota koristeći poznate kanadere i za što su dobili priznanja od samog Netanyahua.

No, peta kolona preko Zuroffa ovaj put nije uspjela da se, uz pomoć koju je Hrvatska pružila Izraelu, A. Plenković još dodatno i ispriča. Podrška i pomoć Izraelu Zuroffu ne znači ništa i riječ drskost nije dostatna da se to okarakterizira.

Iz njegovih istupa vidi se da je dobro informiran o događajima u Hrvatskoj što uopće ne iznenađuje. Po već uhodanom obrascu, zahvaljujući petoj koloni koja ga najprije obavijesti, on promptno reagira, a onda agitpropovski mediji prenesu kao udarnu vijest.

A moćna peta kolona, koja se proteže od Hrvatskog Sabora preko nevladinih udruga do poznatih ‘antifašista’, ‘kulturnjaka’, pojedinaca, je egzekutor u rovarenju protiv Hrvatske, a Efraim Zuroff je istodobno njen glasnogovornik i, možda, financijer. To je glasnogovornik koji negira genocid u Srebrenici jer, kako on tumači: ‘Srpske snage su pustile žene i decu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubili. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite da potpuno zbrišete jedan narod, ne puštate žene i decu da odu, već ih ubijete. To je genocid. Ali, sve to je politika…'(politika.rs, 16.7.2015.).

Može li se to definirati kao neki ‘polu-genocid’? Da je na isti način toliki broj Židova ubijen u to vrijeme, treba li uopće spominjati da bi cijeli svijet grmio i to nazvao genocidom. A što se tiče pobijenih u Srebrenici, s obzirom na manipulacije o broju stradalih u Jasenovcu, ne bi iznenadio prijedlog da se njihova imena uvrste na postojeći popis.

Da peta kolona, preko Zuroffa, namjerno manipulira vijestima iz Hrvatske vidi se iz sljedećeg primjera. O nedavno postavljenoj spomenploči u Jasenovcu poginulim HOS-ovcima, za posjeta A. Plenkovića Izraelu, uz ostalo, Jewish Telegrapf Agency (JTA), (24. 1 .2017.), piše: ‘That month, World War II veterans engraved a Ustasha slogan on a commemorative plaque installed in the town of Jasenovac. Authorities ignored the Jewish community’s pleas to have the plaque removed’ Iz ovako sročene vijesti jedino se može zaključiti da su ti veterani ‘ustaše’ koji su ugravirali slogan na spomenploču koja je, ne zna se od kad, bila tamo. Ovakve vijesti nisu daleko od toga da se hrvatski branitelji proglase ‘ustašama’ i koje bi posthumno trebalo osuditi što su, braneći Hrvatsku, koristili pozdrav Za dom spremni.

Izvor na koji se ovaj JTA-izvještaj poziva je, poznati nam dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina koji kritizira hrvatsku Vladu: ‘The Croatian government’s ”failure” to address publicly the role of the pro-Nazi members of the Ustasha fasicst movement in the murder of Croatian Jews during the Holocaust.’ I drugo: ‘The problem is that the government relativizes everything that has to do with the Holocaust.’ Prevedeno na hrvatski: ‘… ”propust” hrvatske Vlade da javno osudi ulogu pro-nacističkog ustaškog pokreta za zločine počinjene nad hrvatskim Židovima za vrijeme holokausta, i drugo, da ‘Vlada relativizira sve što je u vezi s holokaustom’.

To je dr. Ognjen Kraus koji je prošle godine odbio sudjelovati na službenoj komemoraciji u Jasenovcu, uspoređujući Hrvatsku s Njemačkom 1933. Moramo se složiti s njim što se tiče ove usporedbe, ali s obrnutim predznakom. Ocrnjivanje Hrvata u zadnjih nekoliko godina poznatom ‘fašizacijom’, ‘nacionalizmom’, ‘revizionizmom’, ‘ksenofobijom’, i sl., je zastupljena u propagandi koju Kraus s ostatkom pete kolone koristi, slična je onoj nacističkoj 1933., s tim da su sad Hrvati koji iseljavaju. Nakon te izjave dr. Kraus nije napustio Hrvatsku unatoč ‘antisemitizmu’ i ‘fašizaciji’.

Otvorena i podmukla rabota i Mesićevo odlikovanje

O otvorenoj i podmukloj raboti E. Zuroffa, preko pete kolone, protiv Hrvata i Hrvatske se zna, ali se prešućuje. I da apsurd bude veći on za to biva i odlikovan jednim od najviših hrvatskih odličja, Redom kneza Trpimira, koje mu je dodijelio, a tko drugi nego jedan od ‘antifašističkih perjanica’: Stjepan Mesić, naš Lažni Šćepan Mali. Usput, visoko odličje dodijelio je, za slične ‘zasluge’ i svom prijatelju Slavku Goldsteinu, koji ide po svijetu blateći Hrvatsku i izjašnjavajući se kao Jugoslaven (El Pais, Diga que soy yugoslavo, 14.8.2014.).

I u revnoj angažiranosti u djelovanju protiv Hrvata i Hrvatske malo je tko mogao očekivati da će baš E. Zuroff ipak iznijeti nešto čime zaslužuje podršku. U intervjuu koji je dao, za posjeta carigradskog patrijarha u Zagrebu i Jasenovcu (rujan, 2016.), kada se ponovno spominjalo stotine tisuća stradalih, izrazio je čuđenje da jedna međunarodna komisija nije utemeljena koja bi utvrdila broj stradalih. Detaljnije na poveznici.

Nadajmo se da za ovu izjavu nije bio na neki način prisiljen kao Stipe Mesić 1992. Naravno, ideju E. Zuroffa, DJL i drugi povjesničari, koji se bave istraživanjem Jasenovca, podržavaju.

Došlo je vrijeme da se, sine ira et studio, konačno otkrije istina, ma koja god bila. Prvo, arhivi i drugo, puno važnije, pretražiti područje logora koristeći suvremene antropoforenzičke metode i tehnike (jedna od njih je i Ground Penetrating Radar (GPR)). Ako su tamo posmrtni ostatci od 83.145 ubijenih, kako se tvrdi, uopće nema dvojbe da će se to lako otkriti.

U intervijuu B. Pofuku (VL, 16.4.2016.), Slavko Goldstein, kritizirajući knjigu ‘Jasenovački logori–Istraživanja’, pored ostalog iznosi: ‘Temeljito sam upoznao povijest jasenovačkog logora i usuđujem se reći da pripadam uskom krugu ljudi koji o tome najviše znaju i mogu pouzdano govoriti’. I sljedeće: ‘Svi mi koji govorimo o Jasenovcu gotovo jednoglasno se oslanjamo na popis na kojem je sada 83.145 žrtava i na dokaze stručnih demografa i statističara’.

Uopće ne iznenađuje što S. Goldstein apodiktički tvrdi jer su dokazi ‘demografa i statističara’ prava podloga za manipulaciju, što ima za cilj da Jasenovac trajno ostane kao toljaga kojom će se Hrvate udarati. Unatoč svom ‘apsolutnom’ znanju on izbjegava javno suočavanje s I. Vukićem, Sipom Pilićem iz Društva za proučavanje trostrukog logora Jasenovac (DLJ), navodeći neke smiješne razloge.

On svoje ‘temeljito poznavanje jasenovačke povijesti’ rado iznosi u Beogradu promovirajući svoje knjige, ne znajući ili se pravi da ne zna, da su Židovi najgore stradali u Srbiji na području tadašnje tvorevine, kako Nora Levin tvrdi u svojoj knjizi (str.510). Nepoznate su još njegove reakcije na Zuroffovu ideju da se utvrdi broj stradalih.

Pravo je S. Goldsteina da se oslanja na ‘svoje dokaze’, međutim, pravo je i drugih da se jednoglasno, kao i on, oslanjaju na svoje dokaze, a to su isključivo materijalni. Njegova logika podsjeća na primjer iz srednjeg vijeka, obilježenog kao mračno razdoblje, kada su bogoslovi negdje na jednom učilištu, raspravljali koliko konj ima zubi. Mladi bogoslov, da prekine besmislenu raspravu, predložio je da se jednostavno konju prebroje zubi, na što su ga ostali napali da on ne razumije logički način razmišljanja. Dakle, vrijeme je da konačno konju prebrojimo zube.

A dotle dok se istraživanje ne završi, prekinuti s komemoracijama koje su se zadnjih godina pretvorile u političke mitinge. Tako se prošle godine, ‘antifašist’ Mesić, glavni govornik, toliko zanio, da je govorio samo o ‘ustašama’ kao da je 45-a. Nadamo se da će biti glavni i na sljedećem mitingu s tim da Pupovcu i Krausu prepriča vic iz 1992., o malom Jovici koji se želi dočepati bicikla.

Anto Periša / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati