Anton Kikaš: Tko dokaže da sam kosovac dajem mu milijun dolara!

1

U svih deset gradova Hrvatske i Hercegovine u kojima je proteklih dana prikazan igrano-dokumentarni film Jakova Sedlara “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.”, ljudi su stajali u redu kako bi se slikali s Kikašem, stisnuli mu ruku i čestitali mu na svemu što je učinio za Hrvatsku.

On je u maniri prave filmske zvijezde strpljivo pozirao, smiješio se i za svakoga našao lijepu riječ. I uopće se nije umarao! Kao da mu je taj doček godio!

Za razliku od onoga kad je 31. kolovoza 1991. boeingom 707 Uganda Airlinesa doletio iz Južne Afrike, iz Botswane s 19 tona oružja za obranu Hrvatske i prisilno bio prizemljen pod pratnjom jugoslavenskih MIG-ova, a potom uhićen, premlaćen, ispitivan i nakon tri mjeseca zatvora, 25. studenoga na Svetu Katu razmijenjen, zbog čega taj dan slavi kao svoj drugi rođendan.

O tome je Sedlar snimio film u kojem, pored domaćih poznatih glumaca Alića, Despota, Gračića i drugih, glumi i veliko ime Armand Assante. Legendarni engleski glumac Sir Derek Jacobi interpretira tekst u engleskoj verziji filma, a glumac Andrej Dojkić je odlično utjelovio Kikaša.

Film donosi dosad nepoznate detalje i dokumente o nabavi oružja za Hrvatsku u trenutku kad je ona napadnuta, a rat nije proglašen, kad se hrvatska država tek rađa, a Milošević joj silom, uz pomoć odane mu jugovojske i srpskih terorista priječi izlazak.

Istinski domoljub, filantrop i uspješan poslovni čovjek koji je s diplomom Geodetskoga fakulteta u Zagrebu već 1968. godine otišao u Toronto gdje radi i projektira brojna naselja i kvartove, toliko je zanimljiv sugovornik da se naš jednosatni dogovoreni intervju za Slobodnu Dalmaciju pretvorio u višesatno druženje. A kako i ne bi kad smo neočekivano otkrili da smo – rođaci!

E, pa taj moj novootkriveni rođak, zaljubljen u Hrvatsku, već 40 godina ne prestaje pomagati hrvatske projekte i udruge, financirati objavu hrvatskih knjiga i njihove prijevode na engleski, kao i bezbroj filmova, pozivati ugledne Hrvate i organizirati njihova gostovanja, predavanja, promocije knjiga, koncerte i drugo, kao i gostovanja HNK-a u Kanadi.

Kontinuirano financijski pomaže pojedince i obitelji koje nemaju za osnovne životne potrebe. Još davne 1982. doveo je tadašnje državne prvake iz Dinama na turneju u Kanadi i škotskom Celticu platio da dođe na turnir! Hrvatska ga država nije počastila nikakvom nagradom niti priznanjem, ali zato jest kraljica Elizabeta II. dodijelivši mu 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje: The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II./Dijamantnu jubilarnu medalju.

Kaže mi kako je najsretniji čovjek na svijetu, jer ima sretnu obitelj i mnoštvo prijatelja. Supruga Marija, izbjeglica iz Petrinje, podarila mu je dva sina – Roberta i Marka koji Hrvatsku vole kao i on.

Robert je nakon studija biznisa i ekonomije već dobio posao u prestižnoj američkoj tvrtki, a Marko još studira. Sretan je i što može pomagati novčanim i drugim donacijama, a još bi sretniji bio kad bi njegova Hrvatska postala zemlja sretnih ljudi, iz koje se ne odlazi, a pogotovo ne mladi, nego dolaze Hrvati povratnici iz iseljene Hrvatske.

Prošlo je 25 godina od dana kada ste doletjeli s avionom punim oružja za obranu Hrvatske, za MUP i ZNG. Biste li to opet ponovili da ste današnje pameti? Je li to bila mladenačka avantura?

– Ne bih se složio s vama. U to vrijeme 1991. godine već sam imao bogato poslovno iskustvo ne samo u Kanadi nego i internacionalno. Radio sam poslove u Maroku, na karipskim otocima u Trinidadu, projektirao cestu u čuvenom svetištu Meka u Saudijskoj Arabiji, promovirao nogometne utakmice u Los Angelesu i drugdje. Dovoz oružja, dar hrvatske zajednice Toronta, za mene je bio jedan ozbiljan pothvat, ali iznad svega domoljubni patriotski doprinos domovini, napadnutoj od agresora.

Nemam ni jednog trenutka dvojbe. Kad bi, ne daj Bože, sutra zatrebalo, kad bi hrvatska država i njen teritorij bili ugroženi, opet bih to učinio. Nema veće ljubavi od pomoći domovini kad je tako brutalno napadnuta.

Ni dva sata nakon povratka u Kanadu nakon zatočeništva, jedan me novinar na tiskovnoj konferenciji upitao to isto pitanje. Na trenutak me iznenadio, a onda sam mu odgovorio: “Ne daj bože, kad bi moja nova domovina Kanada bila napadnuta od stranog agresora kao moja Hrvatska, ja bih za Kanadu učinio isto što i za svoju domovinu Hrvatsku.”

Tek su s tom mojom izjavom Kanađani dobili pravu sliku o mojoj akciji dopreme oružja i mom domoljublju.

Kad ste zarobljeni, što ste prvo pomislili: što će biti s oružjem, hoću li ikad više vidjeti svoju majku, svoju djevojku, što vam je prošlo kroz glavu?

– Sjećam se kao da je danas bilo. Kada se avion zaustavio na kraju piste koju je kontrolirala jugovojska, ugledao sam velik broj vojnika i cijevi uperene prema kabini pilota.

A ja sam sjedio iza pilota. Jedan je vojnik vikao pilotu: “Open the Window” – otvori prozor. Kada je pilot otvorio prozor, prvo što sam čuo bio je jezik koji sam prepoznao kao jezik naših istočnih susjeda. Dva vojnika su se počela međusobno svađati koji će nas prvi ukokati. Istog trenutka sam shvatio da je došao kraj mojemu životu i pomirio sam se sa smrću. I bio spreman umrijeti.

Upravo ta spoznaja da sam bio spreman umrijeti, pomogla mi je kasnije u svemu što se događalo, pogotovo kad su me par sati nakon toga mučili.

I dok sam ležao pretučen, imao sam nadnaravnu snagu čovjeka koji se pomirio sa smrću. I baš dok su me tamburali i slomili mi rebra, bio sam jači nego ikad. Istog trena vjera u Boga i svjetlost u svom punom sjaju je bila ispred mene, ne mogu je objasniti. Upravo zbog tog sjećanja film se i zove tako.

Jeste li se tada sjetili Gospe Međugorske jer ste Vi iz toga kraja?

– Ne mogu se sjetiti detalja, ali dok sam silazio niz stepenice aviona, mislio sam da će me netko upucati već tada i bio sam spreman umrijeti. Bio sam spreman na taj metak.

Odmah po silasku kada sam dotaknu hrvatsko tlo, vojnik me je dočekao sa šest bombi na prsima i remenom municije oko vrata. Uhvatio me je, zavrnuo ruku i gurao me prema oficiru koji je uperio pušku u moja prsa i tražio mi pasoš. Nisam se plašio. Očito je to bilo stanje polušoka u kojem više nisam bio gospodar svoga tijela, ni misli. Prepustite se i samo čekate što će sljedeće biti.

Jeste li u tom trenu pomislili: Bože, da mi je još jednom vidjeti majku, djevojku ili nekoga svoga bližnjega?

– Kroz moje misli su prolazila sjećanja na cijeli život, na roditelje, na mladost, ali to je bio kaos misli u kojima tražite nešto što ne postoji. Spontano se vraćaju ta sjećanja. Ali ipak mi je najdublje ostao u sjećanju osjećaj da sam spreman umrijeti za domovinu.

Ako trebam mrijeti, spreman sam. To sam stalno ponavljao. Isto tako, govorio sam sam sebi: Bože, ako je došao kraj, spreman sam umrijeti. Iznad svega Bog je bio taj u mojim mislima i riječima. Jer mi je Bog blizak od rane mladosti. Mati me je za ruku sa tri moje sestre i bratom vodila u crkvu otkako znam za sebe, sa 10 godina sam ministrirao, odrastao sam u tom ozračju i, naravno, kad sam došao u Kanadu, nastavio sam tako živjeti.

Kad ste se uključili u hrvatsku zajednicu?

– Odmah po dolasku uključio sam se u hrvatsku zajednicu u Torontu. Sjećam se 1971. godine i hrvatskog proljeća, bio sam član Međudruštvenog odbora u Torontu. Kad god je trebalo nešto izmjeriti za crkvu ili projektirati, to bih rado napravio. Pogotovo na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu. To je jedno veliko imanje kupljeno 1976.. Prvi koji je na tom imanju nešto napravio bio sam ja.

Poslao sam svoju terensku geodetsku ekipu da sve izmjeri. A već 1982. godine isprojektirao sam i izgrađeno je pet nogometnih igrališta, asfaltirana ulazna cesta s glavne prometnice za koju smo jedva dobili dozvolu i 500 parkirališta.

Na Županijskom vijeću glasanje je bilo 12:11 za dozvolu. Nova velebna crkva Kraljica Mira izgrađena je prije osam godina s 200 novih parkirališta. Uzelo mi je nekoliko godina i studija da dobijem građevinsku dozvolu za gradnju crkve, jer su prvi susjedi bili veliki farmeri i protivili se gradnji crkve.

Ja i fra Stipe Pandžić smo bili toliko angažirani oko dobivanja dozvole da mi je supruga u jednom trenutku rekla: “Moraš se odlučiti, fratri ili ja i obitelj.” I gradsku vodu sam doveo na to imanje. Fratri su se tu mijenjali, ne znam im broja, samo sam ja ostao tu, evo, punih 40 godina.

Priča se da ste tamo skrivali generala Gotovinu kad ga je Haag tražio?

– Bilo je tih priča, znam za njih. Međutim, to je bila samo priča. Znam da je bilo i onih iz tajnih službi koji su kucali na vrata, ali zaludu su ga tražili kod nas.

Kada su Vas mučili i slomili rebra, nisu Vam slomili i duh. Je li istina da su Vam u Beogradu na ispitivanju nudili slobodu samo da sve svalite na Tuđmana?

– U tome uopće nema dvojbe, to i film pokazuje. Dvije glavne točke na kojima su inzistirali bile su da priznam da na mojoj farmi u okolici Toronta par stotina mladih Hrvata Kanađana vježba za rušenje Jugoslavije. Inzistirali su da priznam i da sam sve radio po direktivi Tuđmana. Iako sam bio u grogiranom stanju dok su me ispitivali jer su me prije toga pretukli na mrtvo ime, bio sam svjestan, ako potpišem da na mojoj farmi vježba više stotina Hrvata, ja potpisujem sebi smrt.

A ako potpišem da sam sve radio po naputcima Tuđmana, ja potpisujem smrt Hrvatskoj. Preko njega bi bila optužena Hrvatska. I u takvom stanju kad su mi dvaput dovodili liječnika, ipak sam bio toliko svjestan i razborit da to ne potpišem.

Ispitivala su me dva agenta KOS-a od kojih je jedan bio Mustafa Čandić, kasnije glavni svjedok protiv Miloševića u Haagu koji se pohvalio kako je ispitivao i Kikaša i tako smo došli do njega i njegove izjave u filmu. Ispitivali su me i, naravno, snimali ispitivanje.

Onda su me odveli kod viših oficira KOS-a koji su sastavili zapisnik i tražili da ga potpišem s te dvije optužbe. Odbio sam. Još na ispitivanju sam im rekao: Ja to priznati neću, jer to nije istina, a vi me možete ubiti ili objesiti. Volio bih imati tu audiosnimku.

Ali zato sam, nakon 24 godine, uspio nabaviti pet pisama potpore iz svoga spisa, pisama koja su mi slale nepoznate osobe dok sam bio zatočen, a čiji sadržaj je djelomično objavljen u filmu.

Kad sam odbio potpisati, oni su maknuli optužbu za farmu, ali su ostavili Tuđmana kao nalogodavca. I ja po drugi put odbijam. Treći put oni dolaze sa zapisnikom u kojem je i dalje ostalo Tuđmanovo ime, pisalo je da je Tuđman bio dio Vlade koja je bila uključena. I kad sam pokušao i treći put odbiti, rekli su mi: Nemaš više šanse. Potpiši ili te vodimo u podrum iz kojeg nećeš živ izići. I onda sam potpisao. Shvatio sam da tu povratka više nema.

A što ste rekli za Tuđmana i dio Vlade?

– Za Tuđmana sam rekao: On nije imao veze s mojom nabavom oružja. Nisam ga čak ni vidio. Što je istinito. A što se tiče Vlade, jedino sam priznao da sam se sastao s zamjenikom ministra MUP-a Degoricijom, o čemu su oni znali i prvi mi rekli. A kad su me pitali za detalje, rekao sam: Hrvatska zajednica Toronta odlučila je darovati policajcima i MUP-u oružje i pitao sam ga je li MUP spreman prihvatiti oružje.

Podvalio sam im odgovor rekavši: Degoricija je odbio oružje, ali je tražio lovu u zamjenu, na što su se oni, nasmijali. Za Gregorića i Manolića s kojim sam se također sastao i koji su uz Degoriciju prihvatili oružje na dar, nisam rekao ni riječi.

Je li istina da Vam je jedan čovjek, dok su Vas dovodili u zgradu KOS-a, rekao: Toni, Toni, što ti je to trebalo.

– To je točno.

Je li to bilo iznenađujuće s obzirom da Vas nije baš veliki broj ljudi zvao tim imenom?

– Taj koji mi je to rekao, ja sam ga u tom trenutku prepoznao, je bio u Torontu i bio je ubačen u krug ljudi u hrvatskoj zajednici Toronta.

Je li on danas živ?

– Nemam pojma, ne znam mu ni ime, samo facu. A pamtim i facu jednog od onih koji me je u zgradi KOS-a pretukao jer je imao lice kao da je izrezbareno nožem. Kad su me ispitivali šta se radi na Norvalu, ja sam im u detalje pričao sve što su oni već i znali, kako se gore u Kanadi peku janjci i odojci, kako se rade popularni piknici, što je jednog od njih toliko iziritiralo da mi je drugi dan rekao: Nećeš ti više nama pričati o janjcima!

Kako ste došli do dokumenata Savezne Udbe o Vama koje objavljujete u filmu?

– Preko utjecajnih ljudi u Beogradu uspio sam iz Savezne Udbe dobiti osam stranica dokumenata i objavio imena dvojice udbaša koji su me “otkucavali”, a koji su radili kod mene. To su Dragutin Hlad i Zlatko Čaldarević. Hlad je po povratku u RH dobio posao kod Manolića, a rekli su mi da mu je otac bio upravitelj zatvora u Gradiški. Ali nisam objavio ime glavnog udbaša pod kodnim imenom Merđo. To čuvam za knjigu svojih memoara. Imam dokument iz 1973. u kojem je Merđo službeno primljen u službu s preporukom Manolića.

A Merđo je?

– Nemojte se ljutiti što Vam ne mogu i ne želim reći tko je to. U tim mojim dokumentima imam ime i četvrtog čovjeka, koji je također radio za Udbu i njegovo ime ću također objelodaniti i detalje što je radio. I to će biti veliko iznenađenje.

Jesu li još živi?

– Jesu. Ne samo da je Merđo još živ, nego je bio i visokopozicioniran, a bio je blizak i Tuđmanu. Bit će to šokantne vijesti kad ih objavim.

Je li istina da je za Vaše puštanje na slobodu plaćena otkupnina od tri milijuna dolara? Ili ste ipak samo razmijenjeni za generala Aksentijevića?

– Zahvalan sam Vam na tom pitanju. Ta notorna laž stalno se ponavlja, da je hrvatska zajednica u Torontu skupila i predala načelniku KOS-a Aleksandru Vasiljeviću tri milijuna dolara, a prava je istina: niti je skupljana, niti je plaćena ikakva otkupina za mene. Teško mi je kad čujem takve neistine.

Otkud takve priče o plaćenoj otkupnini?

– Pretpostavljam da su priče nastale nakon što me je državna carina kaznila s 20 milijuna dinara za ilegalan uvoz oružja, što je te 1991. godine iznosilo oko milijun dolara. A kada je moj ugledni odvjetnik iz Beograda, Rajko Danilović, tražio da me puste da se branim sa slobode, oni su tražili dva milijuna dolara za to. To su ta tri milijuna dolara, koja se i danas provlače i u tisku i na televiziji.

Bili ste domaćin Tuđmanovu posjetu 89. godine i on Vam je ponudio da budete predsjednik HDZ-a za Kanadu i Ameriku, a Vi ste ga odbili. Zašto?

– Nisam bio domaćin, ali sam se družio s njim. Prof. Zvonimir Šeparović je bio u to vrijeme u Norvalu na franjevačkom centru kad mi je to ponudio. Nisam prihvatio. Bilo je to u studenom 89.. kad je došao po treći put u Kanadu. A zamislite, Tuđman je još 87. prvi put došao u Kanadu na poziv Zlatka Čaldarevića koji je kod mene radio kao geometar. To je isti Čaldarević što je radio za Udbu i mene špijunirao. On i Ankica su bili mjesec dana kod njega u kući. A ja sam se družio s njima i organizirao oproštajnu večeru s 40 hrvatskih biznismena. Kad je 88. godine drugi put došao, donio mi je brončanu skulpturu na dar koju i danas s ponosom čuvam u svom domu.

Kada sam na poziv rektora Šeparovića bio gost na proslavi 320. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu u listopadu 1989., Tuđman me pokupio u “Esplanadi” i odveo u sjedište HDZ-a, predstavio čelnim ljudima, a potom na ručak kod njega doma. Nedavno mi je gospođa Ankica poklonila tri knjige: Franjo Tuđman-Osobni Dnevnik u kojima on piše sve što sam vam ispričao. To da se i ja spominjem u dnevnicima našega Predsjednika za mene je neprocjenjivo!

Utoliko me čudi kako Vam Tuđman nije dodijelio nikakvo odlikovanje s obzirom na sve što ste učinili za Hrvatsku!?

– Odmah nakon uhićenja pa sve do dana današnjeg, sitne ljudske ništarije šire notorne laži o mojoj suradnji s KOS-om. Jednog od njih, Ivu Jolića, sam tužio i sud ga je našao krivim. Ne samo da će morati platiti kaznu i troškove, već će o svom trošku morati objaviti presudu u istom tjedniku gdje je pisao komentar. Za optužbe o suradnji s KOS-om ja imam materijalni dokaz koji to pobija, iz Savezne Udbe, koji sam nedavno djelomično objavio.

Po izlasku na slobodu odmah sam ponudio nagradu od 10.000 dolara onome tko donese autentičan materijalni dokaz o mojoj suradnji. Nekoliko godina kasnije podigao sam nagradu na 100.000 dolara, pa budući da nitko nije došao, opet sam podigao na 1.000.000 dolara i još čekam da netko dođe.

Nedavno je jedan tjednik toliko “smeća“ o meni napisao, ali bez ijednog dokaza. Njihove ključne riječi su: “sumnja se“, “dva neovisna izvora“, “tvrdi se“, ali se ne navodi tko, “izgleda da je to učinjeno“, “na osnovi percepcije“, “postoje ozbiljne indicije“ itd. U tom istom tjedniku se kaže: “prema tvrdnjama jednog izvora toga tjednika Tuđman je rekao:” Kikaš ne može dobiti odlikovanje, on je radio za pet obavještajnih službi.“ Pa se odmah nakon ovoga dodaje: “Dva neovisna izvora istog tjednika su otkrila da je Tuđman bio uvjeren da je Kikaš u najmanju ruku bio dvostruki agent“ i sve te sumnje i kontradiktorne izjave su bez ijednog dokaza.

Jesi li ti, draga moja rodice, svjesna s kim ti u ovom trenutku sjediš? Nakon ovih izjava i ja sam zbunjen što ovdje u Splitu s tobom trošim dragocjeno vrijeme, umjesto da radim svoj posao vezan za pet tajnih službi. Čak imam kopiju i jednog magazina jugovojske koji kaže da sam ja jedan od najvećih trgovaca oružja, koji nudi i uranij za nuklearnu bombu, a moje glavno sjedište je u Varšavi. Bože, oprosti im, jer ne znaju što govore.

Radite li još za svih pet? Kad li samo stignete sve to? James Bond Vama onda nije ni do koljena.

– Pa ne baš za svih pet, ali ipak ako mi zatreba znam kako ću naći vezu. Do sada nije bilo potrebe.

Niste mi odgovorili zašto niste prihvatili Tuđmanovu ponudu za HDZ?

– U to vrijeme sam bio predsjednik Društva kanadsko – hrvatskih privrednika i intelektualaca koje sam iz „pepela“ podigao i u njemu okupio i neke Hrvate, koji su do tada bili jugoslavenski orijentirani, koji nisu bili uključeni u hrvatsku zajednicu. Nakon što su postali članovi Društva, novčano su pomagali sve aktivnosti. Smatrao sam da ne bi bilo uputno to uništiti političkim svrstavanjem. Sjećam se nije mu bilo drago, ali je razumio moj razlog.

Pogotovo kad je deset mjeseci kasnije, odnosno tri mjeseca nakon što je 30. svibnja 1990. bio ustoličen Sabor RH, u rujnu došao u Kanadu s nekoliko ministara. Tada sam preko moje hrvatske veze s Boeing kompanijom uredio da njihov avion doveze Tuđmana i njegovu delegaciju od New Yorka do Toronta, na vojni aerodrom u središtu grada. Direktor aerodroma rekao mi je da ih na pisti može dočekati samo jedna osoba i ja sam uz direktora bio ta osoba, dok su svi ostali čekali izvan žičane ograde aerodroma.

Također sam preko svog prijatelja Donalda Blenkarna, člana kanadskog Parlamenta, uredio svečano predstavljanje Tuđmana i njegove delegacije u Parlamentu, a uz tu prigodu priređen je bio i koktel. Istu večer u glavnom gradu Kanade Ottawi u Tuđmanovu čast bio je organiziran i svečani banket na koji su došli i neki članovi Parlamenta, a mene je zapala čast da vodim banket. Sljedeći dan dr. Marko Mihić i ja organizirali smo u prepunoj dvorani, u najprestižnijem hotelu “Four Seasons” u Torontu susret s kanadskim biznismenima koji sam također vodio.

Jeste li stigli privatno razgovarati s Tuđmanom toga rujna 1990. godine?

– Između svih ovih aktivnosti za vrijeme njegova posjeta zamolio sam ga za jedan razgovor u “četiri oka“, jer sam mu želio prenijeti jednu važnu informaciju u vezi s posjetom Alije Izetbegovića Torontu i njegove izjave: “Što prije vi Hrvati shvatite, to će biti bolje za vas, da mi Muslimani nikad nismo bili i nikad nećemo ni biti dio hrvatskog naroda”. Želio sam mu i predstaviti moje sugestije, kako sam ja u to vrijeme razmišljao, kako bi trebalo pokrenuti Hrvatsku i od nje napraviti “malu“ Švicarsku.

Je li Predsjednik uvažio Vaše prijedloge?

– Koliko znam, nije.

A što ste mu predlagali?

– Franjo, rekao sam mu, hrvatska dijaspora je nepresušno vrelo jako uspješnih i dragocjenih kapaciteta u svim granama djelatnosti. Mi moramo iskoristiti to bogatstvo i prenijeti ga u Hrvatsku. Nemoj očekivati da će se uspješni Hrvati sami nuditi. Nudit će se i vratiti oni koji nisu uspjeli. Molim te, Franjo, pošalji desetak emisara raznih struka po svijetu i neka hodaju, traže i upoznaju te uspješne Hrvate diljem svijeta i neka prenose tvoju poruku: “Poslao me Franjo Tuđman kod Vas i zamolio da se uključite i pomognete razvitku i boljitku Hrvatske.“

A u Hrvatskoj osnuj sekcije od umirovljenih doktora, inženjera, ekonomista, tako da se oni njima obraćaju i s njima komuniciraju. Žao mi je da se to nikada nije dogodilo. Također sam mu predložio: Ajde, Franjo, napavi autobahn od Graza do Splita, naravno od prijelaza Macelj, ali njemačkih standarda, da se može voziti 200 km/h. Ajmo dovesti središnju Europu na more za vikend, da su za dva – tri sata na moru. I onda nećemo ovisiti o sezoni, nego će oni dolaziti cijelu godinu, a mnogi će u sezoni dolaziti samo za vikend.

Rekao mi je: Pa o čemu ti govoriš? Nemamo novaca za to. A ja mu kažem: Uopće ne trebaš novca za to. Daj koncesiju. A on kaže: Ali oni će tražiti potpunu kontrolu cijene po km i vlasničku kontrolu benzinskih pumpi. Pa nije važno, daj im, ali na ograničen broj godina i onda će sve biti tvoje. Pa i ovdje u Kanadi naplaćuju i ljudi su spremni platiti. Pa neka naplaćuju, ali gosti će nam stalno dolaziti i Hrvatska će lijepo zarađivati cijelu godinu od turizma.

I još sam mu predložio: Bilo bi dobro po cijeloj Hrvatskoj podignuti i istaknuti jumbo plakate s natpisom: Što sam ja učinio za Hrvatsku? Koristeći poruku najpopularnijeg američkog predsjednika J.F. Kennedyja, koji je rekao: “Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas – pitajte šta vi možete uraditi za vašu zemlju“.

Vjerujem da je ta moja preporuka Tuđmanu iz rujna ’90. godine i danas aktualna. Svatko od nas mora dati dio sebe za boljitak Hrvatske. Ne možemo samo očekivati od Vlade da ona pokrene Hrvatsku. Vlada treba stvoriti preduvjete za napredak, dati prigodu stručnjacima da pokažu što znaju, a ne po stranačkoj podobnosti. Treba olakšati i motivirati otvaranje novih malih biznisa svih kategorija i onemogućiti razne vidove lopovluka. Sjedinimo snage, znanja, kapacitete i krenimo naprijed. I dodao sam, moramo pod hitno promijeniti radne navike iz jugo-sistema i upravo ovaj navedeni natpis mogao bi u tom pravcu pomoći.

Sjajno mi je što ste osnovali Katedru za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo. Kakav je danas interes među mladim Hrvatima u Kanadi i strancima za taj studij?

– Engleski jezik je postao dominantan u cijelom svijetu, tako da interes za druge jezike sve više opada. Nekoliko etničkih jezika više se ne predaje na Waterloo Sveučilištu gdje je i Katedra za hrvatski jezik. Ali dobro je što postoji Katedra za one koji to žele studirati, a pogotovo je popularno on-line studiranje. Već 27 godina predsjednik sam Zaklade za hrvatske studije u Kanadi koja se, između ostalog, brine i za rad ove Katedre.

Godinama novčano pomažete i ljudima i udrugama. Dali ste pozamašne svote za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, za otvaranje Katedre, za gradnju hrvatskih crkava, za produkciju bezbroj filmova, a dali ste i značajne donacije za dvije bolnice u Kanadi. Događa li Vam se kad dođete u Hrvatsku, da Vas ljudi mole za pomoć?

– Ne samo kad dođem, nego još i dok sam u Kanadi. Ja razumijem te ljude i udruge i suosjećam se s njima, jer ekonomska situacija u Hrvatskoj je jako teška i nije im lako. Pomognem gdje mogu, ali ne mogu uvijek svima pomoći ni udovoljiti. Raduje me što sam nedavno mogao pomoći jednoj obitelji koja se bavi proizvodnjom zdrave hrane da nabavi kombi za dostavu hrane. Rekli su mi da sam tako spasio jednu mladu obitelj da se ne odseli iz Hrvatske.

Uvijek dolazite u Hrvatsku, ali ne ostajete trajno. Nemate se namjeru preseliti ovdje?

– Kako bih se vratio kad sam tamo već tako dugo i kad je tamo moja obitelj, moji sinovi su tamo rođeni, ja sam tamo našao ono o čemu sam sanjao. A to je beskrajna sloboda, u svim svojim dimenzijama, gdje su mi od prvog dana dali da polažem ispite i dobijem dozvole za obavljanje djelatnosti kojima sam se bavio, da otvorim svoj projektni biro te da radim i bavim se svim djelatnostima koje želim.

To je tako lijepi osjećaj. Prilagodio sam se životu u novoj domovini, a Hrvatsku kontinuirano i intenzivno osjećam, bliska mi je, jer kroz satelitske tv programe i portale pratim sva zbivanja u domovini.

I niste razočarani njome, nije li to razlog što se ne vraćate kući, u Hrvatsku?

– Djelomično sam razočaran jer Hrvatska i hrvatski narod zaslužuje puno bolje nego što je to u ovih dvadesetak godina.

Govore li vaši sinovi hrvatski međusobno?

– Povremeno. Vozio sam ih svake subote 11 godina u subotnju školu gdje su pored hrvatskog jezika učili i sve druge značajne činjenice o Hrvatskoj. Iako su tamo rođeni, oni Hrvatsku vole i osjećaju, naročito preko sportova, prate sve, naročito nogomet. Moj stariji sin Robert pjevuši Thompsonove pjesme, a Marko tatine omiljene pjesme.

Imate i svoje medije u Kanadi. Što Vas je potaknulo na to? Je li to potreba da prenesete istinu o Hrvatskoj ili želja za moći?

– Prije tri godine sam otkupio pravo vlasništva hrvatskog televizijskog programa CROATICA TV u Torontu na TV kanalu OMNI 1. Spasio sam taj TV program koji se trebao ugasiti na sramotu svih onih kojima se nudio i nitko ga nije htio, niti jedna udruga, niti jedan pojedinac. To je hrvatski program na kanadskoj TV kući koji se gleda u Ontariu koji ima 13 milijuna stanovnika. Shvatio sam da ne smijemo dozvoliti da ga izgubimo i nije bilo druge nego spasiti ga. Sebi sam natovario još jednu obvezu i tek nedavno sam shvatio da pored financijskih troškova ja godišnje provedem najmanje 52 dana uređujući taj tjedni program.

Bio je to neočekivani izazov. Nisam ni znao da i u tom polju imam afiniteta. Kad sam ga preuzeo, digao sam program na jednu višu razinu, prikazujem svo bogatsvo Lijepe Naše, te zbivanja iz naše zajednice. Radim intervjue, pa sam tako intervjuirao Matu Bulića, Šimu Jovanovca, Zoricu Kondžu, Olivera Dragojevića, Đuku Čaića kanadskog veleposlanika u Hrvatskoj Daniela Maksimiuka, te donedavnog hrvatskog veleposlanika u Kanadi Veselka Grubišića i druge osobe.

Kad Vi sve to stignete?

– Ni ja sam ne znam kakvu nadnaravnu energiju mi je Bog podario. Očito mi je Bog poklonio dušu punu ljubavi za sve, a kad to imate, onda nigdje kraja ili kako ja volim reći, “nebo je granica“.

Pišete i pjesme?

– Bogu hvala što mi je podario i tu pjesničku notu. Prije dva mjeseca imao sam jedan veliki poslovni izazov i bio sam pod velikim stresom, a ipak sam dobio inspiraciju za poemu “Odu ljubavi” od 20 strofa koju sam napisao za manje od dva sata! Dovoljan je bio početni stih: “Bila si mi sve” i nisam se mogao zaustaviti.

I u zatvoru ste pisali pjesme.

– Napisao sam ih 20-ak dok sam bio zatočen u ćeliji beogradskog vojnog zatvora. A društvo mi je pravio i jedan štakor koji je skoro svaku večer dolazio u ćeliju dok me nisu preselili u drugu ćeliju.

Možda je htio prvi pročitati vaše pjesme?

– Nije uopće bilo ugodno, i sada mi se kosa diže.

Imate li ambicija preuzeti neke medije u Hrvatskoj? Slobodnu Dalmaciju možda?

– Ne hvala, jer mediji u Hrvatskoj su jedna velika enigma. Volio bih da vijesti koji izlaze nađu jednu umjereniju i profesionalniju mjeru, a ne da se “izbacuje“ ili eksponira toliko negativnih “udarnih“ vijesti koje među hrvatskim narodom stvaraju nesigurnost, neizvjesnost i konfuziju, a to nam najmanje treba da bi Hrvatska krenula naprijed.

Sad imamo novu Vladu, već godinu i pol novu predsjednicu, imamo jedno novo ozračje i osvježenje i nadu u bolje sutra. Sad nam zaista više nego ikad treba zajedništvo, zajedništvo koje smo pokazali u Domovinskom obrambenom ratu.

Mi to znamo, mi to možemo. Ajmo još jedanput pokazati da smo jedinstven narod! Treba sjediniti snage, treba krenuti naprijed. Vjerujem da bolje sutra za Hrvatsku tek dolazi. Mi još nismo pokazali svijetu, u punom sjaju, kolika je naša ljubav prema domovini. Često volim citirati riječi predsjednice sa inauguracije: “Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska“.

I vidite da je tu i uloga medija značajna.

– Mediji bi trebali i morali pomoći da se stvara jedno pozitivno ozračje, u kojem će se ljudi bolje osjećati i imati više samopouzdanja u sebe, a to će imati i jedan pozitivan domino efekt na cjelokupnu okolinu.

Šteta što ste tako kratko ostali u Hrvatskoj!

– Žao mi je da nemam vremena da se malo pobliže rodbinski upoznamo, ali to je još jedan razlog da se ponovo vratim u Lijepu Našu. Zahvaljujem svim gledateljima, koji su na ovoj turneji od deset gradova došli pogledat moj film i napunili sve dvorane.

Zahvaljujem mojoj ekipi i suradnicima, svim organizatorima i svima koji su me ugostili s puno darova. Vraćam se obogaćen, pun lijepih i dirljivih uspomena. Još jednom velika Vam hvala! Vratit ću se uskoro. Neka dragi Bog čuva Lijepu našu i hrvatski narod za sva vremena.

Pobogu, Snježana!

Pobogu, Snježana, pa mi smo onda rođaci! Ostao je zatečen Anton Kikaš kad smo utvrdili da je njegova rodica udana za bratića moga djeda koji je umro i pokopan u Torontu. Hoćeš li to objaviti sada? Volio bih to, znaš! I odmah je nazvao zajedničkog rođaka Tomislava kako bi mu prenio, kako je tijekom svog boravka u Splitu otkrio još jednu rodicu, i to baš onu koja s njim radi intervju! A druga rodica, po majčinoj strani, za koju isto nije znao, koja je također s njim upriličila razgovor na Laudato TV je Ivana Nikolić.

Poetsko nadahnuće

Koliko je ljubav prema domovini za Kikaša duboko ugrađena u njegovoj pjesničkoj duši, najbolje se iščitava iz stihova napisanih dan nakon Oluje 95. godine: “Sve do neba nek se čuje, neka svijetom odjekuje: „Hrvatska je samo jedna, nema zlata tako vrijedna.” Pjesme je počeo pisati 1988., a prva pjesma nosi naslov “Put u raj”, u kojoj opisuje otok Jadranskog mora, gdje sunce i more nudi ovozemaljski raj.

Izvođene su na Hrvatskom glabenom festivalu u Torontu, na Splitskom festivalu te na festivalima u Požegi, Cavtatu i Neumu. Autor je više pjesama koje su pjevali danas pokojni Tomislav Ivčić i Krunoslav Cigoj, kao i Vera Svoboda, Mladen Grdović, Dražen Žanko, Đuka Čaić, Rato Kliškić, Trio Rio, Carol Mavrin, Tanja Mršić i drugi.

Uspomena na Tanju

Kikaševa ljubav iz vremena kad je doletio boeingom 707 u Hrvatsku bila je Tanja koja ga je posjećivala u vojnom zatvoru u Beogradu, kružeći iz Zagreba do Beograda preko Mađarske. Umijeće je tada bilo nabaviti i gorivo, ali Tanja je uspijevala sve.

Ona je bila ta koja mu je donijela vijest da će biti razmijenjen i pušten na slobodu, što je prikazano u filmu. Razmišljao sam bi li je zvao na premijeru filma, a kako je nisam uspio naći, odustao sam. Kada smo se slučajno sreli ranije, rekla mi je da je sretno udana žena i bilo mi je izuzetno drago.

Milijun dolaza za katedru hrvatskog

Kako sam uspio na samo dva banketa 1987. i 1989. skupiti milijun dolara? Lako. To je bio preduvjet Sveučilišta Waterloo za otvaranje Katedre za hrvatski jezik. Rekli su, dajte pola milijuna dolara. i kad smo skupili, digli su iznos na milijun. I nije bilo druge nego opet organizirati banket.

Rekao sam konobarima da čaše vina na stolu moraju stalno biti pune, a ispred svih nazočnih na stolu su već bile uplatnice, na koje je samo trebalo napisati ime i iznos donacije. Između ostalog citirao sam domoljubne stihove Johna F. Kennedyja i poznati citat Shakespeara o “zrnu koje je spremno da izraste“, aludirajući na Katedru, koja je spremna izrasti ali samo treba njihove donacije i svi prisutni su davali.

Tako smo mi Hrvati darovali novac za prvu katedru hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi. Drugom zgodom pričat ću ti kako sam punih pet sati vodio banket i skupio novce za izgradnju crkve u Oakvilleu.

facebook komentari

  • milanU

    Vrlo dirljiv opis i istinita priča Ante Kikaša. Neka ovaj opis bude ZECALO svim onim MUDRIJAŠIMA, HRVATIMA HRVATIMA PLITKE PAMETI I OPRANA MOZGA koji još i dandanas vjeruju UDBI i njihovim smicalicama, njih listama u kojima su iznijeli imena onih čestitih Hrvata koji su se svojim rodoljubnim hrvatskim ŽAROM borili za oslobođenje Hrvatske.

    Tu Udbašku listu s imenima Hrvata koji su navodno radili za KOS, Kontra Obavještajna Služba objavio je Nacional prije 10-12 godina. To je bila jedna obična podvala Nacionalu. Danas gledano – podvala ili ne – žalostno je da još ima čestiti Hrvata koji Udbu mrze iz dna svoje duše, ali još uvijek čvrsto vjeruje u Udbaške priče. i ne samo da joj vjeruje, nego još i više, širi i pomaže širiti Udbaške LAŽI. To se može vidjeti skoro na svim portalima i sredstvima javnog priopćenja, pa čak i u komentarima na stranicama ovog portala našeg Kamenjara.

    Ima Hrvata koji Udbi vjeruju i to je njihovo demokratsko pravo. Zato je još i dandans Udba moćna kod nas Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za te i takove Hrvate bi se mogla primjeniti ona:

    “Nije lisica toliko mudra, koliko je kokoš glupa”.

    “Nije Udba toliko mudra, koliko su glupi oni Hrvati koji joj vjeruju”.