ANTONIO ŠIBER KAO IDEOLOG SLOBODE

1

Antonio Šiber u svom tekstu „Totalitarni liberalizam“ (30. 04. 2015. „napisano povodom 1. 5. 2015.“ http://antoniosiber.org/totalitarni_liberalizam.html) iznosi nekoliko abecedarnih pogrešaka koje bi bilo poželjno popraviti. Pišem ovaj osvrt jer je autor nakon godinu dana jučer ponovno postavio isti tekst bez ikakvih korekcija i s uvjerenjem da je sve tamo napisano točno, piše prof. dr. sc. Kristijan Krkač.

[ad id=”93788″]

Iako je čak i prema važećem zakonu RH „trgovac osoba koja trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti“, ipak nije jasno što je to loše u ostvarivanju dobiti? No, autor piše da kad se „govori o slobodi tržišnog natjecanja“ tad se zaista govorio o „slobodi stvaranja profita pod svaku cijenu“. Svoj ideološki prvi odjeljak završava zaključkom koji glasi: „Stoga je uporaba riječi sloboda („sloboda“ tržišta, ekonomska „sloboda“) zapravo perverzija, podvala.“ (nav. mj.) Već su klasici, a i mlađi predstavnici Austrijske libertarijanske ekonomske škole, ljudi poput Mengera, von Misesa i Hayeka, a i neki mlađi američki libertarijanci poput Hansa-Hermanna Hoppea, jasno argumentirali, tj. i a priori i a posteriori, da ako je maksimizacija profita jedini cilj, onda je maksimizacija učinkovitosti jedini cilj, no ako je maksimizacija učinkovitosti jedini cilj, onda će maksimizacija učinkovitosti rezultirati pojavom neučinkovitosti i konačnom maksimizacijom neučinkovitosti. Stoga su zaključili da ex principio maksimizacija profita ne može biti jedini cilj i pitali se što je tad cilj?

Pričao mi je svojevremeno u restoranu u Maksimiru spomenuti Hans-Hermann Hoppe, autor bestselera „Democracy: The God That Failed“ (2001.), što je za Nijemca značio bijeg iz Istočne u Zapadnu Njemačku nakon 2. svjetskog rata, napose za članove njegove obitelji. To je bio bijeg iz okova prisile i zabrane u slobodu. Slobodu da čini što želi, da posjeduje što želi i koliko želi (malo, puno ili ništa) i da živi od plodova svog rada koliki god ti plodovi bili. Tako je primjerice od plaće mogao štedjeti i kupiti automobil. Mogao je kupiti i drugi i treći i četvrti automobil i otvoriti npr. privatnu taxi službu, i sam voziti taxi, ali i zapošljavati druge vozače. Tako dugo dok je to činio prema pravilima i u skladu sa zakonom, nitko mu se nije smio miješati u posao, jer je to njegova privatna stvar. Ništa od toga nije mogao u Istočnoj Njemačkoj. Štoviše, u Zapadnoj Njemačkoj mogao je prethodno naučiti voziti auto, osnovati kompaniju, upravljati njome, itd., dok u Istočnoj ništa od toga nije mogao. To je za njega bila sloboda, točnije za njegove roditelje kad su prešli granicu između prisile i slobode. Tako shvaćena sloboda, možda je i ekonomska, ali je prije svega i antropološka, jer se radi o tome da je čovjek slobodan činiti što želi i živjeti od plodova svog rada i vlasništva. Dakle, ne samo da nema ništa loše u ostvarivanju dobiti, nego je sprječavanje čovjeka u ostvarivanju i posjedovanju dobiti elementarno neljudsko.

Sad, maksimizacija profita pod svaku cijenu očito dovodi do urušavanja prakse, da ne velimo čak i prakseologije, da nastavimo malo s Austrijskom školom. Čak je Milton Friedman u svom klasiku „The Social Responsibility of Business is to Increase its Profits“ (1970.) tvrdio kao i u naslovu uz ograde slijeđenja zakona i morala koji je dominantan u društvu. Maksimizacija profita pod svaku cijenu je politikantska floskula, jer u minimalno razvijenom društvu „pod svaku cijenu“ ne uključuje zaobilaženja i kršenja zakona i općeprihvaćenih moralnih normi (koja dovode do kazni i/ili gubitka reputacije i dakle propasti posla), jer rizici i potencijalne štete relevantno nadvisuju vjerojatni „maksimizirani profit“.

Realnost je ostvarivanje profita koji je prosječan ili malo iznadprosječan za zadani sektor tržišta i gospodarstva. No, nije jasno što je tada cilj? Cilj očito može postojati negdje na početku samog poslovanja, primjerice u zamisli o tome, da nastavimo s primjerom, da čovjek pruži bolju, ugodniju, možda istovremeno i jeftiniju taxi uslugu svojim sugrađanima. Da pruži neku inovaciju pred konkurentima, a možda i uključi neki izum čija bi primjena našla mjesto na tržištu ponude i potražnje (primjerice korištenje električnih automobila). Dakle, s jedne strane, zamisao o poslu koji uključuje inovacije, a možda i izume i, s druge strane, zamisao o tome kako se time odgovara na potrebe tržišta, a možda ih se i formira (npr. podiže svijest o korištenju ekoloških automobila u taxi poslu i uopće) jesu dvije stvari koje počivaju na početku svakog dobrog posla i čine njegovu trajnu temeljnu djelatnost i temeljni cilj. Neki profit, a nikako „maksimizacija pod svaku cijenu“, zaista je nusprodukt tako shvaćenog i izvršavanog posla.

Ostatak teksta autora dobrim dijelom je posljedica ove početne pogreške; kako prvi dio teksta u kojem se predaje čarima opće kritike slobodnog tržišta, tako i drugi dio teksta u kojem se predaje čarima kritike hrvatskog slobodnog tržišta. Paradoks teksta je u tome što u slučaju Hrvatske iznosi i solidne misli, ali nažalost utemeljene na pogrešnoj evidenciji (primjerice, ne spominje kako je privatizacija u Hrvatskoj počela ne u Republici Hrvatskoj, nego u Socijalističkoj republici Hrvatskoj što se može utemeljiti na činjenicama i da je već tad bila provedena i komunistički i jugoslavenski i partijski i neslobodno na što se kasnija privatizacija samo nadovezala, možda ne zakonskom teorijom i načelima, ali praksom bez dvojbe).

Kad se analitičnost, logička struktura, dokazni materijal i argumenti teksta uzmu u obzir, proizlazi ozbiljna slutnja ili čak indicija kako se radi o ne previše stilski inventivnom lijevom ideološkom pamfletu koji svojom retorikom nije dospio dalje od sličnih mu kakvi se pišu već više od 150 godina. Zašto je tome tako ne znam? Stručnost u fizici, koju autor očito posjeduje, čini se nije dostatna kako bi se nekom mističnom „transakcidentacijom“ pretvorila u stručnost u općoj kulturi, ekonomiji ili sociologiji.

Koliko god one bile na određen način „manje znanosti“ u odnosu na fiziku ili pak danas mondenu „biologiju“, ipak su i dalje vrlo stručna i složena područja u kojima je čak i autor ovog teksta samo priučen amater, te se stoga u kritici ovdje zaustavlja.

prof. dr. sc. Kristijan Krkač

facebook komentari

  • Sivooki

    Prošlo je ipak nekoliko desetljeća od pada komunizma, tako da se može javiti nova generacija salonskih ljevičara, koji nikada na svojoj koži nisu osjetili njegovu “ljepotu” i “pravdu”, koja je propisivala ne samo što se smije ili ne smije raditi ili govoriti, već i misliti!!
    Salonski ljevičari bi rado živjeli lagodno bez puno znoja, ali bi onome tko radi određivali koliko smije imati.
    Ideja je stvarno “friška”…