Antu Tomića za predsjednika Hrvatske matice iseljenika

    2

    Antu Tomića, prosječnog kolumnista i ispodprosječnog pisca, nerado čitam. Međutim, kako je nakon pomazanja izmetom na splitskoj Pijaci počeo sipati otrov češće i žešće nego inače počeo sam pomnije pratiti jedno od udarnih pera Ninoslava Pavića. I nije me razočarao, već u prvom tekstu koji sam pomnije proučio našao sam svu raskoš ksenofobije i totalitarizma, tako svojstvenih tiskovinama u vlasništvu Ninoslava Pavića.

    Već u uvodu kolumne naslovljene „Tito još nije umro. Barem ne u australiji“, Tomić nam otkriva svu raskoš svojih demokratskih pogleda pa tako piše „Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila.

    Treba se zaista dobro potruditi kako bi se u par rečenica prosula ovolika količina netrpeljivosti i mržnje prema vlastitom narodu razasutom diljem svijeta. U ovih par rečenica Tomić je svrstao sve hrvatsko iseljeništvo pod neprijateljsku „fašističku“ emigraciju, još je nedostajalo ona nekada neizostavna sintagma „ustaška emigracija“. Tomićev strah od hrvatskog iseljeništva, koje nije egzistencijalno zavisno od Kukuriku hobotnice, nije ništa manji od nekadašnjeg straha jugoslavenskih vlasti od tzv. ekstremne emigracije. Jugoslavenske vlasti su preventivno uzduž Križnog puta eliminirale nekih par stotina tisuća onih čija „nemilosrdna politička mjerila“ nisu mogle namiriti, a ostatak, koji im je mogao smetati, rastjerali po svim kontinentima. Čak su i tamo, preventivno, s vremena na vrijeme znali poslati egzekutore da primire njihova „nemilosrdna politička mjerila“.

    Zamišljam Antu Tomića kako se budi sav obliven znojem iz noćne more u kojoj je sanjao kako se u Split, Šibenik, Zadar, Rijeku, Dubrovnik, Zagreb i Osijek iskrcavaju milijuni hrvatskih iseljenika, sada useljenika. Zamišljam Tomićev strah od horda hrvatskih povratnika koje novcem koji su zaradili u inozemstvu preuzimaju hrvatskog gospodarstvo, organiziraju politički i kulturni život. Gdje bi tada Tomić bio? Bi li tada mjesečno primao nekoliko desetaka tisuća kuna od Ninoslava Pavića?

    Tomić i njegovi politički istomišljenici hrvatskom mogu vladati jedino ako s vremena na vrijeme istjeraju par stotina tisuća Hrvata preko granice. Bilo to 1945., pa ponovno šezdesetih i sedamdesetih godina ili danas kada hrvatsku godišnje napušta i do dvadeset tisuća mladih. Svi su oni, po Tomiću, čim pređu granicu, neprijateljska emigracija koja ne razumje Hrvatsku i čija jenemilosrdna politička mjerila teško zadovoljiti. Sličnu pojavu nalazimo u Sjevernoj Koreji kada sve koji pobjegnu iz konclogora i iz zemlje nazivaju narodnim neprijateljem, izrodom i suradnikom imperijalista. Ima neka tajna, ideološka, veza, zar ne?

    Kao što dinastija Kim u S. Koreji strahuje od vlastitog naroda za svoje položaje tako i Tomić i njegova kasta strahuju za svoje, nasljedne privilegije izborene u „revoluciji“ i prenošene s koljena na koljeno.

    Kako bi se Kim-Kukuriku režim održao što duže predlažem da Antu Tomića vlasti postave za predsjednika Hrvatske matice iseljenika. Vrijedni podoficir brižno će bilježiti sve koji različito od vlasti razmišljaju te će ih preventivno „ispušiti“ iz zemlje. Potom će ih oribati u novinama kao zaostalu fašističku rulju koja ne razumje Hrvatsku, a ako bi kojem palo na pamet da se vrati u zemlju i naruši harmoniju Ante bi ga tako sredio da mu ni unuku ne bi palo na pamet preletjeti Hrvatsku, a kamo li se spustiti u nju.

    Eto, to je recept kako se održati na vlasti, zna to Ante, učio je u školi!!!

     

    Željko Primorac

    facebook komentari

    • peppermintt

      a dobro sad kad je odgovarajuće okupan more bidne nadođe
      :)))) ma šalam se

    • peppermintt

      a dobro sad kad je odgovarajuće okupan more bidne nadođe
      :)))) ma šalam se