ARALICA: Bilo bi tužno kad bi hrvatski narod još jednom prihvatio Josipovićevo umiljavanje!

1

U vladavini komunističkog mentaliteta izvor je naše ideološke zbrke, usporenog gospodarskog rasta i svekolikog beznađa. Hrvatska ne pripada, i neće pripadati, Europi dokle god ne izvrši lustraciju – sudsku, administrativnu i duhovnu – od jugoslavenskog komunističkog totalitarizma. Prva prilika slijedi uskoro, da se Ivu Josipovića, glavnog konstruktora opstrukcije europskog zahtjeva o potrebi lustracije, zamijeni Kolindom Grabar Kitarević ili Milanom Kujundžićem.

Momentalni-antikomunist-Ivan-AralicaPucanj kojim su mnogi ugasilii život, ne mogavši više vidjeti poniženu, uništenu i osiromašenu zemlju – samo je jedan od simptoma tragične hrvatske stvarnosti.
Samoubojstva oko tri tisuće branitelja Domovinskog rata, zapošljavanje ideološki podobnih, progon i otpuštanja „nepoćudnih”, stvaranje partijskih medija koji sve ljude suprotnog mišljenja proglašavaju ustašama (!), cenzura na nacionalnoj televiziji, proizvodnja „neprijatelja”, izjednačavanje krvnika i žrtve devedesetih – stare su partijske metode i najbolji pokazatelji novog hrvatskog neokomunističkog totalitarizma, o kojemu je najviše u svojim djelima pisao cijenjeni pisac i akademik Ivan Aralica.

Dok su komunisti od 1945. bez milosti masakrirali ljude na Križnome putu, kasnije i Golom otoku, punili jame leševima civila, svećenika i vojnika, „neprijateljima naroda” tj. Titovog režima, suprotno svim međunarodnim konvencijama, uhićivali i osuđivali na dugogodišnje zatvorske kazne mnoge hrvatske intelektualce u rasponu od Vlade Gotovca, Dražena Budiše do braće Veselica, divljački batinali ljude zbog pjevanja „Vile Velebita”, ubijali hrvatske emigrante, uveli pedesetogodišnju ideološku represiju… ali i danas u Hrvatskoj imaju moć, možda veću nego ikada.

Iako je u Europi odavno provedena lustracija, hrvatska vlada izazvala je međunarodni skandal odbijanjem izručenja Udbinih ubojica, ispraznila dio Državnog arhiva i proglasila komunizam nedodirljivom ideologijom „čistom” od zločina, što je je, na žalost, približava državama poput Kine, Sjeverne Koreje i Kube, ali ne i Europi.

Nakon kultnih djela „Psi u trgovištu”, 1979., odnosno morlačke tetralogije „Put bez sna”, 1982., „Duše robova”, 1984., „Graditelj svratišta”, 1986., „Asmodejev šal”, 1988., u kojima je, među ostalim, opisao tegobnu povijesnu dramu jednog malog naroda stiješnjena stoljećima među imperijalnim velesilama od Turske i Venecije, Napoleonove Franucuske do Austrije, kroz sudbine nekoliko naraštaja obitelji Grabovac, Aralica je nastavio s nesmanjenom literarnom žestinom pisati o komunističkoj represesiji („Okvir za mržnju” 1987.,), velikosrpskoj ideji („Zadah ocvalog imperija”), 1991., uzrocima sukoba u Bosni i Hercegovini („Što sam rekao o Bosni”, 1995.), da spomenemo samo nekoliko kultnih knjiga.

Iako uspoređivan s Andrićem i Selimovićem, Aralica je jedinstven u tkanju povijesnog teksta u kojemu precizno secira monstruoznu anatomiju vlasti, bilo onu svjetsku ili lokalnu, zadire u povijesne dubine vremena, ali i suvremenu moć neokomunista, koji skriveni iza ideologije i dan danas stvaraju represivan aparat i smrtonosni totalitaristički svijet političkih „neprijatelja”. Dok su Solženjicin i Nadežda Mandeljštam među stotinama pisaca globalno razotkrivali jezive Staljinove zločine, logore i milijune mrtvih, Aralica je svoj kritički diskurs i noviju literaturu posvetio razobličenju hrvatskog komunizma i aktualnih protagonista političke scene – „Ambra”, „Fukara”, „Puž” – nemalo puta izazvaši lavine bijesnih polemika. Štoviše, na sebe je sručio javni linč povijesno neukih, ideološki ograničenih i partijski podobnih novinara Jutarnjeg lista. Doduše, u spomenutom partijskom glasilu nije bolje prošao ni još jedan bard hrvatske književnosti, Slobodan Novak, pa je suvišno dokazivati smišljeni medijski masakr političkih neistomišljenika u Hrvatskoj, koji se ne slažu s „apsolutnom” nevinošću Komunističke partije. Zašto se Hrvatska obračunala s nacizmom, ali ne može s komunizmom, kako je hrvatska ljevica ustoličila novi europski totalitrazam, zašto su ogorčeni branitelji, što misli o Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Andreji Zlatar, što je napisao u knjigama „Mentalni komunist” i „Smrad trulih lešina”, upravo tiskanoj u izdanju nakladničke kuće Despot Infinitus novinara Zvonimira Despota, razgovarali smo s akademikom Ivanom Aralicom.

U svojoj knjizi „Mentalni komunist”, koja je rasprodana u dvanaest tisuća primjeraka, objasnili ste ideološko sljepilo koje ne poznaje dijalog kroz kameleonsku prirodu Stjepana Mesića. Čovjek koji, s jedne strane, pjeva ustaške pjesme, s druge ne dopušta izjednačavanje komunističkih i fašističkih zločina, s treće izručuje masu dokumenata za suđenje hrvatskim generalima, najbolji je dokaz prevrtljivosti mnogih hrvatskih političara. Opet svjedočimo totalitarnom govoru i podjelama u zemlji na „lijeve” i „desne”. Kako to objašnjavate?

smrad trulih lešinaKad sam, nakon „Ambre” i „Fukare”, odlučio i u obliku političkog ogleda oblikovati svoje iskustvo i svoju misao o fenomenu mentalnog komunizma demonstriranom u tranziciji, bilo mi je odiozno da to eksponiram na primjeru političkih mantri Stipe Mesića; prvo, što mi se s tom beznačajnom osobnošću nije dalo i dalje baviti, a drugo, bojao sam se prigovora da, jer je završilo njegovo predsjednikovanje, tangiram čovjeka kojega je vrijeme pregazilo i koji više ni za koga, osim za sebe sama, ne predstavlja ništa. A odlučio sam se, i pored te odioznosti, da to učinim samo zato što je Mesić kriv da je mentalni komunizam, u punom spektru od ideologije do gospodarstva, s političkog ruba, kao što je bio slučaj u većini komunističkih zemalja nakon pada Berlinskog zida, u nas postao središnja politička opcija, s velikom reproduktivnom moći, pa smo kao nitko doživjeli novu vladavinu komunista i njihovih duhovnih i fizičkih potomaka, ono što će jedan od njih, sklon teoretiziranju, nazvati novom pravednošću. U vladavini komunističkog mentaliteta, po mom je sudu, izvor naše ideološke zbrke, usporenog gospodarskog rasta i svekolikog beznađa. Ono što me nakon tiskanja „Mentalnog komunista” i enormne čitanosti obradovalo je činjenica da su čitatelji shvatili kako se tu radi o društvenom fenomenu kad mentalitet nadživi društveni sistem u kojemu je formiran, a Mesić je samo egzemplar na kojemu se taj fenomen u edukativnom procesu pokazuje. I to zahvalan egzemplar za zanimljivo štivo, jer u sebi, osim ideologije i politike, sadrži i elemente lakrdijanja, lakrdijanja pajaca na prstima komunističke doktrinarnosti.

Napali su vas s potpuno krivim premisama zbog zahtjeva za lustracijom, iako je ona provedena u svim civiliziranim zemljama. Hrvatska je odavno priznala jezive ustaške zločine, ali se nije u stanju, barem deklarativno, obračunati s ne manje strašnim komunističkim zločinima poslije rata, Bleiburgom, Golim otokom, stotinama jama s ubijenim vojnicima i civilima 1945., i ubijanjima hrvatskih disidenata, već lustraciju za Hrvatsku odrađuje Njemačka. Zašto?

U politici nacionalne pomirbe, koja se temeljila na sintezi nacionalnih elemenata iz, kolokvijalno rečeno, ustaške i komunističke političke opcije i amputaciji totalitarističkih elemenata iz obiju opcija – fašizma i komunizma – pomirbi na osnovi demokratske nacionalne sinteze, bez koje, na putu prema državnoj samostalnosti, ne bismo izbjegli unutarnje sukobe u ratnim prilikama – krile su se, što je u samom početku bilo vidljivo, jer se u manjem obliku manifestiralo, dvije opasnosti. Prva, da se demokratska nacionalna sinteza, ono što se zove nacionalnim konsenzusom, neće na vrijeme i u dovoljnoj mjeri razviti; i druga, kao posljedica prve, bude li obistinjena, da će prevladati jedna od komponenti u pomirbi i prouzročiti poremećaj u prijeko potrebnoj konsenzualnoj ravnoteži. Kako je partizanska, komunistička komponenta bila, kadrovski gledano, superiornija i kako je s političke pozornice otišao Tuđman, tvorac demokratske nacionalne sinteze, prevlast je odnijela komunistička komponenta. Predstavila se kao antifašizam – i ne samo da se nije odrekla svoje totalitarističke prošlosti, nego je potajno gajila nade i kovala planove da će, kad Tuđmanova politika pomirbe na Haaškom sudu bude proglašena zločinom, ishodište hrvatske državnosti temeljiti na komunističkom antifašizmu. Kad im se nisu ispunila očekivanja da Haaški sud Tuđmanovu politiku nacionalne sinteze u demokratskom duhu proglasi zločinom, ostali su bez ideološke osnove i postali obezglavljeni. Tu obezglavljenost pojačao je ulazak u Europsku uniju i, istog trenutka, pokrenuto je pitanje lustracije od zločina komunističkog antifašizma. I drama nije bila na pomolu, drama je bila tu, u stadiju agonije! Ono što je začuđujuće da se vlast mentalnih komunista, iako su vlast demokratske države, u toj agoniji ponaša kao da i dalje živi u komunizmu: kad im je politika propala i na ideološkom i na gospodarskom planu, ne vraćaju vlast suverenu, hrvatskom narodu, nego i dalje ustraju u vlasti i u obećanjima sretne budućnosti pod njihovim vodstvom. Suludo i veoma, veoma bremenito opasnostima!

Iz Državnog arhiva su nestali važni dokumenti za suđenje Perkoviću. Tko ih je, prema vašem mišljenju, uklonio?

A tko bi drugi to mogao učiniti, i s obzirom na to da su raspolagali tim dokumentima i s obzirom na to da su imali potrebu ukloniti dokumente koji svjedoče o zločinima komunističkog antifašizma, totalitarnijeg od fašizma, nego konceptori politike koja je planirala da Tuđmanovu politiku demokratske sinteze proglasi ekscesom, zločinom, a hrvatsku državnost utemelji na svojim zaslugama i oštricu usmjeri na hrvatski nacionalizam, jedinu tvoračku snagu koja je srušila njihov komunizam i njihovo jugoslavenstvo! Tko drugi!… U narodu se prepoznaje oblik ponašanja ljudi sličan ponašanju muhe bez glave! Ostavši bez ideološke podloge, danas se i hrvatska vlada i predsjednik države ponašaju kao muhe bez glave. O ponašanju vlade ne treba reći ni riječi! A da se Josipović ne ponaša kao muha bez glave, on na čelu policijskog sektora koji ga okružuje ne bi imao sina čovjeka kojemu se sudi za zločine koje je počinila komunistička policija u Njemačkoj, pravdajući to time da sinovi ne snose krivnju za djelo otaca, nego bi rekao istinu, što svi vide, da se pod paskom toga sina zbog djela njegova oca osjeća najsigurnije. Tako se može ponašati samo muha bez glave! I čovjek koji je svojom ideologijom zaslijepljen toliko da misli kako su oko njega sve sami slijepci, kao što je i on sam! U ponašanje muhe bez glave spada i uskraćivanje izručenja Perkovića njemačkom sudstvu i dokumenata o zločinima komunističke policije!

O čemu je riječ u vašoj novoj knjizi „Smrad trulih lešina”?

Ukratko, o imperativu lustracije od jugoslavenstva i komunizma i načinu kako tu lustraciju, u ovom trenutku, isključivo u političkoj i ideološkoj sferi, na demokratski i human način, provesti u skladu s europskim normama i našim obavezama preuzetim prilikom ulaska u Europsku uniju. Naslov knjige diktiran je naslovom moje prve knjige političkih ogleda „Zadah ocvalog imperija”. Na početku devedesetih godina pisao sam o zadahu raspada države koju je komponirao najprije srpski imperijalizam, a potom komunizam. Danas govorim o smradu doktrina koje su, iako u stanju truleži, preživjele u komunističkom mentalitetu i traju, uzrokujući gnjilež, u demokratskom društvu, u kojemu su crveni preuzeli vlast i prouzročili totalnu krizu. Pod lešinama koje zaudaraju ni u jednom trenutku ne mislim na ljude, makar se nositelje komunističkog mentaliteta i imenovalo, nego na ideologiju i političke doktrine komunizma i jugoslavenstva, kojih nam se valja osloboditi.

Prema kapitalnoj „Crnoj knjizi komunizma” dr. Stephana Curtoisea u svijetu je komunizam od Kine do Sibira odnio oko stotinu milijuna života. U Hrvatskoj su dijelom ideologizirani Katedra za povijest FF-a, većina tiskanih medija i politička vrhuška. Iako dobro znaju koliko je ljudi Tito ubio, to se drži „normalnom osvetom” nad „narodnim neprijateljima”, što bi značilo da su Amerikanci i Rusi 1945. trebali poubijati sedam milijuna zarobljenih njemačkih vojnika. Pripada li Hrvatska uopće Europi, po ovoj nesposobnosti suočavanja s prošlošću?

Ne pripada, i neće pripadati, dokle god ne izvrši lustraciju – sudsku, administrativnu i duhovnu – od jugoslavenskog komunističkog totalitarizma. Budući da je Hrvatska sastavni dio Europske unije, u pravnom, svjetonazorskom, vojnom i gospodarskom pogledu, njoj se ne prepušta hoće li ili neće tu lustraciju od komunističkog totalitarizma obaviti, njoj je – i u tomu je kvaka – naloženo da to, kako zna, u što kraće vrijeme obavi. Ima više načina kako taj zadatak riješiti. U demokratskom društvu najbezbolniji je smjena vlasti, na izborima, onu koja lustraciju koči onom koja je to voljna obaviti. Prva prilika slijedi uskoro, da se Ivu Josipovića, glavnog konstruktora opstrukcije europskog zahtjeva o potrebi lustracije od komunizma zamijeni jednim od dvoje kandidata za predsjednika, Kolindom Grabar Kitarević ili Milanom Kujundžićem, koji, kad dođu na Pantovčak, tu opstrukciju neće pružati, nego će proces lustracije potaknuti. Zatim će slijediti nove izborne prilike – i svaku treba koristiti!

Tuđman je pozivao na pomirbu da bi obranio Hrvatsku, ali ga danas isti ti ljevičari drže za zločinca i kriminalca, koji je napao Bosnu i Hercegovinu. Kako će ostati zapamćen Tuđman u povijesti, s obzirom da je prvi predsjednik neovisne Hrvatske, ali da se nije snašao u ekonomskoj tranziciji?

Tuđman nije tip političara koji se po nečemu pamti ili ne pamti ni po čemu, Tuđman je tip političara koji je po veličini svoga djela prerastao u državnika čije se ime izrijekom ili u obliku čina kojemu je stajao na čelu ugrađuje u preambulu Ustava, u temelje državnosti. Ako se to pokuša izbjeći, kao što je s Tuđmanovim imenom i djelom pokušala učiniti današnja garnitura na vlasti, dolazi do dubokih poremećaja u društvu, kakvima smo, ako za primjer slijedimo hrvatski slučaj, očevici. S njim ne možete učiniti tako kako je učinio Josipović, objesiti mu sliku na zidu predsjedničkog ureda i misliti da mu je to dovoljno, njega i aksiomatski dio njegove politike morate ugraditi u temelje države… A tu mantru njegovih oponenata, da se nije snašao u ekonomskoj tranziciji, u privatizaciji, ostavite postrance i upitajte se – a tko je to, u bilo kojoj tranzicijskoj zemlji, u tom uspio. Njemu je bila potrebna takva vlasnička tranzicija koja će osigurati pobjedu u ratu, jer bi bez te pobjede svaki drugi uspjeh na njenu štetu bio totalan poraz. A on je i to uspio! Formirao je vladu kakvu po kompetentnosti otada do danas Hrvatska nije imala. A baš bi nam vlada takve kompetentnosti i ideološke usmjerenosti danas trebala. Gotovo da zazoveš: Bože, ima li u hrvatskom narodu još onakvih ministara! Ako ih ima, providi im put do vlasti! Bili su to dobri momci i djevojke – a Tuđman ih je odabrao! Nešto malo znam o tomu kako ih je birao i mijenjao!

U Savskoj 66 četvrti tjedan prosvjeduju branitelji, što nisam vidjela osim u američkim filmovima o povratnicima iz Vijetnama. Usprkos tomu što se ubilo 3000 branitelja, prava su im smanjena, izjednačuje se hrvatska i srpska krivnja, umrla je Nevenka Topalušić u invalidskim kolicima, a jedan se branitelj zapalio, dio javnosti ih sramotno proziva ustašama, provokatorima i rušiteljima sustava, iako je pravo na štrajk međunarodno zajamčeno. Postoji li zemlja koja se ovako ponaša s braniteljima?

Nemam pregled, vjerojatno postoji! Ali, mnogo važnije od toga je li ovo unikatan slučaj jest odgovor na pitanje u čemu je ovdje problem. Odnos države prema veteranima, u našem slučaju prema hrvatskim braniteljima, uvijek i posvuda, ima dva aspekta: njihovo materijalno i njihovo duhovno zbrinjavanje. Ova vlast mentalnih komunista vidjela je i tretirala hrvatske branitelje samo iz i po aspektu materijalnog zbrinjavanja. Kolika su im sveukupna beriva i koliko to državu košta! Kokodakala je – jer se ta vlast zove i kukuriku koalicija – o broju hrvatskih branitelja i cijeni toga broja! Doživljavajući i broj i cijenu kao teret, nastojala je smanjiti i jedno i drugo. O tom je više kukurikala nego činila! Jer činiti se, koliko god htjela, nije usuđivala. A o njihovu duhovnom zbrinjavanju, odnosno, o aspektu da vlast koju obnašaju počiva na žrtvi hrvatskih dragovoljaca i ideji vodilji zbog koje su se žrtvovali, samostalnoj hrvatskoj državi, crvena vlast nije uopće vodila računa. Štoviše, ishodište je hrvatske države i svoje vlasti vidjela u komunističkom antifašizmu, u zaslugama svojih otaca, a žrtvu i ideale hrvatskih branitelja držala je ekscesom, nesrećom koja jedva da samilost zaslužuje. Zanemarivanje duhovnog zbrinjavanja, obezvređivanje njihove žrtve i njihova ideala, a ne upitnost njihovih beriva, mada je i to igralo određenu ulogu, izazvalo je ozlojeđenost hrvatskih branitelja, kojoj je onaj šator pred njihovim ministarstvom samo vidljivi, simbolički vršak. Iz te ozlojeđenosti rađa se minimalan zahtjev – umjesto maksimalnoga, da se smijeni crvena vlast u cjelini – da se njihovo duhovno zbrinjavanje ugradi u Ustav i postane neovisno o boji vlasti i da se smijeni ministar i njegovi suradnici koji su najviše doprinijeli tomu da se hrvatske branitelje tretira kao prosjake, cicijaše i reketare.

Zašto hrvatska inteligencija uporno šuti o propadanju Hrvatske?

Ne bih rekao! Dio hrvatske inteligencije, u krajnje skučenim okolnostima djelovanja, i te kako je glasan, pa, rekao bih, s obzirom na dobre izglede u budućnosti, i djelotvoran.

Posebna je priča i Ivo Josipović koji živi u otetom židovskom stanu, a vrlo se brutalno obračunava s protivnicima. Kakvo je vaše mišljenje o Josipoviću, prepunom afera, čovjeku koji prečesto ne dopušta dijalog s političkim suparnicima?

Što o njemu mislim moći ćete pročitati u „Smradu trulih lešina”, i na pojedinim mjestima i u magistralnoj misli o lustraciji koju sadržava ta knjiga. Njegova je inicijativa promjena Ustava da bi se spriječilo Perkovićevo izručenje njemačkom sudu. U sadašnjoj najavi promjena Ustava može se zapaziti provedba onoga što Zdravko Tomac zove tuđmanizacija Tita i titoizacija Tuđmana, odnosno uvođenje komunističkog antifašizma, totalitarizma koliko je to i fašizam, u ishodište hrvatske državnosti i temelje hrvatske duhovnosti. Što već sada, u najavi, izaziva društvene potrese, a što bi, omogući li mu se da s tim i dalje eksperimentira, i pokuša izbjeći lustraciju u obliku dekomunizacije hrvatskog društva, i društvo i državu, i unutra i prema vani, dovelo u ozbiljnu krizu. Kad sam došao do spoznaje da želi titoizirati Tuđmana a tuđmanizirati Tita i da se ispod njegova gesla o novoj pravednosti ne krije nikakav socijalni program već promjena temelja državnosti, pitao sam se otkuda tom čovjeku koji, kako čujem, ima lagan i kratkotrajan san – što nije bezazlen zdravstveni poremećaj – tako drska i toliko, po razornosti koju u sebi krije, suluda zamisao. Drsko i suludo zato što ne uzima u obzir da se u povijesti ne briše lako ono što je krvlju pisano! I nisam našao drugog odgovora osim hereditarne opterećenosti ocem! Kako imam živo sjećanje – s negativnim emotivnim predznakom – na ponašanje njegova oca u zbivanjima potkraj sedamdeset i prve, koji je u Karađorđevo na raport kod Tita otišao kao pristaša hrvatskih proljećara, a otuda se, održavši govor ispovjedne naravi kao i svi ostali, vratio kao njihov egzekutor, ponovo sam pročitao ispovijed Ante Josipovića održanu pred Titom u Karađorđevu. Zaprepastila me tekstualna sličnost između onoga što je Ante nekad govorio i što njegov sin Ivo sada govori. Tekstovi su oca i sina impostacija, narod bi rekao umiljavanje, lijevo i desno sa svrhom da se održi konstanta – zadržavanje vlasti kroz koju se provodi svoja prikrivena volja i namjera. Ni tamo ni ovamo, i tamo i ovamo! Za oca Antu, kako bi se našao na strani koju u konačnici podrži Tito; a za sina Ivu, kako bi se sačekale pogodne prilike, kad Haaški sud Tuđmanovu politiku proglasi ekscesom, da on Tuđmana titoizira, što će reći posvoji, i umili se njegovim poniženim pristašama, tražeći od njih, kao protuuslugu, podršku u tuđmanizaciji Tita, čime bi lustraciju od Titovih zločina pred domaćim i stranim svijetom izbjegao. Lustraciju i u okviru vlastite hereditarnosti! To vam je isto, koliko god se činilo različitim, što i otići u Karađorđevo kao proljećar, a vratiti se otuda kao njihov progonitelj!… Bilo bi tužno kad bi na skorim izborima hrvatski narod još jednom prihvatio Josipovićevo umiljavanje, koje mu dosad nikakvu milost nije donijelo. Bilo bi dobro da na njegovo mjesto izabere one koji će s Pantovčaka Titovu sliku odnijeti u muzej, i one koji će s tuđmanizacijom Tita i titoizacijom Tuđmana prestati plašiti hrvatski narod i zbunjivati suce koji u Njemačkoj ispituju razmjere Titovih zločina! Samo na jednom slučaju, koji će, nadam se, postati presedan!

Andrea Zlatar je od nastupa na dužnost ministrice kulture izvela do sada neviđenu smjenu nepoćudnih kadrova u kulturi, što je priznao čak i dr. Žarko Puhovski. Nekoć značajna spisateljica, pokazala je iznenađujuće brutalno lice netolerancije. Što mislite?

Nikad ona nikakva značajna spisateljica nije bila, tek književni mediokritet lijeve ideološke orijentacije s primjesom urbanog rasizma, što je naša specifična podvrsta mentalnih komunista. Što reći o osobi koja je izrazito netalentiranog i netolerantnog režisera, proizvođača čistog smeća na kazališnim daskama, potvrdila za intendanta riječkog HNK i time razotkrila narav svoje politike, da, kao što su komunisti voljeli raditi, frustracijom jednog mizernog raspopa pokušava razbiti nacionalnu i humanu jezgru i misiju hrvatskog kazališta. A taj Frljić, raspop i proizvođač kazališnog smeća za novac poreznih obveznika, njoj u čast, improvizira predstavu o pojavi fašizma u zagrebačkom HNK na početku devedesetih godina, kad počinje osamostaljivanje hrvatske države i kad tomu prilog daje i zagrebački HNK. Ako je taj Frljić, ofrlje, odlučio tražiti i naći fašizam u zagrebačkom HNK, nije morao otići na početak devedesetih, kad ga tamo nije ni bilo, mogao ga je naći u vrijeme mandata ministrice Zlatar, u njenom progonu Ane Lederer, kad je, slijedeći Titov nauk da se komunisti ne trebaju držati zakona kao pijan plota, postupila isto onako kao što su postupili fašisti u slučaju progona Židova – donijeli su o tomu rasne zakone. Da je tu tražio fašizam, raspop se mogao prvi put približiti Bogu i europskom nazoru – da su i komunizam i fašizam podjednako totalitarni – pa je od njega u budućnosti na kazališnom planu, možda, nešto i moglo biti. Kako to učinio nije, i dalje ostaje na nuli! Na poziciji malog provokatora, provokatora sitnog zuba i bezbolna ugriza! Kao i njegova ministrica!… Inače, kad je posrijedi Budakovo „Ognjište” – o čemu u „Smradu trulih lešina” opširno govorim – mogu reći da se ono i tiskati i uprizorivati može pod istim kondicijama pod kojima se tiskaju i uprizoruju Krležine drame i romani: tiska se i uprizoruje umjetničko djelo, a amputira se i apstrahira politička pripadnost pisca, Krleže komunističkom, a Budaka fašističkom totalitarizmu. I to se zove lustracija Budaka i Krleže! To bi ministrica jedne europske uljuđene demokratske zemlje, makar je književni mediokritet, morala znati! I Frljića o tomu podučiti!

Autor: 7Dnevno/ Marina Tenžera

facebook komentari

  • srka

    Znam i svjestan sam zašto se narod i tjekom 21-og stoljeća dijeli na “fašiste” i “komuniste”…da bi došlo do konačne resocijalizacije i drzave i naroda, potrebno je istinski priznati i suditi svoja komunistička zlodjela, kojih je nazalost i te kako bilo…jer nije se smjelo tako reagirati nekoč!
    Ovakve podjele i razvlačenje zla nije dobro…po buduće generacije.

    by Srka®