Pratite nas

Povijesnice

ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA

Objavljeno

na

ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA

9. listopada 1934.
Uz gusle pjeve hrvatski revolucionar i mučenik Ljubo Dedić

Na današnji dan, 9. listopada 1934., propadnik VMRO-a i član UHRO-a, Vlado Černozemski – Keleman, u Marseilleu je izvršio atenta na kralja Aleksandra. Atentat je organizirao UHRO kao odgovor na ubojstva koja je u beogradskoj skupštini po kraljevu naređenu, Puniša Račić izvršio na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Atentat je u Srbiji primljen kao teroristički čin a u Hrvatskoj kao herojsko djelo. Nakon tolikih godina srpske strahovlade popraćene ponižavanjem, šikaniranjem i batinanjima svega i svakoga tko je hrvatski disao, što je kulminiralo ubojstvom hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, a to je ujedno bio i jedini primjer u svijetu gdje su zastupnici jedne stranke poubijani u parlamentu tokom zasjedanja, atentat je podigao hrvatski moral i ideja državne samostalnosti planula je kao baklja, na isti način na koji se to dogodilo u Hrvatskoj za vrijeme Miloševića.

Izvršitelj atentata Vlado Černozemski bio je pripadnik VMRO-a, probugarske organizacije, koja je zastupala ideju uspostave samostalne makedonske države. Bliska suradnja VMRO-a i UHRO-a rezultirala je aktivnošću Černozemskog u sastavu UHRO-a i odlukom da bude jedan od dobrovoljaca koji su u Marseilleu na nekoliko punktova čekali kraljevsku povorku, jer francuske vlasti iz sigurnosnih razloga nisu objavile plan prolaska automobilske povorke.

U spomen marseilleskog atentata, Ljubo Dedić je 1963. godine uz gusle otpjevao deseterac o atentatu na kralja Aleksandra, njegovim uzrocima i posljedicama, izražavajući zahvalnost Vladi Černozemskom, poznatog pod konspirativnim imenom Keleman:

“Kelemane ime tvoje tajno, Hrvati te proslaviše slavno,
Slava tebi među Hrvatima, dok na svijetu jedan Hrvati ima.”

LJUBO DEDIĆ

ljubo dedic

hrvatski revolucionar i mučenik Ljubo Dedić

Pok. Ljubo Dedić, koji je i na facebooku ostavio trag kroz dvije od svoje tri kćerke, Zdenka Dedic-Jackanic i Božica Christine Dedic, rodio se 1923. godine u Hercegovini u Prozoru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je bio u Hrvatskoj mornarici. Kad je jedan njemački oficir prema njemu i skupini hrvatskih mornara nastupio grubo, zahtijevajući da se legitimiraju, Ljubo ga je smrtno ranio, što pokazuje koliki su “fašisti” bili hrvatski vojnici. Nakon što su hrvatske vojne vlasti uspjele nagovoriti Njemce da im ga predaju i da ga sudi hrvatski vojni sud, Ljubo je bio oslobođen.
Po svršetku rata je prošao kroz kolone smrti kad je sreća ponovo bila na njegovoj strani, te je preživio. Živio je život hrvatskog revolucionara i doživio mnoge progone i uhićenja.

Nakon križnog puta, početkom 1950. je bio uhićen i zatvoren u Prozoru nekokilo mjesci. Koncem 1950. je ponovo uhićen i 2 godine mučen u zloglasnom udbinom zatvoru Ćelovina u Mostaru.

Po izlasku iz zatvora je protjeran iz svog rodnog kraja i nastanio se Osijeku. Radi antijugosalvenske djelatnosti bio je 1956. ponovo uhićen. Nakon batinanja i mučenja bio je smješten u kaznionicu u Gradišci, gdje je odležao 3 godine.

Konačno je po izlasku iz zatvora s obitelji prebjegao u Austriju i priključio se HOP-u a zatim Hrvatskom demokratskom odboru. Boraveći u izbjegličkom logoru, proizvodio je antijugosalvenske letke i ubacivao ih u Jugoslaviju. Austrija ga je strpala u zatvor na 9 mjeseci. Dok je njegova obitelj u logoru čekala na odobrenje za odlazak u Australiju, Ljubo je sjedio u zatvoru i ravno je iz zatvora doveden na aerodorm i zajedno s onbitelji strpan na zrakoplov s kojim su 1963. stigli u Australiju.

Zajedno sa svojom ženom Delfom, svoje je 3 kćerkre, Zdenku, Ružicu i Božicu odgojio u hrvatskom revolucionarnom duhu. Moje poznanstvo, prijateljstvo i suradnja s njima od prvih dana mog dolaska u Australiju 1972., nakon prerane smrti hrvatskog revolucionara i mučenika Ljube Dedića, utjecalo je i na moju hrvatsku državtovornu izgradnju i kroz sve godine izbjeglištva ostajemo bliski s idejom samostalne, slobodne i gospodarski napredne hrvatske države, u kojoj ljubitelji Jugoslavije, Tita i svega zla koje su nanijeli hrvatskom narodu, nemaju utjecaja u vlasti i javnom životu, nego se zajedno sa svojim idolima nalaze na ropotarnici hrvatske povijesti.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

>>Pročitajte i :Intervju: Mihailo Ivan “Vančo” vođa Makedonske VMRO

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati