ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (četvrti (4) dio)

    1

    Kralj na – nišanu!

    Tvrdo ustaško jezgro koje je predvodio Ante Pavelić zastupalo je stav o likvidaciji kralja, kojeg su, inače, zvali “Aleksandar poslednji”. Propao do temelja razrađen plan o ubojstvu suverene Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu.

    kralj aleksandar marseile atentatSUDBINU Gustava Perčeca doživijela je i Jelka Pogorelec, sedam godina kasnije. Ustaše su je pronašle u Sarajevu i sprovele u zatvor u Zagrebu. Zvijerski je mučena, a zatim, po naređenju Pavelića, ubijena.

    U međuvremenu, Janka Puszta je dobila novog upravnika umjesto Perčeca, Vjekoslava Servacija koji je neko vreme bio u Italiji sa Pavelićem. Servaci, kao i ranije Perčec, nije na ovom “seoskom imanju” proizvodio pšenicu, kako je glasilo u ugovoru o zakupu, već teroriste, i to one najtežeg oblika.

    Saznavši za djelatnost Janka Puszte, vlada Kraljevine Jugoslavije je u nekoliko navrata upućivala prosvijede Mađarskoj, koje su na kraju i urodile plodom. Mađarske vlasti, 1934. godine, raspuštaju logor Janka Puszta, ali su dopustili da ustaše središte svojeg vojničkog treniranja smjeste u gradić Nađ Kanjižu koji se nalazi nedaleko od Janka Puszte. Međutim, to je bilo samo prividno, jer je jedan broj ustaša i dalje ostao u Janka Pusti, gde su u toku rujna obavili poslijednje pripreme za atentat.
    U logoru su ostali oni sa kojima se izvodila specijalna obuka za atentat, pod kontrolom specijalnih instruktora. Jedan od glavnih je bio pripadnik VMRO Vladimir Černozemski, alijas Veličko Kerin. Međutim, većina ustaških terorista iz Janka Puszte prelazi u Italiju, gde je bio organiziran veći broj logora duž talijansko-jugoslovenske granice u kojima se prvenstveno obavljala vojna obuka. Posredstvom visokog službenika ministarstva unutarnjih poslova Italije Erkole Kontija oružje i municiju ustaše su dobivale od talijanske vlade.

    Ustaše su, u isto vrijeme, bili aktivni i na području Jugoslavije gdje su izvele mnogobrojne terorističke (nasilne, kaže se hrvatski, mo) akcije. Međutim, time se nisu zadovoljile, pa su pokušale i oružani ustanak. Ante Pavelić, Perčec i Servaci su na sastanku u mjestu Špitalu, u Austriji, odlučili da se, preko ustaškog središta u Zagrebu, ubaci jedan broj istaknutih ustaša. NJihov zadatak je bio da se povežu sa domaćim ustašama i pokrenu ustanak. Ustaše su se prebacile na Velebit i povezale sa ustaškim središtem u Gospiću u kojm su djelovali dr Andrija Artuković, odvjetnik iz Gospića, Marko Došen veleposjednik iz Gospića i bivši austrougarski časnik Juco Rukavina. Zbog slabe organizacije, do općeg ustanka nije došlo i sve se svelo na nekoliko diverzija na vojne objekte i sukobe sa žandarmerijom. Najveći broj sudionika je uhvaćen i na suđenju su svi dobili vremenske kazne. Andrija Artuković, Juco Rukavina i Marko Došen, sa nekoliko ubačenih ustaša, pobjegli su u Zadar, a odatle preko Rijeke u Bogataro u Italiji, gdje se nalazio logor za obuku ustaša. (Potrebno ja za današnji naraštoj ovdje spomenuti da je grad Zadar u to vrijeme pripadao Italiji i bio je slobodni grad, mo)

    Nakon neuspjelog ustanka, Pavelić i njegovi suradnici su, zbrajajući rezultate iz prethodnog razdoblja, zaključili su da se takovim nasilnim akcijama postižu samo djelimični rezultati. Isto tako, zaključili su da će takovo djelovanje, u dužem razdoblju, imati negativne posljedice i izazvati negativan učinak. Sve bi ih to moglo diskreditirati kod njihovih učitelja, u prvom redu Musolinija. (Prije Poglavnika Mussolini je bio “mentor” za sve Srbe, a poimenice za kralja koji je koristio svaku priliku zbližavanja kraljevskog dvora i Mussolinijevog “Fašističkog Velikog Vijeća”. To im nije smetalo, a smeta im ako se Poglavnik približuje Mussoliniju, mo.)

    MEĐU najvažnijim tada donijetim zaključcima je zaključak (bio) da je kralj Aleksandar Prvi Karađorđević predstavljao kohezioni, nutarnji elemenat zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca čija bi eliminacija dovela do nemira, što bi stvorilo pogodno tlo za ostvarivanje njihovih ciljeva – razbijanja Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Tvrdo ustaško jezgro koje je predvodio Ante Pavelić zastupalo je ideju o ubojstvu kralja, kojeg su, inače, zvali “Aleksandar poslijednji”. Na suprot ovoj stajala je druga sturja u redovima ustaša koja se tome protivila, smatrajući da se takvim terorističkim akcijama ne dolazi do željenog cilja. U kampanji pokrenutoj preko ilegalnih ustaških listova pobjedila je struja Ante Pavelića, koja je uvjerila članstvo ustaške organizacija o neophodnosti takve akcije.

    Poslije odluke o ubojstvu, Pavelić je čekao zgodnu priliku za izvršenje atentata na karalja. Prvi put mu se ta prilika ukazala 17. prosinca 1933. godine, prilikom dolaska kralja u Zagreb, kako bi tamo proveo svoju obiteljsku slavu. Kada je za to saznao, Pavelić formira dvije grupe od odabranih aktivista/djelatnika. Prvu je predvodio Petar Oreb iz logora Fontekijo u Italiji, a drugu Ivan Herenčić iz Janka Puszte, u Mađarskoj.

    Dolazak suverena u drugi po važnosti grad kraljevstva odvijao bi se po unaprijed utvrđenom protokolu. Međutim, uoči kraljevog dolaska, u noći između 16. i 17. prosinca, zagrebačka policija je upozorena od policije iz Beograda, na osnovu podataka dobijenih od Jelke Pogorelec, da se u predgrađu Zagreba u Ulici Štore broj 34 nalaze teroristi koji spremaju atentat na kralja. Šef zagrebačke policije dr Josip Vragović je tek sutradan u 7 sati u jutru uputio na tu adresu dvojicu agenata Ćurčića i Lečića. Kada su stigli pred naznačenu kuću, dočekala ih je žestoka paljba iz automatskog oružja. Ćurčić je ubijen, a Lečić ranjen, što su teroristi iskoristili i pobegli.

    To je, međutim, bila rezervna grupa atentatora, a glavna, koju je predvodio Oreb, već se nalazila u gradu. Čekali su kralja na trgu Zrinjskog kuda je trebalo proći na putu od postaje do Gornjeg grada, gde se nalazila njegova palača.

    Oreb i dva člana njegove grupe bili su obučeni u skijaška odijela. Dva čalan grupe su nosila skije, a Oreb – ništa. Plan je bio vrlo jednostavan: u trenutku nailaska kralja dvojica terorista bi bacili skije ispred kraljevskog automobila, što bi skrenulo pažnju sigurnosne službe, a Oreb bi to iskoristio, bacio bombu i dokrajčio posao pištoljem, ako bi bilo potrebno. U predviđeno vrijeme pojavio se kraljev automobil, a tisuće ljudi se tiskalo napred kako bi bolje videlo kralja i pozdravili ga. Šofer se kolima jedva probijao kroz masu, a kralj dirnut dočekom sa osmijehom je otpozdravljao.

    Oreb je zaključio da je došao njegov trenutak, pred njim je bio čovek kojeg su mu predstavili kao krvavog tlačitelja hrvatskog naroda. Međutim, kada bi sada bacio bombu na kraljev automobil, pomislio je, njegove žrtve bi bili i mnogi Hrvati, pokolebao se i odustao.

    HAPŠENJE OREBA
    KADA je kraljev automobil prošao, dao je znak svojim sudionicima i svi su se uputili da se pridruže drugim teroristima. Dok se približavao shvatio je da je kuća zauzeta, pa su se sva trojica terorista, svaki svojim putem uputili prema mađarskoj granici. Na putu Oreb se pridružio grupi Cigana i sklonio se u njihov tabor, ali ga je policija pronašla i uhapsila, a ubrzo i drugu dvojicu.

    Piše: Pavle Ljumović
    (NASTAVLJA SE)

    otporaš

    facebook komentari

    • Toga dana kada se je kralj Aleksandar Karađerđević iskrcavao iz razorača “Dubrovnik”, kojeg su u francuskim vodama pratili ratni francuski brodovi “Calbert” i “Duquesane”, u pratnji ministra vanjskih poslova Jugoslavije, Bogoljuba Jeftića, (to je taj isti Bogoljub Jeftić koji je izjavio najveću laž svih Srba a ta je da je kralj rekao prije nego je izustio: “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Kasnije se je ispostavilo da kralj nije rekao niti jedne jedine riječi niti je mogao reći, jer su pogodci bili brzi i smrtonosni) Kraljica Marija je otputovala u Francusku vlakom.