ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (drugi (2) dio)

    1

    Put dragom prijatelju

    19. Rujan 2004. 00:00

    Pozdravljajući se sa francuskim ambasadorom kralj Aleksandar je izrazio radost što će imati priliku sresti nekoliko prijatelja. Ne nekoliko, nadovezao je ambasador Knobel, ja takvih znam bar 42 milijuna. Putnike na razaraču “Dubrovnik” čeka nemirno more.

    Nastavak (drugi (2) dio)

    Piše: Pavle Ljumović

    UOČI svog polaska iz Beograda, piše Vladeta Milićević, “kralj je bio nervozan; put u Sofiju bio ga je zamorio, uostalom, njegovo zdravlje nije sasvim dobro, trebao se je odmoriti ili da poće na banjsko liječenje u neku jugoslovensku banju, čija mu voda pomaže. Imao je samo 49 kila; bio je preumoran”. Jednom svom bliskom rođaku, pred polazak kralj je rekao: “Volio bih da sam se već vratio!”

     atentat2(1. PRIPREMA
    Zadnjih dana mjeseca rujna 1934. godine, trojica hrvatskih nacionalista našla su se u Nagykanaži i na Janka Pusti u Mašarskoj.
    ZVONIMIR POSPIŠIL (iz Vukovine, kotar Velika Gorica, rođen 9.VI.1904., sin Ladislava i Marije Kralj, mehaničar, položio ustašku prisegu godine 1929…Bio je član Prvog Ustaškog Roja. Umro je u francuskoj kaznioni Maison Central de Caen godine 1941. od poslijedica operacije slijepog crijeva) čija je majka bila porijeklom iz francuske pokrajine Alsace, bio je rođen u čestitoj obitelji hrvatskih seljaka-vojnika iz Vojne Krajine. Stanovništvo te krajine je bilo naseljeno i iz Alsacije po carici Mariji-Tereziji u doba obrane Europe od Turaka…; Pospišila je već godine 1932. srbijanski sud osudio na smrt in contumaciam (iz ogluhe), jer je bio optužen da je eksplozivom digao u zrak srpsku žendarmirijsku postaju te da je ubio policijskog agenta i ranio dva druga.

    IVAN RAJIĆ (iz Koledinca, općina Rasinje, kotar Ludberg, rođen 5.l.1903. sin Kuzme i Milke Bebek…Emigrira u Brazil, gdje godine 1931. stupa u organizaciju Hrvatski Domobran…Polaže ustašku prisegu. Vraća se u Europu i boravi u ustaškom logoru Janka Puszta u Mađarskoj. Nakon uspostave NDH pušten je koncem iste godine iz francuske kaznione Fontevrault-l’Abbays i vraća se u Zagreb, gdje djeluje kao bojnik Poglavnikove Bojne (PTB) – povratnika iz emigrantskih ustaških logora – i pogiba 9. veljače 1944. Promaknut u čin pukovnika i posmrtno odlikovan Redom Krune Kralja Zvonimira s hrastovim grančicama.) je za vrijeme svojeg boravka u Brazilu postao članom hrvatske organizacije HRVATSKI DOMOBRAN, a MIJO KRALJ (iz Koprvnice, rođen 17.lX.1908., sin Blaža i Mate Mustak. Boravio u ustaškom logoru Janka Puszta. Umro u francuskoj kaznioni Fontevrault-l’Abbays shrvan teškom bolesti kratko iza proglašenja Nezavisne Države Hrvatske…Izvori iz knjige: “U obrani istine i pravde”, knjige koju je pripremila Višnja Pavelić u Madridu, mo. Otporaš)

    U pratnji kraljice, kneza Pavla i kneginje Olge, kralj Aleksandar je sa željezničke postaje u Topčideru, vlakom odputovao za Kosovsku Mitrovicu. Na topčiderskoj postaji se, prije polaska, pozdravio sa francuskim otpravnikom poslova, gospodinom Knobelom, rekavši mu da je “vrlo radostan što ide u Francusku gde ima nekoliko prijatelja”. “Ne nekoliko, ja takvih znam najmanje 42 milijuna”, odgovorio je Knobel.

    Iz Kosovske Mitrovice kralj je nastavio put automobilom da bi se u luci Zelenika ukrcao na “Dubrovnik”, razarač Jugoslovenske kraljevske mornarice. Kralj je želio da u otvorenom automobilu prođe kroz Crnu Goru kako bi svaki Crnogorac na putu mogao ga vidjeti. (Usput ovdje treba istaknuti da je Aleksandar Karađorđević rođeni Crnogorac, rođen na Cetinji 16 prosinca 1888., a iz osvojalačkih nagona postao je srpski kralj, isto kao što je Adolf Hitler rođeni Austrijanac, rođen u Braunau (Gornja Austrija) a iz osvojalačkih nagona postao njemački Fuhrer, mo.) isto kao što Vrijeme na putu je bilo užasno loše, naleti vijetra i kiše šibali su lica putnika. Uprkos tome, Aleksandar se divio krajoliku i s ponosom govorio o njemu knezu Pavlu i kneginji Olgi, kojima je to bilo prvo putovanje kroz Crnu Goru, dok su prolazili kroz sela i gradove gdje su čekali dugi redovi (srpski) špaliri prolazak kraljevog automobila. Kratko su se zadržali u Rijeci Crnojevića. Tu su se putnici presvukli i ogrijali, jer su bili mokri do gole kože i promrzli od vijetra i kiše koja ih je šibala u otvorenom automobilu. Kralj se, kraće vrijeme, zadržao sa predstavnicima lokalne vlasti, kojima je, na rastanku, obećao da će jednom doći u lov na divlje patke, kojih na Skadarskom jezeru ima u izobilju.

    PUTNICI su, praćeni vijetrom i kišom, nastavili put i stigli na Cetinje, ukrašeno ćilima i zastavama. Zaustavili su se pred kraljevom rodnom kućom, koja je sada bio časnički dom. Kralj je, s uzbuđenjem pokazivao sobe u kući, obnavljajći uspomene iz najranijeg dijetinjstva. Poslije kratkog zadržavanja na Cetinju, stigli su u Budvu, a zatim u Miločer, gde je kraljica pokazala svoju vilu, koja je tek izgrađena. Iz Miločera su se odvezli do Zelenike i ukrcali na razarač “Dubrovnik”, da prenoće i da se odmore prije dugog nadolazećeg puta. Poslije večere, iako je umoran od puta, kralj je razgovarao sa predstavnicima grada i brodskim častnicima, interesujući se za meteorološku prognozu.

    Meteorološki izveštaji su najavljivali loše vrijeme na moru. Kralj je bio loš pomorac, pa mu je knez Pavle savjetovao da odustane od putovanja morem i da krene vlakom preko Beča ili Simplona. Kralj nije htio za to ni čuti, govorio je “šta bi rekli svi ovi brodski častnici koji su radosni što me vide na brodu. Krenut ću sutra `Dubrovnikom`, kako je i predviđeno”. Ali, na insistiranje kneza Pavla i knjeginje Olge, kojem se i Aleksandar pridružio, kraljica Marija je odustala pratiti muža, ona će putovati vlakom. Ministru dvora Antiću, koji je bio zadužen da se brine o kraljici, saopćtavajući mu promijenu odluke da ona putuje vlakom, kraljica je rekla da je “tako gospodar naredio”, našto je kralj Aleksandar dodao: “Antiću, jeste li sada zadovoljni?”.

    Sutradan, u ranim jutarnjim satima, kralj je prošetao zapovjednim mostom, susreo se sa zapovednikom broda Pavićem kojem je rekao: “Ovom putovanju je sudbina namijenila ulogu da kruni naše napore u stvari mira i međunarodne suradnje”.

    Po primjeru starih kapetana duge plovidbe iz Boke Kotorske, kralj je želio da u crkvi manastira Savine upali svijeću za sebe i sve putnike broda, da se pomoli Bogu da mu bude na pomoći sve do iskrcavanja. Odvezao se sa kraljicom, knezom Pavlom i kneginjom Olgom do manastira Savine. Putnici nađoše zaključanu crkvu. Kralj je dozivao kaluđere, (hrvatski svećenike) ali nitko nije odgovarao. Kralj je povukao konapac i neujednačena zvonjava, neuobičajena u tim satima, trgla je svećenika iz njegovih molitva.

    U velikoj žurbi stari svećenik je pritrčao manastirskim vratima, otvorio ih i stao od zaprepašćenja kad je ugledao kralja i kraljicu. Zbunio se, stajao je kao nijem. Kralj se ispričao što ga je zvonjavom uznemirio jer želi zapaliti svijeće u crkvi za sretan put. Svećenik je otvorio crkvu i Aleksandar je zapalio svijeće, a potom je zatražio da vidi žezlo Svetoga Save, zaštitnika Srbije. Bio je neprijatno iznenađen kada mu je svećenik rekao da to nije moguće, jer je relikvija dan prije bila odnijeta i izložena na izložbi u Kotoru.

    Poslije povratka iz Savine ponovo su došli na palubu “Dubrovnika”, gdje su se neko vrijeme odmarali, a onda se povukli u svoje kabine. Poslije izvijestnog vremena, kralj, kraljica, knez i knjeginja su ponovo izašli na palubu broda gdje ih je čekao zapovjednik Pavić sa svom posadom. Kralj očito dobro raspoložen stegao je kraljičinu ruku, zagrlio kneginju, a potom pružio ruku knezu Pavlu, u znak pozdrava, koji mu pri tom reče:

    “Do skorog viđenja!”

    Kralj je odgovorio: “Tko zna?” (Ovo su samo srpska nagađanja kako bi istaknuli da im je kralj bio toliko pronicljiv, mo.)

    Kraljica, knez i kneginja su potom stepenicama sišli na obalu. Brodske sirene su oglasile polazak “Dubrovnika”. Iz Jadranskog mora brod je kroz Otrantska vrata prvo uplovio u Jonsko, a potom u Sredozemno more.

    Nekoliko minuta pošto su isplovili iz Zelenike, dvije jugoslovenske podmornice koje su isplovile dva dana prije “Dubrovnika” i u tom trenutku plovile su u pravcu Bizerte, javile su izuzetno loše vrijeme i veoma uzburkano more kod Malte. Savijetovale su zapovjedniku broda “Dubrovnik” Paviću, da koristi Mesinski tjesnac (srpski moreuz.) Noć je bila strašna, olujna, nitko nije mogao zaspasti. Sutradan, kralj se raspitivao za stanje broda i posade, je li brod oštećen ili netko stradao u oluji? Na kraju je upitao:

    “Hoćemo li stići u Marseille u predviđeno vrijeme?”

    Zapovjednik Pavić ga je u to uvjerio. Kralj je ostao na palubi i sa zapovjednog mosta pratio kretanje broda po moru, koje se najzad smirilo.

    KRALJ PIŠE GOVOR
    POSLE Rta Bonifacio, kad je trebalo podesiti brzinu i kurs “Durovnika” sa kursom brodova francuske flote koji idu u susret “Dubrovniku”, zapovjednik Pavić je došao javiti kralju da će se brod zaustaviti. Zatekao ga je za pisaćim stolom, pisao je govor.

    Do susreta sa francuskim razaračima došlo je oko podne, pa je “Dubrovnik” u pratnji francuske eskadre nastavio put za Marseille.

    (NASTAVLJA SE)
    MB/kamenjar.com

    facebook komentari

    • Prva grupa: Kralj i Veličko
      Odredište: Marseille kroz Avignon i Aix-en Provence.
      Dne 6 listopada rano Kvaternik (Dido, mo) je pošao do Kralja i Velička u Hotel “Terminus” i dao im nove putnice: za prvog na ime Silvester Malny, a za Velčika na ime Petar KELMEN. U garderobi kolodvora Saint Lazare pod brojem 9899 ostavio je Kvaternik kovčeg sa samokresima, nabojima i ručnim bombama, sve istih katakteristika s onima, što se je iza atentata našlo kod Velička u sobi, u kojoj je stanovao zajedno s Kraljem u Aix-en Provence.

      Izvor: “Hrvatski Tjednik” iz Australije 9.10.1984., starna 8.