ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (prvi (1) dio)

    1

    (Iako je prošlo osamdeset godina od atentata na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseill-u 9 listopada 1934. godine,  još uvijek ima neotkrivenih tajnih tog povijestnog slučaja. Na stranicama portala Kamenjar.com u Rubrici “IZ OTPORAŠEVE TORBE” ću pokušati elaborirati u nastavcima ovu temu, Dodajem da ću pri svakoj potrebi i za bolje razumijevanje u pripremi ovih tekstova iznijeti i drugih podataka i izvora odakle su ti podatci, tako da se u ovim nastavcima popune one praznine koje tu već tu postoje.

    Svaki moj dodatak ću staviti unutar () zagrada kosim slovima, kurzivom, tako da svaki čitatelj zna što je originalno a što je nadodano. Usput želim naglasiti da će ovih opisa biti desetak ako ne i više, pa molim strpljenje u čitanju i po potrebi ako imate novih podataka, podijelite ih s nama. Hvala. Mile Boban/otporaš/kamenjar.com)

    [divide]

    (Za sva nasilja nad hrvatskim narodom, zločine i ubojstva Ustaški Pokret je osudio na smrt srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 1932. godine. Radilo se je samo o vremenu i zgodi kada će se kazna izvršiti. Poznata je potpisana Deklaracija dra. Ante Pavelića u Sofiji iz travnja 1929. godine sa Bugarskim revolucionarcima Ivanom Mihailovim Gavrilom, (rođen 26 kolovoza 1896. u Štipu, Bugarska, umro u Rimu 5 rujna 1990.) više poznat kao “Vanča” i drugima u borbi protiv srpskog šovinizma i Beograda. Iz te Deklaracije uzajmne borbe protiv Beograda je proizišao izvršitelj smrtne kazne na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića Vlado Černozemski, (rođen Veličko Dimitrov Kerin u selu Kamenica kod Velingrada, Bugarska 19 listopada 1897, poginuo u Marseille-u 9 listopada 1934. godine samo 10 dana poslije svojeg trideset i sedmog rođendana.) Otporaš.)

    “Večernje Novosti”
    18 rujna 2004.

    “Jugoslavenski monarh odlučio je krenuti razaračem “Dubrovnik” i da na francusko tlo stupi u Marseille-u. Mjesec dana ranije kralj Aleksandar je posjetio Sofiju. Poraženi u Prvom svjetskom ratu traže reviziju Versaille-skog sporazuma.

    PIŠE: PAVLE LjUMOVIĆ

    Cernozemski_ustaska_uniforma_kelemen
    Vlado Georgijev ‘Kelemen’ u ustaškoj odori

    MEĐUNARODNA situacija i politički odnosi uoči atentata u Marseille-u bili su veoma dobri. Pobjedom fašizma u Italiji, a naročito nacizma u Njemačkoj, izmijenila se međunarodna politička klima. Probitci Njemačke i Italije su se sukobljavali u jugoistočnoj Europi. Hitleru nije mnogo trebalo da shvati šta taj dio Europe za Njemačku znači, kako politički tako i gospodarski. Plan anschluss-a Austrije je pripremao već od jeseni 1933. godine, uprkos tome što je znao da će naići na protivljenje zapadnih sila i zemalja Male Antante. (Mala Antanta je bio vojni savez između Jugoslavije, Čehoslovačke i Rumunjske koji je postojao od 1922-1938. Taj savez je formiran iz eventualnog straha Austrije i Mađarske da silom ne povrate ona područja koja je ranije imala, a uz ostala područja je bila i Hrvatska, mo. Otporaš)

    Posebno je jak otpor dolazio od Mussolinijeve Italije, koja je od 1933, pošto je Austrija “odbacila sve demokratske mješovine bućkuriša (srpski primese) svog sistema”, održavala bliske odnose sa vladom u Beču. Nacionalistički puč 1934. i ubojstvo austrijskog federalnog kancelara Dollfuss-a zaoštrilo je odnose između Njemačke i Italije gotovo do prekida. Međutim, ovim činom pozicija Njemačke je postala nešto bolja među državama Male Antante. Istina, Čehoslovačka se suprotstavljala svim aktivnostima nacista u Austriji, Rumunjska je pokazivala slab ili nikakav interes, a Jugoslavija se u osnovi nije postavljala neprijateljski, jer joj je odgovaralo jačanje njemačkog uticaja u Beču na račun Italije, od koje joj je dolazila najveća pretnja.

    Francuska je nastojala ojačati svoje veze sa Malom Antantom, kao i veze unutar zemalja članica. Također je nastojala da odnosi između Francuske i Italije postanu bolji, a težila je i smirivanju odnosa između Jugoslavije i Italije. Iz tih razloga francuski ministar vanjskih poslova Louis  Barthou započinje intenzivnu diplomatsku aktivnost i posjećuje Prag, Bukurešt i Beograd, a planira posjetu i Rimu. Hitler zbog toga optužuje Francusku i njenog ministra Barthou-a da hoće, zajedno sa svojim saveznicima “okružiti Njemačku kao što su to sile Antante učinile 1914”. (Velika Antanta je bio savez: Engleska, Francuska, USA, carska Rusija i neke manje države protiv Austro-Hugarske monarhije, izvor: Rječnik stranih riječi, Ratoljub Klaić, mo. Otporaš.)

    Države koje su bile poražene u Prvom svjetskom ratu: Austrija, Mađarska i Bugarska, ohrabrene Hitlerovom politikom, tražile su reviziju ugovora u Versaille-u, jer su izgubile velike prostore na kojima je njihov narod živio. Na neki način to je tražila i Italija, koja je bila među pobjedničkim državama, pošto je bila nezadovoljna što nije dobila Dalmaciju i otoke. (Ipak, Rapalskim ugovorom iz 1920. godine, Opunomoćnici Italije i Kraljevine SHS (predsjednik vlade Gioliti, ministar vanjskih poslova Sforza i ministar rata Bonomi s jedne strane, a predsjednik vlade M.Vesnić, ministar vanjskih poslova Trumbić (Ante, mo.) i ministar financija Stojanović s druge strane) potpisali su 12 studenoga 1920. ugovor, koji je trebao riješiti “jadransko pitanje”Ugovor je sadržavao devet članova. Tim je ugovorom bivša Jugoslavija  (misli se na kraljevinu, mo) izgubila, pored ostaloga, čitavu Istru, izuzevši kastav. Zadar je bio prizna kao sastavni dio Kraljevine Italije,…a Rapalskim su ugovorom SHS i kraljevina Italija priznale potpunu slobodu i nezavisnot Države Rijeke…Tako su se darovali Dalmacija, otoci i hrvatska područja Italiji a sve po dogovoru Londonskog Tajnog ugovora iz 1915. godine, mo. Otporaš)

    JUGOSLAVIJA je u međunarodnim odnosima zauzimala značajno mjesto. Ubrzo poslije završetka Prvog svjetskog rata ona se pridružila Maloj Antanti da bi, sa Čehoslovačkom i Rumunjskom zaštitila svoje i savezničke interese pred zahtijevom zemalja-gubitnica koje su nagovještavale reviziju Versaille-skog ugovora. Pristupanjem Jugoslavije Mala Antanta se pretvorila u jaki politički i vojnički savez kojem su mnoge države pridavale važnost velike sile.

    Osobni utijecaj kralja Aleksandra ogledao se u stvaranju Balkanskog sporazuma, 9. veljače 1934. godine, između Jugoslavije, Grčke, Turske i Rumunjske. Opterećena težnjom za revizijom Versaille-skog ugovora nekih svojih političkih stranaka, Bugarska se tom paktu nije pridružila. Kralj Aleksandar je, međutim, sebi stavio u zadatak da izgladi nesporazume sa Bugarskom, ne samo Jugoslavije nego i drugih balkanskih zemalja. Posjeta Sofiji, rujna 1934, bila je početak njegovog nastojanja u ostvarivanju potpune međusobne suradnje balkanskih država. On je gajio nepokolebljivu vjeru u “Balkan – balkanskim narodima” i stvaranje buduće federacije koja više ne bi trpijela strana upletanja i koja bi bila značajan činbenik u europskoj politici. Međutim, da bi bila stvarno efikasna i jaka, federacija je trebalo obuhvatiti sve balkanske zemlje. Sve dok Bugarska, opsjednuta svojim zahtijevima u pogledu revizije Versaille-skog ugovora, od toga ne bi odustala, to nije bilo moguće. Posjeta kralja Aleksandra Sofiji, rujna 1934, bila je prvi korak u promijeni odnosa Bugarske i pravi trijumf njegove balkanske politike. “Izmirenje između dviju zavađenih sestara sa Balkana, ako bi se to pokazalo ustrajnim, mogao bi to biti jedan najsnažniji činbenik mira na Balkanu. Zasluga za to pripada Aleksandru Prvom Karađorđeviću”, piše Klod Elan, 1935. godine.

    Putovanje kralja Aleksandra za Francusku zaokupljalo je cijelokupnu evropsku javnost već duže vrijeme. Trebalo je uvijeriti Europu o postojanju dobrog razumijevanja i prijateljstva između Jugoslavije i Francuske, a posijeta jugoslovenskog suverena je bila manifestacija tog prijateljstva. Kralj Aleksandar je ministru Barthou-u, prilikom njegovog dolaska u Beograd, poslije posijeta Pragu, Varšavi i Bukureštu, obećao doći u Pariz. Datum putovanja je bio određen kasnije, a trebalo je biti između kraljeve posijete Sofiji i Barthou-ove posijete Rimu. Utvrđeno je da to bude 9. rujna 1934. godine.

    PREDVIĐENI datum za kraljev polazak u Francusku se približavao i on se intenzivno spremao za put. Bio se, upravo, vratio iz Sofije, gdje je odneo jednu sjanu diplomatsku pobjedu zbog koje je bio veoma radostan, jer srpsko-bugarsko približavanje bilo je njegovo djelo. (Dakle, ovdje se očito vidi da su Srbi smatrali kraljevinu Jugoslaviju srpskom državom, jer se ovdje govori da je kralj uspio približiti srpsko-bugarsko prijateljstvo, mo) Prijateljske države su bile ushićene njegovim uspijehom, pa sa takvim priznanjem bilo je očito da kralj Aleksandar neće izgledati u Parizu “kao malo đače kome će očitati lekciju”. Kralj je želio svoj put u Pariz iskoristi da bi nastavio razgovore sa ministrom Barthou-om, započete u Beogradu, namijenjene učvršćivanju mira u Europi.

    Sav svjetska tisak je pisao o putu jugoslovenskog kralja u Francusku. Po nekima on je spreman slijepo vodi francusku politiku, dok su ga drugi optuživali da igra dvostruku ulogu, da se okreće prema Njemačkoj. Francuske novine su objavile da im u posjetu dolazi iskreni prijatelj Francuske i da se razmišlja da se jugoslavenskom suverenu ponudi fotelja u Akademiji političkih nauka koja je ostala upražnjena smrću belgijskog kralja Alberta Prvog. Aleksandar, koji je, nesumnjivo, među svim suverenima Europe bio najveći frankofil, povezan sa idejom i kulturom Francuske, bio je sasvim predodređen za takvo naslijedstvo. Vjerovalo se da bi se kraljeva posjeta mogla podudariti sa njegovim izborom za člana Akademije Francuske.

    Pripreme za put su pri kraju. Kralj odlučuje da u Francusku ne ide preko Beča, a i preko Simplona, već će morem putovati na razaraču “Dubrovnik”. Kralj je izabrao da se iskrca u Marseille-u, radije nego u Toulon-u, jer je gajio simpatije prema drugom po veličini gradu u Francuskoj, koji se za vreme Prvog svjetskog rata pokazao gostoljubiv prema Srbima. Bilo mu je stalo, da dolazeći na tlo Francuske, najpre posjeti groblje gdje su sahranjeni Solunci. Dolazeći u Francusku, na ratnom brodu, jugoslovenski suveren je isticao svoju poziciju pomorske sile na koju se mora računati kad su u pitanju prava na Jadranu.

    U UNIFORMI ADMIRALA
    PRIPREMAJUĆI se za put, kralj je mislio i o takvim detaljima kao što su: koju će obući odoru i koja će odlikovanja staviti. Kraljica je insistirala da obuče odoru admirala, ali to je “odora koja mi je neudobna, epolete me tjeraju da istežem vrat”, protivio se kralj, jer se ugodno osijećao samo u “ratnoj vojničkoj odori koju je nosio na Solunskom frontu”. Ipak, kralj je prihvatio putovati u admiralskoj odori, koja mu, po riječima kraljice, “stoji kao salivena”. Poslijednji kraljev zvanični snimak načinjen u Jugoslaviji prikazuje ga u admiralskoj odori i to je, po mišljenju svih, jedan od najlepših kraljevih portreta.

    (NASTAVLjA SE)

    MB/kamenjar.com

    facebook komentari

    • Koliko mi je poznato da su bile dvije grupe u pripremi za ubojstvo srpskog kralja. Nadam se da će kroz ova najavljena opisivanja atentata u Marselju biti govra i o ovim dvima – neovisnim jedna od druge – grupama, tako da se sve danas sazna kako je prije bilo.