ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (treći (3) dio)

    1

    Ustaše kuju urotu

    Smrt kralja Aleksandra

    Tijelo kralja Aleksandra nakon atentata. Snimka atentata na kralja Aleksandra jedna je od prvih snimki atentata u povijesti. Kako je Černozemski prilikom ubojstva upucao i vozača, automobil se zaustavio točno pred snimateljem, tako da je sačuvana dosta dobra snimka spomenutog atentata.

    Ante Pavelić, po odlasku u emigraciju, priprema diverzantsko-terorističke akcije na rušenju Jugoslavije. Izdašna finansijska potpora Benita Musolinija. Surova (hrvatski se kaže: brutalna) likvidacija Gustava Perčeca.

    Piše: Pavle LJumović

    kralj-aleksandar-i.-karadjordjevicUSPOREDO sa pripremama poduzetim za putovanje kralja Aleksandra u Francusku, obavljene su i druge tajne pripreme koje će dovesti do drame u Marseille-u. Ove pripreme je vršila teroristička organizacija, poznatija pod imenom ustaše, koju je predvodio Ante Pavelić, u to vrijeme emigrant u Italiji. Sve do 1929. godine Ante Pavelić je živio u Zagrebu kao privatni pravni zastupnik bez klijenata i kao političar bez slijedbenika. On je vodio malu grupu hrvatskih separatista, koja je izdavala list “Hrvat” koji je uređivao Pavelićev prijatelj Gustav Perčec. To, zapravo, nije bio list, već žurnalistički pamflet koji je objavljivao otrovne napade protiv Jugoslavije, protiv Beograda i protiv Srba.

    “Izvan sumnje je svima i svakome, da mi Hrvati uopće nemamo dušmanina kao što je Srbin, pa s tom činjenicom treba računati od sada, pa dok bude i jednog Hrvata i jednog Srbina”, pisalo je u “Hrvatu”.

    Ante Pavelić, organizator i predstavnik najreakcionarnijeg separatističkog dijela hrvatske buržoazije, pod vidom nacionalizma, a uz pomoć klerofašista, (u ono vrijeme nije bilo “klerofašista”. To je izmislila srpska mržnja na Hrvate kojom se oni još i danas služe, mo.) osnovao je 1928. godine ilegalnu fašističku organizaciju, koja od 7. siječnja 1929. nosi ime Hrvatski ustaški pokret. Poslije ukidanja ustavnih sloboda i zavođenja diktature, ukazom kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929. godine, nemilosrdni policijski pritisak, onemogućio je dijelovanje ustaša. Najveći broj njih je izbegao u Austriju, Mađarsku i Italiju. Ante Pavelić je emigrirao u Beč, a njegov vijerni prijatelj Gustav Perčec je pobjegao u Mađarsku.

    Glavni grad Austrije bio je, u to vreme, centar okupljanja različitih emigrantskih pokreta, kao i stijecište mnogih stranih obaveštajnih službi. Između ostalih tu su stalno bili nazočni članovi VMRO i albanske iredentističke organizacije “Kosovari”, čiji je cilj bio ujedinjavanje Kosova Albaniji.

    Ante Pavelić se, po odlasku u emigraciju, pored političkih akcija na rušenju Jugoslavije, odlučio na diverzantsko-terorističke akcije uz podršku pojedinih istaknutih ličnosti iz Italije, Mađarske i Bugarske. Neposrednu organizaciju svojih planova počinje odmah po emigriranju u Austriju, 17. siječnja 1929. godine. U Beču stupa u kontakt sa frankovcima, a prije svih sa bivšim visokim službenicima Austrougarske monarhije: general pukovnikom Stjepanom Sarkotićem, pukovnikom Stjepanom Dujićem, zatim Ivanom Frankom i Ivanom Perčevićem.

    Istovremeno, Pavelić povezuje i učvršćuje svoje veze i kontakte koje, potom, proširuje i u druge zemlje. Prvi saveznik kojeg je uspio da pronaći bila je VMRO, predvođena Ivanom Mihajlovim (“Vančo”, mo). Nastojeći učvrstiti tu saradnju, Pavelić je otputovao u Bugarsku, preko Mađarske i Rumunjske.

    U sedištu VMRO koje se nalazilo u selu Banka, u neposrednoj blizini Sofije, sastao se sa predstavnicima Vrhovističke terorističke organizacije koja je predstavljala desno krilo VMRO-a: Staniševim, Hadžovim, Kondovim i dr. sa kojima je, u ime ustaške organizacije, potpisao deklaraciju o koordinaciji terorističkih akcija protiv Kraljevine Jugoslavije. (Deklaracija je potpisana 20 travnja 1929., mo)

    Službene talijanske obaviještajne službe su već ranije uspostavile djelotvornu suradnju sa organizacijom Ivana Mihajlova. Nema sumnje da su Italijani koji su, također, imali veliki obaveštajni centar u Beču, (pr)ocijenili da će imati koristi ako separatističku hrvatsku emigraciju privuku na svoju stranu. Preko Mihajlova uspostavljaju kontakt sa Pavelićem. Po savijetu Mihajlova Pavelić odlazi u Rim gdje ga, posredstvom Mihajlova, najprije prima jedan visoki službenik talijanskog ministarstva vanjskih poslova, a poslije toga i sam Mussolini, u vili “Torlonija”. (Interesantno, kao i obično, što će se i dalje u ovim njegovim opisima uočiti, pisac često puta ne navodi imena, datume i slično s očitom namjerom da čitateljstvo uvjeri u vjerodostojnost svojih opisa, mo. Otporaš.)

    Razgovori koji su uslijedili bili su toliko uspiješni da je Mussolini Paveliću odmah stavio na raspolaganje vilu u Bolonji u kojoj je on godinama živio sa svojom obitelji: ženom, sinom i dve kćerke. U Bolonji je od tada bilo sijedište Ustaškog Glavnog Stana, a riznice ustaške organizacije stalno su se “punile značajnim svotama novca – po naređenju Duce-ta (Musolinija), zatim šefa talijanske Tajne policije senatora Artura Bokinija i jednog od najboljih i najsposobnijih službenika Tajne talijanske službe, glavnog inspektora Erkole Kontija, koji je ujedno bio zadužen za vođenje obaveštajne službe protiv Jugoslavije”.

    Stalno se nastanjujući u Bolonji Pavelić je, pod uticajem Erkole Kontija, u drugoj polovini 1929. godine, odlučio formirati ustaške središta, gde god je to (bilo) moguće. Beč je bilo (pogodno, mo) mjesto gdje je formiran prvo takovo središte, kojim su rukovodili Gustav Perčec i Ivan Perčević. Drugo ustaško središte Pavelić, preko svojih veza u fašističkim krugovima Mussolinijeve Italije, osniva u Bovenu, u tlaijanskoj provinciji Bresci, u drugoj polovini 1931. godine. Osnivanjem ovog središta Pavelić tu prebacuje svoj Stožer, koji je do tada bio u Bolonji. Također, u drugoj polovini 1931. godine osniva treće ustaško središte u gradu Serenu, u Belgiji. Ista takova središta osniva u Berlinu, za područje Njemačke i u Zagrebu, za područje Hrvatske.

    Svoju mrežu (svih) središta Pavelić je nastojao proširiti i izvan Europe, pa sredinom 1931. godine šalje dr Branka Jelića u Ameriku da tamo formira ustaška središta. Jelić, koji je u Kraljevini Jugoslaviji formirao organizaciju hrvatskih domobrana i bio na njenom čelu, istu takovu organizaciju formira i u Americi. Taj svoj potez je Paveliću potom obrazložio činjenicom da je u Americi nemoguće formirati organizaciju diverzantsko-terorističkog tipa.

    Međutim, kasnije su ipak osnovani ustaška središta u San Paolu, Montevideu, Buenos Aires-u i Pitsburgu. Pavelić se sada usmjerava na razvijanje svoje mreže u Europi i osnivanje logora za obuku terorista. (Politički Leksikon, Zagreb 1960. na strani 510 donosi definiciju riječi “terorizam, terorista” kao: Ljudi, koji se služe nasiljem u provođenju svojih političkih ciljeva. Najčešće se tim služe pojedini režimi, države zloupotrebaljavajući taj pojam, nazivajući “teroristima” svaku opoziciju protiv svoje vlasti; što bi se moglo preinačiti i u: Teroristi svih zemalja ujedinite se!, mo) Tako u Italiji formira šest, a u mađarskoj dva logora za obuku terorista za terorisitčko-diverzantske akcije.

    U Austriji gdje je bio formiran prvo ustaško središte dolazi do prvog sukoba sa jugoslovenskom tajnom policijom. (Tko je imao priliku pročitati Poglavnikov roma, knjigu “LIJEPA PLAVKA”, uistinu je Lijepa Plavka bila Stana Godina, tu je mogao pročitati početak UROTE  u pripremanju atentata na srpskog kralja u Marseille-u 9 listopada 1934., te da je glavnu ulogu igrao Krunoslav Dulibić, koji je, to se sada zna, glavom i petom bio Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) To je bio povod da Austrija, plašeći se komplikacija i pogoršanja odnosa sa Kraljevinom Jugoslavijom, otkaže gostoprimstvo ustašama. Gustav Perčec je bio primoran otići u Mađarsku, gdje je pod lažnim imenom Emil Horvat, novcem koji je dobio od talijanskih službi, (ovdje za ovu tvrdnju fale dokazi. Kao i obično, a mi Hrvati to znamo najbolje, Srbi se služe svim lažima kako bi što bolje oklevetali i ocrnili Hrvate, mo) zakupljuje poljoprivredno dobro Janka Puzsta, uz samu jugoslovensku granicu. Janka Puzsta ne samo da je bila na desetak kilometara od jugoslovenske granice, nego je bila i idealno mjesto za obuku terorista koji bi se, potom, ubacivali u Jugoslaviju.

    UŽASNA LIKVIDACIJA
    Uz veliku pomoć Zvonimira Pospišila logor u Janka Pusti se razvio u jako terorističko središte kojim je upravljao Perčec, sve do 1933. godine. Naime, Pavleić je tada otkrio da je Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec suradnik tajne jugoslovenske policije, što je ozbiljno uzdrmalo Pavelićevo poverenje u njegovog zamjenika Perčeca. Nakon objavljivanja brošure Milke Pogorelac o iskustvima iz Janka Puzste, Pavelić je bio potpuno uvjeren da ga je njegov stari prijatelj i suradnik izdao. Pozvao ga je da dođe u Bolonju i odmah ga smijestio u zatvor Areco, tamnicu za nepouzdane članove ustaške organizacije. Uz prisustvo Pavelića je podvrgnut ispitivanju i neviđenom mučenju. Kada je mučenju došao kraj, piše Vladeta Milićević, “Perčec je bio samo krvava gomila mesa. Život su mu okončala tri hica iz Pavelićevog pištolja”.

     (Vladeta Milićević je bio zadužen u ime njegova “visečanstva” srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića da uhoda rad i djelovanje svih ustaških djelatnosti po Europi. Kao takav imao je pristup svim europskim tajnim službama. U ovim opisima će se često njegovo ime spominjati. Otporaš)

    2.DIO

    1.DIO
    (NASTAVLJA SE)

    MB/Kamenjar.com

    facebook komentari

    • Koliko se je pričalo da su bile dvije grupe za likvidirati kralja. Jedna je bila u Marseille-u Zvonimir Pospišil i Petar Klement, a Lijepa Plavka je oružje donijela. nadati se je da će se iz ovih nastavaka mnogo toga saznati.