Pratite nas

ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (treći (3) dio)

Objavljeno

na

Ustaše kuju urotu

Smrt kralja Aleksandra

Tijelo kralja Aleksandra nakon atentata. Snimka atentata na kralja Aleksandra jedna je od prvih snimki atentata u povijesti. Kako je Černozemski prilikom ubojstva upucao i vozača, automobil se zaustavio točno pred snimateljem, tako da je sačuvana dosta dobra snimka spomenutog atentata.

Ante Pavelić, po odlasku u emigraciju, priprema diverzantsko-terorističke akcije na rušenju Jugoslavije. Izdašna finansijska potpora Benita Musolinija. Surova (hrvatski se kaže: brutalna) likvidacija Gustava Perčeca.

Piše: Pavle LJumović

kralj-aleksandar-i.-karadjordjevicUSPOREDO sa pripremama poduzetim za putovanje kralja Aleksandra u Francusku, obavljene su i druge tajne pripreme koje će dovesti do drame u Marseille-u. Ove pripreme je vršila teroristička organizacija, poznatija pod imenom ustaše, koju je predvodio Ante Pavelić, u to vrijeme emigrant u Italiji. Sve do 1929. godine Ante Pavelić je živio u Zagrebu kao privatni pravni zastupnik bez klijenata i kao političar bez slijedbenika. On je vodio malu grupu hrvatskih separatista, koja je izdavala list “Hrvat” koji je uređivao Pavelićev prijatelj Gustav Perčec. To, zapravo, nije bio list, već žurnalistički pamflet koji je objavljivao otrovne napade protiv Jugoslavije, protiv Beograda i protiv Srba.

“Izvan sumnje je svima i svakome, da mi Hrvati uopće nemamo dušmanina kao što je Srbin, pa s tom činjenicom treba računati od sada, pa dok bude i jednog Hrvata i jednog Srbina”, pisalo je u “Hrvatu”.

Ante Pavelić, organizator i predstavnik najreakcionarnijeg separatističkog dijela hrvatske buržoazije, pod vidom nacionalizma, a uz pomoć klerofašista, (u ono vrijeme nije bilo “klerofašista”. To je izmislila srpska mržnja na Hrvate kojom se oni još i danas služe, mo.) osnovao je 1928. godine ilegalnu fašističku organizaciju, koja od 7. siječnja 1929. nosi ime Hrvatski ustaški pokret. Poslije ukidanja ustavnih sloboda i zavođenja diktature, ukazom kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929. godine, nemilosrdni policijski pritisak, onemogućio je dijelovanje ustaša. Najveći broj njih je izbegao u Austriju, Mađarsku i Italiju. Ante Pavelić je emigrirao u Beč, a njegov vijerni prijatelj Gustav Perčec je pobjegao u Mađarsku.

Glavni grad Austrije bio je, u to vreme, centar okupljanja različitih emigrantskih pokreta, kao i stijecište mnogih stranih obaveštajnih službi. Između ostalih tu su stalno bili nazočni članovi VMRO i albanske iredentističke organizacije “Kosovari”, čiji je cilj bio ujedinjavanje Kosova Albaniji.

Ante Pavelić se, po odlasku u emigraciju, pored političkih akcija na rušenju Jugoslavije, odlučio na diverzantsko-terorističke akcije uz podršku pojedinih istaknutih ličnosti iz Italije, Mađarske i Bugarske. Neposrednu organizaciju svojih planova počinje odmah po emigriranju u Austriju, 17. siječnja 1929. godine. U Beču stupa u kontakt sa frankovcima, a prije svih sa bivšim visokim službenicima Austrougarske monarhije: general pukovnikom Stjepanom Sarkotićem, pukovnikom Stjepanom Dujićem, zatim Ivanom Frankom i Ivanom Perčevićem.

Istovremeno, Pavelić povezuje i učvršćuje svoje veze i kontakte koje, potom, proširuje i u druge zemlje. Prvi saveznik kojeg je uspio da pronaći bila je VMRO, predvođena Ivanom Mihajlovim (“Vančo”, mo). Nastojeći učvrstiti tu saradnju, Pavelić je otputovao u Bugarsku, preko Mađarske i Rumunjske.

U sedištu VMRO koje se nalazilo u selu Banka, u neposrednoj blizini Sofije, sastao se sa predstavnicima Vrhovističke terorističke organizacije koja je predstavljala desno krilo VMRO-a: Staniševim, Hadžovim, Kondovim i dr. sa kojima je, u ime ustaške organizacije, potpisao deklaraciju o koordinaciji terorističkih akcija protiv Kraljevine Jugoslavije. (Deklaracija je potpisana 20 travnja 1929., mo)

Službene talijanske obaviještajne službe su već ranije uspostavile djelotvornu suradnju sa organizacijom Ivana Mihajlova. Nema sumnje da su Italijani koji su, također, imali veliki obaveštajni centar u Beču, (pr)ocijenili da će imati koristi ako separatističku hrvatsku emigraciju privuku na svoju stranu. Preko Mihajlova uspostavljaju kontakt sa Pavelićem. Po savijetu Mihajlova Pavelić odlazi u Rim gdje ga, posredstvom Mihajlova, najprije prima jedan visoki službenik talijanskog ministarstva vanjskih poslova, a poslije toga i sam Mussolini, u vili “Torlonija”. (Interesantno, kao i obično, što će se i dalje u ovim njegovim opisima uočiti, pisac često puta ne navodi imena, datume i slično s očitom namjerom da čitateljstvo uvjeri u vjerodostojnost svojih opisa, mo. Otporaš.)

Razgovori koji su uslijedili bili su toliko uspiješni da je Mussolini Paveliću odmah stavio na raspolaganje vilu u Bolonji u kojoj je on godinama živio sa svojom obitelji: ženom, sinom i dve kćerke. U Bolonji je od tada bilo sijedište Ustaškog Glavnog Stana, a riznice ustaške organizacije stalno su se “punile značajnim svotama novca – po naređenju Duce-ta (Musolinija), zatim šefa talijanske Tajne policije senatora Artura Bokinija i jednog od najboljih i najsposobnijih službenika Tajne talijanske službe, glavnog inspektora Erkole Kontija, koji je ujedno bio zadužen za vođenje obaveštajne službe protiv Jugoslavije”.

Stalno se nastanjujući u Bolonji Pavelić je, pod uticajem Erkole Kontija, u drugoj polovini 1929. godine, odlučio formirati ustaške središta, gde god je to (bilo) moguće. Beč je bilo (pogodno, mo) mjesto gdje je formiran prvo takovo središte, kojim su rukovodili Gustav Perčec i Ivan Perčević. Drugo ustaško središte Pavelić, preko svojih veza u fašističkim krugovima Mussolinijeve Italije, osniva u Bovenu, u tlaijanskoj provinciji Bresci, u drugoj polovini 1931. godine. Osnivanjem ovog središta Pavelić tu prebacuje svoj Stožer, koji je do tada bio u Bolonji. Također, u drugoj polovini 1931. godine osniva treće ustaško središte u gradu Serenu, u Belgiji. Ista takova središta osniva u Berlinu, za područje Njemačke i u Zagrebu, za područje Hrvatske.

Svoju mrežu (svih) središta Pavelić je nastojao proširiti i izvan Europe, pa sredinom 1931. godine šalje dr Branka Jelića u Ameriku da tamo formira ustaška središta. Jelić, koji je u Kraljevini Jugoslaviji formirao organizaciju hrvatskih domobrana i bio na njenom čelu, istu takovu organizaciju formira i u Americi. Taj svoj potez je Paveliću potom obrazložio činjenicom da je u Americi nemoguće formirati organizaciju diverzantsko-terorističkog tipa.

Međutim, kasnije su ipak osnovani ustaška središta u San Paolu, Montevideu, Buenos Aires-u i Pitsburgu. Pavelić se sada usmjerava na razvijanje svoje mreže u Europi i osnivanje logora za obuku terorista. (Politički Leksikon, Zagreb 1960. na strani 510 donosi definiciju riječi “terorizam, terorista” kao: Ljudi, koji se služe nasiljem u provođenju svojih političkih ciljeva. Najčešće se tim služe pojedini režimi, države zloupotrebaljavajući taj pojam, nazivajući “teroristima” svaku opoziciju protiv svoje vlasti; što bi se moglo preinačiti i u: Teroristi svih zemalja ujedinite se!, mo) Tako u Italiji formira šest, a u mađarskoj dva logora za obuku terorista za terorisitčko-diverzantske akcije.

U Austriji gdje je bio formiran prvo ustaško središte dolazi do prvog sukoba sa jugoslovenskom tajnom policijom. (Tko je imao priliku pročitati Poglavnikov roma, knjigu “LIJEPA PLAVKA”, uistinu je Lijepa Plavka bila Stana Godina, tu je mogao pročitati početak UROTE  u pripremanju atentata na srpskog kralja u Marseille-u 9 listopada 1934., te da je glavnu ulogu igrao Krunoslav Dulibić, koji je, to se sada zna, glavom i petom bio Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) To je bio povod da Austrija, plašeći se komplikacija i pogoršanja odnosa sa Kraljevinom Jugoslavijom, otkaže gostoprimstvo ustašama. Gustav Perčec je bio primoran otići u Mađarsku, gdje je pod lažnim imenom Emil Horvat, novcem koji je dobio od talijanskih službi, (ovdje za ovu tvrdnju fale dokazi. Kao i obično, a mi Hrvati to znamo najbolje, Srbi se služe svim lažima kako bi što bolje oklevetali i ocrnili Hrvate, mo) zakupljuje poljoprivredno dobro Janka Puzsta, uz samu jugoslovensku granicu. Janka Puzsta ne samo da je bila na desetak kilometara od jugoslovenske granice, nego je bila i idealno mjesto za obuku terorista koji bi se, potom, ubacivali u Jugoslaviju.

UŽASNA LIKVIDACIJA
Uz veliku pomoć Zvonimira Pospišila logor u Janka Pusti se razvio u jako terorističko središte kojim je upravljao Perčec, sve do 1933. godine. Naime, Pavleić je tada otkrio da je Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec suradnik tajne jugoslovenske policije, što je ozbiljno uzdrmalo Pavelićevo poverenje u njegovog zamjenika Perčeca. Nakon objavljivanja brošure Milke Pogorelac o iskustvima iz Janka Puzste, Pavelić je bio potpuno uvjeren da ga je njegov stari prijatelj i suradnik izdao. Pozvao ga je da dođe u Bolonju i odmah ga smijestio u zatvor Areco, tamnicu za nepouzdane članove ustaške organizacije. Uz prisustvo Pavelića je podvrgnut ispitivanju i neviđenom mučenju. Kada je mučenju došao kraj, piše Vladeta Milićević, “Perčec je bio samo krvava gomila mesa. Život su mu okončala tri hica iz Pavelićevog pištolja”.

 (Vladeta Milićević je bio zadužen u ime njegova “visečanstva” srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića da uhoda rad i djelovanje svih ustaških djelatnosti po Europi. Kao takav imao je pristup svim europskim tajnim službama. U ovim opisima će se često njegovo ime spominjati. Otporaš)

2.DIO

1.DIO
(NASTAVLJA SE)

MB/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

IMAJU LI KURDI PRAVO NA DRŽAVU?

Objavljeno

na

Objavio

Kurdistan se može promatrati i kao potencijalni model rješenja tzv. Blisko-istočnog pitanja, a pojam “rješenja” u tom području mnogima ne odgovara.

Od 3.000 god. pr. Kr. do danas opstao je narod možda najvećih ratnika antike na Bliskom istoku, narod Su ili Karda, danas Kurda kojih na manje-više istom području ima oko 30, a ukupno u svijetu oko 45 milijuna.

Narodu koji je 5.000 godina opstao među svjetskim silama, preživio Sumer, Perziju, Rimsko carstvo, Otomansko carstvo i Tursku, reći da nema pravo na državu zahtijeva snažan i konkluzivan argument, ali treba biti oprezan. Čak i ako bi takav argument bio valjan, moglo bi ga se primijeniti na mnoge postojeće države čije postojanje nitko od onih koji su spremni uputiti takav argument nije spreman na njih primijeniti i posumnjati u njihov međunarodni legitimitet i suverenost.

Turska zasigurno nema povijesno pravo glasa jer su u vrijeme vladavine Kurda bili hrpa raštrkanih divljih plemena po pustopoljinama Anatolije, dok Irak i Iran primjerice imaju neko povijesno pravo glasa, ali u to vrijeme Kurdi su bili dio Sumerskog carstva koje je opstalo (4.500-1.900 god. pr. Kr.) dobrim dijelom zahvaljujući kurdskim vojnicima. Uz to, do konca Srednjeg vijeka Kurdi su bili zoroastristi, tj. vjerovali su u Ahuru Mazdu (vrhovnog duha), a islamizacija je nastupila začuđujuće kasno i sporo (možda su zbog toga, a i sklonosti sinkretizmu u Kurdistanu paralelno opstale zajednice zoroastrista, židova, kršćana i muslimana). Kurdistan se može promatrati i kao potencijalni model rješenja tzv. Blisko-istočnog pitanja, a pojam “rješenja” u tom području mnogima ne odgovara.

Izv.prof.dr.Kristijan Krkač

facebook komentari

Nastavi čitati

Magazin

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Objavljeno

na

Objavio

Ima li ijedna tema koja već godinama intrigira hrvatsku javnost i služi kao svojevrsna dijagnoza našeg društva od fenomena Thompsona?

On je figura oko koje se odvija ključna podjela u Hrvatskoj, na ove i na one, na jedne i na druge, na lijeve i na desne, gornje i donje

U nedjeljnjoj epizodi Božanstvene komedije na Laudato TV-u gostovao je poznati novinar s liberalne strane političkog spektra Jurica Pavičić i, kao njegov antipod s desne strane, Velimir Bujanec prenosi direktno.hr

U prvom je prilogu gostovao Jurica Pavičić, pisac i novinar. Na pitanje što mu sve smeta kod Thompsona, odgovorio je: “Jako učestalo koristi nacistički pozdrav kao priziv u svojoj pjesmi, to je temeljni razlog”.

“Tekstovi su impregnirani nacionalističkom mistikom koja je po mojem mišljenju zapravo poganska”, nastavio je, razgovarajući s novinarom katoličke televizije Laudato.

Kao proučavatelj kulture, rekao je, više voli gledište po kojemu se “prava ideologija vidi u stilu, a ne u tekstu”.

Ono što mu je posebno zanimljivo kod Thompsona jest, tvrdi Pavičić, što je “po svojem muzičkom idiomu najjugoslavenskiji glazbenik koji postoji”, pa mu je zato “na paradoksalan način drago da Thompsonova muzika postoji, jer pokazuje da postjugoslavenski nacionalizmi izviru iz istog jugoslavenskog supstrata”.

Priznajući da je opći društveni kontekst ranih 1990-ih bio ratni, Pavičić je ustanovio kako su mu zapravo i najsimpatičnije Thompsonove pjesme iz tih godina, a ne one “kolonijalne i molećive” kao “Stop the War in Croatia”.

Kao problem koji se javlja kasnije Pavičić je istaknuo “konstrukciju ideološke mistike koja se pojavljuje u kasnijim pjesmama, paravjersko djelovanje s mačem kao u kralja Arthura te neukusno korištenje benediktinskih oznaka”.

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Završni gost Božanstvene komedije bio je urednik i voditelj emisije Bujica Velimir Bujanec.

Na početku priloga, Bujanec se osvrnuo na Thompsonov nedavni koncert na Šalati i novinare jednog portala koji su “obrijali svoje neuredne brade, istuširali se i okupali” i došli u ono za što su mislili da je VIP loža. Napisali su da tamo nisu vidjeli nikakve poznate osobe.

No očito su, nastavio je Bujanec, pogriješili mjesto, jer u toj svojoj VIP loži vidjeli ni Joea Šimunića, ni Željka Glasnovića, ni Željku Markić, ni Brunu Esih,.

Govoreći o medijskom praćenju Thompsonovih nastupa, Bujanec je rekao kako su ti novinari o koncertu na Šalati izvijestili “kao da su vidjeli Crnu legiju na ulazu u Staljingrad, krvavih očiju i čeljusti kao u vampira iz Sumrak sage”, a zapravo je riječ o “tisućama mladih koji su tri sata pjevali s Thompsonom i nisu željeli da napusti pozornicu”.

Na voditeljev upit zašto se u medijima stalno vrti jedna te ista priča, Bujanec je ustvrdio da je to zato jer se želi spriječiti “hrvatsko zajedništvo koje demonstrira Marko Perković Thompson”.

“To dolazi iz medija i udruga plaćanih iz hrvatskog državnog proračuna”, nastavio je, “koji se nikad nisu pomirili s nastankom suvremene demokratske hrvatske države, i koji nikada Marku Perkoviću Thompsonu neće oprostiti devedesete”.

O Thompsonu možemo govoriti na dva načina

Osporavaju HOS-ov pozdrav s jednakim žarom kao i kunu ranih devedesetih godina, a nju je osobno odobrio dr. Franjo Tuđman, dodao je.

“Možemo o Thompsonu govoriti na dva načina”, nastavio je Bujanec. “O svjetonazoru koji promiče, ali i o najkvalitetnijoj produkcijskoj razini, od bine i razglasa do rasvjete. Odite na koncert Rammsteina i vidjet ćete produkciju možda i nižu od Thompsonove”, rekao je.

To iritira ljevičare, jer oni bi željeli da se ništa ne čuje i da kvaliteta bude loša, zaključuje Bujanec. “Hrvatima je teško oprostiti uspjeh, čak i unutar same ljevice”, dodao je.

“Ja kupim svaki Thompsonov koncert, ne skidam ga s interneta jer želim pokazati da ga cijenim”, rekao je voditelj Bujice. “Koncert na Šalati je bio komercijalan, a lijevi izvođači imaju firme koje otkupljuju ulaznice i onda ih dijele svojim zaposlenicima”.

Thompson je čovjek koji na hrvatskoj glazbenoj sceni najviše puni proračun, poentirao je.

Snimajući prilog u kafiću na Šalati, voditelj i Bujanec našalili su se kako sjede baš na crnim stolcima. “Nadam se da nećemo završiti u Pupovčevom biltenu i izvješću State Departmenta”, rekao je Bujanec.

‘Thompsonov poster vjerojatno gađaju strelicama’

Na pitanje koketira li Thompson ipak malo s ustaštvom, Bujanec je odgovorio: “Mislim da promovira pozitivne hrvatske vrijednosti iz Domovinskog rata 1990-ih, koji je temelj hrvatske države”.

“Riječ je o ljudima koje žalim jer su 1990. godine izgubili svoju državu, koja se zvala Jugoslavija, i sada moraju pronaći krivca. Vjerojatno doma imaju Thompsonov poster i gađaju ga strelicama”, našalio se.

Na pitanje zašto Thompson ne prizna da je pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” ako je to doista istina, Bujanec je odvratio kako poznaje Thompsonov životni i profesionalni put, te kako je ta pjesma namontirana u emisiji Latinica, gdje je Denis Latin djelovao sukladno svojim političkim uvjerenjima, i pustio audio verziju za koju nikad nije dokazano da reproducira Markov glas. “Riječ je o podvali, što je on već i demantirao”, dodao je.

“Interesantno je kako je to problem, a nije problem kada ministri iz Milanovićeve bivše Vlade pjevaju ‘od Vinkovci do Pakraca nema više pravoslavca’, ili kada Stipe Mesić u Australiji pjeva ustaške pjesme, ili kada Drago Pilsel baca kamenje na sinagoge u Argentini. Ali zašto je njima to oprošteno? Ako izdaš Hrvatsku i primiš 30 srebrnjaka, sve ti je oprošteno, a ako ostaneš na hrvatskom putu onda ti ništa neće biti oprošteno”, rekao je Bujanec.

Mi smo svi žrtve onoga što Trump u svojim istupima zove “fake news”, istaknuo je.

“U Slunju sam bio svjedok kad je policajac procijenio da je na koncertu 50 000 ljudi, a kasnije se ispričao Thompsonu u backstageu, da su na nalog iz Karlovca morali objaviti da ih je bilo samo 15 000”, prisjetio se Bujanec.

Je li Hasanbegovićev poklon marcipanska ploča?

Ne želim opet uvaliti Bernardića kao s čestitkom za svadbu, rekao je Bujanec, “ali znam mnogo ljevičara i liberala koji vole Thompsonove pjesme. Glazba nema politički predznak”.

Na voditeljevo pitanje o tome kakv je Thompson osobno, Bujanec se prisjetio svoje nedavne svadbe.

Ustvrdio je da je to što mu je Thompson pjevao na svadbi možda i najveći dar njegovoj ženi, kojoj su dva strica poginula u Vukovaru, a borili su se s HOS-ovim pozdravom “Za dom spremni” i Thompsonovom pjesmom “Bojna Čavoglave”.

“I meni je to bio najljepši dar, uz ploču koju mi je poklonio dr. Zlatko Hasanbegović, iako neću reći je bila od marcipana ili nije”, našalio se.

Što se tiče Thompsonove osobnosti, Bujanec se prisjetio anegdote sa svojeg vjenčanja gdje su za istim stolom sjedili Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Ivo Banac i njegova supruga Andrea Feldman, koja je često percipirana kao osoba liberalne orijentacije, i koja je ostala šokirana nakon što je upoznala Thompsona, ustvrdivši da on uopće nije onakav kakvim ga prikazuju lijevi mediji, nego topla osoba koja zrači ljudskom, domoljubnom i kršćanskom energijom.

Na pitanje o najdražoj pjesmi Bujanec je odgovorio da mu je to “Ljutu travu na ljutu ranu”, a na molbu da zapjeva je odgovorio:

“Ja se u životu mislim baviti samo novinarskim poslom, a to bi bila potpuna antireklama. I Dante bi se zgrozio kada bih zapjevao”, zaključio je, pokazujući na sliku Dantea Alighierija, maskote emisije.

 

facebook komentari

Nastavi čitati