Australski Hrvati i pronađena polovina duše

    0

    Na kraju meni jedino ostaje zahvaliti se Predsjedniku Vlade jer je svojim posjetom Australiji približio ljudima u Hrvatskoj moje australske prijatelje i tako mnogima od njih, nadam se, pomogao da i oni pronađu svoju izgubljenu polovinu duše.

    Milanovićev nedavni odlazak u Australiju ”vratio” me je u razdoblje od 1992. do 2001. jer sam svake od tih deset godina imao zadovoljstvo biti među Hrvatima Australije. Ne jednom rekao sam da su mi oni i pomogli pronaći onu polovinu moje duše koju su mi ukrali u drugoj Jugoslaviji učeći me u školi, i ne samo u njoj, najcrnjim pričama o hrvatskoj tzv. neprijateljskoj emigraciji. Doista je bilo veliko zadovoljstvo što sam u tih deset godina mogao posjetiti i družiti se s mnogima iz te ”neprijateljske emigracije” u Australiji, a preko njihovih radio programa i naših otvorenih pisama to se nastavilo do današnjih dana.

    Odlazio sam na poziv australskih sveučilišta osim 2001. kada sam bio tamo zbog predstavljanja moje knjige “Serbian myth about Jasenovac”, koja je i nastala kao rezultat akcije australskih Hrvata za prijevod mojih knjiga o Jasenovcu na engleski jezik. Predstavljanja sam održao u skoro svim većim australskim gradovima: Newcastle, Sydney, Wollongong, Canberra, Brisbane, Melbourne, Geelong, Perth i Adelaide. Promocija u Sydneyu u Hrvatskom klubu u Punchbowlu, koju je i organizirao i vodio g. Blago Perić (pok. Blago je cijeli svoj život posvetio borbi za Hrvatsku) i koji je najzaslužniji što je do te knjige uopće i došlo, bila je doista nešto posebno. To je jedina promocija knjige za koju znam za koju se plaćala ulaznica, a bilo je nazočno više od 300  ljudi.

    Međutim, Milanovićev posjet Australiji najviše me podsjetio na predstavljanje knjige u Melbourneu gdje je ono organizirano u sklopu proslave Dana domovinske zahvalnosti u Hrvatskom katoličkom centru u Springvaleu. Kako je moj prvi posjet Australiji bio posjet Melbourneu 1992.-1993. godine, kada sam na poziv sveučilista La Trobe  boravio tu skoro devet mjeseci, na promociji je bilo i puno poznanika. Bio je i g. Mato Verkić sa suprugom Đurđom. Oni su pored braće Bošnjak i njihovih supruga bili prvi Hrvati koje sam i upoznao u Australiji. Bilo je to na večeri koju su organizirali za mene nekoliko dana nakon mog dolaska. A da se te večeri dobro sjeća g. Verkić bilo je jasno iz njegovog komentara na tom predstavljanju 2001:

    -Poslije proslogodišnjih izbora stalno mislim na one Tvoje “male crvene u glavi”.
    Naime, na toj večeri daleke 1992. godine rekao sam im:
    – Kada vam dolazimo mi iz Hrvatske morate stalno voditi računa da mi imamo ugrađenog jednog “malog crvenog u glavi”. A, znate, operacije na mozgu su vam najteže.
    Da, sjetio se on te moje zloslutne šale, jer taj “mali crveni u našim glavama” je i doveo ponovo komuniste na vlast u Hrvatskoj.
    Mato se sjeća i nastavka našeg razgovora.
    – Profesore, to onda znači da ga i Vi imate.
    – Naravno. Pa i ja sam odrastao u komunističkoj Jugoslaviji. Samo sam ja svjestan toga, pa kad ulovim da mojim postupcima ili izjavama dirigira taj mali crveni, odem pred ogledalo i pljunem gada.

    Verkić se vjerojatno sjetio ”malog crvenog” u našim glavama i na prethodnim izborima kada nam je i najavljena Crvena Hrvatska, a ljudi su ih ipak doveli na vlast.
    Ne vjerujem da bilo koji Josipovićev postupak danas može dovesti u sumnju njegovu veliku ulogu u provođenju velikosrpskog Memoranduma II. SANU. Ali, kad govorimo o Predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću to već nije tako pravolinijski zacrtano.

    Iako je Milanović najneomiljeniji političar u Hrvatskoj ipak je on u tri navrata pokazao kako se u potpunosti ne uklapa u ono što predstavlja Crvena Hrvatska. U vrijeme kada je hrvatskim političarima bilo zabranjeno spominjati Bihać, on ga je spomenuo u Srebrenici. To je dovelo do mojih 12 pisama u kojima sam ga prije oslobađajućih presuda generalim Gotovini i Markaču pozivao da Gotovinu predloži za Nobelovu nagradu za mir, zbog spašavanja 160-180 tisuća muslimana u Bihaću, neposredno poslije srpskog genocida u Srebrenici. Srećom nije odgovorio na njih pa ga njegovi istomišljenici nisu napali kao što jesu poslije posjeta Mostaru i Australiji. Zašto ga napadaju lijevi intelektualci vidljivo je i iz komentara Josipa Jovi
    a (Dnevno.hr, 25. 03. 2014.):

    Milanovićev obilazak australskih Hrvata, kao i onaj nedavni posjet Hercegovini, doima se kao pokušaj približavanja i kao, ipak zakašnjelo, priznanje pogrešaka? Govorio je o potrebi konsenzusa oko nekih važnih nacionalnih pitanja, isticanje Pavelićeve slike u iseljeničkim klubovima čak ne doživljava kao ekstremizam, a otrpio je i sliku Josipa Broza s nacrtanim očnjacima i niskom mrtvačkih glava oko vrata u ateljeu Charlesa Bilića.
    Piše Jović i o očekivanjima ”hrvatskih” ljevičara:

    U sklopu diplomatskih aktivnosti naših političara, najintrigantniji je bio odlazak predsjednika Vlade Zorana Milanovića na noge hrvatskoj koloniji iz koje je pročedio Joe Šimunić. Uzalud ga je upozoravala potpredsjednica Vesna kako će ga tamo na nož dočekati ekstremisti, a mnogi u Hrvatskoj kao da su ostali razočarani što se prognoza nije ostvarila. Doduše, prosvjedovalo je dvadesetak ljudi, mirno i dostojanstveno izrazivši svoje neslaganje s Vladinom politikom. Ali i to je bilo sasvim dovoljno da ih domaći mediji proglase ekstremistima.

    Organizator tih mirnih prosvjeda bio je Marko Franović, gospodarstvenik iz Sydneya, dobitnik državne nagrade u Australiji 2010. za multikulturalni marketing. Objavljeno je i nekoliko intervjua s njim. Franović je u njima odbijao govoriti o sebi. Upoznao sam ga 1994. godine i bio njegov gost. U Hrvatskom slovu, 12. prosinca 1997. objavio sam razgovor s njim Moramo stalno držati do svoga (tekst je tiskan i u knjigama “Borba za Boku kotorsku” i ”Pronađena polovica duse”). Evo osnovnih podataka o tom hrvatskom dobrotvoru:

    – Rođen sam u Tivtu, u prelijepoj Boki Kotorskoj, 1941. godine. Kada su 1951. dvojica pobjegla iz Boke u inozemstvo, to je ostavilo dubok dojam na mene, jer ni sam nisam vidio za sebe nikakvu budućnost među komunistima, iako je za Bokelje Hrvate, na koje se stalno vršio i vrši pritisak da postanu Crnogorci ili Srbi, i bijeg u bilo kakvu Hrvatsku bio je jedna vrst spasa od takvih pritisaka. Poslije završenog zanata u 18-oj godini prvi put sam pokušao bježati iz takve komunističke Jugoslavije. Uhvaćen sam, ali sam 1960. u drugom pokušaju uspio pobjeći. Poslije kampa u Trstu i Latini, dolazim u Australiju. Kasnije mi se pridružuju i dva brata, Božo i Ivo, koji nisu ni dobili putovnice pa su i oni morali pobjeći u Australiju. Počeli smo od ničega a postali vlasnici uglednog poduzeća “Boka AluminiumWindows”.

    Još te 1994. g. naši ljudi u Sydneyu su mi za g. Marka Franovića rekli kako je “jedan od najplemenitijih hrvatskih dobrotvora na ovom kontinentu”. Već tada sam doznao kako je njegova pomoć Domovini u ratu i tamošnjim hrvatskim crkvama, domovima, klubovima u Australiji također bio višemiljunski (u australskim dolarima, naravno). Kada sam ga pitao o tome, samo je rekao:

    – Dogovori li smo se da o takvim stvarima, nećemo razgovarati. Za Hrvatsku su ljudi dali svoje živote, pa nećemo valjda sada o nekakvim novčanim donacijama!
    Veliki hrvatski redatelj Jakov Sedlar nedavno je doživio nešto slično. Odlučio je napravite film o ovom dobrotvoru, ali je Franović pristao samo govoriti u filmu o njegovoj (i mojoj) Boki Kotorskoj.

    Ipak sam u spomenutom intevjuu ponešto i doznati:
    – Od prvog dana, od kad se počela prolivati hrvatska krv, vidio sam da postaje ozbiljno i da se moramo svi uključiti u borbu za stvaranje naše nezavisne države. A to je bilo prvi put kad sam bio 100% uvjeren kako poslije mnogo godina sanjanja o Hrvatskoj, taj svoj san možemo doista i ostvariti. Pomagali smo, kako sa novcem, tako i na svaki drugi način, uključujući i razgovore s australskim političarima, jer sam ja ovdje ipak poznati biznismen. Čak sam i oko 550 pisama poslao čitavom (zapadnom) svijetu, pa i samom papi. Ne znam koliko je to pomoglo, ali znam da sam upotrebio puno vremena i naravno ne bih žalio ni mnogo više kad imamo našu Hrvatsku.

    – Srbija i Crna Gora su se obrušile silom na goloruke susjede. Ali hrvatski duh i sve ono zašto su Hrvati stoljećima davali svoje živote, učinili su da njihovi sinovi to osjete u svom srcu. Tako su, iako mnogo slabiji, postali mnogo jači. Uostalom, borili su se za svoje, na svome. A svoje se ne može napustiti. Evo kako je o tome govorio australski političar Ivan Pech na simpozijumu u Sydneyu, mislim 1989., kada su ga doveli u kolicima. Rekao nam je: “Osjećam se vrlo ponosan da se nalazim među nacijom koja nikada nije napadala na susjede, već se samo borila protiv onih koji su otimali njihova ognjišta”. Pa ako takve riječi i osjećaje može izraziti jedan stranac onda se mi Hrvati možemo upitati – ima li itko na svijetu bolju i čistiju prošlost nego mi Hrvati?

    – Činjenica je baš u tome što su ti narodi (Englezi, Francuzi, Rusi, op. JP) uvijek osvajali i tlačili druge, dok smo mi primali u naše kuće Srbe, koji su bježali pred Turcima. Tako su našli sklonište kod dobrih susjeda Hrvata. Valjda, da bi se odužili Hrvatima za hrvatsko gostoprimstvo, rušili su hrvatske katoličke crkve, hrvatske spomenike. Ali to im je bila velika greška, jer Hrvatima je crkva svetinja. Hrvat zna da bez svoje Crkve ne bi imao ni svoju državu.

    Predsjednik Tuđman je, prilikom posjeta Australiji, njega i njegovu braću odlikovao Redom Hrvatskog pletera. U ime svih nagrađenih Hrvata koji su svojim donacijama izgradili veleposlanstvo u Canberri u Australiji upravo se Marko Franović zahvalio Predsjedniku.

    – Primajući odličje kroz glavu mi je proletio cijeli moj život i sve što sam doživio i vidio u našoj borbi za Hrvatsku. Kad sam došao u Australiju, živio sam u okolišu u kojem nije bilo naših ljudi, ali ipak sam vidio kako je mogim Hrvatima, nezavisna Hrvatska bila vrijednija i od njihovih obitelji, i kako su cijeli svoj život posvetili toj ideji. Istodobno sam vidio koliko UDBA uspijeva među takve ljude ubacivati svoje plaćenike – na žalost Hrvate. A i sam sam iz godine u godinu, još iz djetinjstva, čekao takvu Hrvatsku. Početkom 80-ih godina već sam bio izgubio svaku nadu, tako da sam tek 1987. godine, poslije 26 godina boravka u Australiji uzeo australsko državljanstvo. Ali kada smo ovdje u Sydney-u uspjeli sagraditi dvije nove crkve u godinu dana osjetio sam da mi Hrvati možemo ipak stvoriti i ono o čemu sam cijeli život sanjao. Došlo je do promjena pa i među hrvatskim komunistima koji su dozvolili prve slobodne izbore (istina, bili su uvjereni kako će oni na njima pobjediti). Tako dolazimo do 30. svibnja 1990., kada se ostvaruje san naraštaja i naraštaja. To najbolje može osjetiti onaj koji živi na drugom kraju svijeta, koji poslije 30-40 godina doživljava ostvarenje dugogodišnjeg sna. Golema je bila i tuga za Hrvatskom, koju smo najviše osjetili, gledajući mrtva tijela, masakrirana od četničkih ljudoždera, rušenje hrvatskih katoličkih crkava, gradova, kao što su Vukovar, Dubrovnik i drugi, gledajući gradove i sela u plamenu, kao i kolone prognanih iz svojih kuća, istjeranih sa svojih ognjišta. Vjerojatno je Vama teško znati kako to osjeća onaj, koji zbog jugoslavenskog zločina nikada nije mogao posjetiti svoj rodni kraj, i to samo radi toga što se osjećao Hrvatom. Sve sam to ja sam, kao i mnogi drugi, doživljavao od prvog dana od kada se počela prolivati hrvatska krv. A onda sam doživljavao nešto – prije doista nezamislivo – dolazak u Hrvatsku. Prvi put bio sam godine 1992. Ti prvi dani doista su me još više potresli od onog što sam gledao na TV, što srpsko -jugoslavenski i crnogorski zločinci rade od svojih susjeda. Ne smijemo nikad zaboraviti da je neovisna država Hrvatska, koju sada uživamo, plod svih žrtava za Hrvatsku – i onih iz Bleiburga i Križnog puta, i onih koji su dali svoje živote od 1941-1945. Da nije bilo tih žrtava, za Hrvatsku se ne bi nikada znalo. Oni su ostavili sjeme koje je poslije 45 godina rodilo!

    – Kako svaki Hrvat najviše voli onaj kutić gdje se rodio, tako ga volim i ja. Ta sjećanja ostaju zauvijek. Ima i prilično Hrvata, kojima nije ni zamjeriti, koji nisu nikad ni znali da je Boka hrvatska zemlja i koliko je ogromna hrvatska kulturna baština u njoj. Vjerojatno su i naučili kada su vidjeli kako predsjednik odlikuje Hrvate iz Boke i otvara natkrivene tribine na stadionu Croatie (Sydney) koje ponosno nose ime “Boka Stand”, ime naše prelijepe Boke Kotorske.

    Franovići su bili glavni donator za izgradnju tih tribina. Njihovi su radnici, Marko, njegova braća i obitelji radili dan noć kako bi ih mogao otvoriti upravo predsjednik Tuđman. A ime naše Boke je i u nazivu hrvatskog tjednika Boka CroPress (Sydney). Zapravo je Franović spašavao tjednik Nova Hrvatska, a onda su oni iz zahvalnosti promijenili ime njemu u čast.
    A ni pomoć Domovini nije prestala. Kada je osnovana Zaklada za istinu o Domovinskom ratu koja je osnovana za pružanje pomoći našim generalima u Haagu bio je član Upravnog vijeća Zaklade, kao jedan od devet uglednih osoba iz različitih područja javnog života domovinske i iseljene Hrvatske.

    Australski Hrvati se znaju zahvaliti svojim dobrotvorima. Tako je u prepunoj dvorani Hrvatskog Kluba Kralj Tomislav (Sydney) 25. 02. 2010. hrvatska zajednica priredila svečanu večeru zahvalnicu braći Franović; Marku, Boži i Ivi ”za sva dobročinstva koja su vrijedna brača tijekom godina učinila za našu  hrvatsku zajednicu na ovom dalekom kontinentu kao i svesrdnu pomoć domovini Hrvatskoj u najtežim trenutcima borbe za svoju slobodu i neovisnost” (http://amac.hrvati-amac.com/index.phpoption=com_content&task=view&id=3474):
    U toj pretjesnoj dvorani koja je zaista bila pretjesna za preko 270 uzvanika primjetila se i jedna izuzetna osoba koja nije ostala nezamjećena jer upravo oko tog stola bilo je i najvise gužve. Naime nitko nije očekivao da će se pojaviti i poznati slikar svjetskog glasa koji je pak iskoristio prigodu da svojom pojavom ukaže na značaj ove večere na veličinu braće Franović. Gospodin Charles Billich sa suprugom Christom Billich, umjetnik-slikar svjetskog glasa došao je također odati dužno štovanje ovoj vrijednoj braći.
    Zapravo Billich se rado odaziva akcijama koje su u hrvatskom nacionalnom interesu i potpisnik je niza naših otvorenih pisama.

    A koliko veliki ugled u Australiji uživa Charles Billich vidio sam i sam baš u vrijeme velike akcije australskih Hrvata za prijevod na Engleski mojih knjiga o Jasenovcu. Naime, kolege matematičari iz Melbournea nisu mogli vjerovati da će tako veliki slikar napraviti korice za tu knjigu. Naravno, Billich je taj ugled postigao svojim radom, kao i Franović, u dalekom svijetu, a ne zato što je tako željela Partija. Zato ne čudi što baš i nije omiljen kod kolega s ljevice, kao npr. kod Zvonka Makovića za koga Tvrtko Dolić (7Dnevno, 28. 03. 2014.) tvrdi da je prodavač magle. (U tekstu je posebno zanimljiv i jedan podnaslov: Partijski pravorijek Zvonka Makovića.)

    Kao što znamo Billich je napravio pravi performans za Predsjednika Vlade. Bio je nazočan na prijemu i izjavio kako priprema seriju portreta predsjednika vlada RH i kako će prvi biti Milanovićev. Onda je Milanović posjetio njegov atelje gdje mu je naš slikar pokazao portret J.B. Tita koji je spomenuo i Jović.

    Jasno je kako su to teško doživjeli ”hrvatski” ljevičari. Ta reagiranja komentirao je Zvonimir Hodak (Dnevno.hr, 24. 03. 2014.) rugajući se Miljenku Jergoviću onako kako samo on to zna:

    Z.M., naivan kakvim ga je Bog stvorio, posjetio dolje atelje “trash dekoratera” Charlesa Billicha. Zastao Z.M., pred slikom Miljenkovog idola J.B. Tita koji je imao petokraku urezanu na čelu, a vampirske zube i lubanje oko vrata. Jergović, koji Titi ne može oprostiti nepravdu prema Draži, dok su drugi Titovi zločini po njemu istorijski uvjetovani, bio je tim posjetom našeg Z.M., iznenađen i uvrijeđen. Kako je j… slikar usuđuje sprdati s “najvećim sinom naših naroda i narodnosti”? Pokušali su ga smiriti argumentom da je Australija premala zemlja da bi imala umjetnike poput Murtića, Tomića i sličnih koji su uspjeli shvatiti svu dubinu i širinu bravara. Uzalud! (…) Eto, misli naš Miljeno da je pivo Heineken, zato jer je zadržalo zvijezdu, danas svjetski poznato. Mislim da je pišući svoju kolumnu “Sumnjivo lice” Jergović slistio bar gajbu piva s crvenom zvijezdom. Možda ga je lagano miješao s kubanskim rumom koji također ima crvenu zvijezdu. I tako su dvije crvene zvijezde dovele našeg istaknutog pisca do tremensa.

    Na kraju meni jedino ostaje zahvaliti se Predsjedniku Vlade jer je svojim posjetom Australiji približio ljudima u Hrvatskoj moje australske prijatelje i tako mnogima od njih, nadam se, pomogao da i oni pronađu svoju izgubljenu polovinu duše.

    Josip Pečarić

    facebook komentari