Austro-ugarski i daytonski dualizam

0

Prvi svjetski rat

U obitelji se u nekoliko navrata spominjala uloga moga djeda u sarajevskom atentatu, uvijek u kratkim i pakosnim aluzijama da je slabo čuvao nadvojvodu Ferdinanda. On sam nikada o tome nije govorio, ali legenda kaže da je kao austrougarski žandar bio u Sarajevu u lipnju 1914. Da u tome ima istine, govorilo je njegovo poznavanje Bosne i tamošnjih prilika uoči Prvoga svjetskog rata.

Stotinu godina poslije sarajevskog atentata, situacija je na vlas ista glede položaja Hrvata u BiH, zahvaljujući potpuno krivim procjenama velesila koje su i opet na vlas iste kao što su bile procjene one velesile u čijem je sastavu kratkotrajno bila Bosna i Hercegovina. Austro-Ugarska je, naime, od trenutka legalnoga zaposjedanja 1878. počinila bezbroj kobnih pogrješaka. Umjesto da se osloni na Hrvate, ona ih je potisnula i išla niz dlaku onima koji su i Hrvatima i njoj samoj radili o glavi.

Beč je promptno odbio i osudio adresu Hrvatskoga sabora da se Bosna i Hercegovina uredi tako da bude moguće njezino pripojenje Trojednoj kraljevini. Razumljivo je to iz kuta austrijske, ali i prvenstveno ugarske politike kojoj je Velika Hrvatska bila toliko zazorna da su mađarski političari govorili kako im je onda draža Velika Srbija i time dolijevali ulje na vatru velikosrpske politike. Mađarima je uostalom i bila prepuštena uprava Bosnom i Hercegovinom, te su oni ubrzo nakon što je hrvatska vojska pod Filipovićem u bitkama zaposjela Bosnu – i junačkoga generala Filipovića i druge Hrvate poput Vladimira Mažuranića pacificirali i odstranili.

Benjamin Kallay se prvo oslonio na muslimane i usporedo gurao suludu ideju o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku, sve dok nije postalo razvidno da je stvaranje umjetne nacije nemoguće poslanje. No dok je to Kallayu napokon sinulo, Hrvati su patili pod zabranama svoga imena i zastave, a Srbi pomalo nacionalizirali gradove i gradsko pučanstvo, rovarili u sprezi s ruskim konzulima i širili ideje Vuka Karadžića, Načertanija i svoga suvremenika Miroslava Spalajkovića koji je u to vrijeme u Parizu predstavljao Francuzima Srbe u BiH kao “najljepši dio srpske rase i jedine čuvare Balkana” koji mogu zaustaviti Bismarcka kada krene prema jugoistoku i prednjoj Aziji, uz pomoć Austro-Ugarske koja nije drugo do predstraža Njemačke.

Spalajkovićeva knjiga bila je poznata i Beču i Budimpešti, znalo se da autor ne govori pro domo sua nego kao eksponent srbijanske politike. Širenje Srbije na zapad i BiH imalo je tada, kao i u nedavnoj srpskoj agresiji devedesetih 20. stoljeća za krajnji i stvarni cilj uništenje Hrvatske jer bi, kako je pisao Spalajković, “konačnim osvajanjem BiH bila odlučena i nacionalna sudbina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije – zbog zemljopisne konfiguracije, to više što u njima već ionako ima Srba.” Na istom su tragu bili i Mađari, koji su pak držali da mogu uz pomoć Srba ne samo vladati Bosnom nego ostvariti Kossuthovu ideju o brisanju Hrvatske sa zemljovida. Ta su se dva imperijalizma u Bosni međusobno hranila, s tim što je srpska hrana nuđena Mađarima bila bizantinski otrovna i zato uspješnija.

Protuhrvatska politika Budimpešte

Protuhrvatska politika Budimpešte s blagoslovom Beča nastavila se upravo nevjerojatnim sljepilom, pa je Kallayev nasljednik Burian ojačao noge Srpskoj pravoslavnoj 150px-Joseph Philippovich von Philippsbergcrkvi i omogućio srpskom da postane službeni jezik, a ćirilica službenim pismom u okviru crkvene autonomije. Za Bečom i Peštom nije zaostajao ni Zagreb gdje Supilo u Hrvatskom saboru govori o BiH kao o srpskoj zemlji. U takvoj općoj zabuni i podmetanjima, uspravljaju se Hrvati u Bosni i Hercegovini i samostalno kreiraju tada nadonosnu politiku sveze s muslimanima, s kojima postižu većinu u Bosanskom saboru.

Iz Hrvatske ne dobivaju pravu pomoć, kao i u ovim našim vremenima, jer Hrvatska i sama stradava u ugarskom i germanskom nasilju. Jedan detalj zvuči vrlo poznato. Kao što sada muslimani biraju Hrvatima člana predsjedništva, tako je isto bilo u Dalmaciji 1883. kada su Hrvati dobili većinu u Dalmatinskom saboru i tako nadvladali Talijane, a Vlada je za predstavnika u carevinskom vijeću izabrala – Srbina.

Tek u prvom desetljeću 20. stoljeća Beč i Pešta počinju razumijevati što se događa u Bosni i Hercegovini, a tada je već kasno. Kao što kaže Pilar,”militantna bizantinska misao o crkvi i državi već je utisnula svoje obilježje i dala misaonu opremu.” Ista ta misao grije Rusiju koja se želi dočepati Carigrada ne samo zbog strateških, dardanelskih ciljeva nego i zato da konačno preuzme bizantsku baštinu čijim se sljednikom smatra. U Srbiji vidi saveznika istoga kova i daje potporu njezinim zamislima o širenju na zapad i jug, s izlaskom na Jadransko more.

Začudno je kako su u Beču zanemarili jasne poruke, poput one u beogradskom listu “Politika” gdje je napisano sljedeće: “Ili će nam Europa popustiti i dati da vladamo u Bosni i Hercegovini, ili će doći do strašnoga rata.” Objavljeno je to 1909. u jeku veleizdajničke parnice u Zagrebu koju na svoj način usmjerava zagrebački tisak, a njega vode uglavnom Srbi. Austro-Ugarska koja je napokon shvatila da joj nisu Hrvati opasnost nego Srbi, još odbija zamisao o trializmu koji se temeljio na ideji da uz dvije sastavnice države Austro-Ugarske treba postojati i treća (treći entitet, rekli bismo), a ona bi teritorijalno obuhvaćala Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu.

Prijestolonasljednik Ferdinand – pristaša trializma

Po svemu sudeći, iskreni pristaša te zamisli bio je upravo nadvojvoda i prijestolonasljednik Ferdinand Habsburški, koji je grofu Bombellesu rekao: “Poručite vašim Hrvatima da samo još jednom ostanu vjerni kruni, a ja ću im po dolasku na prijestolje ispuniti sve što traže.” Protiv trializma bili su naravno Mađari, ali i slavenski narodi u sklopu Monarhije poput Čeha, te hrvatski rezolucionaši, jugofili, svjesni ili nesvjesni kamo njihove ideje mogu odvesti Hrvatsku.

Srbija i Srbi u BiH reagirali su bjesomučno, pa je od tada pristaša trializma nadvojvoda Ferdinand postao za njih neprijateljem broj jedan, kojega treba eliminirati. Tada su već odavno postojale četničke organizacije u Bosni, ali i Hrvatskoj, srbijanska politika i posebno Crna ruka tražile su krv i nudile teror. Franjo Ferdinand nije imao šanse preživjeti posjet Sarajevu, to više što je osiguranje bilo upravo balkanski neorganizirano, čime se vraćam na uvodnu anegdotu o mojem djedu…

Toga je trenutka nestao projekt europske perspektive Bosne i Hercegovine, rečeno današnjim rječnikom, a uskoro je nestala i Austro-Ugarska koja je za vladavine u Bosni ipak štošta učinila u gospodarskom, prometnom i kulturnom smislu. Ideja trializma prometnula se u jednom kratkom bljesku 1918. u samostalnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba koja je teritorijalno zahvaćala upravo područja trialističke zamisli, ali su prevladali jugoslavenski nacionalisti i tako je započelo najtragičnije razdoblje u hrvatskoj povijesti, nastavljeno i u komunističkoj Jugoslaviji i završeno sretnim osamostaljenjem Hrvatske u kojoj se i danas vodi borba između jugoslavenskog nacionalizma i hrvatstva, s medijskom situacijom kakva je bila uoči Prvoga svjetskog rata i s posebnom mržnjom jugofila prema Hrvatima u BiH.

Ništa novo u Bosni i Hercegovini nisu donijeli ni taj Prvi svjetski rat, ni Drugi, a na žalost po hercegbosanske Hrvate ni rat devedesetih. Svi čimbenici koji danas ležerno ostavljaju BiH u stanju opasne rastresitosti, kao da zazivaju novi rat. Ponašaju se potpuno isto kao i Austro-Ugarska, to jest vode politiku isključivo na štetu Hrvata i zatvaraju oči pred jedinim mogućim mirnim rješenjem, a to je federalno ili konfederalno uređenje Bosne i Hercegovine s tri teritorijalne jedinice, tri republike – novo uređenje koje će zamijeniti pokvareni daytonski dualizam.

Hrvatska treba na tome odlučno inzistirati, a da to bude moguće, prvi i žurni potez je odlazak sadašnje vlasti -što će se uskoro dogoditi- te uspostava nove u kojoj ne će biti Supila ni Spalajkovića, nego ljudi povijesno potkovanih i svjesnih da se Hrvati istom žestinom moraju boriti za samostalnu republiku unutar BiH kao što su se borili za samostalnu hrvatsku državu. To je zadaća za ovaj naraštaj.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari