Aut federacija aut nihil

0

[dropcap]U[/dropcap] vezi bosanskog “događanja naroda” ili “antibirokratske revolucije” najfascinantniji su bili napori ovdašnjih i tamošnjih promatrača, koji u stilu lijevog radikalizma i voluntarizma zamjenjuju vlastite želje sa stvarnošću, da cijelu tu gungulu protumače kao socijalni bunt obespravljenih i gladnih građana, u kojemu su, je li, jednako sudjelovali građani svih nacionalnosti.

Politički motivi, istina, nisu do kraja jasni, vjerojatno i nisu bili prisutni kod većine prosvjednika, ali svakako jesu kod onih vještih upravljača iz sjene.

Nisu se mogli ne primijetiti unutarbošnjački obračuni i optuživanja vodećih lidera i stranaka, Hrvati su ne bez razloga, s obzirom na isticane ciljeve, zahtjeve i objekte agresije, demonstracije doživjeli kao ugrožavanje i ono malo preostalih simbola i okvira autonomije, bez kojih se Federacija, koja to ionako nije, ne bi mogla ni formalnom nazivati federacijom, dok je, primjerice, Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, okrećući pilu naopako i detektirajući kako je objekt napada bio prostor koji je bio pod kontrolom Armije BiH (!), neizravno okrivio srpsko-hrvatsku urotu protiv BiH, jer, primjećuje on, začudo Milorad Dodik se našao u Beogradu isti dan kad i Zoran Milanović u Mostaru.

Kristalno je, međutim, jasno kako su u prosvjedima sudjelovali pripadnici samo jedne nacije i vjere, što samo dodatno potvrđuje tezu kako u ovoj zemlji nedovršene povijesti vlada među narodima trajno podozrenje, distanca i nepovjerenje i kako su sva tri naroda jedni drugima Danajci. Jedni drugima ne vjeruju ni kad im prosvjede donose.

Ono u čemu postoji, reklo bi se, opća suglasnost, uključujući i bosanskohercegovački i hrvatsko-srpski i europsko-američki pogled, jest da je ova država, kako se izrazio jedan od bivših visokih predstavnika, luđačka košulja, odnosno kako je stvoren neracionalan, nelogičan i nepravedan državno-ustavni okvir, koji je generator cjelokupne političko-gospodarsko-socijalne krize.

Ali isto tako, na žalost, svaki prijedlog automatski nailazi na ogorčena odbijanja. Svi misle kako je postojeći okvir neodrživ, ali svi bi htjeli skovati okvir po svojoj mjeri. Priče o otvaranju europske perspektive su posve prazne i ne nude ništa konkretno.

Svaka objektivna analiza stanja jedne izrazito složene države i svako teorijsko promišljanje nužno dovodi do (kon)federalističkog uređenja, točnije do organiziranja savezne države kao zajednice triju republika s velikim stupnjem decentralizacije. Na tom su tragu bili svi prijedlozi predstavnika međunarodne zajednice tijekom rata.

Na taj je put kročila čak i Vesna Pusić, koja je zbog istih ideja optuživala Franju Tuđmana za dijeljenje BiH, a konačno tu je ideju prihvatio Europski parlament, zahvaljujući vjerojatno i inicijativama hrvatskih zastupnika Davora Stiera i Tonina Picule, koji dolaze iz na domaćem terenu suprotstavljenih stranaka.

EU parlament je prihvatio takvu ideju kritizirajući srpski separatizam i bošnjački unitarizam, koji se međusobno pothranjuju. Federalizacija države vjerojatno bi primirila sve otvorenije srpske težnje odcjepljenju, za Hrvate je ona, doslovno, životno važna.

U odnosu na prijeratno stanje nestalo je više od dvjesto tisuća Hrvata, dvostruko više nego Srba i četiri puta više nego Muslimana, što je samo dijelom posljedica rata, a većim dijelom posljedica njihove sadašnje političke pozicije.

Hrvati i Srbi u BiH imaju bliske poglede o uređenju države, samo što se Hrvati još uvijek ne usuđuju jasno kazati što žele. Federalna ideja je, međutim, neprihvatljiva Bošnjacima, koji se doživljavaju kao jedini baštinici zemlje i koji govore o građanskoj a misle na jednonacionalnu državu. Zlatko Lagumdžija je na prijedlog federalizacije skoro zaprijetio ratom. Posjet Zorana Milanovića Mostaru dočekan je kao miješanje u unutarnje stvari BiH. Izetbegovićev je intervju agenciji Anadolia vrlo znakovit.

Branit ćemo jedinstvo pa sve ostalo, kaže on, a Dodik može odnijeti bosanske zemlje koliko mu stane na đon. Bošnjaci su, po njegovu shvaćanju, vezivno tkivo ili “cement zemlje” i drže je na okupu s još nekoliko patriota, valjda s Komšićem i braćom Lijanović.

Očekuje pomoć “prijatelja i braće” iz Turske da pomognu u održanju jedinstva BiH i hvali se stalnom vezom s Istanbulom. Dok zamjera Milanoviću dolazak u Mostar, gdje ga je dočekao kolega mu, premijer BiH, on u Sarajevu prima Ahmeta Davutoglua, turskog ministra vanjskih poslova, koji i sam dijeli lekcije Milanoviću. Turski premijer Erdogan vrlo često spominje granice otomanskog imperija.

U takvom jednom iluzornom kontekstu nema rješenja i država je s tom pameću osuđena na propast. I ono što Bakir ne razumije: ne postoje narodi radi država, nego države radi naroda. Nitko sa strane neće donijeti i nametnuti gotov recept, iako pomoć velikih sila može biti dragocjena, ako su te sile suglasne.

Jedini pravi put je konsenzus samih naroda uz neizbježne kompromise. Pred naletom srpske unitarizacije govorilo se kako će Jugoslavija biti federacija ili je neće biti. I bi tako. To isto bi se danas moglo kazati za BiH, s tim da su izmijenjene uloge.

Josip Jović / SD

facebook komentari