Baba, Žaba, Raba

4

Baba, Žaba, Raba

paljetci uz knjigu Radoslava Dragobratovića Život između kamena i močvare: Raba 1689. – 2012.

Krenete li Jadranskom magistralom od Splita prema Dubrovniku, negdje na izlasku iz Neretvanske doline, iza Opuzena pitomu neretvansku nizinu polako zamjenjuju strma slivanjska brda. Uspon počinje od Podgradine (koja crkveno pripada Opuzenu od kojega je dijeli tek Mala Neretva, a upravno Slivnu čijim je općinskim središtem), a završava onoga trenutka kad ugledate more. Ako ste pak dovoljno usredotočeni i ako vas uspon vijugavom magistralom nije previše zamorio, negdje na njegovu koncu ugledat ćete jedva primjetno skretanje i uzan put. Ako nikad na taj put niste skrenuli, možda ste se zaustavili na odmorištu Raba s kojega pogled puca na crkvu sv. Ante, Pelješac i otočiće razbacane kao da ih je Regoč postavio kako zimi ne bi morao močiti noge na putu za svoj Legen-grad u nekome zabačenom kutku Lendićeve Janjine ili kako bi se skrio od znatiželjna svijeta. Možda se upravo stoga jedan od tih otočića naziva Tajan. No, čini mi se da sam negdje pročitao kako je Tajan poprište neke druge priče, a ova se današnja zbiva u jednome danas gotovo napuštenome selu u župi Slivno u jugoistočnome dijelu Neretvanske krajine, selu koje također nosi zanimljivo ime – Raba.

Kao djetetu gojenu na Braču, dolazak mi u Neretvansku krajinu nije najbolje sjeo. U mistu mi je more tuklo pod kuću, a u Metkoviću se trebalo verati na Šibanicu i Gledavac kako bi se ugledao odlomak mora. U čitavome neretvanskom primorju, od Dobrogošća do Moračne, mjesto koje me je najviše podsjećalo na Brač bilo je morsko silazište Rabe – Duba. Za razliku od gužvastih te žalovitih i pjeskovitih uvala u Dubu se dolazilo makadamom, dobar je dio plaže bio stjenovit, a jedino što mi je bračku idilu kvarilo bila je gusta murava od koje nisam vidio dno. Dalje od dosega kola crvenile su se kupine koje bi od kamene prašine uz cestu pobijelile pa su se činile poput bijelih murva, a pelješki vrhunci glumili su mi Mosor i omišku Dinaru.

U ovome vas štivu vodim na Rabu i Slivno stazom koju mi je u svojoj knjizi Život iz kamena i močvare: Raba 1689. – 2012. utro Radoslav Dragobratović: prvo ćemo se malo vratiti u prošlost, zatim se pozabaviti rapskom antroponimijom (ponajprije Dragobratovićima) i toponimijom da bismo se na koncu vratili na početak, na život jednoga mjesta koji se sveo na granicu jave i sna. Za početak istaknimo kako se Slivno od ostalih neretvanskih mjesta izdvaja po tome što njegovi stanovnici žive i od mora, i od polja i rijeke, i od brda. I to ne od jučer, nego stoljećima. Od mora jer je Slivno još u srednjovjekovlju imalo najmanje dvije luke: jednu u Kleku, drugu u Lovorikama (pod današnjim Lovorjem), a možda i treću kod otočića Osinja. Trgovalo se u njima drvnom građom i robljem (otuda Libinih Sedam robova na trgu Drijeva), a najčešće je osobno ime robinje bilo Milost. Lučice od Blaca do Kleka kasnije su služile za razmjenu dobara s Pelješčanima, a katkad i za bijeg od osmanlijske, a poslije mletačke pravne države ako bi se učinila kakva nepodopština. More ni danas Slivanjcima ne služi samo za turizam. Zimi su njihovi čunovi poput točkica na obzorju, samo one promaljaju u sivilu za južnih dana, a i ljeti se izdvajaju svojim reskim zvukom i sporim plovom koji kanda da se želi izdvojiti od užurbanoga izletničkog brodovlja koje samo prohodi priko mora, ni ne gleda ga pravo. U brdu se pak nalazila većina starijih naselja. Ona bliže moru češće su stradavala od uskoka negoli od osmanlijskih osvajača. Nekoć su se Slivanjci u brdu bavili uglavnom stočarstvom, a danas su poglavito južne padine slivanjskih brda prekrivene maslinicima i vinovom lozom. Slivanjci su zarana živjeli i uz Neretvu. Plovni put obodima zažapskih i slivanjskih brda preko Podgradine do Ušća bio je dobrim dijelom povijesti svojevrsnom neretvanskom magistralom.

Samo se Slivno prvi put spominje 8. kolovoza 1282. pod imenom Hum. Toga je dana Raden Tolislavov (Radenus Tollisclaui) iz Huma (de Chelmo) Trifunu Jurjevu prodao svoju sluškinju Devu iz Bosne. U tim se najranijim vremenima na slivanjskome području spominju Čeprnjići, Umnenovići, Grupše, Pribisaljići, Novakovići, Ostojići, Lupkovići, Butkovići i Crijepovići (po kojima je nazvan predio Crepina), a poslije i Dukati (po kojima je nazvan zaselak Dukate/Dukati). Po mišljenju se dijela povjesničara Humom nazivala i utvrda na slivanjskome otočiću Osinju na kojemu se nalazila kasnoantička bazilika, potom benediktinski, a na koncu franjevački samostan. Apelativ hum, preobrazbom kojega je nastalo prvo ime Slivna (i koje se po dosadašnjim povijesnim podatcima upotrebljavalo do 1624.), označuje omanji brijeg pod travom, veoma često u blizini kakve vode (u slivanjskome slučaju mora). Od 1358. usporedno je s imenom Hum u uporabi i novije ime Sli(je)vno kojim se bavio i glasoviti hrvatski etimolog Petar Skok koji ga je dovodio u svezu s fitonimom sliva ‘šljiva’. Lik sliva češći je danas u čakavskim nego u štokavskim govorima. Pučkom etimologijom Slivanjci ime svoje župe izvode od glagola slijevati se jer su se na području brdskih slivanjskih zaselaka slijevale vode sa slivanjskih brda. U srednjovjekovlju je područje Slivna pripadalo humskoj župi Žapsko (spominje se od 12. st.) koja se prostirala od mora gotovo do Stoca te od Neretve do Ošljega i Popova. Spomenuta je župa obuhvaćala i današnji Neum, a njezin je jedinstven prostor koncem 14. st. podijeljen između Dubrovačke Republike i Zahumlja (tada pod vlašću bosanskih kraljeva). Zahumski su dio župe Žapsko koncem 15. st. zaposjeli Osmanlije te se on nakon mletačko-osmanlijskih ratova na prijelazu iz 17. u 18. st. podijelio između Mletačke Republike (Dobranje, Vidonje i Slivno) i Osmanlijskoga Carstva (Gradac, Hutovo i Hrasno), čime se nekoć jedinstveno Zažablje našlo u sastavu triju država: Mletačke Republike (dalmatinski dio Zažablja), Osmanlijskoga Carstva (hercegovački dio Zažablja) i Dubrovačke Republike (zapadni dio današnjega Dubrovačkoga primorja). Crkveni je ustroj također pratio političke promjene te su se zažapske župe (koje su nekoć pripadale zajedničkoj Stonskoj, a potom Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji) našle unutar dviju biskupija i jedne nadbiskupije: Makarske (danas Splitsko-makarske nadbiskupije) i Trebinjsko-mrkanske biskupije te Dubrovačke nadbiskupije (danas Dubrovačke biskupije).

Koncem 17. st., u najvećemu dotadašnjem valu iseljavanja koji je zahvatio hercegovački dio Zažablja i Popovo samo se iz župe Gradac u Slivno doselilo 2 000 ljudi. Među predvodnicima je navedene seobe (uz don Juru/Đuru Sentića i don Andriju Šumanovića) bio don Petar Dragobratović koji se s bratom Grgom 1689. trajno nastanio na Rabi te čiji su potomci svi današnji Dragobratovići. Raba, dakle, ove godine slavi 325. rođendan!

No, i Raba i Dragobratovići stariji su od svojega najstarijeg spomena. Naime, na Rabi je i danas živ zdenac iz razdoblja osmanlijske vladavine (kojoj dugujemo i naziv bunar zbog kojega su hrvatski nazivi kladenac, studenac i zdenac posve iščezli u uporabi barem u Neretvanskoj krajini). Nadalje, u primorskim se dijelovima Slivna spominju zemljišta velikaša Miloradovića koji su imali posjede u Dubravama kod Stoca. Ime je Raba vjerojatno prežitak negdašnjega feudalnog uređenja te se izvodi od apelativa rab ‘kmet, sluga’. Treba ipak napomenuti da je u hrvatskome fondu osobnih imena zabilježeno i osobno ime Raba. Koje god od mogućih tumačenja prihvatili, ojkonim je Raba nastao skraćivanjem starijega dvorječnog imena čijim je prvim članom bio pridjev. Nepotvrđeni je stariji lik imena mogao biti *Rablja Vas (u Neretvanskoj krajini spominju se Velja i Mala Vas u Vidonjama, današnje Vidonje i Goračići), tj. selo kmetova ili Rabino selo/posjed (ako uzmemo da je Raba antroponim). U samome je selu zanimljiv toponimi Ljubič (osnova *ljub- obično označuje vodna mjesta), a rapsko je silazište Tuštovac (koje se službeno naziva Tuštevac) također pridjevskoga postanja (< tust ‘plodan’).

Dragobratovići su se pak na Rabu doselili iz hercegovačkoga Zažablja, iz župe Gradac. Tako se u Gradcu još 1694. kao posjednici spominju Mihajlo i Matija Dragobratović. Po predaji koju su zabilježili Slavko Katić i Stanislav Vukorep u Gradcu su živjela dva brata: jedan zvan Milobratović koji je živio na Hotnju, a drugi je zvan Dragobratović živio ili u Ćukovoj Gredi ili na Crvenim stijenama u Žabi, poviše Ćukove Grede i Nerađa. Zanimljivo je kako puk toponime motivirane crvenom bojom tumači krvlju Sotone kojega je usmrtio sveti Petar. Kako ništa nije slučajno, možda je don Petrova ustrajnost u žrtvovanju za svoj narod predodređena izborom njegova krsnoga imena i rođenjem podno Crvenih stijena. Uspomene su na don Petra među Dragobratovićima i danas neobično žive, a svi Dragobratovići već stoljećima nose zajednički rodni nadimak Dumpetrovići ističući tako kako im je važniji duhovni od krvnoga praoca. Samo je prezime Dragobratović nastalo od složenoga hrvatskog narodnog imena Dragobrat ‘dragi brat’. Osim u Gradcu Dragobratovići su 1695. zabilježeni i kao posjednici u Kotezima u Popovu.

Dragobratovići su se u posljednjih tristotinjak godina razgranali u 12 (ili 13 jer autor izdvaja i Marove) rodova čija su imena uglavnom nastala po osobnome imenu rodonačelnika: Andrini (< Andro < Andrija), Gašpari (< Gašpar), Grgurovi (< Grgur), Ivišini (< Iviša < Ivo < Ivan), Matini (< Mato), Mijini (< Mijo < Mihovil), Milać (< Mile/Mijo < Mihovil), Nikoladžini (< Nikoladža < Nikola), Pavini (< Pavo ‘Pavao’), Pilini (< Pile < Pilip ‘Filip’) i Marovi (< Maro < Marko). Tek su dva roda dobila ime vjerojatno po rodonačelnikovu nadimku: Kušavelini (< kušavelin ‘napasnik, osoba koja obljubljuje, a da ne pita za dopuštenje, pohađatelj udvaračkoga tečaja Šiška Menčetića’) i Telentovi (< telent ‘poručnik’ < tal. tenente). Autor navodi mnogobrojne neslužbene inačice osobnih imena kao što Andela, Andrikac, Andriolak, Andro (< Andrija); Ivanko, Ivica, Iviša, Ivo (< Ivan); Košta (< Konstantin); Lukica, Lukić (< Luka); Mijat, Mijo, Milaćak, Miloja, Mišac (< Mihovil); Markulin, Maro (< Marko); Pile, Pilko (< Filip) itd. Navodi također i osobne nadimke kao što su Bakulo (< bakula ‘vrsta kukca’), Gejo (< geja ‘vrsta patuljaste koze’), Lando (< landa ‘kriška’), Molitva, Prkačin (< prkačin ‘prgavac, prkosnik’), Šolo (< šolo ‘pametnjaković < Solomon), Špigelić (< špigelić ‘osoba koja mnogo vremena provodi pred ogledalom’ < njem. Spiegel) itd. Očito zbog razgranatosti roda obiteljski nadimci nisu bili dostatni da bi se njihovi nositelji međusobno razlikovali. Naime, godine je 1898. na Rabi živjelo 98 stanovnika, a 1925. godine 207. Iako broj stanovnika Rabe počinje opadati nakon Drugoga svjetskog rata, najveći je val iseljavanja zahvatio selo 1970-ih godina. Tako po popisu iz 1971. na Rabi još stanuje 145 stanovnika, a 1981. tek 21. Po posljednjemu službenom popisu iz 2011. na Rabi stanuju samo četiri stanovnika. Brojno pak stanje Dragobratovića možemo pratiti od 1805. kad je u tri kućanstva Dragobratovića (čiji su domaćini bili Mato, Filip i Stjepan) živjelo 35 nositelja toga prezimena. Godine 1948. čak je 200 od 202 Dragobratovića stanovalo na području matične župe: na Rabi 172 (te je godine u sklopu Rabe bio popisan i Tuštovac), u Otoku 21, na Dubi 4 i u Blacama 3. Po jedan je Dragobratović stanovao u Baćini i Metkoviću te su, dakle, svi domovinski Dragobratovići stanovali u Neretvanskoj krajini. Popis iz 2001. pokazao je velike promjene u rasprostranjenosti Dragobratovića iako ih je i dalje najviše nastanjivalo matičnu župu: u Tuštovcu ih je bilo 80, u Otoku 18, u Blacama 10, u Lovorju i Mihalju po 7, na Rabi tek 5 te u Trnu 2. Ukupno ih je na području slivanjske župe bilo 129, dakle oko 40 % manje nego 1948. godine. U ostatku su Neretvanske krajine najmnogobrojniji bili na području Grada Opuzena (bilo ih je 25 u samome Opuzenu i 12 na Buk-Vlaki), a nastanjivali su i druga neretvanska gradska i općinska središta poput Metkovića (bilo ih je 18), Ploča (15) i Kule Norinske (2). Ukupno ih je izvan Slivna u Neretvanskoj krajini bilo 72, a ukupno u Neretvanskoj krajini 201. Ukupan je, dakle, broj Dragobratovića u Neretvanskoj krajini ostao gotovo istovjetan s tim da ih je u matičnoj Rabi i njezinu silazištu Tuštovcu bilo dvostruko manje nego po popisu iz 1948. godine. Dragobratovići su 2001. živjeli još u Puli (10), Zagrebu (9), Splitu (7), Dubrovniku (6), Donjemu Mrzlom Polju Mrežničkom (5), Šenkovcu (2), Kamporu (1), Rijeci (1) i Samoboru (1). Ukupno ih je u Hrvatskoj bilo 243. Za popis iz 2011. postoji tek podatak da ih je ukupno u Hrvatskoj 222 (oko 10 % manje nego 2001.) te da su drugo prezime po brojnosti u Općini Slivno (najbrojniji su Sršeni, a Dragobratoviće slijede Bjeliši, Babići, Bartulovići, Kadijevići, Popovići, Mustapići, Curići i Palinići).

Porazna je činjenica da se u Hrvatskoj zavičajna knjiga počesto zanemaruje, a zavičajni su pisci dobrim dijelom marginalizirani i rad im je uvelike otežan, i zbog nezainteresiranosti kulturnih središta moći (a poglavito ministarstava koja obilato časte sudionike regionalnih sletova i paštroć-kulture), ali i podcjenjivačkoga odnosa mjesnih vlasti pa i samih stanovnika naših manjih sredina koji počesto ne smatraju vrijednim ništa osim materijalne koristi ne prihvaćajući postmodernističku krilaticu koju sam nekoliko puta ovih dana čuo iz usta Enerike Bijač kako je i sitno bitno. Upravo stoga prinos pisaca zavičajnih knjiga rasvjetljivanju „mračnih“ razdoblja treba osobito cijeniti, a novije naraštaje istraživača hrabriti da na svojemu istraživačkom putu krenu od kuće, da kod kuće ispeku zanat e kako bi se uspješnije okušali na udaljenijim i nepoznatim terenima. Pišući članak o neretvanskim ojkonimima pobrojio sam 307 živih i raseljenih naselja koja nose čak 400 imena. Kad bismo svakomu od njih posvetili tek jednu karticu, imali bismo lijepu monografiju, no i dalje radije pišemo sinteze prije nego što smo učinili i jednu analizu, donosimo zvučne master-planove (to se nekoć zvalo lijepom grčkom riječju megalomanija ili hrvatskom razmetanje) pa nam onda promakne da bi tamo nekim Istranima trebalo zaštititi teran, Dalmatincima prošek, da se kranjska kobasica proizvodi i u Hrvatskoj te da su i Slavonci vinari, da čak imaju i ledene berbe. Mnogo je lakše zboriti o općemu nego napisati nekoliko redaka i stati iza njih ili, biblijskim rječnikom rečeno, mnogo je upravitelja vinograda, ali je malo vinogradara, mnogo je (poslužimo se riječima Jurice Pavičića) gulivera riječi, a liliputanaca djela. A potrebni su nam trudbenici da nam, kako ističe Stjepan Šešelj, prikažu kako se uistinu živjelo jer samo netko tko živi svaki kamen, tko je preplivao svaku uvalu i oplijevio svaku njivu, samo netko takav može s tolikom ljubavlju i pomnjom napisati ovakav libar. I možemo mu nalaziti beskrajnu količinu mana, no, kao što reče Pavao, „samo ljubav ostaje“. Pa iako je knjiga zanimljiva rodoslovcima zbog iscrpnoga navođenja svih grana Dragobratovića, povjesničarima zbog mnogobrojnih podataka o društveno-političkim okolnostima i „šapama“ komunističkih vlasti koje su mnogi na svojoj koži oćutjeli, a meni osobno kao jezikoslovcu zbog obilne onomastičke građe (poglavito osobnih imena te obiteljskih i osobnih nadimaka), ono što u njoj najviše vrijedi jest autorova ljubav prema rodnome kraju, njegovim stanovnicima i sjetan pogled na negdašnji život čijim kroničarem može biti samo onaj koji ga je napustio. Autor, naime potječe iz kraja koji živi na tri vode jer je Slivno poluotok omeđen morem, Malom ri(je)kom i jezerom Kuti, slanom i bočatom te slatkom tekućom i stajaćom vodom.

Na koncu mi vam još ostaje objasniti naslov ovoga pomalo neobičnoga prikaza. Krilatica Baba – Žaba – Raba poznata je, naime, mojim suradnicima u uređivanju Hrvatskoga neretvanskog zbornika kao oznaka suvremenoga neretvanskog pjesništva. Iako je skovah onako s nokta, u njoj se ipak krije dublje značenje. Babe su, naime, glavnim junakinjama predaja o podrijetlu mnogih rodova iz Crvene Hrvatske. Nekoliko ih je zaslužno za spašavanje pojedinih rodova (znam za predaje o Pratežinama, Jurkovićima i Šutalima) od utrnuća jer bi se skrile s unučadi od Osmanlija i spasile posljednje potomke svoje loze. Gora Žaba pomalo je mitsko mjesto na kojemu su se nekoć odigravali vilinski plesovi te stanovnici čijih su padina stoljećima osvježavali krv Neretvanima (pa su tako pristigli i na Rabu) te Vraguželima Pelješčanima i Dubrovčanima te Latinima – Primorcima. Rabu pak koju ste danas upoznali riječju vrijedi upoznati očima, pogledati s Glavice svetoga Ante prema Tajanu, skrovitomu otoku na kojemu se nekoć od ribanja odmarao Svebor, prema Pučenjaku, Kokošarima i Lovorikovicu, otočićima preko kojih se Regoč odražavao kako ne bi močio noge i valima zapljuskivao Rabljane (danas valjda kako ne bi uzbunio pogranične jedinice pomorske velesile BiH i platio kaznu za neovlašteni ulazak u njezine teritorijalne vode) na putu za Legen-grad tamo negdje iza Rote. Pogled potom obratite prema Janjini čiji dimovi u zimske dane stvaraju koprenu i čine granicu između jave i sna. Možda vas upravo taj pogled nagna da se uputite uzanim putem koji presijeca rapske maslinike i zaobilazeći svetoga Špiru (da ga ne ometa u činjenju vreća i tkanju košulja) te se na koncu spušta u rapsko „podzemlje“ u Solinama ili u Dubi. A nije svako podzemlje uvijek tamno!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 28. veljače 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    Svaki put me oduševi kako Domagoj piše,od zaborava izvlači na svijetlo našu povijest, našeg naroda, našeg kraja….ovi krajevi što ih o opisuje su doslovce još uvik netaknuti..Duba je malo ribarsko mjesto, nema ni trgovinu a plaža je nasuta prije par godina ..mir i tišina…lipo 😉

    • Domagoj odličan! Hvala mu! Tekst je odličan, a meni se sviđa i ‘serđada’ sa slikice :))

  • peppermintt

    Svaki put me oduševi kako Domagoj piše,od zaborava izvlači na svijetlo našu povijest, našeg naroda, našeg kraja….ovi krajevi što ih o opisuje su doslovce još uvik netaknuti..Duba je malo ribarsko mjesto, nema ni trgovinu a plaža je nasuta prije par godina ..mir i tišina…lipo 😉

    • Domagoj odličan! Hvala mu! Tekst je odličan, a meni se sviđa i ‘serđada’ sa slikice :))