Pratite nas

Gost Kolumne

Bakir prstima broji mudžahedinske žrtve

Objavljeno

na

Ima li  još i jedan politički ili ekonomski cilj u rascjepkanoj, žilet nacionalno vjerskim žicama ispregrađivanoj Bosni i Hercegovini oko kojeg će se složiti, i zajednički mu krenuti, troglavo, tronožno, tronacionalno, tropolitičko i sa tri ratne i poratne istine beha Predsjedništvo.

Do sada ga nije bilo, nema ga ni danas, a zasigurno ga ne će biti ni sutra, jer to sutra kao budućnost zemlja ovako (ne)uređena i nema.

Čak u ovom od svijeta nametnutom zajedništvu, koje je kao rogovi u vreći, Predsjedništva nema ni pokušaja da se traži zajednički put k zajedničkom cilju. Kad već nema zajedničkog puta, a nema ga, zašto nema zajedničkog cilja, jer na zajednički cilj moglo bi se doći i različitim putevima. A šta onda drugo očekivati od takve trosmjerne, trociljne, beha politike osim ovoga što danas (ni)je Bosna i Hercegovina.

Nije ni država, ni zajednica, ni cjelovita, ni, još posve raskomadana, a jest, narod kaže politički, Holbrookov, čardak ni na nebu ni na zemlji. Prije dvadeset i više godina u Bosni i Hercegovini je svjetska zajednica zaustavila rat, a beha narodi ga i dalje vode. Jedni, Srbi, ga vode za Veliku Srbiju, drugi, Bošnjaci muslimani, za Veliku Erdoğanovu Tursku, treći, Hrvati, za Veliku Europsku uniju. Ništa drugo ili se ne zna ili ne će da radi osim ratovanja. Živi se za rat, u ratu i od rata. Najbrojniji bošnjački narod, a time i najodgovorniji za opstanak Bosne i Hercegovi se ne nesnalazi u nametnutom miru, jer ga nije ni želio. Ne želi ga ni danas.

Mir, nepoznat je vrijednosni pojam bošnjačkom političkom, dijelom i vjerskom, vodstvu. Zar to ne potvrđuju svaki dan nekim novim napadima i klevetama kako na one koji nisu njihovi u Bosni i Hercegovini, na Srbe i Hrvate i ostale, tako i na beha susjedstvo Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Austriju, SAD, Češku. No, sve dok je bošnjačka politika na liniji obrane mudžahedina i njihovih zločina što su ih počinili nad najmalobrojnijim beha narodom, Hrvatima, sami potvrđuju da nisu za mir, i da se spremaju za nove ratove i zločine. Bakir Izetbegović, čiji je otac i doveo mudžahedine u beha građansko-vjerski rat u Slobodnoj Europi od 30. 8. 2017. Priznaje da je u ratu 1990-ih bilo zločina na svim s tranama, ali da se zločini mudžahedina, koji su bili “individualni”, ne mogu porediti sa udruženim zločinačkim poduhvatom koji je “faktički predvodio prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman”.

No, ti “individualni” zločini mudžahedina koji su zarobljenim Hrvatima u selu Miletići, u blizini Gluhe Bukovice, muslimanskog konclogora za zarobljene Hrvate i mudžahedinskog centra kojeg je Alija redovito obilazio, glave odsijecali i pred roditeljima ih pekli na šporetu, prethodnici su današnjeg islamskog terorizma u svijetu, napose u Europi, koji Bakir kao i njegov otac Alija ne osuđuje, te i oni su “individualni” po europskim gradovima. “Individualni” je zločin i njegova otca koji je naredio ubojstvo srpskog svata, što je i bio uzrok građansko-vjerskog beha sukoba i ubojstvo fojničkih fratara i konclogor u Gluhoj Bukovici i neotkrivena masovna grobnica od mudžahedina poubijanih Hrvata u selu Maljine. “Individualni” je zločin i tajna koju skrivaju visoke peći u Željezari Zenica, u kojima su po pričanju preživjelog hrvatskog naroda Lašvanske doline završili mnogi zarobljeni i ranjeni Hrvati.

Dok mu je otac Alija smišljao, naređivao, pa dijelom i sudjelovao s mudžahedinima u “individualnim” zločinima nad Hrvatima, a majka “sabirala” vreće zlata za financiranje tih zločina, Bakir se u nekom turskom ljetovalištu spremao za ovaj današnji posao da ga nastavi gdje mu je otac stao ili silom zaustavljen. Bakir kaže: „Mudžahedine su prizvale kolone muslimanskih izbjeglica, silovane žene” i to je opravdanje za njihove strašne zločine. Zašto takve slike hrvatskih izbjeglica, silovanih žena i djevojčica, konclogor u Gluhoj Bukovici za svećenike i časne sestre, nisu imale pravo prizvati Hrvatsku  u pomoć.

Nadalje, Bakir u stilu svog oca, jabuka ne ide daleko ispod jabuke,  staje u obranu mudžahedinskih zločina te kaže: „Nismo mislili da će raditi zločine”. Time ne samo da priznaje njihove zločine, već potvrđuje  da je i on bio njihov sudionik i sukreator zločinačke politike svoga oca, te da kao takav po zapovjedno organizatorskoj odgovornosti podliježe gonjenju i kažnjavanju, ne pred beha sudovima koji su pod kontrolom njegove partije SDA, već pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

„Nismo znali”, kaže mlađi Izetbegović, i time sam potvrđuje, istina se ne može zauvijek sakriti, da je to bio dobro isplanirani udruženi zločinačko-terorističko vjerski islamski pothvat ratnog čelništva tadašnjih Muslimana i vođe največće političke muslimanske stranke Alije Izetbegovića. Mudžahedinsko vehabijske zločine nad kršćanima u Bosni i Hercegovini sultanov suradnik Izetbegović II. broji pa kaže: „da se ti zločini mogu prebrojiti na prste”. Bravo Bakire, pa ti znaš u broj koliko su ih poubijali, masakrirali, žive pekli, samo koliko puta treba brojiti na prste, to može i do tisuće, što i  jest stvarni broj hrvatskih žrtava od strane Armije BiH i njenog zločinačkog partnera mudžahedina. A taj broj od tisuće počinjen je u vremenu dok su mudžahedini bili pod kontrolom tvoga oca, jer kažete „u početku nije bilo nikakve kontrole”, želeći tako skinuti svoju i očevu odgovornost.

Zašto je onda tvoj otac sa suradnicima, a možda si i ti bio s njim, gotovo svaki tjedan dolazio u njihov centar u Gluhoj Bukovici i što je u tim posjetuma nadzirao. Zar je mogao dolaziti među one koje ne kontrolira. Ako je to tako, onda je mogao dolaziti i među srpsku vojsku. Ili je i dolazio, ili ste dolazili, i to će vrijeme razotkriti. A prije toga broj žrtava tvojih zločinaca znaju Hrvati u BiH, napose oni u Lašvanskoj dolini. Zato ste mudžahedine i nagrađivali okupiranim hrvatskim selima i kućama i zbog toga kako sam priznaješ „Oni nisu bili isterani iz BiH”. Da, oni nisu istjerani, zna to i Amerika i Europa, i Hrvati i Srbi, oni su još tu u svojim entitetima u kojima ne važe nikakvi zakoni, osim njihovih. Iz njih izlaze u terorističke akcije po Europi i svijetu, i opet se neometano vraćaju na odmor i pripreme za sljedeće zločine.

Bakir kaže „da su zločini mudžahedina barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna”. Ako ste izbrojili njihove zločine na prste, pa to iznosi 5, onda to znači da hrvatski zločini koje je napravila Herceg Bosna iznose 15. A samo u hrvatskom selu Maljine ste poubijali 36 hrvatskih civila, žena i bolesne djece, i tu masovnu grobnicu ne otkrivate ni danas, što je znači opet daleko više zločina Armije BiH i mudžahedina nad Hrvatima, negoli Herceg Bosne nad Muslimanima.

 

Sve je to  bošnjački  proces prebrojavanja krvnih zrnaca u Bosni i Hercegovini, kao sredstvo mirnodopskog okupiranja i islamiziranja šarolikog beha društva, kojem je cilj po Alijinoj Islamskoj deklaraciji da je islam „vrhunac demokratije”. Da, islam je „vrhunac demokratije“ u tebi i tvom ocu prijateljskoj Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Iranu i svim drugim muslimanskim zemljama, ali zasigurno ne i na europskoj periferiji u Bosni i Hercegovini. Jedini način, a to bi i bilo najbolje, da uvedeš islam kao „vrhunac demokratije“ je dioba Bosne i Hercegovine na tri nacionalna i vjerska entiteta, hrvatski, srpski i bošnjački. Samo tako ustrojena Bosna i Hercegovina ima neku budućnost. Svaki narod na svome i svi jedni pokraj drugi u Bosni i Hercegovini.

 Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Objavio

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Da nije bilo ponosne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, danas ne bi bilo Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

HVO - Borbe u Mostaru: Foto: Jon Jones

Bošnjačka proizvodnja laži, a time i mržnje, buduči da svaka laž izvire iz mržnje, več ćetvrt stoljeća koliko životari daytonska dvoentitetska a tronacionalna tvorevina BiH, ne da se smanjuje k cilju izgradnje nacionalne i vjerske snošljivosti, već se sve više širi po svim slojevima bošnjačkog društva.

I to širenje laži, koje je najagresivnije prema beha Hrvatima, ali i Hrvatima u cjelini, pokazatelj je da se građansko-konfesionalni beha rat za teritorij i dalje vodi.

Uz to, ta bošnjačka svakim danom sve razornija, agresivnija laž pred kojom nestaje sve više Hrvata, je učinkovito oružje etničkog čiščenja federalnog beha dijela. I još više od svega toga ta laž koja naprosto nema granica, uspješno je bošnjačko skrivanje muslimanski ratni zločina progona i etničkog čiščenja, s dimenzijama genocida – Lašvanska dolina – Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski narod i hrvatske prostore u BiH.

No, zasigurno da nema te laži, da nema tog broja Bošnjaka u BiH, kojim sve više prijete Hrvatima, ali i svim drugim kršćanima, s kojom će, i s kojima će sakriti svoje genocidne zločine kako tijekom agresije na Hrvate tako isto i ubijanjem hrvatskih povratnika. Od one otrcane, i nikom nikad prihvatljive laži o milijunskom ubojstvu Muslimana u beha ratu, od strane Srba i Hrvata, koju svijet nikad nije prihvatio kao istinu, do one koju i danas koriste i svijetu podastiru, kao razlog prepolovljenja hrvatskog naroda u nekadašnjoj BiH. Ta laž je klon one velikosrpske što je Srbi desetljećima koristili u opravdano raspadnutoj jutvorevini, kao oružje porobljavanja, ušutkavanja i obespravljivanja Hrvata i drugi naroda u juzajednici.

Tako danas nekadašnji Muslimani a danas Bošnjaci ubod noža u leđa Hrvatima kojim su ih prognali oko 250 tisuća i etnički očistili sve hrvatske prostore kroz koje je prošla njihova zločinačka Armija, zajedno sa mudžahedinima i talibanima, taj zločin genocida pripisuju samim žrtvama, Hrvatima. I to toliko ponižavajuće da svijetom šire laž kako su Hrvati izvršili suicid. Sami su se poubijali i sami bez ikakva, ili velikosrpskog ili velikomuslimanskog pritiska i progona napustili svoje kuće, domove, ognjišta, njive i teritorij.

Tolika laž nadmašuje i laži Hitlerove Njemačke, Erdoğanove Turske, Staljinove Rusije. To je laž sa kakvom se kroz cijelu povijest služili, i služe okupatori, i uvijek je u uporabi u federalno ustrojenim zajednicama koju koristi brojniji narod. Hrvati su sami sebe prognali, tutnje današnji Bošnjaci po etnički očišćenoj BiH, te zbog toga ih eto sada ubijaju kada se vrate na svoja spaljena ognjišta, od kojih su mnoga duboko islamizirana. Po bošnjačkoj teoriji suicida beha Hrvata tijekom muslimanske agresije na njih, vjerojatno je i 2 milijuna Armenaca izvršilo suicid tijekom turskog genocida izvršenog nad njima. I tako u svim islamskim zemljama svijeta, kroz povijest širenja islama mačem i ognjom, svi okupirani narodi su izvršili suicid.

Zbog toga su danas sve islamske zemlje sto posto vjerski čiste muslimanske, i u njima kršćani ne mogu egzistirati jer odmah izvršavaju suicid. I takva muslimanska teorija suicida kršćana u islamskim zemljama dijelom je i napravljena od pojedinaca, onih koji iz straha nisu dozvolili da ih muslimani uhite nabijaju na kolac, žive potkivaju kao konje, i živima kožu gule. Istina je da su mnoge kršćanke u vrijeme turske okupacije BiH zaista izvršile suicid kako ne bi upale u ruke turskih zlikovaca koji su se nad njima seksualno iživljavali, isto onako kako to danas čine isilovci nad kršćankama Bliskog Istoka, u kojem je gotovo nestalo i kršćanstva i kršćana.

Nažalost radikalizacijom i isilizacijom današnjih Bošnjaka sudbina kršćana, Hrvata katolika je ista onih kršćana u Iraku, Afganistanu, Turskoj… Bošnjačka propagandna agresija na Hrvate, posebno je brutalna i puna neviđene mržnje u vrijeme hrvatskog obilježavanja nekih povijesnih, tijekom beha rata uređenih, republičkih, političkih i vojnih asocijacija koje su jedino zaslužne za ostanak i opstanak i tog malog broja Hrvata u BiH. Tu povijesnu zaslugu koja zauvijek opravdava njihovo utemeljenje i egzistiranje, a time i obvezuje hrvatski narod na njihovo oćuvanje, i kroz obilježavanje obljetnica osnutka, Bošnjaci preokreću u razlog nestanka hrvatskog naroda. A da nije bilo HVO-a i Hrvatske Republike Herceg Bosne, obrambenih komponenti danas ne bi bilo niti jednog Hrvata u BiH, ali ne bi bilo i velikog broja Muslimana, onih koji su utočište i sigurnost ispred srpskog genocida našli i dobili tamo gdje je bio HVO i u granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna, na koju se danas iz bošnjačkih centara isilovski agresira.

Umjesto hvala, pa čak i sudjelovanja u obilježavanju obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Bošnjaci agresiraju na sve one koji sa zahvalnošću memoiraju njen Dan stvaranja, i na njen teritorij, klevetom kako su na tom, u Dayton unesenom, teritoriju Hrvati izvršili suicid. u daleko crnjem obliku nastoje prikazati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i njene utemeljitelje, negoli genocidnu Republiku srpsku. Također je ocrnjuju, pripisujući joj nezaslužne predznake, više i od mudžahedinsko vehabijskog entiteta koji i danas egzistiraju na beha teritoriju. Ne smetaju im ni ti vjerski, islamskim zidom okovani, mudžahedinski entiteti u kojem ne važe zakoni Bosne i Hercegovine. No smeta im postojanje i današnje spomeniranje Hrvatske Republike Herceg-Bosna, smeta im zapravo sve što nije muslimansko.

Koliko god današnjim Bošnjacima smetala Hrvatska Republika Herceg-Bosna, daleko više Hrvatima smeta današnja unitarizirana i uveliko osmanizirana Bosna i Hercegovina. Iako je i jedna žrtva prevelika i zaslužuje najoštriju kaznu zločincu, ipak daleko više zločina je počinila muslimanska strana u ime ove islamizirane i turcizirane Bosne i Hercegovine, u kojoj je turski predsjednik Erdoğan bošnjački član beha Predsjedništva, negoli je to učinila hrvatska strana u ime europske demokratske Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Na temelju čega to Hrvati imaju manje pravo na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, od bošnjačkog prava na unitariziranu, islamiziranu i radikalno vehabiziranu Bosnu i Hercegovinu.

U takvim suprotonostima koji se naprosto isključuju, islamizirana i radikalizirana, unitarizirana i arapizirana Bosna i Hercegovina na jednoj, europeizirana i kroatizirana, demokratizirana i bosnizirana Hrvatska Republika Herceg Bosna na drugoj strani, nema nikakvih pretpostavki za izgradnju neke zajedničke zemlje. Zbog toga više i nema one prijeratne Bosne i Hercegovine, za kojom kako se vidi iz triju sadašnjih njenih komada, ni jedan narod i ne žali za njom. Očito da su beha narodi zadovoljniji svaki u svom entitetu, Srbi u Republici srpskoj, Bošnjaci Muslimani u teritorijalnom beha dijelu kojeg su unijeli u daytonske pregovore, i Hrvati u granicama Hrvatske Republike Herceg-Bosna, koja im je potvrdila i zajamčila suverenost i konstitutivnost, jednakost i ravnopravnost sa beha pregovaračima u Daytonu.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati