Balada o veselome Isusu

0

[dropcap]D[/dropcap]akako, ti sad spavaš, a ja ti ujutro ne ću znati ponoviti ono što sam ti rekao. Sad zacijelo shvaćaš zašto će ono ZBOGOM jednom, uskoro, ostati konačno. Nisam ja ljut zbog toga i sve razumijem, ali to u meni dodatno produbljuje osjećaj promašenosti baš kao i ove poruke u nevremena jer normalan svijet sad spava, a ja ću biti budan ili ću zaspati netom prija zore. A što ćemo ti i ja onda, moja ti, nego krenuti svatko svojom stranom ulice? Mene je strah i što će biti dalje jer ja sigurno više ne ću biti isti čovjek. Volio bih vjerovati da bi sve bilo drukčije u nekome drugom životu, ali svemir jednostavno nije tako postavljen. Htio bih se s tobom na neki način oprostiti, ali to ne će biti moguće. Dosta mi je da sam Netko u svijetu u kojemu postoji On (…)

Bijahu to posljednji redci poruke u boci. Vrtio je Svebor glavom i ne znajući da je, dok on noću zagleda u kuće svojih sumještana i drži da su svi sa svojim obiteljima sretni, netko njemu zavidan jer nikad nije imao nikoga poput Kosjenke. Prisjetio se Grkove jučerašnje priče: – Vidiš, Tješidruže, kad se more ovako nenadano uzbiba, Posejdon je zaspao od umora u potrazi za Atenom. U snu on uvijek priziva njihov prvi susret negdje u blizini Suleta te ga od sreće u snu uhvati grohot. Samo bi taj moćan zvuk mora ometao djelovanje rijeka hadskih te bi se svim smrtnicima samo u taj čas u pamet vratili oni koji im nekoć bijahu dragi. Zaustavilo bi se besmisleno tumaranje hodnicima podzemnim, muževi bi iskali žene, a žene ljubile svoju djecu. Tomris bi pogledom tražio Perzefonu, a Had bi joj tada i samo tada dodijelio stražara ne bi li joj do kraja ubio nadu. I tako i u Podzemlju (kao nekoć na zemlji) Perzefona i Tomris bijahu izdvojeni od ostalih ljudi i bogova. Posljednja rečenica bijaše Sveboru neobično lijepa za priču, ali i poput zloguka proročanstva za budući život bez Kosjenke. „Eto te opeta ko Isukrst kal su mu priko glasnikov one dvi lipe žienske poručile kako su posli obida sele kroj muora i spomienile se svojiega prijateja, a Isukrst in poruči priko glasnikov: ‘Lipo ti je vami. Tužan Isus bez vos i nevine dičice. Dodijedu mi ti apostoli. Somo mrnjedu i govoridu kako nimo ribe. Posebno Petar’“, nasmije Svebora ponovno majstor Radovan izgledajući s drškom od osti među zubima kao dvorska luda staroga Posejdona.

 

            A na književnoj je pozornici uskrsnuo jedan odbjegli stari pisac hrvatski! Ime mu je Goran Babić i jedan je od rijetkih hrvatskih književnika koji je u jeku ratnih zbivanja prebjegao u Beograd. Njegova sudbina nije jedinstvena u hrvatskoj književnoj povijesti. Hrvatski književnik Đuro Vilović iz Brela završio je tako 1943. u četnicima, a nakon pogibije vlastita sina u četničkim redovima našao se u najužemu krugu Draže Mihailovića s kojim je 1945. i osuđen. I dok se sudbina Đure Vilovića može smatrati i posljedicom pogrješne procjene (što je i sam tvrdio izjavivši na suđenju: „Ja sam se ukrcao u ta kola, kola su krenula i ja s njima, a onda su se kola sunovratila, a i ja s njima.“), štoviše ako i Babićevo progonstvo, kako on sam tvrdi, nije bilo izborom nego nuždom, njegov višedesetljetni boravak u Srbiji i osobni odabir da ondje bude pokopan svakako jest. Ako mu tri stranice u Morgenblattu nisu dostatna potvrda da bi ga trenutačna hrvatska kulturna elita primila raširenih ruku, ne znam što jest. Kiklop bi mu pak izmaknuo samo kad bi Severina objavila uspješnicu Zašto sam se snimila. Iz mora Babićevih „zanimljivih“ teza izdvojio bih tek jednu.

Govoreći sa sigurne udaljenosti (to se inače u nas zove istraživačko novinarstvo) o hrvatskim zločinima nad Srbima, Babić je izjavio kako se srpskim zločinima ne želi baviti jer to nije pristojno zato što ga je Srbija udomila. Još mi u ušima odjekuje pljesak novinara kojemu su te riječi bile melem za uši, no složimo se i mi načas s Babićem te se prisjetimo kako su se prema Hrvatskoj ponijeli književnici koje je Hrvatska prigrlila tijekom ratnoga vihora u BiH. Bi li Goran Babić ili novinar koji ga je intervjuirao isti minimum poštivanja zatražio, primjerice, od Miljenka Jergovića kojega je Hrvatska udomila te ga (za razliku od Babića koji se u Srbiji ipak nije prometnuo u dobro plaćenu zvijezdu) nagrađuje za njegovu protuhrvatsku promidžbu i nepoštivanje ustava (sam se hvali da piše tzv. hrvatskosrpskim)? A sličnih primjeraka ima mnogo! Hrvatska dobro dođe kad se zakuha u regionu jer te bezuvjetno prima, pogotovo ako ju pljuješ. Jedino je što jergoviće i frljiće boli to što su samim svojim povratkom u matično jato na neki način priznali da su Hrvati. Uostalom, nije li vam malo čudno da takve veličine nije prigrlila koja velika kultura kad se već nisu usudili utočište potražiti u istočne braće koja su ih godinama dobrohotno granatirala?

 

            Sad malčice o pravopisu. Jedan se jezikoslovac još čudi jezičnim savjetima u Hrvatskome pravopisu iako ih se pronađe i u inačicama londonca (sam autor neke u članku donosi) u kojima su čak i uputnice označene istim znakom (>). Autor se, k tome, čudi nekim internacionalizmima i njihovim zamjenama (npr. aerodrom > zračna luka) u pravopisnome rječniku (navodno im je mjesto u jezičnim savjetnicima), a ne čudi se turcizmima kao što su ćifto, ćurčija, đulistan ili đuvegija koje svakodnevno upotrebljava mnogi zagrebački gimnazijalac, a koji su navedeni u pravopisu (iz 2010.) koji sam citira. Usto bih i vas i jezikoslovca uputio na činjenicu kako se opći od školskoga pravopisa razlikuje po tome što je dosad svaki školski pravopis u naslovu sadržavao pridjev školski. Tko u naslovu Hrvatski pravopis pronađe pridjev školski, dobiva građevinsko zemljište na Braču. Ako se pak čudite činjenici da pravopis s odobrenjem za uporabu u školama nije školski pravopis, podsjetit ću vas da ni 4. izdanje londonca također to nije bilo.

 

            I za kraj još jedna etimološka figura. Kako jabuka ne pada daleko od stabla, starija mi je sestra još u srednjoj školi svoju prijateljicu Maju Kapustić prozvala Majom Kupusarkom nesvjesna da se kapustom (imenicom od koje se izvodi Majino prezime) u sjevernim krajevima naziva glavati kupus. Kako se Maja udala, ne očekujem tužbu.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 7. ožujka 2014.

facebook komentari