Pratite nas

Vijesti

Balenović: ‘Jadna je vlast koja se Facebooka plaši!’

Objavljeno

na

Koliko dana, mjeseci ili godina treba čekati Marko Francišković, ispriku za ono što se danas čini nad njim i sa njim. Koliko vremena treba čekati, da bude „izliječen” od vlastitih stavova, mišljenja i vrijednosnih sudova i bude pušten na slobodu. Jadna je vlast koja se Facebooka plaši! U nemoći da odgovore na pitanja o socijalnoj nepravdi i kriminalu, vladajućima je bilo jednostavnije Marka strpati u duševnu bolnicu. Lako je to bilo izvesti sa jednim Markom.

Predsjednica udruge ‘Zviždač’, Vesna Balenović, poslala je priopćenje o gorućim pitanjima s obzirom na prvog hrvatskog političkog zatvorenika, Marka Franciškovića, ali i vlastito slično neugodno iskustvo. Iz svega toga proizlaze brojna neodgovorena pitanja: Što će učiniti kad sutra desetine tisuća ili stotine tisuća građana, pod njihovim prozorima na glas počnu ponavljati ista pitanja? Hoće li nas sve strpati na liječenje? Hoće li se konačno sami upitati: Tko to vozi krivim smjerom? Priopćenje prenosimo u cijelosti:

“Teška sam srca prije koji dan na pripremnom ročištu Kaznenog suda u Zagrebu birala riječi i stajala uz stare roditelje Marka Franciškovića. Ljudima koji su cijeli svoj životni vijek uporno, pošteno i marljivo radili, poštenju učili svoju djecu, sada nije jasno što se zbiva. Zašto su na Sudu i zašto im ljudi s vlasti zatvaraju sina i truju ga teškim i nepotrebnim lijekovima, kad je on samo časno i pošteno promišljao i tako govorio. Teško je bilo objasniti ljudima staroga kova da čast nedostaje onima koji nas vode i progone, a ne nama. Na pripremnom ročištu koje je odgođeno za 12. studeni Marko Francišković trebao se očitovati o vlastitoj krivnji, što ne prihvaća svjetonazore vladajućih, što im ne vjeruje i što ima vlastito mišljenje.

Podsjetimo, na psihijatrijskom odjelu zatvorske bolnice u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu intelektualca i poznatog borca za ljudska prava Marka Franciškovića već puna dva mjeseca prisilno, mimo njegove volje drže zatočenog. Na teret mu stavljaju , što je u sitne noćne sate ušao u slobodnu diskusiju putem Facebooka sa aktualnim ministrom Policije Rankom Ostojićem i rekao mu izravno što o njemu misli. Zatvorskoj liječnici Anici Biško nije trebalo šest mjeseci, kako predviđa liječnički protokol, već je bio dovoljan samo kratak pogled na Marka pa da sa sigurnošću konstatira navodno tešku paranoidnu shizofreniju i psihičku traumu, na koju je odmah u svrhu navodnog hitnog liječenja krenula sa Zyprexom, lijekom koji u pravilu kod pacijenata pravi daleko veću štetu nego korist.

Ova farsa o brizi nad mentalnim zdravljem Hrvata podsjeća me na slično prisilno hospitaliziranje pukovnika Kakarića u lipnju ove godine. Nakon razgovora sa Glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem kojemu je ukazao na kriminal u razminiranju, u par sati pukovnik Kakarić prošao je sličnu proceduru kao Marko Francišković: razgovor s državnim dužnosnikom na vlasti, privođenje u Policijsku postaju na obavjesni razgovor, sumnja dežurnog policajca u mentalno zdravlje privedenog, prijevoz do psihijatrijske bolnice Vrapče i revolveraškom brzinom utvrđena dijagnoza teškog psihičkog poremećaja s pripadajućom terapijom predviđenom za gašenje svijesti i transformaciju nepoćudnih u poslušnog i mirnog građanina. Nakon hitne intervencije građana, potpore medija i naše Udruge „Zviždač” kod ravnatelja bolnice i kod ministra zdravlja Rajka Ostojića prevladao je razum, pa je pukovnik Kakarić hitno u samo par sati pušten.
Slično neugodno iskustvo doživjela sam i sama, kad sam ukazala na kriminal u INI i ugrozila godinama uhodani naftni business optuženih i njihovih političkih zaštitnika. Na mene su nečasni pojedinci, također u bijelim mantilima krenuli lažnim dijagnozama o metastazama u poodmakloj fazi. Da bi me potpuno destabilizirali predlagali su teški operativni zahvat s veoma lošom prognozom. Na sreću posumnjala sam u vjerodostojnost takvih procjena i spasila se nepotrebnog i za mene vjerojatno kobnog operativnog zahvata. Kada su se moje procjene nakon dodatnih pretraga pokazale točnim, zbog nanesenog stresa u ime bolnice putem medija ispričao mi se tadašnji ravnatelj Bolnice za plućne bolesti Jordanovac prof.dr. sc. Ljubo Pavelić i ravnatelj Bolnice za tumore i slične bolesti prof.dr. sc. Marko Turić.

Koliko dana, mjeseci ili godina treba čekati Marko Francišković, ispriku za ono što se danas čini nad njim i sa njim. Koliko vremena treba čekati, da bude „izliječen” od vlastitih stavova, mišljenja i vrijednosnih sudova i bude pušten na slobodu. Jadna je vlast koja se Facebooka plaši! U nemoći da odgovore na pitanja o socijalnoj nepravdi i kriminalu, vladajućima je bilo jednostavnije Marka strpati u duševnu bolnicu. Lako je to bilo izvesti sa jednim Markom. Što će učiniti kad sutra desetine tisuća ili stotine tisuća građana, pod njihovim prozorima na glas počne ponavljati ta ista pitanja? Hoće li nas sve strpati na liječenje? Hoće li se konačno sami upitati: Tko to vozi krivim smjerom? Šačica nekompetentnih pojedinaca na vlasti ili cijeli narod!? Koga Hrvatska treba mijenjati, njih ili narod? Koliko vremena treba proći da se to dogodi i na koji način, ovisi o strpljenju naroda koje sve brže istječe?”

dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati