Balkan, Balkan über alles

0

Nakon krvavoga raspada jugoslavenske federacije ostalo je neobično jedinstvo balkanskog multikulturalnoga lonaca u koji je sada mogao svatko autonomno ubacivati po želji, a uzimati po potrebi. Balkanski multikulturalni lonac ponovno je postao aktualan nakon nezapamćenoga ushićenja koje je zahvatilo naciju tijekom gostovanja Lepe Brene u emisiji Aleksandra Stankovića prije nekoliko godina.

Nedavno je najmlađa članica iz popularne desničarske dinastije političara Le Pen u Francuskoj, Marion Maréchal-Le Pen, izjavila u intervjuu za jedne hrvatske dnevne novine da je Francuska postala “balkanizirana zemlja, sa zajednicama stranaca koje su sve više zatvorene, s policijom koja ne zalazi u određene kvartove i u kojoj zakoni države nisu na snazi.” Obilježje je europske političke turbo-desnice da javno govori o stvarima koje se prepričavaju po kafićima i državnim uredima, a uglađena gospoda iz političkog centra i takozvane ljevice nemaju hrabrosti suočiti se s njima, pa bi najradije takve fenomene ignorirali. Takav je slučaj i s balkanizacijom Francuske koja ozbiljno zabrinjava mladu desničarku na francuskom političkom obzoru, pa iskreno priznaje da živi u strahu što će roditi djevojčicu u jednom takvom nesigurnom društvu koje se diči visoko razvijenom demokracijom.

O fenomenu Balkana i balkanizacije političkog života u Lijepoj našoj pisao sam u nekoliko proteklih kolumna. Pisao sam također da su nam dragi Francuzi, da bi prikrili fenomen balkanizacije francuskoga društva, vratili u život jugoslavensko kulturno pamćenje pod nazivom “Zapadnog Balkana”. Da je balkanizacija zahvatila i pitome prostore Lijepe naše, mogli smo se uvjeriti prošloga tjedna čitajući o događaju koji dobrano podsjeća na prikaz opjevane Krležine balkanske krčme, gdje se nepredvidivo gase svjetla i sijevaju noževi. Vlasnik pizzerije u centru Poreča brutalno je pretukao jednog nizozemskog gosta tako da je ovaj sa slomljenom čeljusti prebačen na kirurgiju u Rijeku, gdje je nakon složenog operacijskog zahvata ostao nekoliko dana na intenzivnoj njezi.

nizozemacRazlog je navodno bizarne naravi, gosti su se, naime, potužili da moraju dugo čekati na naručeno jelo, što nimalo ne čudi, jer su među njima bila i djeca. I dogodilo se što nitko nije želio. Svjedoci šokantnog događaja pričaju o nezapamćenom balkanizmu koji se odvijao pred očima gostiju prepune pizzerije: vidjeli su jednoga konobara s bokserom u ruci, dok su trojica drugih konobara cipelarila nesretnog nizozemskog turista koji je bespomoćno ležao na podu. Jedan je istarski portal donio i neizbježnu zabilježbu u maniri Franza Kafke, nenadmašnoga umjetnika u deskripciji strahota: “Vriska djece i turista šokirala je mnoge okupljene prolaznike.” Nakon što je otpušten iz bolnice, nesretni Nizozemac je sa suprugom i djecom napustio Istru s potresnim dojmovima. Umjesto odmora i lijepih uspomena na Porečku rivijeru, ostat će neizbrisive traume do kraja života. Nizozemska turistička zajednice uredno će sve to zabilježiti, a u budućnosti će redovito upozoravati svoje goste da u slučaju odlaska u Hrvatsku mogu imati ozbiljnih neugodnosti s nesagledivim posljedicama.

U međuvremenu smo mogli čitati o lančanim osudama “nemilog događaja”. Gradonačelnik Poreča, istarska partija na vlasti i mnogi drugi osudili su premlaćivanje nizozemskoga turista uz napomenu da je grad Poreč jedna tolerantna, multikulturalna i otvorena sredina, gdje, by the way, HDZ nikada nije bio na vlasti. Oglasilo se i Vijeće albanske nacionalne manjine grada Poreča, ogradivši se od počinitelja te izrazilo žaljenje zbog “nerazumnoga napada” na gospodina Michaela Rollemana. Da skandal ne ostane nezapažen, potrudile su se dnevne novine i većina portala u Hrvatskoj, objavivši na svojim udarnim stranicama iscrpne intervjue s nesretnim konobarom koji je bio involiran u neželjeni slučaj. Dobili smo novu interpretaciju događaja koji dobrano podsjećaju na stari vic o Muji, Hasi, čakiji i banani. Nakon što je Mujo izbo Hasu čakijom, pravdao se na sudu, iznoseći svoje viđenje događaja. Do nemilog događaja je došlo, objašnjava Mujo, tako što je neki klinac bacio koru banane na pod, a Haso, koji je slučajno prolazio, okliznuo se na svježoj kori od banane i naletio na Mujinu čakiju. “I tako sedamnaest puta zaredom?”, upita sudac. “Da”, hladnokrvno je potvrdio Mujo.

Elem, slično je bilo i u porečkoj pizzeriji. Korpulentni Nizozemac počeo se naguravati s glavnim konobarom, ovaj mu uzvratio odguravanjem, i po zakonu Newtonove fizike “Nizozemac izgubio ravnotežu te pao na kameni pločnik i udario glavom.”

Gradonačelnik multikulturalnoga Poreča Edi Štifanić pravdao se što nisu poduzeli odlučnije mjere sankcioniranja izgrednika i vlasnika pizzerije obrazloženjem da u Pravilniku o stegovnim mjerama grada Poreča nije mogao pronaći nijedan adekvatni paragraf za kažnjavanje počinitelja. U međuvremenu smo saznali da je pater familias albanske obitelji, djed glavnog konobara proslavljene porečke pizzerije, završio u zatvoru s teretom trinaestogodišnje kazne jer je naručio ubojstvo bivšega gradonačelnika Poreča Ede Kosa. Gradonačelnikov automobil je letio u zrak, a on je očito malo zakasnio ući u njega. Kad čovjek živi u multi-kulti sredinama, mora očekivati da različite životne forme imaju različite metode rješavanja problema i nastalih sukoba.

Kada je riječ o multikulturalnosti, dobro se sjećam predavanja francuskog filozofa Alaina Finkielkrauta koje je održao prije točno dvadeset godina na Hrvatskim studijima. Komentirajući tadašnje prosvjede arapskih useljenika u Francuskoj, Finkielkraut je hladnokrvno rekao da očekuje od dotične gospode da prihvate kulturne običaje i zakone zemlje u koju su uselili kao što su to učinili i njegovi roditelji, doselivši iz Poljske. Uvažavanje multikulturalnosti i promicanje pluralizma različitosti ne znači da netko ima pravo donijeti iz regije odakle dolazi mržnju prema svemu što nije njegovo, odnosno da može etablirati običaje koji su u dijametralnoj suprotnosti sa zakonodavstvom države u koju su doselili. Posljedice neobične porečke multikulturalnosti sve više ćemo osjećati idućih godina u proračunskoj blagajni jer će nakon ovakvih i sličnih marifetluka, koji pune naslovnice novina i portala, biti sve manje novca iz branše turizma.

Da je neobična multikulturalnost u Hrvatskoj intenzivno zastupljena, potvrđuju i brojni rasprodani koncerti Lepe Brene diljem jadranske obale. Dva zaredom trebala su se održati u Makarskoj, nešto po uzoru na koncerte Halida Bešlića u rasprodanoj zagrebačkoj Areni. Već rasprodani dvodnevni koncert u najpoznatijoj makarskoj diskoteci nažalost je otkazan, jer je došlo do još jednog “nemilog događaja.” Popularna je pjevačica na putu za Makarsku doživjela prometnu nesreću, slomljene su joj obje ruke, hitno je hospitalizirana u specijalnoj bolnici u Lovranu. Pjevačicu je, po njezinim riječima, očito netko prokleo tako da je propao jedan značajan multikulturalni dernek balkanskih marifetluka. Mediji su uredno na udarnim stranicama ponovno izvijestili o «nemilom događaju» i popratili to s najnovijim fotografijama.

brenaMoram priznati da sam ostao dobrano uskraćen u razumijevanju multi-kulti performansa ove neobične balkanske umjetnice. Bio sam na studiju u Njemačkoj dok je ona u svojim najboljim godinama punila koncertne dvorane i stadione, pjevala po raznoraznim dernecima i svadbama od “Vardara pa do Triglava”, uveseljavajući narode i narodnosti bivše Jugoslavije, od pionirčića do onih u staračkim domovima. Nakon krvavoga raspada jugoslavenske federacije ostalo je neobično jedinstvo balkanskog multikulturalnoga lonaca u koji je sada mogao svatko autonomno ubacivati po želji, a uzimati po potrebi. Balkanski multikulturalni lonac ponovno je postao aktualan nakon nezapamćenoga ushićenja koje je zahvatilo naciju tijekom gostovanja Lepe Brene u emisiji Aleksandra Stankovića prije nekoliko godina. Tjednima su novine pisale kako je Lepa Brena potukla sve rekorde gledanosti. Virus balkanske pevaljke zahvatio je i Zagreb beli, pa je ispalo kao da je legendarni Ivo Robić komponirao za Lepu Brenu skladbu “Vraćam se Zagrebe tebi”. Možda će netko doći na pomisao hermeneutičkoga tumačenja impresivnoga evergreena “Bum cile, bum” kao stare zagorske poeme, dok će “Tamba lamba” odzvanjati po dalmatinskim diskačima “Hula Hula” i tome sličnih naziva kao originalni južnjački proizvod. Dok su srpski mediji godinama predstavljali Lepu Brenu kao “Najslavniju ženu na Balkanu” “Kraljicu Balkana”, Hrvati su ih s nešto manjom dozom degutantnosti uspješno oponašali.

U zadnjih nekoliko dana pokušao sam nadoknaditi manjak kulturne edukacije iz područja balkanske multi-kulti pevaljke pa sam umjesto proučavanja Kanta i Njemačkog klasičnog idealizma provodio odmor na Hvaru studirajući zahtjevne skladbe i opjevane izvedbe balkanske kraljice narodnjačkog rocka. Monotoni vez harmonike uspavljivao me više od dugih Kantovih rečenica, dok je neopisivi lelek pjevačicinoga glasa imao prizvuke dijalektičkoga nestajanja u Hegelovoj “lošoj beskonačnosti” (“Noge duge, oči pune tuge”; “Čačak, Čačak šumadijski rokenrol, Mile voli disko«). Otužno izgleda kada gospođa u poodmaklim godinama napaljuje posjetitelje po dvoranama i diskačima diljem Lijepe naše skladbama i izvedbama koji se doimaju poput nekih neobičnih, davno izumrlih dinosaura.

Za opisanu balkanizaciju odgovornost zasigurno možda i u najvećoj mjeri snose mediji koji umjesto stvaranja zdravih vrijednosti, promicanja usredotočuju se na banalnosti te tako svjesno pridonose da Balkan u Hrvatskoj bude i ostane “evergreen”.

Ceterum censeo…

Piše: Jure Zovko/dnevno.hr

facebook komentari