Balkanske mimikrije

0

Kad hrvatska državna politika nema adekvatne vlastite odgovore na neprihvatljive strane strategije, onda strah naroda može biti razložan, ali ne i opravdan, jer ga upravo taj strah paralizira za bilo koju ozbiljnu političku akciju. Prvu prigodu da se narod riješi Hrvatskoj neprijateljskih jugoslavenskih strategija bit će na predsjedničkim izborima.

opet-lapsus-josipovic-pusic-nazvao-ministricom-pravosudja

Nedavno je HNS, odnosno stranka Vesne Pusić, najavila kako će njezin stranački kandidat na sljedećim predsjedničkim izborima biti Ivo Josipović. Možda ta Josipovićeva preuranjena kandidatura, bar što se tiče prihvatljivosti HNS-a u hrvatskoj javnosti, ne bi izazivala pozornost da se ne radi o glavnom koalicijskom partneru Milanovićeva SDP-a.

Kad bi Josipović doista bio samo kandidat gospođe Pusić, vjerojatno ne bi mogao dosegnuti ni izborni prag od pet posto glasova. Naime, stranku Vesne Pusić u nepisanom programu karakterizira ekstremno “regionstvo”, a pod tim se nazivom obično skrivaju političke projekcije, koje kao temelj sadrže integracijske komponente o ponovnom ustrojavanju jedinstvene balkanske državne zajednice, koja se tijekom 20. stoljeća nasilnim putem najprije manifestirala u svom monarhofašističkom, a potom i u komunističkom obliku.

Druga pak karakteristika stranke gospođe Pusić jest ekstremni gospodarski liberalizam, koji se u političkom životu očituje i kao potpuni nedostatak socijalnoga osjećaja. Takav stav pak u pitanjima prema nacionalnim bogatstvima i gospodarskim subjektima od nacionalnoga interesa obično se u stvarnosti pretvara u posvemašnju rasprodaju, koja na kraju stanovništvo dovodi u potpunu ovisnost o stranom kapitalu.

Ako se politika gospođe Pusić nadovezuje na karađorđevićevsku političku tradiciju, onda se politika njezina predsjedničkoga kandidata, što gospodin Josipović i ne skriva, veže na komunističku politiku satrapa Josipa Broza Tita. Premda se u stvarnosti ova dva politička sustava međusobno isključuju, predsjednica HNS-a i predsjednički kandidat očito imaju previše dodirnih točaka. Možda je politička ideologija jugoslavenstva upravo ona dodirna točka, koja preteže nad svim drugim „izmima“.

Unatoč svim protimbama, možda pragmatičnu sintezu međusobna zajedništva dviju totalitarnih jugoslavenskih ideologija najbolje sažimaju dva lika hrvatske političke pozornice, koji nastupaju pod krinkom zaštite ljudskih prava – šefica Dokumente Vesna Teršelič, koju je Josipović dodjelom državnoga odličja prošle godine uzdigao na oltar časti „nacionalne“ heroine te šef samozvane udruge Goljp Zoran Pusić, inače brat predsjednice HNS-a. Mnoga povijesna iskustva pokazuju kako se protivnik, dobro kamufliran, najbolje osjeća tamo gdje ga se najmanje očekuju. Tko bi tako rekao da će se u pozadini ideje „pravednosti“ prikrivati nositelj potpuno nepravedna odnosa prema većini stradalničke populacije tijekom srpske agresije na Hrvatsku?

Jednako tako se ispod naziva Hrvatske narodne stranke, dakle po imenu bitno nacionalne pučke stranke, skriva politika ekstremnoga liberalizma.

Šefovi pak Dokumente i Goljpa, neprestano se zauzimajući za sustavni progon hrvatskih branitelja, izgledaju kao najistaknutije manifestacije totalitarne jugonacionalističke politike. Nije tajna kako se upravo „militantni“ mirovnjaci vrlo često odazivaju na londonske konzultacije, pa mnogi smatraju kako se iza njihova mirovnjačkoga djelovanja skriva tek jedna od inačica britanske balkanske strategije. No nema samo Velika Britanija svoju balkansku strategiju. Imaju je i sve velike europske sile. Rusija ju na primjer manifestira izgradnjom t. zv. Južnog toka, kojim bi posredno preko Srbije mogla u šaci držati najprije Ukrajinu, a potom i dijelove srednje Europe te Mediterana.

Ne treba zaboraviti kako u svojoj lepezi zaštite nacionalnih interesa sličnu politiku na raspolaganju ima i hrvatska saveznica Njemačka. Ona se manifestirala tijekom nedavnoga posjeta srbijanskoga premijera Aleksandra Vučića Berlinu.

Francuska pak politika, zbog svojih balkanskih probitaka, praktično je bojkotirala sarajevsko obilježavanje 100. obljetnice početka Prvoga svjetskog rata, čime je htjela dati do znanja kako se i danas nalazi na sličnim versjaskim političkim pozicijama.

Čak i manje europske države, poput Madžarske, imaju svoje balkanske interese. Nakon što je hrvatska politika svim silama razrušila tradicionalno dobre hrvatsko-madžarske odnošaje, Budimpešta je bez oklijevanja javno poručila kako ih sa Srbijom veže povijesno prijateljstvo.

Države su djelatni čimbenici međunarodnih odnošaja. Među njima ne postoji sklonost i prijateljstvo, nego isključivo međunarodno pravo i interes pojedinih država.

Kad hrvatski političari shvate, naravno ne mislim na one koji se još i danas bude s gađanjem zato što žive u samostalnoj hrvatskoj državi, da im je zadaća služiti svomu narodu, a na međunarodnoj razini štiti interese vlastite države, onda će se mijenjati i mentalni sklop sadašnjega straha od svake strane političke strategije.

Naime, kad hrvatska državna politika nema adekvatne vlastite odgovore na neprihvatljive inozemne strategije, onda strah naroda može biti razložan, ali ne i opravdan, jer ga upravo taj strah paralizira za bilo koju ozbiljnu političku akciju.

Prvu prigodu da se narod riješi Hrvatskoj neprijateljskih jugoslavenskih strategija bit će na predsjedničkim izborima.

Tada će između dva suprotstavljena kandidata hrvatski izbornici određivati i državnopravnu koncepciju svoje države.

Nadamo se da će do izbora biti dovoljno vremena da i birači uvide pod kojim se sve krinkama želi preuzeti vlast nad hrvatskim narodom.

 

 

Mate Kovačević

facebook komentari