Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Kako to da ja nikad nisan zaživila to bratstvo i jedinstvo, kako je mene zaobašlo

Objavljeno

na

Do rata smo živili
Pravo bratstvo i jedinstvo
Nismo znali ‘ko je Srbin a ‘ko Hrvat
Sve nami ravno biĺo
Idila prava

Tako govoru
Neki
Meni pravo čudni ljudi

 

Taćeš govorit’ o toj ljubavi
Oklen unda niki ubijeni ljudi i razorene kuće i gradovi
Biće to sve bijo neki zločasti, revizijonistički hologram

Uvik iznova se čudin
Sebi
I svomu životu
U mojoj Krajini
Jesmo mi morebit druga planeta bili u to vrime Juge
Jerbo se u nas uvik znalo
‘Ko je šta

Kako to da ja nikad nisan zaživila to bratstvo i jedinstvo
Kako je mene zaobašlo
Kako san oduvik znala ‘ko je Srbin
A ‘ko Hrvat
Za razabrat Hrvata od Srbina
Nisan tribala nikakva rata

I znali to manje, više svi u našemu selu

Rećemo, svake godine struje imali nismo
Baš za Badnji dan
Bijo snig il’ kiša
Sunčano il’ oblačno
Struje nikad’ na Badnjak bilo nije
Ae
A na njijov Badnjak baš sve ured bilo
Uvik

Krivili mi nismo
Ni Makedonce
Ni Talijane
Ni Mađare
Baba bi rekla

– Jopet nan Srbi i crljeni letriku utrniše

Glavni Srbin u mome ditinjstvu bijo je naš poštar
I zva’ se Boro
Kršan čovik
Vrlo
I vrlo ozbiljan
Ima’ je zeleni motorin i dolazijo
U selo dvaput nediljno

Nami dici bijo živa atrakcija
Zabava naša
Zalega bi nan lipo
Između igre KK i molitve rozarija prid mrak
Okolo sedan sati poda plamenitanon su pokonjon Jelon

Mi bi su Boron obaigrali cilo selo
Trubijo bi on su trubon
Nek se narod kupi
Diga bi prašinu veliku kroza staro selo
A mi bi trkon za njin
U oblaku prašine
Onako bosi letili
Skupili bi se okolo njega na Svitnjaku
Kad bi sta
I motorin na nogare diga
Pa bi virili
Šta je Boro donijo
Ove ture

U onoj velikoj, kožnoj torbi donosijo je pisma naši iz Njemačke
Amerike
Švecke

Pa pisma naši studenata i đaka iz Zagreba
I Splita

Račune za struju
I penzije
I pisma vojnika koji su služili vojni rok
Negdi daleko
Svega je bilo

Unda
U taj vakat su kirijala pisma
Od mista do mista
A umanje su kirijali ljudi
I bilo je telefona skroz zeru
Moga si ji na prste izbrojat

Ja bi pokupila oni dil pošte za moju babu i strinu Ivu
I vrcon kući
Sva prikovažna
Uletila bi
Poda odrnu
Gledajuć da ne ugazin na koji oštar piljak
Ili komad cakla
Puton

A baba bi uvik
Uvik
Svake ture bi nabacila
Kako se Boro lipo na motorinu vozika
Kako ima gospocki posa’
Kako je prikovažan i prikosritan su lipin poslon a kako je njezin čovik satra svoje kosti su mašklinin i lopatan po testi

Uvik bi rekla kroza zube
Dok bi grabila one svoje kuverte
Iz Amerike
Obrubljene crveno plavo
Kako su njezini svi koliki u Ameriki
Ćipa njezin u Berlinu
Ante diverov u Šveckoj
A baš Boru zapalo njijovu poštu dilit
Njega zapalo pored t’liko našega svita
Brojila bi ona
Pa unda po istomu mistu po pola ure
Fregala
Od živaca

Sad’ mi smišno kad se sitin
Jerbo eto
Baba mi, čini se, bila vrlo zavidna
Na Srbe
Vrlo
Na našu Imocku, Hrvacku manjinu

Vrlo brzo san ja uz nju skontala kako oni u našoj Krajini ipak živu zeru bolje od nas
E
Kako ji nema vele po Njemačkoj
I kako su i na lišpoj lokaciji od nas

Baba bi rekla
Kako svi radu u virman
Kako ji se pita
Vedre i oblače svujdi
Sunjiman se moreš ipriuba mirit samo ako u partiju uniđeš
Ako ne uniđeš
Vanka ti je
Priko grane
Ili mašklinat po testi

Rekla bi
– Gledaj, baš je njizi zapalo selo koje upire u vodu
U Vrljiku
Baš njizi

Moja baba je bila kraljica teorija zavjere još unda kad u našemu selu niti u povojima te teorije bile nisu

E

– Gledaj Barbić
Imaju živu vodu
Pa imaju svake sriće
I cvića
I paprika
I pamidora
Sve jin se okolo kuća modri
Nisu rećemo gori u brdu
U Bilošin
Ili u nas
Di i za napit se moraš sićon u čatrnju
Zajitit

Gorikar u Šućura
U moje druge babe
Nije bilo teorija zavjere

Nije ni bilo riči
Srbin

Na tu temu znala san kako babi Mandi ne tribaš riči reći
Nijanci jedne riči
Poradi njezina brata i njezine sestre
Ne spominje se njoj ni partizane a ni Srbe
Baba Manda najvolila govorit’ o Gospi i Isusu
I ako si njojzi tijo ugodit, šćapio bi one velike očenaše su vrata od kužine pa počejo Gospu pozdravljat
To je najvolila

Did Matko zva’ je njizi
Rišćani
Svu njegovu politiku
Diplomaciju
Toleranciju
Svo bratstvo i jedinstvo ovoga svita
Moga si navrpat u jedno
Njegovo

– Znadeš, kad bi ti meni ošla za Rišćanina ja bi ti na trupini kosirićon glavu otkinijo

Moj did Matko
Moja kršna ljudina
Pritijo mi iston trupinon i za Srbe i za nalakirane nokte na rukan

Bijo grlen čovik
A nikad mi čvoke nije da
Nikad ruke na me’ diga
I najlišpe iće uvik čuva za me’
Dok bi ila on se svake ture pravijo kako je on sit i kako je išton pojio

Čovik kameni riči
A očiju meki k’o vrvo leđa u diteta

Jedan dan nestalo Bore iz našega sela
Ae
Ostarijo biće
Oša u penziju
I zaminijo ga drugi

Odman moja baba, moja teoretičarka zavjere rekla

– Nu ga vidi
Dašta
Jopet njijov
Unde savr’ njijova sela
Kuća mu prva na livu ruku kad iđeš na Most

Nije dugo prošlo
Naša Država postala neovisna
A naš novi poštar prvi joj okrenijo leđa
Nije se taj dana mislijo
Pobiga tamo daleko
Istočno od
Hrvackoga raja
Ni državne jasle ga nisu mogle zaustavit

Pokupijo se i oša
Na drugu stranu
Rekli oša ratovat
Bojdžija kažu posta’

Ostala prazna ona njegova kuća savr’ njijova sela

Danas oni više nisu Srbi
Ni Rišćani
Zovu se drugovačije
Manjinci
Ni’ko nikomu poradi njizi trupinon i kosirićon ne priti

Zovu sami sebe jopet
Ugroženi
Neka su in na mistu njijove kuće koje u vodu upiru
A naše dike nisu na mistu
Nego u bilin grebin

Neka jin se u svemu ugađa
I gazi naše branitelje poradi nji
I njijovi osjećaja

Njijov Rišćanski, srpski pratar Irinej nabraja kako su oni vrlo ugroženi
Kako je naša Država
Ustaška
A njijova
Božiji dar
Dašta
Pa unda trkelja o njijovoj osveti

Meni tek sad’ ništa nije jasno

Kako god koji rat završijo
Bili oni u Vladi ili ne bili
Srbi uvik nezadovoljni
I uvik ugroženi

Hrvat ni danas kućan ne upire u vodu
Naši Hrvata
Puna Njemačka
Švecka
I Amerika
Više nego u vakat moje babe

Glavni Srbin nije više poštar Boro
Danas Boro uporavlja su našon Vladon
Na sve načine gleda se ugodit tomu glavnomu Srbinu u Zagrebu
Ae
Da ne pobigne valjda na drugu stranu
I ne postane bojdžija
Veliki je stra’ od njega

A ja
Mislin se
Pa se i danas sitin
One moje teoretičarke zavjere
One što spava na Mostu
One što je davno utvrdila san
Privita na satrvene kosti svoga čovika

Gospe moja
Da se njoj dignit
Ovi’ dana
Pa vidit k’liko je našega naroda
Razasuto po svitu

Da se njoj dignit
Pa vidit svojin očiman
Doklen je lipo dogura
Oni Boro što se vozika našin selon na zelenome motorinu

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati