Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Ne bendaš nacijonal lažljivi ni osvaki dan a di bi ga benda kad te zaduva ujti u prsin

Objavljeno

na

Ovi dani su oni lipi
Su roson
Čistoga zdraka
Ljubeznoga sunca

Nekako lito pobiglo
Sakrilo se
Kliznilo kroza žglibe
U oprane čatrnje sonon prvon kišon

Zadruge pune vrića šećera
Poredani na paletan
Svujdi
I kese vinobrana
Na svakoj ćoši
Broji se
Zbraja i oduzima
Vrime je ovo
Više matematike

Pošto crno
Pošto bilo
K’liki je slador
K’liko kintala ti je zaručeno
Matematika pusta
I rezolucije

Ja moga ne dan ove godine ispo’ šest
Taman mi sve u kući ostalo
E
Nedan

Gajbe oprane šmrkon
Privrnute se sunčaju na zidu
Okolo kuće
I badnji
I bačve
Sve
Ofregano

Obletiš poljoprivredne zadruge
Jerbo makazica
I onoga crva željeznoga uvik tribaš
Bog ti je svidok
Ne mere bit’ rađa u polju a da ti oni crv željezni ne padne na tle
Ne mere bit da se crv nađe
Ne mere
Nać’ će se kad ti ne bude triba
Zapet će ti za ruku kad budeš na proliće kupijo lozinu

Brez te muke su crvon ne mere bit’
Trgačina
Isto k’o što ne mere bit trgačina brez
Da ne’ko šake ne šćine

Trgačina more bit’
Brez oni plastični, uski vrića
K’o za Kana
More
Ako se trga u plastične
Ili u drvene gajbe
Al’ ne mere bit’ brez
Marende
Na vr’ loza
Rastrte
Po deki

Narizani veta vrućega kruva
Vrila t’liko da i muve neće na nj’
Okrenu mu muve leđa i sakriju se poda zaklopac
Od suvoga mesa
Onoga ukraj
Poredanoga pršuta i povismena
U vetan kratkin
Baš za poljske rađe

Raskrižena kapula k’o cvit usrid deke
Skuvana i oguljena, bila k’o snig jaja
U bronziniću poredana
Razbacani papiri su vetan sira
I mortadele mirisne
I počasno misto za mesni doručak
I sol zamotuljanu u foliju
Jerbo ne mere se i ne smi’ brez mesnoga doručka trgat’
Njega je volijo moj pokonji did Baja
E
Zva ga Bekovi
Jerbo je valjda tako nekako pisalo
Na onin kutijan koje su Mrkonjići slali iz
Amerike
Nami
Svojima u Imocki

Ili su tak’e morebit u oni vakat donosili naši
Ižnjemačke

Pa unda su pomoću Božjon izideš
Naliješ lipljivin rukan vina u plastičnu čašu
Srkneš
Pa digneš glavu
Onako, samo zeru odmoriš
Oči
Na onome raju
Od našega
Grada na gori

A u glavi ti svi oni naši što ti valu

Neka se ne ljutu na te’ što si osta
Što ti je vako lipo
Što sidiš na zemlji
I nikad nigdi ne kasniš
Što svako jutro gledaš
Onu bilu vatu okomotanu
Oko jablana
I
Vinarije

Jerbo ne ljutiš se valja pravo reć’ ni ti na nji’
Što su o’šli
I ostavili ti u prsima
Zaduvu

Zaduvu

Koja kad te stisne
Brigetese
Za ičin

More u taj vakat i rećemo
Oni
Nacijonal lažljivi
Komodno metnit na naslovne strane
I Tuđmana
Pa lagat kako je on rećemo volijo i pomagat agresore
Na našu Hrvacku

Ti to ne bendaš

Ne bendaš
Nacijonal lažljivi
Ni osvaki dan
A di bi ga benda kad te zaduva ujti
U prsin

Jerbo
Više se ne ljutiš
Ne zamiraš

Zaduva u prsin te
Naučila
Kako su ošli
Jer bi rada pomoć
Svima kolikima
Nisu ošli
Kako bi oči odmarali
Po onin tuđin neboderin

Ošli

Pa su jopet nekako tuten
Na onoj nečistoj, žutoj frezi punoj gajbi
Na frezi
Koja zvukon para zdrak
I svake ture, neka je pritovarena
Poskoči
Unde
Na mostu priko Jaruge

Poskoči
K’o srce

Ne od radosti
Nego zbog svi oni
Izgubljeni, željezni crva
Koji ti neće zapet za ruku
Na niti jedno proliće

Jerbo su
Ošli

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati