Pratite nas

Kolumne

Barbari pred vratima hrvatskih medija

Objavljeno

na

Vlasnici TV N1, projugoslavenski i prosocijalistički nastrojene televizije koja donosi vijesti “iz regiona”, su Srbin iz Kragujevca koji se obogatio u vrijeme Miloševića i američki multimilijarderi koji drže 120 milijardi dolara vrijedan investicijski fond i o kojima je snimljen film “Barbari pred vratima”

Stvar se iscrpno potrudio istražiti Denis Kuljiš još poodavno, razotkrivši pozadinu novih vlasnika Nove TV. Nije li malo licemjerno glumatati brigu za malog čovjeka a voditi preko sto milijardi dolara vrijedan investicijski fond poznat po metodama preuzimanja korporacija koje su izvan svega što je u kapitalizmu inače dozvoljeno?

Upravo to je praksa današnjih medija i TV stanica: sve se vrti samo oko profita, a profit se najlakše ostvaruje manipuliranjem osjećajima gledatelja. Kog briga što je vlasnik beskrupulozni ovrhovitelj koji bakicama plijeni trećinu mirovine od sedamsto kuna za TV pretplatu ako su mu novine “na strani pravde i malog čovjeka” te “ugroženih i potlačenih skupina”. Tako je i TV Nova dobila nove vlasnike: Srpskog poduzetnika Dragana Šolaka, multimilijardera i jednog od pet najbogatijih Srba, prema izvješćima srpskih medija, i još kudikamo bogatije američke vlasnike fonda koji upravlja imovinom vrijednom nevjerojatnih 120 milijardi dolara – KKR, Kohlberg, Kravis, Roberts fond. Nitko od njih nije cvijeće.

Porez je za budale

Dakle tko su ljudi koji stoje iza pravedničke N1, i koji će od sad stajati i iza Nove TV? Šolak je svoje medijsko carstvo izgradio koristeći bezvlašće u doba Miloševića, uzurpiravši besplatno državne resurse. “Čovjek je postao milijarder kad mu je država gotovo besplatno prepustila monopol na tržištu kablovske televizije i telefonije. I ne samo da mu nikada nije naplaćeno ništa za državne resurse koje je koristio, nego mu je kasnije omogućeno da na prihod veći od milijardu eura izbjegne porez tako što je SBB u Srbiji prodao preko fantomskih off-shore firmi”, kaže za srpske medije jedan ugledni srpski biznismen koji ne skriva da je ogorčen povlaštenim tretmanom koji Šolak uživa u Srbiji. I ne samo u Srbiji: Nacional je nedavno donio članak u kojem navode kako je, prema “Malta files”, Dragan Šolak i iz Hrvatske izvukao milijune eura izbjegavši pritom plaćanje poreza. “Dokumenti pokazuju kako se izbjegava plaćanje poreza u Hrvatskoj i kako je novac koji su uplatili Hrvatski Telekom, Iskon i VIPnet završio na tajnim računima United Media Grupe na Cipru i u Lihtenštajnu”, pisao je Nacional u tekstu naslovljenom ” Medijski mogul Dragan Šolak iz RH izvukao 6,7 milijuna eura BEZ PLAĆANJA POREZA”.

Malta Files je inače projekt EIC-a, Europske istraživačke kolaboracije. Cilj je bio istražiti kako mala otočka zemlja, koja je formalno članica EU, služi kao piratska baza za izbjegavanje plaćanja poreza unutar same EU. Ne treba ići do Paname! Iako ima sve koristi od članstva u EU, Malta zapravo pruža utočište velikim korporacijama iz EU i bogatim privatnim klijentima koji žele izbjeći plaćanje poreza u svojim domicilnim državama. Naravno, Šolakovi poslovi idu preko Malte.

“Manjinski vlasnik United Media Grupe Dragan Šolak, jedna od najbogatijih osoba na Balkanu, ima već duže vrijeme lanac tvrtki u poreznim oazama na Cipru, Britanskim Djevičanskim otocima, Sejšelima, u Švicarskoj i Lihtenštajnu. Većinski vlasnik United Media Grupe, koja u Hrvatskoj emitira program svog sportskog kanala Sportklub i informativnog kanala N1, američki je privatni dioničarski fond KKR, sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Delaware i na Kajmanskim otocima, a u njegovu tvrtku majku na Kajmanskim otocima 50 milijuna eura uložila je i Europska banka za obnovu i razvoj”, navodi se u tekstu Blaža Zgage, slovenskog istraživačkog novinara. Kad smo kod Slovenije, i tamo Šolak, pasionirani igrač golfa, ima svoje prste: 2013, je kupio golf igrališta u toj državi za jedanaest milijuna eura. A nedavno je kupio i sebi privatni transatlantski avion za nepoznat iznos: desetak milijuna eura je dao u kešu, ostatak na leasing, ali iznos leasinga nije poznat. Dakle, ima se, može se.

Krađom stupova do prve milijarde

I u BIH su pisali o Šolaku: “Televiziju N1 osnovao je zato da, kad sudovi, inspekcija ili SIPA počnu pretraživati njegove poslove, poput nelegalnog emitiranja kanala, neplaćanja poreza, uzurpiranja elektro stupova u vrijednosti preko 11 miliona maraka, nepoštivanja sudskih presuda u slučaju Sport Klub, putem informativnog programa televizije N1, napada službenike organa koji ga istražuju i optužuje ih da rade protiv interesa stranog kapitala i da će ih i dalje javno osuđivati i šikanirati šaljući tako svima poruku, da ne smiju ni kažnjavati niti istraživati njegov Telemach”, kažu Prvenovine iz BIH. “Uvidjevši da zakon u BiH djeluje bolje nego u Srbiji, Dragan Šolak je došao na ideju da otvori N1 televiziju koja se financira ilegalnim emitiranjem NetTV-a (sa sjedištem u poreznoj oazi). Šolak je otvorio televiziju N1 u Luksemburgu, kako bi izbjegao kažnjavanje od strana organa države BiH (Regulatorne agencije i organa drugih država gdje se emitira).

Pošto se nelegalno stečeni novac od Net TV-a nalazi u poreznoj oazi, Šolak lako financira televiziju sa sjedištem u drugoj poreznoj oazi – Luxemburgu – jer mu nije potrebno dokazivati porijeklo novca, a ujedno ne plaća porez na transfer novca.

Kako Šolakova N1 televizija u praksi štiti Telemachove radnje? Kad inspekcija zaustavi nelegalnu radnju Telemacha, tada Šolak, u akciju na općinu, šalje N1 televiziju u cilju zastrašivanja općinskih službenika. Ako službenici ne odustanu, tada slijedi prilog u dnevniku N1 televizije. Sličan postupak je i sa tužiteljstvom. Kad tužiteljstvo istražuje nelegalne radnje Telemacha u dnevniku N1 televizije se emitira prilog – imovinska karta predmetnog tužitelja – sve u cilju odustanka tužioca od istraga protiv Telemacha”, navode oni, i daju i primjer:

“Kad je Kantonalni sud Zenica presudio da je čak 73 kilometra Telemachove nelegalne mreže nakačeno na stupove Elektroprivrede, krenula je ofanziva N1 televizije na općinu i sud. Čak 12 puta su novinari njegove televizije obilazili općinske službenike kako bi im poslali poruku: Ako na osnovu presude zabranite rad Telemachove nelegalne mreže postavljene na stupovima Elektroprivrede BiH – što je sud pravosnažno utvrdio – sljedeći dan mogli biste se naći u prilogu centralnog dnevnika N1 televizije. Neki razlog bi se već našao , a po potrebi i izmislio?

Kada treba Regulatorna agencija za komunikacije oduzeti dozvolu za rad N1 televiziji zbog blaćenja ljudi i institucija, tada do izražaja ponovo dolazi smišljeni plan Dragana Šolaka – Regulatorna agencija ga ne može kazniti, jer je sjedište N1 televizije izvan Bosne i Hercegovine (u Luksemburgu). Tu priči nije kraj. Kada naš portal javno objavi informacije o koruptivnim i nelegalnim radnjama, tada hakeri pokušaju srušiti naš sajt. Stoga smo uvjereni, da će poslije objave ovog teksta, ponovo pokušati cenzurirati naš portal.”

oni na kraju pišu, “Preostaje nam samo još da vidimo da li će Šolak svoj plan uspjeti realizirati do kraja i zavladati medijskim prostorom Bosne i Hercegovine ili ipak neće?”

Izvezi, uvezi natrag, ne plati porez

Ako je uspio u BIH, a jest, zašto ne bi i u Hrvatskoj? Istim metodama: zastrašivanjem i ucjenom? Jer, tome “liberalni” mediji ponajviše i služe – zaštiti interesa superbogatih, kroz zalaganje za prava “potlačenih” od homoseksualaca do imigranata. Njegova “United group” je višestruko veća od Hrvatskog Telekoma. O tome kako se obogatio je iscrpno pisao Kuljiš u “Jutarnjem”:

“Počeo je 90-ih trgujući muzičkim pravima za područje bivše Jugoslavije, a zatim se uključio u lukrativno tržište distribucije filmova za kina i kazeta za videoklubove. Neformalna burza uspostavljena je još usred rata u Budimpešti, gdje se dilalo za videoteke, kina i nacionalne televizije.

Šolakova izvorna firma za digitalne mreže, Gerrard Enterprises, registrirana je 2004. u poreznoj oazi na Otoku Man, ustanovili su vrijedni slovenski istraživači. Suvlasnica je Šolakova žena Gordana koja je 2013. kupila vilu na Ženevskom jezeru plativši porez od 7,5 milijuna eura. Onda su pribavili avion Cessna Citation XLS i preuzeli Kraljevsko golf-igralište na Bledu…

Nacionalni TV kanali bili su u Srbiji u doba Miloševića pod režimskim nadzorom, a mnoštvo malih TV postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula i radikala. Iz te stihije počela se razvijati alternativna kabelska mreža, koja je dosegla 60-70 posto kućanstava, dok je u Hrvatskoj to i sad samo 30 posto. Novac od reklama – najvažnije su tu reklame državnih poduzeća – išao je monopolistu koji je ovladao kabelom, SBB-u. Oni su distribuirali signal javnih kanala, a nudili su i različite programske pakete, sportske, filmske, dokumentarne… Taj se program uvozi i plaća u inozemstvo, tako da ova golema operacija ne donosi nikakav profit koji bi se mogao oporezovati”, kaže Kuljiš. Naravno, posao se razgranao uz podršku političara koje je kupovao i oligarha, ali i kreditom EBRD-a od više stotina milijuna eura kojeg je Šolak dobio kako bi širio EU-propagandu suprotnu od Miloševićeve nacionalističke, tj. kako bi Srbiju povuako na “pravu” stranu. Ne treba niti sumnjati da će isto raditi u Hrvatskoj, i da će mu EU dati koliko god treba da nas uvjeri u prednosti bratstva i jedinstva, regiona, Zapadnog Balkana, dovlačenja imigranta, čega god već treba.

Barbari iza barbara

A onda je svoje medijsko carstvo 2013, odnosno veći dio njega, prodao za preko milijardu dolara (1,2 milijarde eura je navodno bio iznos, no nitko ne zna točan) još gorima od sebe: Herojima spomenute knjige i filma “Barbari pred vratima”, navedenim vlasnicima KKR-a. “Zašto je KKR istovario milijarde, ako nema zarade, a republikanac Henry Kravis nije poznat kao filantrop, nego kao hladna riba s temperamentom velike bijele psine? O tome se može samo nagađati. Činjenica je da novac odlazi iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, a u marginalnom hrvatskom poslovanju otkrivena je porezna nepravilnost koju, međutim, nije lako ukratko objasniti. Stvar je u tome što se osim eksploatacijom kabelskih mreža na Balkanu, United Group kroz svoju United Media diviziju bavi distribucijom sadržaja drugim kabelskim mrežama. Ima osam Sport Klubova (SK) koji se vrte po kafićima, narodnjačkih Grand 1 i Grand 2, kanal Cinemania, Fight Channel i koješta drugo, a na koncu i – sasvim neobična pojava u ovom kontekstu – regionalni njuz-kanal N1 koji u editorialu naginje ulijevo, kao da mu je vlasnik Tsipras, a ne Kravis”, objašnjava u nastavku Kuljiš. “Prava za emitiranje tih kanala hrvatski kabelski operateri (HT, VIP, Iskon…) plaćaju na maltešku adresu jedne od podružnica United Grupe. Kako Malta nije porezna oaza, nego članica EU, s kojom Hrvatska ima sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, porez plaćen u La Valetti (35 posto) računa se kao da je plaćen u “unijaćenoj” Hrvatskoj (također 35 posto). No, Malta ima tu osobitost da stranim firmama koje su kod njih samo registrirane i “papirnato” prisutne, vraća 85 posto poreza, što znači da UB ondje zapravo plaća samo pet posto dobiti, a ostatak odmah prebacuje na Cipar, da novac bude u društvu sa svim ostalim srpskim off-shore parama. U posljednje vrijeme, doduše, to je rearanžirano tako da lova ide u Luksemburg, gdje je apsolutno najveći mutež, pa su ondje osim Šolakovih američkih firmi registrirani i mnogi ruski hedge-fondovi”, kaže Kuljiš.

A odakle ova sintagma o barbarima? Henry Kravis i njegov rođak George R. Roberts, koji su u dilu sa Šolakom, su praktički izumili tzv. “Leveraged buyouot”, odnosno kupovinu kompanije novcem i prihodima te same kompanije. U stvari, radi se o pljački. Na taj način je kupljen (i kasnije uništen) od strane tog dinamičnog dvojca američki div prehrambene i duhanske industrije RJR Nabisco. Knjiga pod naslovom “Barbari pred vratima” koju su napisali istraživački novinari Bryan Burrough i John Helyar se bavi bitkom Rossa Johnsona, CEO-a RJR Nabisca, koji je htio otkupiti dionice od ostalih suvlasnika korporacije.

Njemu su se suprotstavili Kravis i Roberts. Kravis je bio prva osoba s kojom je Johnson razgovarao o modelu LBO otkupa ostalih dioničara, kao s pionirom na tom polju, ali ga je Kravis izdao sklopivši dogovor s American Express-om. Uslijedio je rat oko otkupa dionica kojeg je Johnson izgubio, a Kravis i Roberts su preuzeli Nabisco. No nezgodna strana rata oko otkupa dionica je što je kompanija pri tome zadužena preko svake mjere. Naslov dolazi odatle što je Forstmann, jedan od sudionika kupovine, nazvao Kravisov novac “lažnim drekom od smeća od obveznica” (phoney junk bond crap) i rekao kako su on i njegov brat “stvarni ljudi sa stvarnim novcem”, apelirajući da se zaustavi pirate koji korporacije kupuju nepostojećim novcem i dugovima kod banaka, poput Kravisa: “Mi moramo odgurnuti barbare od vrata našeg grada”, izjavio je.

No barbare nije uspio odgurnuti, a dobri su izgledi da će isti ti barbari, u suradnji s istim takvim barbarima “iz regiona”, preuzeti cijeli hrvatski medijski prostor. A onda bi i Hanžekovićeve tiskovine i Babićev Index mogli izgledati kao oaza istinitog novinarstva, spram onog što ćemo moći gledati na “uglednim” TV stanicama združenih barbara iz SAD i Kragujevca.

Marcel Holjevac : Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati