Pratite nas

Kolumne

Bauk nacionalizma širi se mudrim glavicama

Objavljeno

na

Uz redovite Babe Roge koje nas pokušavaju uvjeriti da živimo u monstruoznom društvu šovena, sada se uključuju i sudionici javne scene

jelena_velja_a_603598S1

Jezikom hladnih brojki, stranke koje obično nazivamo „radikalno desnima“ ili one koje njeguju „hrvatsku nacionalističku“ retoriku, posljednjih petnaestak godina na svim su izborima doživljavale potpune debakle i tek su rijetko dolazile blizu ili prelazile izborni prag. Nije uspio ni gospodin Kujundžić sa svojim lustracijskim pokušajem – „čuješ li me, moj hrvatski narode“. Ali, bez obzira na te činjenice, sirene za uzbunu protiv „širenja nacionalizma“ tule i trube neprekidno, sa svih strana.

Zaista, od trenutka izborne pobjede gospođe Grabar Kitarović, ne prestaje medijsko bombardiranje o revitalizaciji, bujanju, uskrsnuću, a za koji dan slobodno očekujte i divljanje, pa orgijanje „nacionalizma“. Uz redovite Babe Roge koje nas u svojim sve jadnijim, glupljim i nevjerojatnijim medijskim umotvorinama, posebno u Morgenblattu, ali i u Abendszeitungu, pokušavaju uvjeriti da živimo u monstruoznom društvu šovena, mrklih i zatucanih nacionalista pa i, budimo otvoreni, crnih ustaša, sada se uključuju i viđeniji sudionici javne scene koji „osjećaju strahove i pritiske“ od „bujajućeg nacionalizma“.

urbanPosljednji javnici koji su iskusili potrebu podijeliti te svoje fobije sa svima nama su Damir Urban i gospođica Jelena Veljača. Damir Urban, po skromnom sudu pisca ovih redaka, jedan je od dva najbolja vokala hrvatske rock scene (znalci će rocku dodati prefiks alter ili što im već bude drago ) i istinski umjetnik glazbenog pravca kojeg je odabrao, a gospođica Veljača plodna je autorica TV sapunica, vrijedna producentica, kolumnistica, a od nedavno i povratnica u svoje osnovno, glumačko zanimanje. Kada su javno izrekli strah od „bujajućeg nacionalizma“, ozbiljno su me natjerali na razmišljanje – gdje su se to jedan rock pjevač i medijska djelatnica (dopustite mi korištenje ove sintagme u nastavku jer ne znam kako drugačije sažeti sve talente i kreativni, gotovo renesansni genij gospođice Veljače ), mogli sudariti, uopće doći u dodir pa se nakon toga i preplašiti „bujajućeg nacionalizma“?

Takav bi se fenomen ipak morao osobno doživjeti, kada ga se već javno spominje. Primjerice, ja bih bio spreman čvrsto braniti izjavu da je u mojem kvartu sve veći broj kopača po kantama za smeće. To je pojava koju viđam u dnevnom ritmu, kojoj svjedočim i kada bih to javno spomenuo, iza tih bi riječi mogao stajati. Gospodin Urban, koliko znadem, živi i radi u Rijeci. Gradu koji je otvoren čak i iskrenom fašističkom dilentatizmu Olivera Frljića, koji apsolutno tolerira različitosti, koji se ponosi sintagmom – Rijeka može drugačije. Zaista, u riječkim klubovima možete bez brige piti svoja pića, na ulicama grada nitko vas neće zagnjaviti, u restoranima ste ono što i očekujete biti – dragi gost. Siguran sam da gospodina Urbana nacionalizmom nisu preplašili Prlja i Mrlja, da ga u Opatiji ili Lovranu nije prestravio kamerad Šajeta, a ako se uputio u Istru, prilično su mali izgledi da je u ustaškoj kapi, odmah iza Učke, pred njega iskočio lucidni ( ili možda ludi … ) Damir Kajin. U tolerantnoj Puli, koja nam je nedavno otkrila da Thompsonov koncert zapravo nije zabranjen, već da, jednostavno, glazbenik nije dovoljno kvalitetan da bi koncertirao u amfiteatru ( u kojem su nastupali glazbeni divovi poput Kwabsa, a koji će ovog ljeta ugostiti i veličanstveni Musikantenstadl – njemačku inačicu Uvodićevog showa „Lijepom našom“, s postavom, za hrvatsku publiku, potpuno anonimnih pjevača njemačkih narodnjaka ), također nije baš mogao naletjeti na razularene grupe hrvatskih nacionalista koje lutaju ulicama, mašu zastavama dok ne dobiju musklfiber i tjeraju strah u kosti osjetljivim umjetnicima.

veljaca-v_208381S1Ali, svejedno, riječi su poletjele, bauk nacionalizma kruži i nad tim, mirnim i tolerantnim sredinama. Mučila me i situacija u kojoj je strah satrao gospođicu Veljaču. Pomislih, je li možda kakav ustaša upao na produkciju neke od uspješnica koje producira gospođica Veljača? Teško. Ta nitko nije lud upasti na set na kojem je više od pola produkcijske ekipe iz Srbije, a Stefan Kapičić, Momčilo Otašević  ili Nebojša Glogovac glavne zvijezde. Možda sada, kada je novi vlasnik preuzeo EPH, dok predaje tekstove kolumni, neki nacionalistički šaljivdžija na porti poviče za njom neprimjereno glasno – buuuU? Malo vjerojatno dok istom portom prolazi još jedna veleumnica, još jedna Jelena, Lovrićka. Ona bi to, naime, brzo riješila, po kratkom postupku. Gospođica Veljača redovito se pojavljuje i na društvenim i modnim događanjima, ali ni tu nisam uspio zamisliti Ciganovića ili Mačića u ustaškim uniformama, kako zagrljeni, uz taktove Jure i Bobana šire i „bujaju“ hrvatski nacionalizam. Gdje? Gdje su se sjajni rock glazbenik i plodna medijska djelatnica suočili i preplašili „nacionalizma“? Kada već nisam uspio pronaći stvarnu, životnu situaciju, pomislih – sigurno su se ustaše dokopale medija. Mora biti to. Osvojen je krugoval, pala je dalekovidnica, a sada traju žestoke borbe, grud o grud, za prevlast u tiskovinama.

Kad vraga, zacementirane pozicije „lijevo“ mislećih „progresivaca“ stoje nedirnute, a svaki pokušaj javnog govora u kojem se Hrvatska, hrvatsko ili hrvatski spomenu više od jednom u pozitivno državnom kontekstu, zatire se bez suvišnih zašto. Otkuda onda taj strah, to „bujanje“, taj prokleti i neumrli hrvatski „nacionalizam“? On živi u glavicama naših javnih mudrica i traje, i trajati će, kao neuništivi grijeh onih koji su ovu državu željeli, koji su je stvorili i koji još uvijek u njoj žele živjeti, ali ne prema pravilima partije i njezinih javnih poklisara. Isticati strah od nacionalizma gospođici Veljači je, prije svega, modni detalj, asesoar kojim naglašava svoju umišljenu duhovnu superiornost, a za Urbana, iskreno, ne znam. Ne razumijem zašto je pored svih objektivnih strahova koji mogu pritiskati njega kao i sve nas, izabrao strah od nečega što ne postoji. Svakako ne na način na koji nas uporno pokušavaju uvjeriti. S nestrpljenjem isčekujem dopunu tih dubokih misli – zašto šuti Kekin, gdje je reakcija Trbovićke, mora se, napokon, uključiti i Severina.

Ivica Blažičko

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati