Bauk nacionalizma širi se mudrim glavicama

1

Uz redovite Babe Roge koje nas pokušavaju uvjeriti da živimo u monstruoznom društvu šovena, sada se uključuju i sudionici javne scene

jelena_velja_a_603598S1

Jezikom hladnih brojki, stranke koje obično nazivamo „radikalno desnima“ ili one koje njeguju „hrvatsku nacionalističku“ retoriku, posljednjih petnaestak godina na svim su izborima doživljavale potpune debakle i tek su rijetko dolazile blizu ili prelazile izborni prag. Nije uspio ni gospodin Kujundžić sa svojim lustracijskim pokušajem – „čuješ li me, moj hrvatski narode“. Ali, bez obzira na te činjenice, sirene za uzbunu protiv „širenja nacionalizma“ tule i trube neprekidno, sa svih strana.

Zaista, od trenutka izborne pobjede gospođe Grabar Kitarović, ne prestaje medijsko bombardiranje o revitalizaciji, bujanju, uskrsnuću, a za koji dan slobodno očekujte i divljanje, pa orgijanje „nacionalizma“. Uz redovite Babe Roge koje nas u svojim sve jadnijim, glupljim i nevjerojatnijim medijskim umotvorinama, posebno u Morgenblattu, ali i u Abendszeitungu, pokušavaju uvjeriti da živimo u monstruoznom društvu šovena, mrklih i zatucanih nacionalista pa i, budimo otvoreni, crnih ustaša, sada se uključuju i viđeniji sudionici javne scene koji „osjećaju strahove i pritiske“ od „bujajućeg nacionalizma“.

urbanPosljednji javnici koji su iskusili potrebu podijeliti te svoje fobije sa svima nama su Damir Urban i gospođica Jelena Veljača. Damir Urban, po skromnom sudu pisca ovih redaka, jedan je od dva najbolja vokala hrvatske rock scene (znalci će rocku dodati prefiks alter ili što im već bude drago ) i istinski umjetnik glazbenog pravca kojeg je odabrao, a gospođica Veljača plodna je autorica TV sapunica, vrijedna producentica, kolumnistica, a od nedavno i povratnica u svoje osnovno, glumačko zanimanje. Kada su javno izrekli strah od „bujajućeg nacionalizma“, ozbiljno su me natjerali na razmišljanje – gdje su se to jedan rock pjevač i medijska djelatnica (dopustite mi korištenje ove sintagme u nastavku jer ne znam kako drugačije sažeti sve talente i kreativni, gotovo renesansni genij gospođice Veljače ), mogli sudariti, uopće doći u dodir pa se nakon toga i preplašiti „bujajućeg nacionalizma“?

Takav bi se fenomen ipak morao osobno doživjeti, kada ga se već javno spominje. Primjerice, ja bih bio spreman čvrsto braniti izjavu da je u mojem kvartu sve veći broj kopača po kantama za smeće. To je pojava koju viđam u dnevnom ritmu, kojoj svjedočim i kada bih to javno spomenuo, iza tih bi riječi mogao stajati. Gospodin Urban, koliko znadem, živi i radi u Rijeci. Gradu koji je otvoren čak i iskrenom fašističkom dilentatizmu Olivera Frljića, koji apsolutno tolerira različitosti, koji se ponosi sintagmom – Rijeka može drugačije. Zaista, u riječkim klubovima možete bez brige piti svoja pića, na ulicama grada nitko vas neće zagnjaviti, u restoranima ste ono što i očekujete biti – dragi gost. Siguran sam da gospodina Urbana nacionalizmom nisu preplašili Prlja i Mrlja, da ga u Opatiji ili Lovranu nije prestravio kamerad Šajeta, a ako se uputio u Istru, prilično su mali izgledi da je u ustaškoj kapi, odmah iza Učke, pred njega iskočio lucidni ( ili možda ludi … ) Damir Kajin. U tolerantnoj Puli, koja nam je nedavno otkrila da Thompsonov koncert zapravo nije zabranjen, već da, jednostavno, glazbenik nije dovoljno kvalitetan da bi koncertirao u amfiteatru ( u kojem su nastupali glazbeni divovi poput Kwabsa, a koji će ovog ljeta ugostiti i veličanstveni Musikantenstadl – njemačku inačicu Uvodićevog showa „Lijepom našom“, s postavom, za hrvatsku publiku, potpuno anonimnih pjevača njemačkih narodnjaka ), također nije baš mogao naletjeti na razularene grupe hrvatskih nacionalista koje lutaju ulicama, mašu zastavama dok ne dobiju musklfiber i tjeraju strah u kosti osjetljivim umjetnicima.

veljaca-v_208381S1Ali, svejedno, riječi su poletjele, bauk nacionalizma kruži i nad tim, mirnim i tolerantnim sredinama. Mučila me i situacija u kojoj je strah satrao gospođicu Veljaču. Pomislih, je li možda kakav ustaša upao na produkciju neke od uspješnica koje producira gospođica Veljača? Teško. Ta nitko nije lud upasti na set na kojem je više od pola produkcijske ekipe iz Srbije, a Stefan Kapičić, Momčilo Otašević  ili Nebojša Glogovac glavne zvijezde. Možda sada, kada je novi vlasnik preuzeo EPH, dok predaje tekstove kolumni, neki nacionalistički šaljivdžija na porti poviče za njom neprimjereno glasno – buuuU? Malo vjerojatno dok istom portom prolazi još jedna veleumnica, još jedna Jelena, Lovrićka. Ona bi to, naime, brzo riješila, po kratkom postupku. Gospođica Veljača redovito se pojavljuje i na društvenim i modnim događanjima, ali ni tu nisam uspio zamisliti Ciganovića ili Mačića u ustaškim uniformama, kako zagrljeni, uz taktove Jure i Bobana šire i „bujaju“ hrvatski nacionalizam. Gdje? Gdje su se sjajni rock glazbenik i plodna medijska djelatnica suočili i preplašili „nacionalizma“? Kada već nisam uspio pronaći stvarnu, životnu situaciju, pomislih – sigurno su se ustaše dokopale medija. Mora biti to. Osvojen je krugoval, pala je dalekovidnica, a sada traju žestoke borbe, grud o grud, za prevlast u tiskovinama.

Kad vraga, zacementirane pozicije „lijevo“ mislećih „progresivaca“ stoje nedirnute, a svaki pokušaj javnog govora u kojem se Hrvatska, hrvatsko ili hrvatski spomenu više od jednom u pozitivno državnom kontekstu, zatire se bez suvišnih zašto. Otkuda onda taj strah, to „bujanje“, taj prokleti i neumrli hrvatski „nacionalizam“? On živi u glavicama naših javnih mudrica i traje, i trajati će, kao neuništivi grijeh onih koji su ovu državu željeli, koji su je stvorili i koji još uvijek u njoj žele živjeti, ali ne prema pravilima partije i njezinih javnih poklisara. Isticati strah od nacionalizma gospođici Veljači je, prije svega, modni detalj, asesoar kojim naglašava svoju umišljenu duhovnu superiornost, a za Urbana, iskreno, ne znam. Ne razumijem zašto je pored svih objektivnih strahova koji mogu pritiskati njega kao i sve nas, izabrao strah od nečega što ne postoji. Svakako ne na način na koji nas uporno pokušavaju uvjeriti. S nestrpljenjem isčekujem dopunu tih dubokih misli – zašto šuti Kekin, gdje je reakcija Trbovićke, mora se, napokon, uključiti i Severina.

Ivica Blažičko

facebook komentari

  • Agromentum

    “…sirene za uzbunu…” Nekako mu rečenica poznata odnekle. 🙂 A ovi na sliki uvuko nešto u nos ko govedo.