Pratite nas

Kolumne

Beljak i Seljaci u magli

Objavljeno

na

Problem je u percepciji hrvatske javnosti, ali… u stvari, ima li u politici uopće nešto važnije od dojma javnosti?

Dakle problem nije daleko. Tu je, u našim glavama. Jer čim mi, hrvatska javnost, čujemo pojam “Hrvatska seljačka stranka” ispred očiju nam prolete crno-bijele fotografije, točnije one s crvenkasto-smeđom sepia nijansom, na kojima Stjepan Radić pokraj neke crkve drži govor nepreglednoj gomili šešira opasanih trobojnica-trakama, stojeći iza pulta prekrivenog narodnim vezovima i zidnjacima s rimama podrške, od nezaobilazne: “Vjera u Boga i seljačka sloga” do pacifističko-dobrosusjedske: “Hrvat rado gosta prima, s njime dijeli sve što ima“. Proleti nam na trenutak pred očima i nijemi film na kojem, danak primitivne tehnologije, neprirodno ubrzanim pokretima ruku gestikulira taj debeljuškasti čovječuljak s profesorskom brkobradicom i čujemo čak načas u mislima onaj “frrrrrr” zvuk klepetanja perforacije “živućih fotografija”, zvuk koji proizvodi neki nestrpljivi kino-pomoćnik dok prebrzo vrti ručicu kockaste drvene kutije s, unatoč blještavom svjetlu koje probija leću, jasno vidljivom graviranom pločicom “CINÉMATOGRAPHE”. Uz napomenu, ugraviranu malo ispod kićenim krasopisom, da su vlasnici patenta Auguste & Louis Lumière.

 Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Proleti nam pred očima i zrnata fotografija od dvadesetog lipnja dvadeset i osme, fotografija beživotnog hrvatskog zastupnika savijenog preko stola koju je dobro obaviješten netko snimio u beogradskoj Narodnoj skupštini oko pola dvanaest, neposredno nakon što je Puniša Račić parabelumom pucao na petoricu HSSovaca, pa onda ugledamo fotografiju Stjepana Radića na odru, pa fotografiju sprovoda – nepregledno mnoštvo i posmrtnu kočiju praćenu ženama i muškarcima u nošnjama (treba li uopće spominjati šešire opasane trobojnica-trakama?)…

I upravo ove slike u glavama hrvatske javnosti, upravo ovaj romantizirani, hlebinski pogled na jednu od najvažnijih političkih stranaka u hrvatskoj povijesti je danas najveći problem HSSa. Moderni hrvatski birač se jednostavno ne uspijeva poistovjetiti s biračem od prije sto godina, sa seljakom (devedeset posto stanovništva je tada bilo seosko) koji je spreman s vilama, ako treba, stati u obranu pravice, ne uspijeva se nikako moderni Hrvat, u današnjem hiperdinamičnom svijetu u kojem svatko gleda samo sebe, poistovjetiti s nekakvom arhaičnom feudalnom seljačkom slogom. A upravo tako javnost percipira HSS, kao arhaičnu seljačkosložnu zadrugarsku stranku koja onda, tim slijedom, zastupa seljačkosložnu i, što je puno važnije, politički odumiruću populaciju, pa je stoga – dok god stranka vodi takvu politiku zauzimanja praktično samo te jedne, uske, sve uže i uže, seljačkosložne biračke niše – vrlo teško očekivati privlačenje većeg broja glasova od ovih, otprilike, trideset i pet tisuća (preferencijalnih), a i tu se radi mahom o HSS nostalgičarima, “zidnjacima” i “licitarima”, tradicionalistima i potomcima onih starih članova, onih još iz Kraljevine.

Nadalje, drugi veliki problem HSSa je, odnosno bio je do izbora Kreše Beljaka za predsjednika, nedovoljna medijska zastupljenost i, bez dileme, im je bilo neophodno osvježenje, moderniziranje, usklađivanje s dvadeset i prvim stoljećem, pametan spoj starog i novog, kvalitetna marketinška strategija ili… nazovite to kako hoćete – e, pa za to im je bio krajnji rok. Jer ni najopsesivniji HSSov kroničar u zadnjih deset godina, nakon Zlatka Tomčića do Beljaka, nije uspio napuniti nekakav obiteljski albumčić s izrezanim novinskim člancima o stranci, čak i ako tu uračunamo glasnike gornjeg ili donjeg, ovoga ili onoga, a kao što za moderne klince važi pravilo – ako nisi na fejsu ne postojiš – na potpuno isti način možemo političke stranke staviti u odnos s medijima, pa slobodno možemo konstatirati kako HSS u proteklom desetljeću gotovo nije ni postojao. Čak i jedva zadržao status parlamentarne stranke, jer je “stara dama” hrvatske politike s “Tomčićevih” 10, 17 i 10 saborskih mandata (1995., 2000. i 2003.) spala na 1 i 2 (1+1) mandata (2011. i 2015.). I nije to ništa čudno, jer ne računajući tu i tamo neki plaćeni članak, koji je usput budi rečeno stršio kao Milanović među braniteljima, godinama se nitko nije ozbiljnije bavio ovom arhaičnom, feudalnom, seljačkosložnom i nadasve dosadnom strankom s još dosadnijim predsjednicima.

Krešu Beljaka su HSSovci izabrali za predsjednika isključivo kao osobu kojoj je zadatak pokrenuti modernizaciju stranke i osigurati bolju medijsku zastupljenost. Izbor mladog čovjeka je definitivno razmišljanje u pravom smjeru, jer na njihovu sreću u hrvatskoj politici za ovaj naoko zahtjevan proces modernizacije stranke ne trebaju ni veliki novci, ni dug vremenski period, ni Alex Brown, ni… Ne. Jedino što je potrebno, Andrej Plenković mi je svjedok, jest čovjek. Obrazovan, elokventan, moderan, dopadljiv i, nadasve, medijski zanimljiv lider s nekoliko kvalitetnih suradnika. Ništa više. “Onda, ništa lakše!“, reći ćete. Je li?
Ništa teže! Jer, ma koliko su nam hrvatska usta puna samohvale o übersposobnim pojedincima, u politici nas, Zoran Milanović mi je svjedok, najčešće dopadnu – hm, hajde nazovimo osobe – s jakom krizom identiteta i brojnim kompleksima, osobe koje te komplekse onda prečesto liječe na ovima i onima preko leđa cijelog hrvatskog naroda.

E sada, mediji su naoko čudne biljke, njima su (čitaj: javnosti) često zanimljivije one – hm, hajde nazovimo osobe – s jakom krizom identiteta i brojnim kompleksima od normalnih, sposobnih i samozatajnih radoholika – hm, hajde recimo dosadnih – osoba. A, u stvari, odnos mediji-javnost je vrlo jednostavan… mediji žive od javnosti i serviraju joj sadržaj koji ona želi konzumirati pa onda i lako monetiziraju taj sadržaj koji, kad je političko novinarstvo u pitanju, možemo svrstati u tri kategorije:

• Sadržaj o najvažnijim političkim akterima, koji, posljedično, zanima najveći dio javnosti
• Sadržaj o intelektualnim i/ili moralnim invalidima involviranim u visoku hrvatsku politiku
• Politička analiza

Može li se onda danas – nakon prelaska u SDPov tabor, nakon ostvarenog izbornog rezultata i postizbornog “čišćenja stranke” – konstatirati kako je Krešo Beljak pravi izbor za lidera HSSa, da je osoba koja zna kako pametno spojiti staro i novo, osoba koja zna kako modernizirati stranku?

Krenimo od medija. Kako su naši “politički analitičari” mahom najobičniji judinoškudaški plaćenici (istinabog često izuzetno prijemčivi, elokventni ili, ovisno o mediju, pismeni) čiji se stavovi formiraju na javnoj dražbi: “Može jedan o… za…?“, bilo da su predmet dražbe sami “analitičari” ili njihove medijske kuće, bilo da je sredstvo plaćanja novac ili participacija u nekakvom ideološki obojanom projektu ili oboje, nebitno, tako je i “politička analiza” u Hrvatskoj skoro pa oksimoron. “Politička analiza” se, u stvari, koristi kao jaka poluga za medijsku manipulaciju javnošću i zato se strankama ispod izbornog praga nitko tko je koliko-toliko gledljiv/slušljiv/čitljiv ne bavi. Dok ne stigne narudžba. Uguravanjem HSSa u Narodnu koaliciju, Krešo Beljak je definitivno postao zanimljiv i “političkim analitičarima”.

Nadalje, s teretom vlastite prošlosti i s predizbornim izjavama o stranci s kojom dijeli članstvo u Europskim pučanima: “HDZ je stvarala jugoslavenska tajna služba“, “Zagreb nikada nije bio balkanska kasaba u kakvu ga želi pretvoriti HDZ” ili “HDZ je vojska konzervativaca, vojska nazadnjaka” Krešo Beljak je sam po sebi postao interesantan medijima pod onom drugom kategorijom – stvaranje sadržaja o intelektualnim i/ili moralnim invalidima involviranim u visoku hrvatsku politiku.

E sada, ako se vodimo s onom kako “nema lošeg marketinga“, ako konstatiramo da je Krešo Beljak u pola godine predsjedničkog mandata napunio izrezanim novinskim člancima bar deset velikih obiteljskih albuma, ako kao najvažniji kriterij za ocjenu uspjeha političke stranke pretpostavimo saborske mandate i zaključimo da ih HSS danas ima pet (u odnosu na prošloizborna dva), ako uočimo da je do tih pet mandata došao s dvije tisuće manje preferencijalnih glasova, ako zaobiđemo zaključke “političkih analitičara” o velikom izbornom bojkotu u HSSu i ustanovimo da je bojkot (čitaj: odlazak Branka Hrga i predizborna indiferentnost Marijane Petir) “težak” samo onih dvije tisuće glasova, onda možemo zaključiti kako je izbor Kreše Beljaka pun pogodak za HSS.

Međutim takav zaključak je, po svemu sudeći, daleko od istine. Ranije spomenut “pametan spoj starog i novog” je u stvari ključni kriterij u procesu modernizacije HSSa, kriterij koji prvenstveno podrazumijeva ulazak i u druge biračke niše – već i samo simbolično vraćanje pridjeva “pučka” u naziv stranke bi pokazalo smjer. Krešu Beljaka taj kriterij ne interesira. On je političar milanovićevskog tipa, političar koji ne modernizira HSS, nego ga svojim odlukama i postupcima žrtvuje, uništava mu identitet i koristi ga isključivo kao sredstvo za ostvarivanje vlastitih ambicija. Kad mu to već nije uspjelo s ORaHom.

S druge strane, Marijana Petir je, vjerojatno, baš ono što danas treba HSSu. Ali njeno opotruno, bilo zbog straha od poraza bilo zbog eurozastupničke plaće, nekandidiranje za predsjednicu stranke u ožujku, pa HSSov vrlo dobar izborni rezultat, odnosno zanemariv gubitak preferencijalnih glasova, i Beljakovo odlično korištenje statutarnih odredbi zbog kojih je trenutno suspendirana – daju joj vrlo slabe izglede za preuzimanje stranke.

U ovom trenutku su i Beljak i Seljaci u magli. Beljak je takav kakav jest, on iz magle neće nikad… A Seljaci? Treba im iz poštovanja prema “staroj dami” zaželjeti sve najbolje….

 Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Razmahana ljevičarska farizeiština ustraje u dvoličnosti i kukavičluku

Objavljeno

na

Objavio

Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti.

No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

U Hrvatskoj ”status quo vadis”. U Jutarnjem Flego Jurasiću: “Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija“. I nama, dragi ex ministre! Trideset posto državljana ove države od 5. kolovoza 1995.g. upornošću nosoroga nastoji uvjeriti preostalih 70 posto u bolju prošlost. Onu od 8.maja 1945. do 30. svibnja 1990.g. Do 5. kolovoza se mučalo, čkomilo, mijenjalo prezimena i imena. Pazilo se na sebe i ”familiju”, jer ustaše su ustaše makar ih vodio i Titov najmlađi general. Četiri pune godine Thompson je provocirao demokratsku javnost s Čavoglavima, ali se neki tadašnji Miletići nisu, poput Tarzana, busali u prsa i tražili zatvor za “fašiste“. Miletić i IDS-ovci, puni revolucionarnog kokaina, predlažu zatvor za simbole pod kojima je dobiven rat. Simbole protiv kojih se ratovalo kao petokraka, srp i čekić, četiri C itd. ne bi dirali. Bar za sad. U prijevodu, po uzoru na Snešku Banović, primirje bi trebalo trajati bar idućih 700 godina. Krenulo ih kada je Haaški “sud“ počeo ”štancati” optužnice. Ohrabrili su se tada prvo Čičak, Puhovski, Zoran Pusić i HHO, a potom i Meske, gledatelji Žikine dinastije, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Dežulović i stotine tisuća progresivnih i profesionalnih jugo-nostalgičara. Prije nego se Istra odcijepi od RH i “Istarski pasoš“ uđe u upotrebu, treba nešto raditi. A kako vrijeme odmiče i novog Tuđmana nema ni na vidiku, drugovi i drugarice postajali su sve nabrijaniji. Željka Markić predlaže referendum za promjenu lošeg izbornog sustava u Lijepoj našoj.

”Novosti“ skaču kao oparene. 25. kolovoza kažu: “Hrvati, Željka Markić vas laže“. Pazite radi se o referendumu. Oblik neposrednog glasanja o nekom važnom pitanju. Što izborni zakon i te kako jest. U pravu je Tanja Bjelobrajdić kad piše: “Slažem se s “Novostima“ da ne šire mržnju prema Hrvatima, oni potiču mržnju prema Srbima“. Sjetite se naslovne stranice i revolucionarne slike: Thompson, njegova glava između srpa i čekića i krv kaplje iz vrata. Gdje je tada u “nedozvoljenom položaju“ zaspao drug Miletić? Je li Miletić u svom političkom off-sideu pročitao progresivna razmišljanja Novosti o Oluji: “Pobjeda to veličanstvenija što je zločin gnjusniji.“ Oluju je kreirala prljava politika, s govnarom Tuđmanom na čelu, ona je dokaz da je kultura mržnje postala državni projekt.“ Vrijeme ide. Branitelja je sve manje i manje. Od silnih “SUBNOR-ovskih“ privilegija ubijaju se iz dana u dan. Koliko se “pobjedničkih“ partizana ubilo u 45 godina “bratstva i jedinstva“? Nastavi li se za sada samo verbalni teror 30 postotnih jugo-nostalgičara bilo bi dobro razmisliti da se Goli otok malo “osvježi“, malo udobnijim ćelijama, modernijim čekićima za tucanje kamena. Zlu ne trebalo. “Prijatelja“ u zemlji i okruženju koliko ti srce želi. Dali bi život za nas, naše more i otoke. A nas rigidne, ustašoidne ognjištare najbolje je malo preseliti na more, i to na onaj mitski otok.

U Zapadnoj Gani lijepo kažu: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti!”

U prošloj kolumni sjetio sam se maloljetnog Frane Tente i njegove tragične sudbine. Da vas prisjetim, mladi Splićanin je 1947.g. na Marijanu umjesto jugoslavenske razvio hrvatsku zastavu. Za taj “zločin“ bio je osuđen na 5 godina zatvora. Nije se živ vratio iz Lepoglave. Čitajući to javila mi se čitateljica iz Zadra. Čudi se kako neki koji i danas glorificiraju Tita i Jugoslaviju ne osjećaju sram zbog ubojstva maloljetnog Tente. Kaže da je osjetila sram kad je u Jutarnjem pročitala pismo oca Slavka Goldsteina sinu Slavku iz ustaškog zatvora. Nije joj jasno da se maloljetnik može osuditi na egzemplarnu kaznu od 5 godina jer je u srcu Hrvatske, u Splitu, razvio hrvatsku zastavu… A što joj odgovoriti? Jeste li negdje pročitali da su se Gvozden Flego, Neven Budak, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Jelena Lovrić ili hiper senzibilni Branimir Pofuk…zasramili kad su čuli za 3000 tisuće živih zakopanih “narodnih neprijatelja“ u Hudoj jami? To je već legendarna ljevičarska dvoličnost i farizeiština. Svi komunistički zločini su ustvari samo pravedna osveta za ustaške. Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Gvozden Flego, Goran Gerovac… dobro podmazani kriptokomunistički roboti-bojovnici reagiraju pritiskom na gumb. Nema kod njih ni srama, ni emocija, ni logike. Kao i inače kod robota. Uvijek će početi s Jasenovcem pa nastaviti sa židovskom imovinom koju su ustaše nezakonito koristili četiri godine. Kad im kažeš da su njihove komunjare tu istu imovinu koristile 45 godina, a i danas je koriste, odgovore tipično za njih: a vi ste donijeli rasne zakone! Za te rasne zakone Hrvatska je platila smrću skoro pola milijuna ljudi. I danas plaća svojim poltronskim kompleksom manje vrijednosti, financiranjem izlaženja tjednika koji kontinuirano pljuje po Hrvatskoj – Novostima. Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti. No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

To se plastično pokazuje povodom zadnjeg “gafa“ premijera Plenkovića. Naime Plenki je pred Općom skupštinom UN-a jasno i glasno rekao kako je Hrvatska izašla iz arbitraže jer je Slovenija varala. Nakon što je čuo tu “klevetu“ Miro Cerar je skočio s “konja sa hvataljkama“ i otkazao put u Zagreb. I Slovenci su jedinstveno stali kraj “konja s hvataljkama“. To je u redu. Cerar je sad prvi puta u New Yorku čuo kako Hrvatska misli da je arbitraža kompromitirana. Erjavec mu je to navodno zaboravio reći. Ali zanimljiva je reakcija tzv. Hrvateka. Oni su zinuli. Jezuš na…! Vesna Pusić misli da je na scenu trebala stupiti “tiha diplomacija“ pa tiho, tiho priznati arbitražu. Arbitraži iz koje smo izašli jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. Opozicija optužuje Premijera za tešku laž. Naime, on je rekao da Miro Cerar dolazi u Zagreb na konju s hvataljkama, a on ne dolazi – što je izazvalo nervozu kod hrvatskih konja bez hvataljki. I sad se vidi da su Predsjednica i Mate s pravom smijenili Lošu. Dobro obavješteni Ante Gugo na fejsu otkriva pravi razlog. “Do Ljubljane bi pješaštvu trebalo 48 sati ako se uključi jednodnevno kupanje u Čatežu. To je nedopustivo u ozbiljnoj vojsci“.

Na fejsu se pojavilo nagradno pitanje koje glasi: “Zašto bi – Slovenci odustali od svojih potraživanja, Bošnjaci od zahtjeva da postanu pomorska sila sa sjedištem u Neumu i ne dozvole gradnju mosta na našem teritoriju jer im zaklanja vidik na Havaje, a Crnogorci od Prevlake, Srbija od Vukovarskih Ada, Mađari od INE – kad imaju posla sa narodom koji abolira i zapošljava svoje agresore, pljuje po svojim braniteljima, o sastavu čije vlade odlučuju manjinski zastupnici koji trebaju 1.600 glasova za ulazak u Sabor za razliku od ”nemanjinaca” kojima treba 17.000 tisuća glasova kako bi sjeli u saborske klupe pored zastupnika Furio Radina. Zastupnika koji ne traži ratnu odštetu od agresora usprkos odluci Haaga o 43 milijarde eura koliko aproksimativno ta šteta iznosi, koji skida ploče svojim braniteljima usprkos 39 četničkih spomenika diljem Hrvatske koje ne dira, čiji novinari iz portala Indeks od Crkve proglašenog jedinog sveca nazivaju lešinom, o čijem obrazovanu djece odlučuje stranka za koju glasuje oko jedan posto birača i koji se ispričava svakoj kišnoj glisti koja izađe iz zemlje. Osobito ako je crvenkaste boje.

Svaki razred uvijek je imao nekog kojem su se svi rugali, otimali hranu i đeparac, ismijavali ga i šamarali… U EU to je Hrvatska. Ružno, zar ne? Tko su ti koji nam kroje takav status? Takvu sudbinu nam kroje oni koji su promijenili vlastita imena i prezimena da sakriju porijeklo, misli na fejsu Mladen Visković. Promijenili su partiju da sakriju opredjeljenje. Promijenili su retoriku da sakriju namjere. Promijenili su dlaku, ali ćud je ostala ista. Oni nas i danas uvjeravaju da su radnici u Jugi imali sva prava. Osim što je štrajk bio zakonom zabranjen. Sjetite se štrajka rudara u Trepči kad se UDBA spuštala u rudarska okna i hapsila.

Za vrijeme Tita nisi morao platiti autoput za putovanje na more, osobito na neke otoke.

Na napuštenoj zgradi stare šumarije u Ulici Stjepana Radića br. 11 u Udbini osvanuo je multietnički natpis: “Oj’ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka!“ Ogorčeni progresivac napisao je svoj iskreni grafit pred zavjetno hodočašće vjernika u Crkvu hrvatskih mučenika koje se svake godine organizira na obljetnicu Krbavske bitke. Jeste li negdje pročitali za ovu bratstvo-jedinstvenu poruku mržnje? Naravno da niste! Ali da je umjesto “Oj ustaše…“ netko napisao “O’j četnici…“ već bi na zadnje noge skočio Indeks, javio bi se Dragec Pilsel, o povampirenim ustašama mucao bi prestrašeni Pofuk. Sigurnosno-obavještajna agencija uporno ”trubi” o nabujalom četništvu u RH. Četnički spomenici niču k’o gljive nakon kiše. Sve je to ispod radara lijevo-liberalnih medija. Oni se bave Trumpom i njegovom “smjenom“. Silno im ide “na živce“ Biskup Košić koji još nije shvatio “jugoslavensku sintezu“. Kaže Biskup: “Sramotno postupanje vlasti. Šarafciger vlasti. Ako bude sutra braću Srbe smetala i hrvatska himna, ova vlast će je zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živjela srpska Hrvatska! Pitam se što bi bilo da su u Francuskoj ili u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik jer to njih smeta. Quo vadis Croatia?“ Ne čini li vam se da se tu pomalo već radi o samoj slobodi. Mi ćemo vama zabraniti vaše totalitarne simbole, a što je sa onim drugima? Četničkim, agresorskim… Tada odmah počnu urlati: ej, pa vi nas dijelite s pozicija hrvatskog nacionalizma. Stvarno otrcana ploča.

Još je Ciceron napisao: “Ubi libertas, ibi patria”. Gdje je sloboda, tu je domovina.

Što se tiče Obrazovne reforme jedna riječ se nameće sama od sebe. Pušiona! HNS na čelu sa “nestranačkom “blaženom” Blaženkom Divjak je pobjednik. Bora Jokić i ekipa opet su u sedlu! Najprije su Mate i Predsjednica KGK stali na stranu naše Blaženke. Razlog će dugo ostati nepoznat. Sve nam je objasnila Blaženkina Mirela Lilek, zvana Lili. Trebalo se imenovati 7 novih članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. To je odgođeno jer je u svibnju Vlada donijela odluku da u to tijelo uđu osobe bliske konzervativnim udrugama, pokretima i pojedincima, Crkvi i strankama poput Hrasta. Lili je zgrožena. Zamislite Neven Horvatić profesor na Odsjeku pedagogije Filozofskog fakasa u Zagrebu i član odbora biskupske konferencije za pastoral Roma. Takav lik za predsjednika!!! Lili se trese…Valentina Jerković bila je koordinatorica udruge U (vidite li vi ovo veliko slovo U) ime obitelji… Suzana Vuletić, docentica je na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Još k tomu ovlaštena promotorica prirodnog planiranja obitelji. Lili ne može vjerovati!!!? Alexander Busczynski, povjesničar koji je 2016.g. branio Zlatka Hasanbegovića (brrr!!!), i napokon Eva Kirchmayer Bilić glazbena urednica u tjedniku ‘Hrvatsko slovo’, koja je podržala inicijativu za uklanjanje imena Trga maršala Tita. Dotična je i profesorica na Glazbenoj akademiji, što je Lili “slučajno“ promaklo. I na kraju šećer: “Odabrani su nakon javnog natječaja u veljači prošle godine po javnosti nepoznatim kriterijima“. Na isti natječaj javio se, između ostalih, i Neven Budak zadnji partijski sekretar na Filozofskom faksu. Sad će proći po poznatim kriterijima. I odoše djeca u ruke Budaka, Jokića, ljevičarskih nevladinih udruga, istospolnih zajednica itd. Analizirat će na satovima hrvatskog jezika i književnosti Antu Tomića, Zorana Feića, Štulića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića, Frljića, Mile Kekina… A sve to zahvaljujući i našoj Predsjednici te Vladi RH. Hvala im i s moje strane za sveopći napor i trud što su pokazali da i stranka s jedan posto glasova može toliko doprinijeti općem obrazovnom rasulu u RH. Šuvar je opet među nama.

Tamo, u zlatno doba školstva, kolao je vic: koja je razlika između Šuvara i Mengelea?

Nikakva. I jedan i drugi eksperimentirali su na živoj djeci, no ni jedan nije kažnjen za svoj zločin.

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati