Benjamin Tolić: Ah, kakav lažak

0

Ožujak nam bijaše pravi – lažak. Grozan mjesec. Osobito u onom tjednu kad se svi ugledniji kukurikavci bijahu razlepršali: Zoran Milanović i Ante Kotromanović najprije u Australiju, a zatim u Novi Zeland; Vesna Pusić u Čile; Josip Leko na zapad Europske unije. A bijaše se zagubio i Ivo Josipović. Nestao, rekoše, u bespućima predizborne kampanje, negdje u području Špičkovine.

Ne mogaše se sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost, ne mogaše se sastati Vlada! Vani bješnjaše ukrajinska kriza, a mi se, sirotani, bijasmo skutrili – još ne znam pod čim. Pod teretom srpske protutužbe zbog genocida ili pod pogledom mrkogleđe Milorada Pupovca?

 

Našu bespomoćnost pojačavali su HRT-ovi i Morgenblattovi „javni radnici“. Oni su se, časni kakvi već jesu, zdušno oduživali svomu dobrotvoru – ministru financija Slavku Liniću. Kako i ne bi? Dok ih Milanović javno prezire, Linić im čuva radna mjesta. Kako?! Oprašta njihovim crvenim poslodavcima goleme dugove državi. To bi drugdje zavrijedilo uze. U nas je to više nego dobar razlog za „socijalno osjetljivu“  hajku: Milanović bježi od problema; Milanović uludo troši novac poreznih obveznika; Milanović se o državnom trošku zabavlja s Aboridžinima i Maorima; Milanović se boji uravnoteživanja proračuna; Milanović strahuje od ponovnog izbijanja „hladnog rata“ u Europi; Milanović ide na kraj svijeta liječiti bračne razmirice; Milanović ima, poput Tuđmana i Sanadera, prostački umjetnički ukus; Milanović voli „kič“; Milanovića će portretirati Charles Billich; Milanović se odriče crvene zvijezde i Tita.

 

Koliko je u tomu istine? Ne znam. Jamačno više nego što je podnošljivo. Dobro bi bilo da je istina samo ono zadnje.  Ali u to najviše sumnjam. Uostalom, da je „javnim radnicima“ do istine, oni bi sigurno bili uočili da Milanovićev i Kotromanovićev put doista nema državničkog smisla. Radi sporazuma o ročnoj razmjeni mladeži, koji je štetan, a sklopljen je s Novim Zelandom, ili radi ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji bi bio koristan, a nije sklopljen ni s Australijom ni s Novim Zelandom, ili radi dostave novčane potpore, koja je ovaj put pružena australskoj kroatistici – ne treba putovati. Takve poslove može valjano obaviti diplomacija. A što će na tom putu ministar obrane? Kotromanovića je Milanović vjerojatno uzeo sa sobom kao domoljubnu amajliju, da ga štiti od „ekstremističke hrvatske dijaspore“. Drugog razloga nema.

 

Milanoviću je tamo, bez sumnje, bilo teško. Sam sa ženom među klokanima, „ustašama“, Aboridžinima i Maorima. Ali nije ni nama, njegovoj siročadi, kod kuće bilo puno bolje. On i njegovi kukurikavci digli od nas ruke, Srbi u Haagu udaraju protutužbom zbog genocida, naše ratno zrakoplovstvo na remontu u Ukrajini, a Rusi Ukrajinu samo što ne čereče! Malo je reći da nas je podilazila jeza.

 

Kadli se, u jeku krimske krize, ne znam gdje, na HTV-u ili na Novoj TV, ukaza bivši obrambeni savjetnik bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića i bivši sigurnosni savjetnik bivše predsjednice Vlade Jadranke Kosor u istoj osobi  – veleučeni prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila!

 

Podsmjehujete se? Činite što vam drago. No, ja sam duboko uvjeren da je televizijsko ukazanje toga više nego vrsnog stručnjaka s područja geopolitike i geostrategije tada palo u naše duše poput vrhunaravna melema. – Hoće li Rusi uzeti Krim? – upita „javni radnik“ umnika koji se u međuvremenu prometnuo u dekana Veleučilišta VERN’. – Hm, da – veli Cvrtila. – Ali nije to tako jednostavno. Znate, postoji procedura. Krim sada mora tražiti da ga Ruska Federacija primi. Ta se procedura može protegnuti kroz cijelu godinu.

 

O Bože, kako nam je laknulo! Godinu dana? Tko dotad živ, tko mrtav! I naša je jeza u hipu nestala.

 

Jest, naš je sekularni Paraklet, veleučeni gospodin Cvrtila, lagao. Krim je po hitnom postupku, uz malo zapadnoga mrgođenja, postao gotova stvar. Ali ne zamjerimo proroku. Uz njegovo smo proroštvo lakše podnijeli ono bolno izbivanje glavnih kukurikavaca, lakše uzalud čekali Grčićev predujam iz bruseljske riznice, lakše pregorjeli dokidanje potpora za zapošljavanje mladih ljudi, lakše prihvatili žalopojku ministrice kulture Andreje Zlatar Violić da za kulturu nikad nije bilo manje novca nego ove godine. Ako nam se – ne daj, Bože – preko noći utrostruči dužina državne granice s Republikom Srbijom, uz takva ćemo proroštva također lakše prihvatiti stvarnost.

 

 

 

 

Benjamin Tolić

facebook komentari