Benjamin Tolić: Deseti travnja

0
vucic-mesic-pusic

Desetoga travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je malo više od četiri godine – do 8. svibnja 1945. Dan proglašenja nacionalne države, i još k tomu „nezavisne“, izvanredan je nadnevak u povijesti svakog naroda.

[ad id=”93788″]

No 10. se travnja nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske nije javno prizivao u sjećanje hrvatskoga naroda. Jugani (četnici i partizani) više su voljeli sjećati se smrti nego rođenja države protiv koje su ratovali. Oni su, dok su bili na vlasti, ponosno slavili svoj Dan pobjede, a poraženog su neprijatelja zdušno sotonizirali.

Pobjedu slavi snaga. No, zašto pobjednici sotoniziraju poraženog neprijatelja? Kako koji. Pobude su i svrhe različite. Možda je juganima dušu žuljao vlastiti zločin? Svoj su zločin mogli zasjeniti samo „većim“ neprijateljskim zločinom: Bleiburg, Tezno, Hudu jamu, Daksu, Kevinu jamu, Jazovku, Križne putove i nebrojena grobišta diljem svoje Jugoslavije – ustaškim Jasenovačkim logorom! Tako je Jasenovački logor, zahvaljujući zločinačkoj racionalizaciji, veličinom zločina nadmašio sva mjesta zločina u svijetu.

To je, reći ćete, razjašnjenje bez ikakva oslonca u povijesnoj zbilji. U pravu ste. Nisu jugani, ni oni monarhofašistički ni ovi komunistički, bili tankoćutno ćudoredni ljudi. Oni su svrhovito gradili svoju mitsku moralističku toljagu. Njome su se nadali zauvijek zatući pravo Hrvatā na slobodnu, samostalnu i suverenu državu. Metoda je bila jednostavna. Silom su zametali tragove svojih zločina, a zločine su svojih neprijatelja maštovito preuveličavali i stavljali ih na velika domaća i svjetska zvona. Moralistička je toljaga u rukama pobjednika bila moćno oružje. Zbog toga je jugani nisu smetnuli s uma ni kada su u hrvatskomu Domovinskom ratu poraženi na bojnom polju, nego su dotadašnji vrući promidžbeni „fašizam“, „nacizam“ i „rasizam“ preoblikovali u naoko hladan, ali puno ubojitiji pravni izričaj – „udruženi zločinački pothvat“. Tom su novom toljagom oboružali Tužiteljstvo haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za bivšu Jugoslaviju (ICTY) kada se tamo sudilo osamostaljenju Republike Hrvatske, a srpsku su političku promidžbu nahranili još gorom kvalifikacijom naravi hrvatskoga naroda: više nas u njihovoj predodžbi nije resio fašizam, nego – genocidnost! No haaško je Tužiteljstvo, na našu sreću, razoružao sudac Theodore Meron odbacivši tu otrovnu potvoru u pravomoćnoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

A koji je to vrag sada? Kako smo opet postali – „fašisti“?! O našemu „fašizmu“ i „rasizmu“, o našoj „nesnošljivosti“ i „ekstremizmu“ ne govore samo Zoran Milanović (SDP) i drugovi. O našoj političkoj zloći pronijela je glas i saborska družina Milorada Pupovca i Furija Radina po „vasceloj Jevropi“ u znamenitoj pulskoj Deklaraciji o tomu. Ta vrsta zloće narasla je pod vlašću Zorana Milanovića, a sada je vidovitiji ljudi poput Miranda Mrsića već vide preciznije kao „ustašizaciju“ Hrvatske. Ta ideološka pošast jako je uzbudila oba dnevna lista, Kulturnjake 2016., njemačko-francusku TV-postaju Arte, Juricu Pavičića i Antu Tomića i, dakako, srpsku vlast u Beogradu i u Banjoj Luci.

Zbog toga su ove godine svi oni, svatko na svoj način, obilježiti 75. obljetnicu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Srpski predsjednik vlade Aleksandar Vučić polio nas je genocidnim suzama, rekavši da je u NDH živjelo više od milijun Srba, a da ih sada u Republici Hrvatskoj nema ni 200.000. Tvrdnja je podmuklo klimava, jer je NDH obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu, ali može proći u srpskom predizbornom ozračju. Kulturnjaci 2016. obilježili su 10. travnja time što su u crno zavili Kožarićevo „Prizemljeno sunce“ u središtu Zagreba. To, kažu, treba shvatiti kao kulturan prosvjed protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji im je ugrozio „slobodu mišljenja“. U redu, samo ne razumijem kako im je ministar mogao ugroziti – slobodu mišljenja. Francusko-njemačka TV Arte dobro zna koliko su hrvatski „fašizam“ i hrvatska „za dom spremnost“ pogibeljni za Europu! Znali bismo i mi da smo poput Francuza u XIX. i Nijemaca u XX. stoljeću žarili i palili Europom. Naše je znanje o tim stvarima mizerno. Da nam nije Jurice Pavičića i Branimira Pofuka, Morgenblatta i Abendblatta, ne bismo znali ni za 10. travnja ni za NDH, jer dok „ceo svet“ priziva taj nadnevak – „ustaše“ – šute.

A vlast? Eh, vlast! Ona se teško snalazi. Umjesto da provokatorima jasno odgovori: Republika Hrvatska izrasla je prije četvrt stoljeća iz referendumski ovjerene volje hrvatskoga naroda i pobjede u Domovinskom ratu, vlast nešto petlja o antifašizmu i obredno proklinje Nezavisnu Državu Hrvatsku. To djeluje žalosno-smiješno onima koji znaju da smo vlast izabrali ne da nam tumači povijest, nego da upravlja državom.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

facebook komentari