Pratite nas

Istaknuto

Benjamin Tolić: Deseti travnja

Objavljeno

na

vucic-mesic-pusic

Desetoga travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je malo više od četiri godine – do 8. svibnja 1945. Dan proglašenja nacionalne države, i još k tomu „nezavisne“, izvanredan je nadnevak u povijesti svakog naroda.

[ad id=”93788″]

No 10. se travnja nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske nije javno prizivao u sjećanje hrvatskoga naroda. Jugani (četnici i partizani) više su voljeli sjećati se smrti nego rođenja države protiv koje su ratovali. Oni su, dok su bili na vlasti, ponosno slavili svoj Dan pobjede, a poraženog su neprijatelja zdušno sotonizirali.

Pobjedu slavi snaga. No, zašto pobjednici sotoniziraju poraženog neprijatelja? Kako koji. Pobude su i svrhe različite. Možda je juganima dušu žuljao vlastiti zločin? Svoj su zločin mogli zasjeniti samo „većim“ neprijateljskim zločinom: Bleiburg, Tezno, Hudu jamu, Daksu, Kevinu jamu, Jazovku, Križne putove i nebrojena grobišta diljem svoje Jugoslavije – ustaškim Jasenovačkim logorom! Tako je Jasenovački logor, zahvaljujući zločinačkoj racionalizaciji, veličinom zločina nadmašio sva mjesta zločina u svijetu.

To je, reći ćete, razjašnjenje bez ikakva oslonca u povijesnoj zbilji. U pravu ste. Nisu jugani, ni oni monarhofašistički ni ovi komunistički, bili tankoćutno ćudoredni ljudi. Oni su svrhovito gradili svoju mitsku moralističku toljagu. Njome su se nadali zauvijek zatući pravo Hrvatā na slobodnu, samostalnu i suverenu državu. Metoda je bila jednostavna. Silom su zametali tragove svojih zločina, a zločine su svojih neprijatelja maštovito preuveličavali i stavljali ih na velika domaća i svjetska zvona. Moralistička je toljaga u rukama pobjednika bila moćno oružje. Zbog toga je jugani nisu smetnuli s uma ni kada su u hrvatskomu Domovinskom ratu poraženi na bojnom polju, nego su dotadašnji vrući promidžbeni „fašizam“, „nacizam“ i „rasizam“ preoblikovali u naoko hladan, ali puno ubojitiji pravni izričaj – „udruženi zločinački pothvat“. Tom su novom toljagom oboružali Tužiteljstvo haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za bivšu Jugoslaviju (ICTY) kada se tamo sudilo osamostaljenju Republike Hrvatske, a srpsku su političku promidžbu nahranili još gorom kvalifikacijom naravi hrvatskoga naroda: više nas u njihovoj predodžbi nije resio fašizam, nego – genocidnost! No haaško je Tužiteljstvo, na našu sreću, razoružao sudac Theodore Meron odbacivši tu otrovnu potvoru u pravomoćnoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

A koji je to vrag sada? Kako smo opet postali – „fašisti“?! O našemu „fašizmu“ i „rasizmu“, o našoj „nesnošljivosti“ i „ekstremizmu“ ne govore samo Zoran Milanović (SDP) i drugovi. O našoj političkoj zloći pronijela je glas i saborska družina Milorada Pupovca i Furija Radina po „vasceloj Jevropi“ u znamenitoj pulskoj Deklaraciji o tomu. Ta vrsta zloće narasla je pod vlašću Zorana Milanovića, a sada je vidovitiji ljudi poput Miranda Mrsića već vide preciznije kao „ustašizaciju“ Hrvatske. Ta ideološka pošast jako je uzbudila oba dnevna lista, Kulturnjake 2016., njemačko-francusku TV-postaju Arte, Juricu Pavičića i Antu Tomića i, dakako, srpsku vlast u Beogradu i u Banjoj Luci.

Zbog toga su ove godine svi oni, svatko na svoj način, obilježiti 75. obljetnicu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Srpski predsjednik vlade Aleksandar Vučić polio nas je genocidnim suzama, rekavši da je u NDH živjelo više od milijun Srba, a da ih sada u Republici Hrvatskoj nema ni 200.000. Tvrdnja je podmuklo klimava, jer je NDH obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu, ali može proći u srpskom predizbornom ozračju. Kulturnjaci 2016. obilježili su 10. travnja time što su u crno zavili Kožarićevo „Prizemljeno sunce“ u središtu Zagreba. To, kažu, treba shvatiti kao kulturan prosvjed protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji im je ugrozio „slobodu mišljenja“. U redu, samo ne razumijem kako im je ministar mogao ugroziti – slobodu mišljenja. Francusko-njemačka TV Arte dobro zna koliko su hrvatski „fašizam“ i hrvatska „za dom spremnost“ pogibeljni za Europu! Znali bismo i mi da smo poput Francuza u XIX. i Nijemaca u XX. stoljeću žarili i palili Europom. Naše je znanje o tim stvarima mizerno. Da nam nije Jurice Pavičića i Branimira Pofuka, Morgenblatta i Abendblatta, ne bismo znali ni za 10. travnja ni za NDH, jer dok „ceo svet“ priziva taj nadnevak – „ustaše“ – šute.

A vlast? Eh, vlast! Ona se teško snalazi. Umjesto da provokatorima jasno odgovori: Republika Hrvatska izrasla je prije četvrt stoljeća iz referendumski ovjerene volje hrvatskoga naroda i pobjede u Domovinskom ratu, vlast nešto petlja o antifašizmu i obredno proklinje Nezavisnu Državu Hrvatsku. To djeluje žalosno-smiješno onima koji znaju da smo vlast izabrali ne da nam tumači povijest, nego da upravlja državom.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati