Benjamin Tolić: Festival demokracije

    0

    Mislio sam ne obzirati se na eurohrvatske izbore. Nisam podcjenjivao težinu hrvatskih glasova u Europskom parlamentu. Sada je tih glasova 12 od 766. Nakon ovih izbora bit će ih 11 od 750+1. Malo?

    To je samo – 1,46 posto svih glasova! Da. Ali Hrvati su, pošteno govoreći,  i time  poprilično nadzastupljeni u Europskom parlamentu. Kako?! Vrlo jednostavno. Treba se samo sjetiti da je Hrvata u pučanstvu Europske unije manje od 1 posto. Zašto sam, kad je tako, mislio proći pokraj ovih izbora kao pokraj turskoga groblja? Ne znam. Valjda stoga što se nisam obzirao ni na hrvatske zastupnike u jugoslavenskoj Saveznoj skupštini. A puno ih je više – i apsolutno i relativno –  tada išlo u Beograd nego što ih danas ide u Bruselj i Strasbourg. Mislio sam ne obzirati se, ali sam se na posljetku predomislio.

    klavir_josipovi__p_229769S1

    Vi se, vidim, smješkate. Sad ću, mislite, zanovijetati o novčanoj vrijednosti hrvatskih glasova u tuđini? E, ne ću! S dvaju razloga. Prvo, to je već temeljito razglobio Milan Ivkošić u Abendblattu; drugo, moja se neznatnost u toj stvari podjednako temeljito distancira i od Ivkošića i od hrvatskoga javnog mnijenja.

    – O-ho! – mislite. – On se distancira! A što to zapravo znači? Vrti repićem pred Ivom Josipovićem. To je  – mislite – u biti podanički odziv na previšnju preporuku s Pantovčaka da se u predizbornoj kampanji ne raspravlja  „o plaćama zastupnika i ustašama i partizanima“? – Eh, dragi moji, grješne su to misli! Drugi bi se tkogod smrtno uvrijedio. Ali sa mnom imate sreće.  Moja malenkost samo žali što je u današnjim hrvatskim prilikama teško pretpostaviti plemenitiji motiv za neslaganje s javnim mnijenjem.

    No, to me ne će smesti. Biti sâm ne znači biti u krivu. Možete se podsmjehivati, možete odmahivati rukom. Meni to ne smeta. Plaće su zastupnika u Europskom parlamentu po mom mišljenju više nego – mizerne! Naravno, ne u usporedbi s plaćama u Hrvatskoj, nego u usporedbi s poslom. Obično se misli, ti su ljudi nevažni, oni ništa ne rade. To je međutim grdna zabluda. Istina, ne će se oni, kao ni ovi u Saboru, pretrgnuti od posla. Ali zastupnici su u Europskom parlamentu, makar i ne radili ništa, upravo prevažni. Oni svojom – nezamislivo tankom – nacionalnom legitimnošću osiguravaju debelu nadnacionalnu legitimnost Europskoj uniji, njezinim tijelima i ustanovama. A za taj posao, što god tko o njemu mislio, svaka je plaća premalena.

    To je, tako reći, teoretska strana euroizbora. Možda vam je malko pretmurna. Ali pogledajte drugu, praktičnu ili, ako vam se više sviđa, pragmatičnu stranu te pojave. Ona je vrlo vesela. Eto, za održavanje toga „festivala demokracije“ Ivo je Josipović odredio 25. svibnja, negdašnji – Dan mladosti. Ne znate što je to, je li? Niste čuli za mitski rođendan „druga Tita“, za „omladinsku štafetu“, za „sletove“ na stadionu JNA u Beogradu?! Eh, da, kud će suza ponosnomu Titovu gardistu  nego na oko!

    Državno izborno povjerenstvo provjerilo je i ovjerilo kandidature, te proglasilo početak predizborne kampanje, koja će trajati punih 47 dana. A počela je veselo. Startni je pucanj bila vijest: Ovaj tjedan iz Bruselja stiže 150 milijuna eura u Zagreb! To je onaj „predujam za god. 2013.“ što ga Branko Grčić, kao ozebao sunce, čeka još od listopada prošle godine. Predujam za 2013. u travnju 2014.?! Da, zvuči nelogično. Ali novac je novac. A logika je valjda crkla na neprirodnu putu. Jer, ruku na srce, novcu je prirodan put iz Zagreba u Bruselj, a ne iz Bruselja u Zagreb.

    Ipak, krenulo je krasno. Valja očekivati i krasan kraj. A tko će u Bruselj i Strasbourg? Tko god ode, bit će dobar. Ovi su izbori zanimljivi samo po tomu što će pokazati kako stvarno stoji ugled pojedinih političkih stranaka u očima eurohrvata.

    Ah, da, umalo ne zaboravih! Zašto Ivo Josipović poziva eurohrvate da u predizbornoj kampanji ne raspravljaju o „ustašama i partizanima“? Njegovoj bi političkoj opciji takve rasprave mogle samo koristiti. Takve se rasprave, kada im se očerupa ideološko perje, uvijek iznova nužno svedu na neprijeporne činjenice: Ustaše su se borili za samostalnu i suverenu Hrvatsku, partizani za povratak Hrvatske u Jugoslaviju. A europska je integracija uvijek pokazivala veliku naklonost prema „južnoslavenskoj“ integraciji. Budući da stvari tako stoje, možemo se samo uzalud domišljati zašto Josipović žrtvuje takvu prednost.

     

    Benjamin Tolić

    facebook komentari