Pratite nas

Benjamin Tolić: Konačni slom

Objavljeno

na

Tako im je lijepo bilo! Čim su osvojili državnu vlast, prionuli su na ostvarivanje obećanja da će „zacrveniti cijelu Hrvatsku“.

Akcija je počela vulgarno. Na provokativnu dvoumicu: Tuđman ili Tito? novi su vlastodršci, SDP-ovci i njihovi klijenti, spremno odgovarali: Tito. Obični ljudi nisu vjerovali svojim očima i ušima. Otkud tako nastrano pitanje?! Kako Hrvatu može biti draža neprijateljska Jugoslavija nego njegova Hrvatska, obnovljena u krvi?!

 

 

 

Takva razmišljanja nisu mučila „civilno društvo“ nove vlasti. Ono je, od Vesne Teršelič do Zorana Pusića, znalo što mu je činiti. Udarnički je otkrivalo „ustaške kape“ i raskrinkavalo pogubnost pokliča: „Za Dom!“ Akcija je urodila plodom. „Civilno“ je „društvo“ pomoglo novoj vlasti ušutkati kosti Titovih žrtava, vratiti ih iz hrvatske svijesti natrag u zabit i zaborav negdašnjih protutenkovskih i rudničkih rovova, u šumska grobišta, u krške jame. Tako je ponovno uspostavljena stara crvena idila.

 

 

 

Tko je u toj idili najviše uživao? Teško je reći. No, zna se tko se najviše oko nje trsio. Ponajprije pisci „korisne povijesti“  Tvrtko Jakovina i dva Goldsteina. Njih je u stopu pratio, a katkada ih i pretjecao pravnik, skladatelj i državnik – Ivo Josipović. On je  na četničko-partizanskom derneku u Srbu humanistički biglisao o „partizanskoj kapi“; iz Tel Aviva je prijetio nekakvoj „ustaškoj guji“ u Hrvatskoj; iz Vukovara je vodio srpskoga predsjednika Borisa Tadića u Paulin Dvor; po Zapadnom je Balkanu za srpske osvajačke ratove okrivljivao „konglomerat pogrješnih politika“; na Brijunima je o hrvatskomu trošku tri dana tetošio Tadićevu ženu Tanju i njihove dvije kćeri; kao hrvatski predsjednik ponizno je hodočastio u Banju Luku i tamo vlastoručnom glasovirskom svirkom častio velikosrpskog satrapa Milorada Dodika.

 

 

 

Što je to? U biti gnusna politička romanca s davno preminulim velezločincem Titom. Kako su to mogli razumjeti ljudi koji ne tragaju za skrivenim motivima, kako veterani hrvatskoga Domovinskog rata, ratni vojni invalidi i njihovi bližnji? Izgledalo je kao bizarno mahnitanje ideološke siročadi.

 

 

 

No, nije to bilo ni bizarno ni mahnitanje. To je, upravo suprotno, u ovim krajevima – da ne velim: „na ovim prostorima“ – vrlo obično i vrlo racionalno ponašanje političke svjetine. U to se vrijeme u Haagu posmrtno sudilo Franji Tuđmanu. Mrtvoga su Tuđmana predstavljala tri generala: Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Očekivala se osuda hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti, kakva je dugo pripremana u Londonu i Zagrebu. Na vidiku je bio samo „udruženi zločinački pothvat“. A kada je u žalbenom postupku dignuta zločinačka stigma s Franje Tuđmana i hrvatskoga Domovinskog rata, ni Partija se ni njezini klijenti nisu posuli pepelom. U srcu su čuvali Tita.

 

 

 

A onda je, malo-pomalo, Vrag počeo dolaziti po svoje. Po Josipa Perkovića, po Zdravka Mustača, po Josipa Boljkovca, po boljševičke krjeposti koje ti likovi utjelovljuju. Partija međutim i dalje blebeće svoje tradicionalne „lijeve fraze“, kao da se nije ništa dogodilo.

 

 

 

Ali više ne može nikoga zavarati, ni piljarice na tržnici, a kamoli svoje sofisticirane drugarice – Jelenu Lovrić i Mirjanu Kasapović.  Gospođa Lovrić vidi da se Partija ispraznila od ideja. Svatko misli samo na svoj osobni ili skupinski probitak. Gospođa Kasapović razglaba o izbornim porazima i gubitku legitimnosti. Partija je, veli, izgubila dvoje europske i jedne lokalne izbore, zbog brojnih korupcijskih afera drastično joj  pada ugled kod birača, a i Vladu podupire malen i sve manji broj državljana. To su, veli, tri valjana razloga za odstup s vlasti i raspisivanje izbora.

 

 

 

Partijskomu se odstupu s vlasti protivi, naravno, Ivo Josipović. On se razložno plaši da mu u tom slučaju ne bi imao tko organizirati kampanju za predsjedničke izbore. Zoran Milanović drži da bi njegov odstup s vlasti prije isteka mandata bio izdaja. On naime vjeruje da bi Partija pod njegovim vodstvom opet pobijedila na redovnim parlamentarnim izborima. U toj vjeri čvrsto ga podupire njegova najmoćnija klijentica Vesna Pusić.

 

 

 

A mi? Što mi o svemu tomu mislimo? I komu mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja svatko sam sebi odgovori. Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali volim slušati  kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu. Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni drugoga,  obojici rado vjerujem. Nipošto zbog oportunosti, nego samo  stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput  gnojna čira, puca mit o partijskom poštenju. Žao mi je samo što će Partija, kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana mrcvariti naciju.

 

 

 

 

 

 

 

 

Benjamin Tolić

facebook komentari

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Mate Rimac: Glavna investicija bit će nam izgradnja tvornice i zapošljavanje

Objavljeno

na

Objavio

Kod nas rade ljudi iz 14 različitih zemalja. Iz Hrvatske odlaze ljudi, a vraćaju nam se Hrvati iz dijaspore, rekao je Mate Rimac, osnivač i CEO Rimac Automobila.

Rimac, koji je sinoć gostovao na RTL-u , komentirao je posljednju investiciju kineskog Camel Groupa od 30 milijuna eura. Rekao je da investiciju nije lako dobiti, posebice u ovoj regiji.

Gospodine Rimac, je li vam ovih 30 milijuna ne samo financijska satisfakcija, nego i emotivna?

Mislim da smo dovoljno toga postigli, puno toga smo napravili. Najmanji rezultat u tome je investicija, to je samo transakcija – nekome nešto obećate i dobijete novce za to. Investiciju nije lako dobiti, posebice u ovoj regiji. Investicije u tehnološke tvrtke se događaju u drugim dijelovima svijeta, ali to je nužno zlo, sredstvo za cilj. Mi smo brzorastuća firma i trebamo kapital da bi rasli.

Svi su očekivali da ćete napraviti neku ogromnu halu u kojoj ćete proizvoditi električne automobile, ali poanta nije u tome zar ne?

Automobilska industrija se koristi kao primjer za visoke barijere. Proizvođači automobila su 50 do 100 godina stari. Recimo, Wolkswagen ima četiri puta više prihoda nego hrvatska BDP-a. To nije industrija u koju se može samo tako krenuti. U zadnjih 60 godina u Americi je tek jedan  proizvođač automobila izašao na burzu, a to je Tesla Motors. I oni su na tržištu 14 godina, do danas su imali investicija u vrijednosti od preko 10 milijardi dolara, mislim da sad imaju 15 tisuća zaposlenih, i još uvijek rade skupe automobile. Nerealno je očekivati da će bilo koja tvrtka krenuti od nule, bez nekih ulaganja. Mi smo najbolji u tome da radimo sportske i snažne automobile. Za to smo se specijalizirali, to je naše tržište.

Sve više se specijalizirate u proizvodnji električnih baterija? Ako se dobro razumijem to, to je najbitnija komponenta u funkcioniranju električnog automobila?

Naš glavni proizvod je tehnološko rješenje za druge proizvođače. On nama dođe s idejom projekta, s žele postojeći model napraviti potpuno na struju ili ga hibridizirati. Mi im razvijemo baterijski sustav, pogonski sustav, elektroniku u automobilu, sve.

Kako su Kinezi prepoznali vas, niste jedini na svijetu koji se bavi tim stvarima i električnim baterijama, što je presudilo? 

Postoji dosta firmi u svijetu koji se bave time, SAD je prošle godine iz fondova da 28 milijardi dolara za takve firme. Mi smo dosta široko postavljeni, pokrivamo veliki dio lanca dodane vrijednosti u razvoju tih automobila. Možemo cijeli auto razviti u jednoj firmi, specijalizirani smo za sportske i snažne automobile.

Na što ćete potrošiti 30 milijuna eura, na razvoj?

Nećemo proizvoditi mnogo automobila, Ali raditi ćemo veliki količine naše opreme i elektronike. Sad idemo na projekt od 10000 komada, glavna investicija će nam biti izgradnja tvornice i zapošljavanje. Na našim stranicama je objavljen natječaj za 100 ljudi, većinom inžinjera, želimo se što prije povećati. Kod nas rade ljudi iz 14 različitih zemalja, a iz Hrvatske odlaze ljudi. Nama se vraćaju i Hrvati iz dijaspore. Tvornica će proizvoditi veliki broj opreme za druge proizvođače, proizvodit ćemo i novi model automobila, ali to nam je samo pokazatelj onoga što možemo.

Kineski proizvođač baterija ulaže 30 milijuna eura u Rimac Automobile

 

facebook komentari

Nastavi čitati