Benjamin Tolić: Konačni slom

    2

    Tako im je lijepo bilo! Čim su osvojili državnu vlast, prionuli su na ostvarivanje obećanja da će „zacrveniti cijelu Hrvatsku“.

    Akcija je počela vulgarno. Na provokativnu dvoumicu: Tuđman ili Tito? novi su vlastodršci, SDP-ovci i njihovi klijenti, spremno odgovarali: Tito. Obični ljudi nisu vjerovali svojim očima i ušima. Otkud tako nastrano pitanje?! Kako Hrvatu može biti draža neprijateljska Jugoslavija nego njegova Hrvatska, obnovljena u krvi?!

     

     

     

    Takva razmišljanja nisu mučila „civilno društvo“ nove vlasti. Ono je, od Vesne Teršelič do Zorana Pusića, znalo što mu je činiti. Udarnički je otkrivalo „ustaške kape“ i raskrinkavalo pogubnost pokliča: „Za Dom!“ Akcija je urodila plodom. „Civilno“ je „društvo“ pomoglo novoj vlasti ušutkati kosti Titovih žrtava, vratiti ih iz hrvatske svijesti natrag u zabit i zaborav negdašnjih protutenkovskih i rudničkih rovova, u šumska grobišta, u krške jame. Tako je ponovno uspostavljena stara crvena idila.

     

     

     

    Tko je u toj idili najviše uživao? Teško je reći. No, zna se tko se najviše oko nje trsio. Ponajprije pisci „korisne povijesti“  Tvrtko Jakovina i dva Goldsteina. Njih je u stopu pratio, a katkada ih i pretjecao pravnik, skladatelj i državnik – Ivo Josipović. On je  na četničko-partizanskom derneku u Srbu humanistički biglisao o „partizanskoj kapi“; iz Tel Aviva je prijetio nekakvoj „ustaškoj guji“ u Hrvatskoj; iz Vukovara je vodio srpskoga predsjednika Borisa Tadića u Paulin Dvor; po Zapadnom je Balkanu za srpske osvajačke ratove okrivljivao „konglomerat pogrješnih politika“; na Brijunima je o hrvatskomu trošku tri dana tetošio Tadićevu ženu Tanju i njihove dvije kćeri; kao hrvatski predsjednik ponizno je hodočastio u Banju Luku i tamo vlastoručnom glasovirskom svirkom častio velikosrpskog satrapa Milorada Dodika.

     

     

     

    Što je to? U biti gnusna politička romanca s davno preminulim velezločincem Titom. Kako su to mogli razumjeti ljudi koji ne tragaju za skrivenim motivima, kako veterani hrvatskoga Domovinskog rata, ratni vojni invalidi i njihovi bližnji? Izgledalo je kao bizarno mahnitanje ideološke siročadi.

     

     

     

    No, nije to bilo ni bizarno ni mahnitanje. To je, upravo suprotno, u ovim krajevima – da ne velim: „na ovim prostorima“ – vrlo obično i vrlo racionalno ponašanje političke svjetine. U to se vrijeme u Haagu posmrtno sudilo Franji Tuđmanu. Mrtvoga su Tuđmana predstavljala tri generala: Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Očekivala se osuda hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti, kakva je dugo pripremana u Londonu i Zagrebu. Na vidiku je bio samo „udruženi zločinački pothvat“. A kada je u žalbenom postupku dignuta zločinačka stigma s Franje Tuđmana i hrvatskoga Domovinskog rata, ni Partija se ni njezini klijenti nisu posuli pepelom. U srcu su čuvali Tita.

     

     

     

    A onda je, malo-pomalo, Vrag počeo dolaziti po svoje. Po Josipa Perkovića, po Zdravka Mustača, po Josipa Boljkovca, po boljševičke krjeposti koje ti likovi utjelovljuju. Partija međutim i dalje blebeće svoje tradicionalne „lijeve fraze“, kao da se nije ništa dogodilo.

     

     

     

    Ali više ne može nikoga zavarati, ni piljarice na tržnici, a kamoli svoje sofisticirane drugarice – Jelenu Lovrić i Mirjanu Kasapović.  Gospođa Lovrić vidi da se Partija ispraznila od ideja. Svatko misli samo na svoj osobni ili skupinski probitak. Gospođa Kasapović razglaba o izbornim porazima i gubitku legitimnosti. Partija je, veli, izgubila dvoje europske i jedne lokalne izbore, zbog brojnih korupcijskih afera drastično joj  pada ugled kod birača, a i Vladu podupire malen i sve manji broj državljana. To su, veli, tri valjana razloga za odstup s vlasti i raspisivanje izbora.

     

     

     

    Partijskomu se odstupu s vlasti protivi, naravno, Ivo Josipović. On se razložno plaši da mu u tom slučaju ne bi imao tko organizirati kampanju za predsjedničke izbore. Zoran Milanović drži da bi njegov odstup s vlasti prije isteka mandata bio izdaja. On naime vjeruje da bi Partija pod njegovim vodstvom opet pobijedila na redovnim parlamentarnim izborima. U toj vjeri čvrsto ga podupire njegova najmoćnija klijentica Vesna Pusić.

     

     

     

    A mi? Što mi o svemu tomu mislimo? I komu mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja svatko sam sebi odgovori. Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali volim slušati  kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu. Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni drugoga,  obojici rado vjerujem. Nipošto zbog oportunosti, nego samo  stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput  gnojna čira, puca mit o partijskom poštenju. Žao mi je samo što će Partija, kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana mrcvariti naciju.

     

     

     

     

     

     

     

     

    Benjamin Tolić

    facebook komentari

    • peppermintt

      A mi? Što mi o svemu tomu mislimo? I komu
      mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja
      svatko sam sebi odgovori. Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali
      volim slušati kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu.
      Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni
      drugoga, obojici rado vjerujem. Nipošto zbog oportunosti, nego samo
      stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput gnojna
      čira, puca mit o partijskom poštenju. Žao mi je samo što će Partija,
      kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana
      mrcvariti naciju.

    • peppermintt

      A mi? Što mi o svemu tomu mislimo? I komu
      mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja
      svatko sam sebi odgovori. Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali
      volim slušati kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu.
      Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni
      drugoga, obojici rado vjerujem. Nipošto zbog oportunosti, nego samo
      stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput gnojna
      čira, puca mit o partijskom poštenju. Žao mi je samo što će Partija,
      kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana
      mrcvariti naciju.