Benjamin Tolić – Petarde

1

Mjesec-dva nakon Oluje telefonski mi se javio Johann Georg Reißmüller, suizdavač i vanjskopolitički urednik Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ). – Prijatelju – rekao je veselo – Krajina je od osmanskih vremena naviknula na okupaciju.

Čujem da je odnedavno slobodna. Što veliš, da je sada nas dvojica na dva-tri dana okupiramo? – Prihvatio sam prijedlog, pa smo uskoro obišli Banovinu i Kordun, te zavirili u Bosnu. Ali ne ću o tomu. Reißmüllerova šala pala mi je na pamet samo stoga što sam u subotu na Trgu bana Josipa Jelačića slušao ženu koja je preko megafona vabila Zagrepčane da se priključe maršu Pokreta Occupy Croatia pod geslom „Stop teroru šatoraša!“

U prvi mah nisam shvatio. Kakva okupacija Hrvatske? Kakav teror? Kakvi šatoraši? A onda mi sinu: Aha, to je ono što već dva-tri tjedna zdušno pumpaju Vladi bliska novinska i elektronička javna priopćivala.

mirtPokret Occupy Croatia nije, kako se obično misli, puka jeka zaposjedanja Wall Streeta u jesen 2011. Tamo su ljuti ljevičari jurišali na metonimiju američkoga novčarskog tržišta, a ovdje Occupy Croatia juriša na državu. Na prvi pogled – s pravom. Ondje su Newyorška burza (NYSE) i velike banke stvorile siromaštvo kakva u Americi dugo nije bilo, a ovdje je uglavnom država stvorila ovaj društveni očaj koji nas okružuje: stotine tisuća nezaposlenih, djeca koja u školi gladuju, starci koji jedva preživljuju, desetci tisuća mladih, uglavnom školovanih ljudi koji napuštaju Hrvatsku.

Tu se međutim Pokret Occupy Croatia oprašta s razumom i okreće svomu izvoru. Državu – gle čuda! – više ne predstavlja Vlada, kao prije tri godine, nego stopostotni vojni invalidi Domovinskog rata koji, utaboreni pred Ministarstvom branitelja u Savskoj 66, već više od četiri mjeseca prosvjeduju protiv Vlade! A zašto prosvjeduju? Ja, veli ministar Predrag Matić, još ne znam. No, „okupatori“ znaju. Stoga mobiliziraju svoju transnacionalnu mržnju protiv hrvatskoga „nacionalizma“, „neoustaštva“ i „terora šatoraša“. I tako je, eto, nakon Milanovićeva bojnog pokliča „Ili mi, ili oni!“ u subotu prasnula prva tako usmjerena petarda. Njezin sramotni flatus tako je oduševio Jelenu Lovrić da je taj beskontaktni sraz „okupatora Hrvatske“ sa stopostotnim vojnim invalidima Domovinskokog rata u Hanžekovićevu Morgenblattu bogohulno usporedila s kijevskim Majdanom.

Ah, da, umalo ne zaboravih! Mnogi od nas, a ne samo ministar Matić, hotice ili nehotice ne znaju što hoće „teroristi“ koji „šatoruju“ pred Ministarstvom branitelja. Stoga treba ukratko podsjetiti. To su ljudi koji su, osim poginulih, najviše dali za Domovinu. Ti junaci, ako sam dobro shvatio, ponajprije zahtijevaju da ministar Matić i njegovi činovnici Bojan Glavašević i Vesna Nađ odstupe sa svojih dužnosti, jer nedostojno zastupaju interese braniteljske populacije. Od državne vlasti traže da se ona uljudi te da – poput svih drugih državnih vlasti u svijetu – počne cijeniti zasluge stečene u obrani Domovine; da u častima i pravima ne izjednačuje hrvatske branitelje s agresorima na Hrvatsku; da prava hrvatskih branitelja usidri u Ustavu Republike Hrvatske, kako se tim stvarima ne bi poigravale različite vlade koje se demokratski izmjenjuju.

Što je, dragi naši „okupatori“, u tim zahtjevima „nacionalističko“, što „neoustaško“? Istina, ti krasni ljudi hoće u Ustav, ali oni ne traže da se dokine neustavni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Koga, dakle, plaši njihov uljuđeni „teror“? Zar samo ono troje činovnika? Ne bih rekao. Da je tako, Milanović bi te ljude otpustio i ušao u normalan javni razgovor s prosvjednicima. Ali i njemu je to troje nesretnika dragocjenije od sporazuma sa stopostotnim invalidima Domovinskog rata. Razumljivo. Činovnici su prijatelji, a prosvjednici neprijatelji. Uz to boljševička moralka zahtijeva da se neprijatelj opskrbi pogrdnim imenima. Stoga nije samo dopušteno, nego je i poželjno nazivati stopostotne invalide Domovinskoga rata „šatorašima“ (zbog obzira prema „čergarima“), a njihovu će „čergu“ veleučeni politički analitičar Ivan Rimac, komentirajući prve pismovne iskre između Griča i Pantovčaka, prispodobiti ni manje ni više nego „šatoru“ pokojnoga libijskog diktatora Gadafija.

Veselo? Da. No, takve će petarde bez prestanka praskati sve do izbora za zastupnike u Hrvatskomu saboru. Zašto? Da ne bismo, ne daj Bože, opazili da nam je Domovina dvostruko okupirana – duhovno prošlošću u komunističkoj Jugoslaviji, moralno i materijalno budućnošću u liberalnodemokratskoj Europskoj uniji.

[ad id=”40551″]

Benjamin Tolić

facebook komentari

  • EMINƎM

    Hrvatska sloboda je kratko trajala, srboslaviju je zamijenila eurosrpska vlast u Hrvata.