Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Političko hrvatstvo

Objavljeno

na

Divio sam se dr. sc. Dejanu Joviću, redovitom profesoru na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavnom političkom savjetniku predsjednika Republike Ive Josipovića. Evo zašto.

Taj znanstveni gojenac SKH i gordog Albiona promatrao je pripreme, održavanje i ishod škotskog referenduma o neovisnosti. Kada su Škoti na referendumu odbili državnu neovisnost, dr. sc. Jović nije poput neukih hrvatskih suverenista duboko uzdahnuo, nego je iz škotskoga sloma odmah iscijedio epohalan politološki aksiom: „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne.“

Što je u tom aksiomu vrijedno divljenja? Ponajprije okolnosti njegova rođenja. Na škotskom referendumu o neovisnosti mogli su glasovati i neškoti koji žive u Škotskoj, a nisu mogli glasovati Škoti koji žive izvan Škotske. Brusel je Škotima prijetio prestankom njihova članstva u EU ako odu iz Ujedinjenoga Kraljevstva. London je Škote molio da ne odlaze, plašio ih monetarnim nevoljama i mitio obećanjima šire autonomije. Sve to i štošta drugo vidio je dr. sc. Jović kao idealne demokratske uvjete za očitovanje slobodne volje škotskog naroda.

Sam „Jovićev aksiom“ zavrjeđuje dakako drugu vrstu divljenja. On je, kako čujem, pod tim imenom već stekao svjetsku znanstvenu slavu. Njegova se veličina očituje u trima točkama. Prvo, razbio je prastaru politološku predrasudu; drugo, ne niječe da neki narodi žele državu; treće, iako je izveden iz jednoga, i to sumnjiva primjera, može se primjenjivati i na druge slučajeve. Sve to zajedno ovjerovljuje izniman format politologijskoga znanstvenika i političkoga savjetnika.

– Dobro – reći će tkogod. – Ali što je teorija bez prakse? – Dobro pitanje. Praksisovci su nekoć na to pitanje spremno odgovarali: Kotač bez osovine! To je, tako, plebejska doskočica. No ona je ovdje poticajna. Potiče sumnju da je primjena aksioma bila srce Jovićeva znanstvenog pothvata. I doista, vrli je znanstvenik, čim je postavio svoj aksiom, tu mudrost odmah primijenio na hrvatski referendum o neovisnosti iz 1991. A što je utvrdio? Ono što je a priori znao: Hrvati nisu željeli svoju državu. Hrvate su njihove pokvarene elite u nedemokratskim uvjetima na prijevaru odvele u slobodu, samostalnost i neovisnost.

To je ludo! Jest, ludo je. Zato sam se i divio. To je uvrjedljivo! Ni govora, uvrjedljivo nije. To samo pokazuje koliko znanstvenik pati zbog toga što povijest teče kako teče. A dragovoljnog patnika ne treba žaliti. Ustrajan dragovoljni patnik zavrjeđuje – divljenje! Kao fakir. Stoga je, umjesto da se vrijeđamo, uputnije stvar postaviti ovako: Ako smo slobodnom voljom otišli iz okrutnoga tuđinskog zagrljaja, to je navodno bez ikakve dvojbe – dobro; ako pak nismo, ako su nas naše elite na prijevaru odvele u slobodu, samostalnost i neovisnost, poštena bi politologija trebala reći što je u toj prijevari – zlo. Ovako nas samo zaokuplja nesretno zanovijetanje.

Ali gdje je takva politologija? To sigurno nije ono što dr. sc. Mirjana Kasapović, redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, prodaje u Abendblattu pod naslovom: „Našoj novoj predsjednici nisu jasni elementarni politički pojmovi“. Odakle to?! Tako govori pakost. Prof. dr. sc. Kasapović najprije, radi znanstvene objektivnosti, malo „ćuška“ Jadranku Kosor, malo Sandru Petrović Jakovina, malo Zorana Milanovića, a onda neobuzdano nasrće na Kolindu Grabar Kitarović. Što joj zamjera? U biti samo to što je izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske, a odatle onda kulja obilje potvora. Te Kolindi nisu jasni osnovni politički pojmovi „poput naroda, nacije, građana i državljana“, te Kolinda ne razumije vrijednost društvenoga pluralizma, te Kolinda ne zna što je „kohabitacija“, te Kolinda je negdje „valjda, načula da su svi građani Hrvatske ‘politički Hrvati’“, pa je Srbe u Hrvatskoj proglasila političkim Hrvatima, a to, misli profesorica dr. sc. Kasapović, može imati teške političke posljedice „u Hrvatskoj i izvan nje“.

Ima toga još. Ali i iz ovih kratkih navoda nadaju se dva žalosna zaključka. Prvi, da ni prof. dr. sc. Dejanu Joviću ni prof. dr. sc. Mirjani Kasapović nisu posve jasni neki temeljni politički pojmovi; drugi, posve neshvatljiv, da se hrvatska politologija ni nakon dvaju i pol desetljeća državne samostalnosti ne miri s – političkim hrvatstvom.

 [ad id=”40551″]

Benjamin Tolić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati