Benjamin Tolić: Povorke sjećanja

0

Nije lako predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću. A još je donedavno sve bilo u najboljem redu. Onda se iz čista mira najednom sve zamrsilo. Počele su nevolje.

[dropcap color=”#dd4949″ font=”0″]U[/dropcap] Njemačkoj se sudi Josipu Perkoviću, ocu njegova sigurnosnog savjetnika Saše, zbog organiziranja ubojstva hrvatskoga političkog emigranta Stjepana Đurekovića; izdao ga je najdraži mu politički savjetnik Dejan Jović; šuška se da bi Italija mogla, zbog starih oznaških zasluga, zatražiti izručenje njegova savjetničkog doajena Budimira Lončara; u petak mu je umro Josip Boljkovac, koji je – u skladu s pravnim osjećajem obojice hrvatskih predsjednika – na hrvatskomu sudu nepravomoćno oslobođen od optužbe da je kao načelnik Ozne dao ubiti 21 „narodnog neprijatelja“ u Karlovcu i okolici; sutra mu iz Haaga u Beograd stiže Vojislav Šešelj „da destabilizira“ svoje šegrte Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, s kojima se hrvatski predsjednik „za dobro Regije“ javno ljubio; „opskurni“ internetski portali nagađaju da bi münchenski sud na suđenje Udbi mogao kao svjedoka pozvati njegova oca Antu Josipovića; Zdravko Tomac, član Hrvatskoga etičkog suda, nadugo je i naširoko u knjizi Crveni predsjednik obrazložio presudu kojom je taj sud Ivu Josipovića proglasio veleizdajicom.

Strašne su to stvari. No to nije sve. Studeni je u Hrvatskoj mjesec groznih sjećanja. U Berlinu se 9. studenoga radosno slavila 25. obljetnica pada Berlinskoga zida, a u Zagrebu su komunistički antifašisti Šetnjom sjećanja od Trga fašističkih žrtava do Trga bana Josipa Jelačića podsjećali Zagrepčane na 76. godišnjicu Kristalne noći. To je produbljivanje sjećanja u redu, premda se doimlje kao nekorektan uzvratni udarac današnjoj – demokratskoj – Njemačkoj. I ništa mu se osim toga ne bi moglo prigovoriti da Josipovićeva hrvatska „savjest“, utjelovljena u Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću, nije svoju Šetnju sjećanja začinila pozivom državnim vlastima da spriječe rastući „historijski revizionizam“. Što to znači? Jednostavno rečeno, ta Šetnja sjećanja brani srušeni Berlinski zid. Zahtijeva da se zabrani otkrivanje i ispravljanje onoga što je jugoslavenska historiografija tajila i krivo tumačila. U jednu riječ, želi onemogućiti hrvatskomu društvu da se suoči sa svojom jugoslavenskom prošlošću.

Ima i gorih stvari. Već dvadesetak dana pred Ministarstvom branitelja u Zagrebu prosvjedno taboruju hrvatski branitelji, uglavnom 100-postotni vojni invalidi Domovinskog rata. Oni, uz opću potporu braniteljskih udruga, zahtijevaju odstup ministra branitelja Freda Matića i njegova pomoćnika Bojana Glavaševića. Zašto? Eh, zašto! Teško je to shvatiti u pekunijarno okorjelu društvu. Nije naime riječ o materijalnim zahtjevima, nego o onomu o čemu su još u rujnu 2000. u Otvorenom pismu progovorili generali Hrvatske vojske. Branitelji drže da su ministar Matić, bivši njihov suborac, i ministrov pomoćnik Glavašević, sin slavnoga vukovarskog novinara Siniše Glavaševića, izdali njihove idealne interese. Ministar je, po Josipovićevoj zamisli, objavio Registar hrvatskih branitelja kako bi među njima otkrio lažnjake, a ministrov se pomoćnik javno čudio što je među ratnim pobjednicima rasprostranjen PTSP, dok među onima koji su izgubili rat nema toj nevolji ni traga. Tako su i ministar i njegov pomoćnik škodili časti i ugledu hrvatskih branitelja potičući sumnje da su branitelji mahom varalice i simulanti. Prosvjednici stoga zahtijevaju da obojica odstupe i da se Zakon o pravima hrvatskih branitelja podigne na ustavnu razinu.

A za tjedan dana, 18. studenoga, cijela će se Hrvatska prisjetiti vukovarske tragedije. Lani je Kolona sjećanja, koju je organizirao Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, prošla bez državnoga vodstva. Trojica predsjednika – Josipović, Leko, Milanović – i njihova pratnja odustali su od sudjelovanja jer nisu uspjeli izbiti na čelo povorke, gdje bi im, da su se ponašali kako treba, zasigurno bilo mjesto. Ove će se godine povorka kretati u sjeni braniteljskog prosvjeda. Predsjednik Josipović svakako dolazi. I ministar Matić. Vjerojatno i Leko i Milanović. Svatko će doći kako misli da je najbolje. Josipović – ponizno. Nitko ga, veli, neće spriječiti da se pokloni žrtvi Vukovara. Lijepo je to. No svi će se koji budu s njima koračali, iskazujući štovanje žrtvama, nužno sjećati i svih političkih sramota što ih je njihova zloćudna vlast uprizorila u Vukovaru.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari