Benjamin Tolić: Službena himba

0

UN-ov je Međunarodni sud pravde u Haagu presudom koju je 3. veljače 2015. javno obrazložio predsjednik Suda Peter Tomka odbio i hrvatsku tužbu zbog genocida protiv Srbije i srpsku protutužbu zbog genocida protiv Hrvatske.

Ni tužba ni protutužba, veli Tomka, nisu dokazale da je tužena strana za srpske agresije na Hrvatsku i hrvatskoga Domovinskog rata (1991. – 1995.) izvršila zločin rodomora (grč.-lat.: genocid) nad Hrvatima ili Srbima u Hrvatskoj.

Presuda je na službenoj razini i u Hrvatskoj i u Srbiji izazvala hinjeno nezadovoljstvo. No, službenu je srpsku himbu odmah raskrinkao srpski ministar pravde Nikola Selaković rekavši: Ishod haaškoga suđenja izgleda neriješeno, ali „nemamo razloga da budemo nezadovoljni“.

Hrvatska je službena himba trenutno zaokupljena mišlju na skore izbore za zastupnike u Hrvatskomu saboru. To je snažna pobuda da se žešće oglasi. Stoga nam se, eno, predsjednik Vlade Zoran Milanović nacionalno junači! On je ne tako davno u Beogradu besramno ispovijedao privrženost Zapadnomu Balkanu. Obećao je „dati sve od sebe“ da Srbija što prije uđe u Europsku uniju. A, gle, sada! Prijeti Srbiji da ju ne će pustiti u Europsku uniju dok ne dokine Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine. Tim je zakonom Srbija protegnula svoju sudbenost na cjelokupno područje bivše Jugoslavije, a po tomu je zakonu prije gotovo četiri godine uhitila i osudila hrvatskoga branitelja Veljka Marića. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić nimalo ne zaostaje za predsjednikom Vlade. On poput Metro-Goldwyn-Mayerova ričućeg lava prijeti Srbiji da će Hrvatska kad-tad suditi vodstvu bivše JNA!

Zgodno je to gledati i slušati. Učini se čovjeku da se oprašta sa Zapadnim Balkanom. No to je, na žalost, samo iluzija, koju stvara prozirna službena himba. Svjesni su toga i Milanović i Miljenić, ali oni znaju da većina ljudi kratko pamti. Tko se danas sjeća svih onih uvrjedljivih mudrosti kojima od „trećosiječanjskoga prevrata“, dakle punih petnaest godina, naciju časti hrvatsko državno vodstvo?

Stjepan nas je Mesić smatrao budalama (a tu je valjda bio donekle u pravu, ako smo njega dvaput izabrali za predsjednika države?), pa nam je tumačio da nikad nismo ratovali s Crnom Gorom, da smo se beskorisno borili za granice, da granice ne razdvajaju, nego spajaju, a preporučio je Vladi Ivice Račana da Hrvatsku u Savudrijskoj vali, ako ne može okomito, sa Slovenijom razgraniči vodoravno: Slovencima more, Hrvatima dno.

Ali Račan više nije bio stari Račan. Kada se, uz nesebičnu pomoć Dražena Budiše, vratio na vlast, Račan je ostavio boljševizam kao zmija svlak i vrlo je brzo stekao aureolu hrvatskoga „socijalnodemokratskog svetca“. Stoga je, umjesto da sluša mudre savjete starijega druga, nastojao, ako se ikako bude dalo, darovati Slovencima dio hrvatskoga državnog ozemlja. Svoju darežljivost obrazlagao je kratko i jasno: „Naš put u Bruxelles vodi preko Slovenije!“ No Sabor nije vjerovao Račanu. Ali ta jedna (a možda i jedina?) Račanova državnička misao, sputana priprostom slikom, nije propala. Naprotiv, ona je trijumfirala kada ju je preuzeo dr. sc. Ivo Sanader i preoblikovao u dvije državničke maksime. Prvu: „Europska unija nema alternative“ i drugu: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za ulazak u Europsku uniju.“

Kao što je Sanader usavršio svoga Račana, tako je Ivo Josipović izbrusio svoga Mesića. Josipović je uglađeno, profesorski brisao granice i u vremenu i u prostoru. Izumio je „hrvatsku domoljubnu transverzalu Tito – Tuđman – Josipović“, a za krvavi raspad Jugoslavije krivnju je sa srpskoga ekspanzionizma svalio na „konglomerat pogrješnih politika“.

Jesmo li uz takvu državnu politiku mogli očekivati bolji ishod suđenja u Haagu? Na stranu to što se u međunarodnom pravosuđu često potvrđuje Trazimahova teza da je „pravo – pravo jačega“, kada se sjetim svega onoga što je hrvatska država sama poduzimala protiv svojih generala optuženih na onom drugom sudu u Haagu, mislim da nismo. A što sada? Ono što možemo. Organizirajmo svoje nezadovoljstvo u otpor Zapadnomu Balkanu i u pritisak na političke elite da od Srbije i Crne Gore traže ratnu odštetu.

[ad id=”40551″]

Benjamin Tolić

facebook komentari