Benjamin Tolić: Srebrni jubilej

0

Kada sam u proljeće 1992. kao ministar savjetnik u hrvatskomu veleposlanstvu došao na službu u Bonnu, tamo me je srdačno dočekao Franjo Basić, župnik u njemačkoj katoličkoj župi.

– Onā je hrvatska država trajala malo više od 4 godine, a vidjet ćemo koliko će trajati ova  – rekao je župnik sa zebnjom u srcu jer je trećina državnoga ozemlja bila pod srpsko-crnogorskom okupacijom. – Ah – uzvratio sam – činit ćemo sve što je u našoj moći da nas ova nadživi. – On je nato sumnjičavo zavrtio glavom, a zatim se vedro osmjehnuo.

Kao da je bilo jučer! Prilično je, pomislih, nadživjela Franju. Dapače, nova je hrvatska država nadživjela trojicu drage uspomene Franja: i svoga obnovitelja Tuđmana, i svoga blagoslovitelja Kuharića i moga prijatelja Basića.  Spominjem se te zgode dok gledam kako se slavi 25. obljetnica međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske. I mislim: Krasno! Četvrt stoljeća hrvatske slobode, samostalnosti i suverenosti – pa to je srebrni jubilej!

Jubileji su – kako posebnički tako i zajednički – dobre prigode za prebiranje dragih uspomena. No nisu samo to. Oni potiču ljude i na sagledavanje i vrjednovanje onoga što je neposredno prethodilo događaju koji se slavi i onoga što je slijedilo nakon slavnog događaja, a odatle se katkad dade naslutiti i budućnost.

Sagledajmo i vrjednujmo. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u Drugomu svjetskom ratu ponovno je god. 1945. uspostavljena velikosrpska Jugoslavija. Tko ju je i kako obnovio? Jugoslavenski komunisti krvavom silom, uz blagoslov ratnih pobjednika. Neposredno nakon rata poubijali su dvjestotinjak tisuća i prognali tristotinjak tisuća Hrvata – ukupno oko 12 posto tadašnjega hrvatskog pučanstva! Njihova nova Jugoslavija bila je ratna država, više nego ratna Nezavisna Država Hrvatska. Izlegla se iz Drugoga svjetskog rata, iznutra ju je održavala boljševička diktatura, a izvana hranio Hladni rat. I trajala je sve do mirne propasti dvostožernoga svijeta, koji se punih 45 godina vrtio oko Washingtona i Moskve.

Kada je nakon pada Berlinskoga zida buknulo zakašnjelo Proljeće narodā u Srednjoj i Istočnoj Europi, mirno su se raspadale višenacionalne države. I Hrvati su se neko vrijeme nadali da će se tako izvući iz zagrljaja svoje „braće i gospodara“ Srba. Poveo ih je Franjo Tuđman pod geslom „Zna se“. Što se znalo? Danas to znanje zvuči zagonetno. No tada je, zahvaljujući duhu vremena, svakomu bilo jasno:  Hoćemo svoju slobodnu, samostalnu i suverenu državu – ni manje ni više! I ta je volja, organizirana u Hrvatsku demokratsku zajednicu, trijumfirala na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990. i za nepune dvije godine – usprkos srpskoj mržnji prema hrvatskoj državi i usprkos ljubavi tzv. međunarodne zajednice prema srpskomu carstvu – dovela 15. siječnja 1992. do međunarodnopravnoga priznanja Republike Hrvatske! Bio je to kolosalan uspjeh.

Taj nas je uspjeh skupo stajao. Braneći se i oslobađajući zaposjednuta područja, u Domovinskom smo ratu izgubili desetke tisuća ljudi, a i danas naši ljudi ginu u svojoj zemlji na srpskim minskim poljima. O ranjenicima, o materijalnim štetama, o kulturnim gubitcima da se i ne govori. Ali u Tuđmanovih smo „deset mračnih godina“, kako su kriptokomunisti ozloglašivali hrvatski izlazak na svjetsku političku pozornicu, učinili mnogo. Donijeli smo demokratski Ustav, izgradili državne institucije, ustrojili  vojsku i policiju, osnovali ratnu sanitetsku službu, uveli svoju valutu, uspostavili diplomaciju, izašli na svoje granice. Troškovi su bili enormni, ali u to vrijeme nijedna državna tvrtka nije predana u tuđinsko većinsko vlasništvo. Inozemni je državni dug na kraju desetljeća iznosio oko 10 milijarda američkih dolara, a približno je polovica toga duga naslijeđena od Jugoslavije.

A u ovih 16 godina, u kojima su se nakon suverenista Tuđmana po dva puta na vlasti izmijenili „lijevi“ i „desni“ zapadnobalkanski globalisti, sve što vrijedi, od banaka, jadranskih hotela, trgovačkog prostora, farmaceutske industrije do Ine – sve je prešlo u tuđinsko vlasništvo, a poljoprivreda je opustošena neograničenim uvozom prehrambenih proizvoda.

I dok neki političari liju krokodilske suze nad Slavonijom, Srijemom i Baranjom gledajući kakvu je pustoš u hrvatskoj žitnici proizvela njihova državnička mudrost, drugima je svejedno što će nam, ako ništa ne poduzmemo, država ostati bez državljana, te neko vrijeme – poput Hrvatskoga telekoma – biti samo ime, a poslije ni ime. Treći su najzanimljiviji. Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić – dva bivša predsjednika Države, bivši predsjednik Vlade i bivša ministrica vanjskih i europskih poslova – nisu se ukazali na proslavi srebrnoga jubileja svoje Republike Hrvatske. To je valjda demonstracija globalističkoga političkog stava prema nacionalnoj državi.

Benjamin Tolić / Hr.Svijet

facebook komentari