Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Srebrni jubilej

Objavljeno

na

Kada sam u proljeće 1992. kao ministar savjetnik u hrvatskomu veleposlanstvu došao na službu u Bonnu, tamo me je srdačno dočekao Franjo Basić, župnik u njemačkoj katoličkoj župi.

– Onā je hrvatska država trajala malo više od 4 godine, a vidjet ćemo koliko će trajati ova  – rekao je župnik sa zebnjom u srcu jer je trećina državnoga ozemlja bila pod srpsko-crnogorskom okupacijom. – Ah – uzvratio sam – činit ćemo sve što je u našoj moći da nas ova nadživi. – On je nato sumnjičavo zavrtio glavom, a zatim se vedro osmjehnuo.

Kao da je bilo jučer! Prilično je, pomislih, nadživjela Franju. Dapače, nova je hrvatska država nadživjela trojicu drage uspomene Franja: i svoga obnovitelja Tuđmana, i svoga blagoslovitelja Kuharića i moga prijatelja Basića.  Spominjem se te zgode dok gledam kako se slavi 25. obljetnica međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske. I mislim: Krasno! Četvrt stoljeća hrvatske slobode, samostalnosti i suverenosti – pa to je srebrni jubilej!

Jubileji su – kako posebnički tako i zajednički – dobre prigode za prebiranje dragih uspomena. No nisu samo to. Oni potiču ljude i na sagledavanje i vrjednovanje onoga što je neposredno prethodilo događaju koji se slavi i onoga što je slijedilo nakon slavnog događaja, a odatle se katkad dade naslutiti i budućnost.

Sagledajmo i vrjednujmo. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u Drugomu svjetskom ratu ponovno je god. 1945. uspostavljena velikosrpska Jugoslavija. Tko ju je i kako obnovio? Jugoslavenski komunisti krvavom silom, uz blagoslov ratnih pobjednika. Neposredno nakon rata poubijali su dvjestotinjak tisuća i prognali tristotinjak tisuća Hrvata – ukupno oko 12 posto tadašnjega hrvatskog pučanstva! Njihova nova Jugoslavija bila je ratna država, više nego ratna Nezavisna Država Hrvatska. Izlegla se iz Drugoga svjetskog rata, iznutra ju je održavala boljševička diktatura, a izvana hranio Hladni rat. I trajala je sve do mirne propasti dvostožernoga svijeta, koji se punih 45 godina vrtio oko Washingtona i Moskve.

Kada je nakon pada Berlinskoga zida buknulo zakašnjelo Proljeće narodā u Srednjoj i Istočnoj Europi, mirno su se raspadale višenacionalne države. I Hrvati su se neko vrijeme nadali da će se tako izvući iz zagrljaja svoje „braće i gospodara“ Srba. Poveo ih je Franjo Tuđman pod geslom „Zna se“. Što se znalo? Danas to znanje zvuči zagonetno. No tada je, zahvaljujući duhu vremena, svakomu bilo jasno:  Hoćemo svoju slobodnu, samostalnu i suverenu državu – ni manje ni više! I ta je volja, organizirana u Hrvatsku demokratsku zajednicu, trijumfirala na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990. i za nepune dvije godine – usprkos srpskoj mržnji prema hrvatskoj državi i usprkos ljubavi tzv. međunarodne zajednice prema srpskomu carstvu – dovela 15. siječnja 1992. do međunarodnopravnoga priznanja Republike Hrvatske! Bio je to kolosalan uspjeh.

Taj nas je uspjeh skupo stajao. Braneći se i oslobađajući zaposjednuta područja, u Domovinskom smo ratu izgubili desetke tisuća ljudi, a i danas naši ljudi ginu u svojoj zemlji na srpskim minskim poljima. O ranjenicima, o materijalnim štetama, o kulturnim gubitcima da se i ne govori. Ali u Tuđmanovih smo „deset mračnih godina“, kako su kriptokomunisti ozloglašivali hrvatski izlazak na svjetsku političku pozornicu, učinili mnogo. Donijeli smo demokratski Ustav, izgradili državne institucije, ustrojili  vojsku i policiju, osnovali ratnu sanitetsku službu, uveli svoju valutu, uspostavili diplomaciju, izašli na svoje granice. Troškovi su bili enormni, ali u to vrijeme nijedna državna tvrtka nije predana u tuđinsko većinsko vlasništvo. Inozemni je državni dug na kraju desetljeća iznosio oko 10 milijarda američkih dolara, a približno je polovica toga duga naslijeđena od Jugoslavije.

A u ovih 16 godina, u kojima su se nakon suverenista Tuđmana po dva puta na vlasti izmijenili „lijevi“ i „desni“ zapadnobalkanski globalisti, sve što vrijedi, od banaka, jadranskih hotela, trgovačkog prostora, farmaceutske industrije do Ine – sve je prešlo u tuđinsko vlasništvo, a poljoprivreda je opustošena neograničenim uvozom prehrambenih proizvoda.

I dok neki političari liju krokodilske suze nad Slavonijom, Srijemom i Baranjom gledajući kakvu je pustoš u hrvatskoj žitnici proizvela njihova državnička mudrost, drugima je svejedno što će nam, ako ništa ne poduzmemo, država ostati bez državljana, te neko vrijeme – poput Hrvatskoga telekoma – biti samo ime, a poslije ni ime. Treći su najzanimljiviji. Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić – dva bivša predsjednika Države, bivši predsjednik Vlade i bivša ministrica vanjskih i europskih poslova – nisu se ukazali na proslavi srebrnoga jubileja svoje Republike Hrvatske. To je valjda demonstracija globalističkoga političkog stava prema nacionalnoj državi.

Benjamin Tolić / Hr.Svijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati