Pratite nas

Komentar

Benjamin Tolić: Što je nama Catalunya

Objavljeno

na

Da, doista, što je nama Catalunya, kako se ona sama naziva? Ako smo za nju čuli, Catalunyu znamo pod imenom Katalonija. Možda znamo i da se prostire na 30-ak tisuća četvornih kilometara, da je smještena na katoličkom zapadnom Sredozemlju, da joj je glavni grad Barcelona.

Ponetko zna i da u Kataloniji pod španjolskom krunom, sa stanovitom autonomijom, živi oko 7,5 milijuna ljudi. Nije to mnogo, ali sve to skupa znatno je više od  prosječnoga hrvatskog znanja o Kataloniji.

A kako gotovo nitko od nas ne zna nikoga odanle, prirodno je da na Kataloniju, točnije na njezin glavni grad Barcelonu, rijetko mislimo, a i to uglavnom u svezi sa zbivanjima oko nogometne lopte. Catalunya nama Hrvatima dakle znači ili malo ili ne znači ništa.

A ne bi trebalo biti tako. Zašto? Katalonija je god 1986.  u okviru svoje „šire domovine“ Kraljevine Španjolske postala dijelom naše „šire domovine“ Europske unije. To već zavrjeđuje veću pažnju. Kako smo mi Hrvati ne tako davno izašli iz svoje „šire domovine“ Jugoslavije, pa zatim prije četiri godine ušli u novu „širu domovinu“ Europsku uniju, a vidimo da je i Katalonija krenula tim putom – nama elementarna ljudska čestitost nalaže da se solidariziramo s Kataloncima i branimo pravo naroda na samoodređenje. Osim toga nitko u Europi nema tako nevoljnih iskustava sa „širim domovinama“ kakva imaju Hrvati. Ako Hrvati ne razumiju Katalonce, tko će ih razumjeti?

Samoodređenje naroda kao načelo preuređenja svijeta zastupali su pri kraju Prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.) američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson i sovjetski revolucionarni vođa Vladimir Ilič Lenin. Poslije je to načelo u tijeku XX. stoljeća kodificirano kao pravo.

Pa zašto onda to pravo danas, na početku XXI. stoljeća, treba braniti? Odgovor je, priprosto rečeno, u srazu prirode i društva. Nebranjena prava gazi svaka, pa i najmanja sila.

Pravo naroda na samoodređenje teoretski je utemeljio njemački filozof Johann Gottlieb Fichte u predavanjima što ih je držao god. 1807. za francuske opsade u Berlinu te poslije objavio u knjizi „Govori njemačkoj naciji“ (Reden an die deutsche Nation, 1808.). Fichte u tim govorima poziva Nijemce da prognaju okupatora i stvore njemačku nacionalnu državu na ozemlju Svetoga Rimskog Carstva. Od tada je osnutak nacionalne države politički ideal svakog potlačenog naroda.

Da pravo na samoodređenje naroda treba braniti, pokazuje knjiga Petera Glotza „Stranputica nacionalne države. Europski govori njemačkomu općinstvu“ (Der Irrweg des Nationalstaats. Europäische Reden an ein deutsches Publikum, 1990.). Glotz se dakle, kao što je jasno već iz naslova i podnaslova, u „Srednjoeuropsko proljeće naroda“ pri kraju XX. stoljeća obrušio na filozofa s početka XIX. stoljeća i napisao protuknjigu nadahnutu mržnjom prema svakom, napose njemačkom, nacionalizmu i ljubavlju prema Europskoj zajednici.

Riječ je o manihejskom sukobu, o carstvu i nacionalnoj državi. Carstvo je dobro, a nacionalna država zlo. Narodi međutim misle obratno.

Da je Europska unija na strani „carstva“, nema nikakve dvojbe. Ona i ne može drukčije, jer je sama sazdana na načelu „carstva“. Stoga se ne treba čuditi što Bruselj šuti kada Madrid brutalnom policijskom silom sprječava provedbu katalonskog referenduma o izlasku iz Kraljevine Španjolske i uspostavi Republike Katalonije. Tako se demokracija u našoj „široj domovini“ iskazuje brutalnije nego demokracija u Iraku. Tamo su Kurdi bez iračkoga državnog nasilja proveli svoj referendum o neovisnosti. Šute i države članice Europske unije.

I što sada? Katalonci su narod koji ima svoj teritorij, svoje autonomne ustanove, zajedničko sjećanje na svoju srednjovjekovnu državnu samostalnost, zajednički jezik i volju za zajedničku slobodnu budućnost. Stoga odlučno odbacuju tuđinsku vladavinu. I nema nikakve dvojbe da im pripada pravo na samoodređenje. Ali ne treba se zavaravati da Španjolska ne će pogaziti to pravo ako ga Katalonci ne budu branili.

No, a što je nama Katalonija? Zrcalo u kojemu se trebamo ogledati, strahujući da će hrvatski vlastodršci ovako diplomatski umiveno reagirati ako jednoga dana u Bruselju odluče zabraniti i Hrvatskoj izlazak iz njezine „šire domovine“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Miro Kovač: Ne vjerujem da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića

Objavljeno

na

Objavio

U Studiju 4 gostovao je Miro Kovač, predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku i bivši ministar vanjskih poslova.

Komentirajući akciju Agrokor, istaknuo je da se zalaže za utvrđivanje političke odgovornosti. To je naša dužnost i prema građanima koje zastupamo, i prema državi. Osobno se zalažem za rasvjetljavanje svega onoga što se događalo kad je riječ o Agrokoru, rekao je Kovač. Istaknuo je kako vjeruje da u Hrvatskoj pravosuđe funkcionira neovisno i ne vjeruje da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića.

Osvrnuo se i na posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji. Rekao je da očekuje pomak u odnosima između Hrvatske i Rusije.

Očekujem da ćemo najviše jačati dijalog na području gospodarstva jer postoje sankcije Europske Unije prema Rusiji, ali i Rusije prema Europskoj uniji i zbog toga je Hrvatska trpjela štetu na planu gospodarstva. Ali Rusija ima pravo diskrecije i može propustiti neke tvrtke na svoje tržište.

Da bi se to dogodilo važno je imati dobre prijateljske odnose sa Rusijom i mi to želimo, istaknuo je Kovač.

 

facebook komentari

Nastavi čitati