Benjamin Tolić: Svi u centar

1

Kamo, zaboga?! Ah, da, oprostite! Nešto sam važno na čas smetnuo s uma! Grčki badalj (κéντρον) ima dugu povijest, a u skladu s time i mnogo oblika.

Isprva se badljem u Heladi podbadala i gonila stoka. No badalj je već u svojoj domovini razvio nova značenja, od „biča“ i „žalca“ do „čežnje“ i šestarskoga „ubodišta“, a kada se iz grčke kulture, glasovno prerušen u centrum, preselio u latinsku civilizaciju, raskošno je razgranao svoje značenjsko potomstvo. Centar je stoga danas na Zapadu svugdje. I sve je centrirano. Iznimke nisu, ako se do kraja domisle, ni mehanički ekscentar ni društveni ekscentrik. No, ovaj članak ne poziva čitatelja ni u „trgovački centar“, ni u „zdravstveni centar“, ni u „autocentar“, ni u „vrtni centar“. U njemu sam, iako dolično štujem sva ta svjetovna svetišta, samo svrnuo pogled na jednu političku pojavu. Stoga mi se misao uglavnom vrti oko dvaju badljevih potomaka – oko geometrijskoga i oko političkoga centra.

[ad id=”93788″]

Što je centar ili središte u kružnici? To, euklidski točno, zna svaki prosječno naobražen čovjek: čvrsta točka jednako udaljena od svih točaka koje čine kružnicu. Krasno! A što je točka? Tu već nismo posve sigurni: tijelo ili lik. No budi da je jedno ili drugo ili da nije ni jedno ni drugo, točka je, po definiciji biće bez protegā. A što je centar u politici? O tomu nema dvojbe: točka jednako udaljena od desnice i ljevice ili – paradoksalno – više točaka jednako udaljenih od ljevice i desnice.

To su teoretska ishodišta razgovora o centru ili središtu. Kako je ovo vrlo kratak politički osvrt, on će zanemariti matematički i usredotočiti se na politički centar.

Radi veće jasnoće temeljnoga obrasca najprije treba podsjetiti kako se je rečeni centar prvi put utjelovio u hrvatskoj politici. Neko su vrijeme političke stranke u Republici Hrvatskoj (osim Partije) u svom nazivu isticale ime svoga naroda. Malo nakon Tuđmanove smrti probio je taj običaj političar Mate Granić, kojega je volio Klaus Kinkel. On je osnovao – Demokratski centar (DC)! Kako je po strukovnoj izobrazbi bio liječnik, osnivač je Demokratskog centra profesionalno ljubio čistoću. Nitko se stoga nije čudio što u toj ljubavi pretjeruje tvrdeći da je njegova stranka programski – „čisti centar“. Niti je tko razumio što to znači – sve dok policija nije rasvijetlila otajstvo „čistoga centra“ kada je objavila mirogojsku formulu: „Pola meni, pola tebi, pola Bagi“ i uhitila mistagoga. No vlast je bila milosrdna. Odustala je – zbog uhićenikove bolesti – od njegova sudbenog progona. U međuvremenu je otac političkoga centrizma u Hrvata ozdravio i postao vanjskopolitičkom dikom Pantovčaka. Odatle nam je ovih dana preko Morgenblatta otkrio da je Hrvatska „u srcu“ najmoćnijega Turčina – Reçepa Tayyipa Erdoğana.

Sada, kada su jasni obrisi „čistoga centra“, nije teško shvatiti ni manje čiste centre. Posve je lako, primjera radi, razumjeti zašto je Milan Bandić svojoj političkoj stranci nadjenuo ime – Bandić Milan 365. Hrvatska je i Bandiću „u srcu“, barem onoliko koliko je „u srcu“ osnivaču Demokratskoga centra ili turskom predsjedniku Erdoğanu. I to cijela Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Bandić to ne skriva. On jednako štuje Josipa Broza Tita i blaženoga Alojzija Stepinca. A spreman je u ime toga svoga centrizma – ako treba, odmah – bez izborā „presložiti“ zastupničku većinu u Hrvatskomu [državnom] saboru. To, naravno, uzbunjuje Most. A Most je, što god tko o njemu mislio, od svih političkih centara programski najbliži obrascu „čistoga centra“. Njegova je ideologija – pozicija „jezičca na vagi“. Stoga nije čudno što centristički asimilira i velike i male političke aktere. Tako novoizabrani predsjednik SDP-a Zoran Milanović više ne tambura „Ili mi ili oni“, novoizabrani predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko obećava da će se ubuduće baviti samo gospodarstvom, a novoizabrani predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak proglašuje Vesnu Pusić stranačkim „resursom“ i najavljuje okupljanje stranaka političkoga centra.

Što dakle? Svi u centar?! A centar je s onu stranu vrjednota – točka, biće bez protega. Zato, evo, prođe gotovo šest mjeseci od izbora, a ne učiniše ni ono što su mogli besplatno: vratiti u naziv Hrvatskoga sabora pridjev „državni“, Ministarstvo branitelja preimenovati u Ministarstvo hrvatskih branitelja, kroatizirati nasilne srbizme Željka Jovanovića i Rajka Ostojića u nazivima negdašnjih njihovih ministarstava. Ne znam što vlast misli. No, ja ne vjerujem da će Hrvati za volju svojih centrista njegovati te „revolucionarne tekovine“ i poslušno glasovati kao da ih tko badljem (τῷ κéντρῳ) goni.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

facebook komentari

  • Choo-choo Dampf

    prekrasan članak , koji je i mene posramio. Naime , zaboravih na sve eskapade mistagoga . Molim još ovakovih članaka !