Benjamin Tolić: Ususret metežu

2

Metež u Ukrajini, metež u Turskoj, metež u Bosni i Hercegovini. Što se to u biti zbiva?  U kakvoj su svezi ti događaji s krvavim pupanjem liberalne demokracije u Libiji, Egiptu, Siriji? Ili s još krvavijim presađivanjem vrjednota liberalne demokracije u zemlje poput Afganistana i Iraka?

[dropcap]Č[/dropcap]vrste odgovore na ta pitanja daju nadobudni političari i dubokoumni politički analitičari. Kako nisam ni jedno ni drugo, ne ću u takav pothvat. To nikako ne znači da sam oprezniji ili plašljiviji od tih ljudi. Moj je razlog banalan. Ne vidim bît. Kao trošitelj javno dostupnih vijesti i izvješća vidim samo pojave. U Ukrajini vidim  – zasad – „hladni rat“, u kojemu se o dušu ukrajinskog naroda otimlju Europska unija i Ruska Federacija; u Turskoj liberalni otpor „mladoturaka“ autoritarnom „novoosmanskom“ predsjedniku vlade Recepu Tayyipu Erdoğanu; u Bosni i Hercegovini brutalne izljeve bijesa i gnjeva gladne muslimanske raje protiv državne, federacijske i županijske vlasti.

Pojave međutim često varaju. Protiv varke donekle pomaže iskustvo. Stoga sam više nego sumnjičav prema bruseljskomu i moskovskomu plesu oko ukrajinske duše. Nisam siguran ni da su liberali koji se opiru Erdoğanu samonikla turska pojava. Vjerojatnije je da su to glasnici vanjskog potkresavanja Erdoğanovih globalnih ambicija. A gungula u Federaciji Bosne i Hercegovine? Tu su, čini mi se, bît i pojava u flagrantnu međusobnom sukobu. Možda krivo prosuđujem, ali znatno mi je vjerodostojnija Erdoğanova imperijalna priča da mu je Alija Izetbegović „ostavio u amanet“ Bosnu i Hercegovinu nego „politički korektna“ vijest da gladna raja u Mostaru – usred Hercegovine – dok žari i pali, arlauče: „Ovo je Bosna!“

Sudionici u metežu, vidljivi i nevidljivi, obično imaju svoje – javne i tajne – razloge. Zbog toga je upravo dragocjen manifest Nova Bosna i Hercegovina prosvjedničke skupine „Udar i revolt“. Buntovnici u tom manifestu zahtijevaju, među ostalim, temeljito preuređenje Bosne i Hercegovine u jedinstvenu državu i dokidanje županija. To je, ne zna se zbog čijih interesa: hrvatskih ili srpskih,  malko prodrmalo zagrebačke ljute protivnike hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini. Nije ostao hladan ni Zoran Milanović. A i kako bi, kad je on čovjek „agnostik i ateist, podrijetlom obični katolik“?! On je čak skoknuo u Mostar. Tamo je pokušao obje obale Neretve utješiti „europskom perspektivom“ Bosne i Hercegovine. To je znatno više no što se od njega moglo očekivati.

Pomaknulo se nešto i u glavama političkih analitičara. Tako je – gle, gle! – najbolje plaćeni Morgenblattov novinar ovih dana otkrio jednu olinjalu bjelodanost. Muslimani, veli taj čovjek, hoće jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu; Srbi ne će nikakvu Bosnu i Hercegovinu; Hrvati, ako im je živjeti u Bosni i Hercegovini, hoće u njoj zaseban hrvatski entitet. Otkriće je, istina, trivijalno, ali nikako nije loše za početak. Ako „Bosansko proljeće“ preko noći ne usahne, taj bi čovjek uskoro mogao otkriti i bosansko-hercegovački paradoks.

Stvari su naime na dlaku isto stajale i god. 1992. Za međunarodnopravno valjan izlazak iz Jugoslavije bila je nužna većinska volja ukupnoga pučanstva Bosne i Hercegovine izražena na referendumu. Muslimana je u pučanstvu bilo 43 posto, Srba 31 posto, Hrvata 17 posto. Muslimani dakle nisu mogli Bosni i Hercegovini priskrbiti državnu samostalnost. Srbi nisu htjeli. I – zbio se paradoks. Kao u dječjoj priči Djed i repa: najslabiji element – ne miš, nego Hrvati – iščupao je Bosnu i Hercegovinu iz Jugoslavije! Ta istina vrlo je brzo pala u zaborav. Zašto? Zato što su je proizvođači „korisne povijesti“ (termin Tvrtka Jakovine) Mesić i Manolić prekrili svojim lažima o Tuđmanovoj i Miloševićevoj „diobi Bosne“.

Što li će iznjedriti „Bosansko proljeće“? Nitko to ne zna, svi samo strahuju. Osobito vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Može se naime svašta dogoditi. Može biti: tresla se brda, rodio se miš; može se bijes i gnjev preliti preko bosanskih granica u vasceli region; može se država preustrojiti u tri entiteta, a može se i – raspasti. Svaka mogućnost ima u Bosni i Hercegovini i izvan Bosne i Hercegovine dosta strastvenih ljubitelja i dosta  strastvenih mrzitelja, pristaša i protivnika. Kako, dakle, stvari sada stoje, i najmanje bi zlo bilo neko dobro.

 

Benjamin Tolić

facebook komentari

  • peppermintt

    “Zato što su je proizvođači „korisne
    povijesti“ (termin Tvrtka Jakovine) Mesić i Manolić prekrili svojim
    lažima o Tuđmanovoj i Miloševićevoj „diobi Bosne“.”

  • peppermintt

    “Zato što su je proizvođači „korisne
    povijesti“ (termin Tvrtka Jakovine) Mesić i Manolić prekrili svojim
    lažima o Tuđmanovoj i Miloševićevoj „diobi Bosne“.”