Benjamin Tolić: Zločin i kazna

2

To je naslov slavnoga romana Fëdora Mihajloviča. U njemu Dostoevskij nadugo i naširoko prikazuje i obrazlaže okolnosti, zamisao, izvršenje i posljedice ubojstva dviju baba – lihvarice Alëne Ivanovne i njezine polusestre Lizavete.

14541

Zlodjelo je dvostruko motivirano, vulgarno – grabežom, i plemenito – „višom pravdom“. Počinitelj je siromašni peterburški student prava Rodion Raskol’nikov. Ubojica se na posljetku pokaje, prizna zločin i iskupi grijeh sedmogodišnjom patnjom u sibirskomu progonstvu, te se, preporođen ljubavlju prema prostitutki Sonji Marmeladovoj, koja ga prati na njegovu „križnom putu“, vraća kršćanstvu.

– Što je pripovjedaču? – reći će tkogod. – Otkud mu ta reminiscencija? Nabožno poučna pričica iz XIX. stoljeća u ove grozne dane kada u naše duše viju dva kaznena velepostupka kao dva gladna vuka, onaj münchenski protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i ovaj zagrebački protiv Milana Bandića i drugova? – Drugi će se, pročitavši ovo, moralno nakostrušiti: – Ne trabunjajte! Što ja, molim vas lijepo, imam s tim ljudima? Ništa! Niti ja niti itko moj! – A ponetko će, kada vidi naslov, prije nego počne, odustati od čitanja.

Neka. Svatko sam upravlja svojom slobodom. Točnije: Svatko sam misli svoje misli. To je koliko banalna toliko bjelodana istina. Ali katkad mi ide uz dlaku. Ovaj mi se put čini obratno. Ne mislim ja svoje misli, moje misli misle mene. Zvuči blesavo, ali, eto, ta stara priča Fëdora Mihajloviča o zločinu i kazni. Ona me je odnekud zaskočila protiv moje volje. Valjda da me svojim sretnim svršetkom utješi što sam ne mogu pravedno presuditi ni u onom ni u ovom predmetu. Ne zbog moralne tuposti, nego ne znam činjenično stanje. Ali ne mogu – premda ni ja niti itko moj nije nikako općio, a kamoli poslovao s optuženicima i osumnjičenicima – ni posve zanemariti kaznene postupke protiv tih ljudi. Zašto? Ne samo stoga što s njima živim u istoj nacionalnoj zajednici, nego i stoga što me, kao čovjeka, među ostalim određuje i osjećaj prava i pravednosti. A pravo, kao što piše u slavnom kodeksu bizantskoga cara Justinijana I., nalaže prije svega: živjeti pošteno, ne škoditi drugomu, dati svakomu njegovo (honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere). Što mi, dakle, preostaje? Samo osvrnuti se na spomenute postupke kao na kazneni progon hipotetičnih zločina.

Ako dakle tužitelji ne dokažu da su Mustač i Perković organizirali ubojstvo Stjepana Đurekovića, sud će ih osloboditi od optužbe; ako pak dokažu, on će ih osuditi. Gospoda će u svakom slučaju dobiti „svoje“. Budu li osuđeni, sud će presuditi da su u Njemačkoj sudjelovali u počinjenju gnusna zločina u ime „više pravde“ – koja se sastojala u čuvanju zločinačke komunističke vladavine – i izreći im zakonski propisanu kaznu. Zbog prevelika vremenskog odmaka od počinjenja zločina do presude svrha njihove kazne ne može biti ni moralno popravljanje zločinaca ni naknada dijela počinjene štete. Ali osuda nikako ne bi bila besmislena. Upravo suprotno, ona bi imala visok smisao. S jedne bi strane zadovoljila metafizičku pravednost (suum cuique), a s druge strane mogla bi otvoriti put pravdi za nebrojene žrtve komunističkoga režima u Hrvatskoj. To je ujedno i prava platforma na kojoj bi se djeca i unuci mogli odreći zločinačke baštine svojih otaca i djedova.

Zagrebački kazneni velepostupak protiv Bandića i drugova nešto je posve drugo. Vodi ga sama „viša pravda“, koja se prije pet godina preimenovala u Novu pravednost. Predmet su vulgarno – grabežom – motivirani zločini. Svrha je postupka dvostruka: s jedne strane krajnjim raspirivanjem najnižih strasti zasjeniti onaj u Münchenu kako bi se očuvala komunistička zločinačka baština i s druge strane uništiti političku konkurenciju kako bi se Novoj pravednosti Ive Josipovića otvorio prijelaz u Drugu Republiku. Osumnjičenici, Bandić i drugovi, moćni su gubitnici. Izgubili su i komunističku i socijalnodemokratsku Partiju, pa bi im se moglo dogoditi da – bili krivi ili pravi – budu osuđeni. Ali nije to tako strašno. Kako je Ivo Josipović dobrostiv, tako je njegova Nova pravednost milostiva. Budu li osuđeni, ogulit će koju tonu krumpira „za opće dobro“, ali nikako više nego Petar Čobanković. A Sonja? A kršćanstvo? Nema nade. To je – estrada.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

  • peppermintt

    “Ali osuda nikako ne bi bila besmislena. Upravo suprotno, ona bi imala
    visok smisao. S jedne bi strane zadovoljila metafizičku pravednost (suum
    cuique), a s druge strane mogla bi otvoriti put pravdi za nebrojene
    žrtve komunističkoga režima u Hrvatskoj. To je ujedno i prava platforma
    na kojoj bi se djeca i unuci mogli odreći zločinačke baštine svojih
    otaca i djedova.”

    • Jadna Hrvatska s ‘drugom republikom’… jedva smo jednu stvorili