Beograđanin Boris Dežulović vrijeđa katolike i Hrvate kao statističku većinu. Zar nas u Srbiji ima toliko puno?

0

Pojavljivanje islamskog imama s nacističkim križem oko nadlaktice, na molitvi, Dežuloviću je povod za napad na katolike! Dežulović priznaje da jednostavno zamijeni imame i hodže sa (katoličkim) biskupima i svećenstvom i sve jasnije vidi. Zašto taj već stari Beograđanin ne zamijeni imame i hodže s patrijarsima i protama? Bilo bi pristojno da Dežulović u Beogradu piše protiv statističke većine u Srbiji. Dežulović je pronašao idealnu kombinaciju: u Srbiji jeftino živi, svoj na svome, a Hrvatska ga skupo plaća.

Članovi kulturno-umjetničkog društva “Bleke i konji” uz natpis “Umjetnička sloboda” prikazali su u Zadru fotomontažu(?) Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i Ante Tomića u rodnim igrama bez granica. Šef družine Enio Meštrović je u vrijeme održavanja prve “Povorke ponosa” u Splitu organizirao “Hetero pride” u Zadru. Po Dežuloviću, Zadrani su prikazali prizemnu duhovitost. Kakva duhovitost? Ako je dozvoljeno eksplicitno prikazivati seks između muškaraca i žene, koga može smetati promocija seksa između muškaraca. Zašto veliki pobornici rodne reforme nisu sretni što promoviraju istospolnu ljubav – jesam za homoseksualce, ako se to nosi, ali nisam baš homoseksualac, jer me to vrijeđa!

Profesionalni antikatolik

Zoran Vukman upozorio je prošle godine hrvatsku Javnost na opasnu činjenicu da statistička manjina u RH predstavlja statističku većinu u medijima RH. “U katoličkoj je tradiciji da se takve stvari zataškavaju, prešućuju i ignoriraju: pravi katolik, ukratko, nije samo neodgovorna i sebična stoka, nego i lijep komad budale” – objavio je Balkanac Dežulović nadnevka 27. prosinca 2012. u Slobodnoj Dalmaciji, u tekstu “Spolna bolest u biskupskoj konferenciji”. Kada spomene Crkvu u Hrvata, iz Dežulovićevih usta ne navire duhovnost nego drek, pa slijede njegove književne umotvorine “Izij govno!” i “Kao da je pojeo govno!”. Pustimo te priče o statističkoj većini kao meti za sve – zašto je samo u Hrvatskoj dozvoljeno vrijeđati većinu? Naravno da se pored tolikih govana u Dežuloviću, na Dežuloviću i oko Dežulovića ne možete upustiti u nekakvu skolastičku raspravu. Tko je sebi mogao pokvariti tjedan s nekakvom raspravom s tamo nekom Mimom Simić, nakon što je izjavila kako se tamo nekakvo govno dugo peklo na Kaptolu. Kada vidite takve pojave, povučete vodu i brzo napustite prostoriju.

Sve slobodoumne ljude u RH ražalostio je primitivizam feralovaca, koji na svoj način razotkriva “njihovu” borbu protiv samostalne RH kao nečiji obavještajni projekt. Potrošeni su, iskorišteni, pa je nestalo duha, nestalo je razuma, nestalo je kulture, u bilo kojem smislu. Dežulović je nedavno duhovito primijetio da je Island slavio nakon što je njegova nogometna repka dobila za protivnika našu repku, i to je sva duhovitost Borisa Dežulovića. Skrenuo je na sebe pažnju i moralnim dvojbama prilikom ubojstva Hitlera kao bebe. Ostalo su bile zadaće, najvjerojatnije skuhane u beogradskoj centrali. Danas su Boris Dežulović i Predrag Lucić vjerojatno plaćeni po količini teksta, jer se muče da ga razvuku na cijelu stranicu.

Ivan Miklenić šokirao je hrvatsku Javnost sa zabrinjavajućom činjenicom da nas nevladine udruge u RH godišnje koštaju 6 puta više nego Crkva u Hrvata. Naša silna sredstva odlaze na borbu protiv naše nacionalne ideje i naše vjere, protiv bilo kakve ljudskosti u RH. I sve to u uvjetima duboke gospodarske i društvene krize, kada bi se pomoć nevladinim udrugama trebala mjeriti u tisućama a ne u milijardama kuna. Naravno da smo nakon takvog poražavajućeg saznanja dobili val primitivizma Borisa Dežulovića, koji je nešto pljuvao, a nešto se nastrano borio da preuzme čačkalicu iz usta Ivana Miklenića, nakon čega se podrigivao i bezobrazno ispuštao plinove na beogradskim Terazijama. Fuj! Kada zamislim nesretnog Miklenića kako mu Dežulović strastveno otima čačkalicu, dođe mi zlo. Strašna je ta tuđina – sjedite u nekoj beogradskoj kafani, slušate cajke i pljuckate po katolicima i po Hrvatskoj. Beograd jednostavno mijenja čovjeka i nečovjeka. Miljenko Jergović u Zagrebu je prošao ljubav od Franje Tuđmana do Ive Sanadera, a u Beogradu je najedanput shvatio Dražu Mihailovića. Iz Beograda je Tin Ujević otišao u francusku Legiju stranaca! Dam ruku u vatru da katolik 0,07 i manje od toga, ima razumijevanja za Legiju! Kada netko u današnjem homofobnom Beogradu piše panegirike o netoleranciji katolika u Hrvatskoj, pitate se gdje tu počinje društvena kritika a gdje obavještajna zadaća.

Dobro je – mogli su nam uvaljati nekog pametnog

U ime iskrenih ateista moram prosvjedovati protiv svih tih profesionalnih kretena, koji svoj primitivizam i nedostatak odgoja skrivaju pod ateizam i agnosticizam. Svatko od nas, uvažavao Isusov nauk ili ne, ima pravo krenuti putem nekakvog ontološkog ateizma, ali nitko ne može ignorirati nepreglednu kulturu kršćanstva i Crkve. Pola najznačajnijih slikarskih djela sadrže nezaobilazne biblijske motive. Neka značajna filozofska djela nerazumljiva su izvan biblijskog “koordinatnog” sustava. Kršćanstvo je duboko integrirano u Europu, pisalo to u nekoj povelji EU ili ne. Kršćanstvo je duboko ugrađeno u Lijepu Našu i u hrvatsku nacionalnu ideju. Modernu hrvatsku naciju nisu formirali Nemanjići, niti nekakvi sotonisti, nego Isusovci. Bilo bi zapravo strašno da su katolički svećenici savršeni vanzemaljci, a da ljudi u svojim redovima imaju nasilnike, pedofile, lopove i varalice. Deformacije društva prelijevaju se u Crkvu, i obrnuto – riječ je o jednom istom društvu. Naravno da su neke društvene deformacije u Katoličkoj crkvi malobrojnije nego u društvu i da su neke zapravo nemoguće, a pogotovo ne mogu poslužiti prikrivenom Beograđaninu i sličnim likovima za lukavu borbu za neku drugu crkvu i neku drugu naciju.

“Dugačke kolone bošnjačkih logoraša vukle su se Mariji u Dretelj” – obmanjuje nas degutantno domoljub 0,07 ne tako davno, krajem 2010. Koliko znam, u Dretelju je završila nekolicina zarobljenika HVO-a. Gdje god da su smješteni, netko bi te kuće/ustanove proglasio logorom. Zašto su nestali samo oni zatočenici koje je snimila kamera, koji su tako poslužili kao dokaz da su Hrvati Hercegovine provodili etničko čišćenje, a zapravo su bili žrtve na sve strane. Zamislite tu Dežulovićevu podmuklost, tu drskost u obmanjivanju hrvatske i svjetske Javnosti! Kada pročitate jedan Dežulovićev tekst, učini vam se da negdje daleko ipak ima traga inteligencije, a kada ih pročitate nekoliko otvori vam se njegovo ogromno neznanje, koje prikriva tim svojim vulgarnim stilom. Primitivni jugoslavenski aparatčiki, njihova djeca i njihovi sirovi dvonožni proizvodi, drže sve poluge društva u RH. Nove rodne podjele, podjele oko srbijanske ćirilice, otvoreni rat protiv Crkve u Hrvata i same hrvatske nacionalne ideje, sva ta privatizacijska pljačka, sve se to kuha u protuhrvatskim centrima moći u susjedstvu i u svijetu, kao i unutar domaće pete kolone. Žalosno je da sve to mi financiramo – prema neslužbenim podacima, Jutarnji list i Slobodna Dalmacija za neka protuhrvatska pera izdvajaju i do 25.000 kuna mjesečno. Petra Jurčević veli da neće doći do pomaka na bolje dok se ne pojave novi AG Matoši i AB Šimići, koji će dignuti svoj glas protiv okupacije RH. Na našu žalost, borci protiv Hrvatske snažno su podržani u svim institucijama, pa se hrvatski orijentirani intelektualci, odnosno normalni intelektualci u RH, ne usude suprotstaviti manipulatorima sa svim mogućim vezama.

Primitivci su posve preuzeli RH

Arogancija vladajuće elite u RH nema granica. Da smo svjesno provodili negativnu selekciju, teško bismo skupili toliko idiota. “Suvremena hrvatska teologija tumači Boga Stvoritelja, otprilike kao Stipu Šuvara” – poji nam tako Dežulović. Niže rečenice kako mu naiđu, pa što ispadne. I Stipe Šuvar i Josip Broz Tito žive u srcu Borisa Dežulovića. Za njega je Josip Bozanić vrhovni komandant Crkve, a prema Dežuloviću, prije povratka Partije na vlast hrvatskom državom predsjedao je sam Đavo. Dežulović brka simbole Isusa i nekakvo univerzalno služenje apstraktnom Bogu. Bilo bi predivno da Boris Dežulović prihvati komunistički sustav vrijednosti, ali za sada slijedi samo komunističke propagandne metode.

Boris Dežulović zasipa nas hrpom svojih povjerljivih informacija. Ako niste znali, prema Dežuloviću, tvrdnja “Holokaust je židovska izmišljotina” krenula je od poljskog biskupa Tadeusza Pieroneka, nekadašnjeg bliskog suradnika pape Ivana Pavla II, a mise sa svastikom održava talijanski svećenik Angelo Idi iz Vigevana. Dežulović potegne neku upitnu informaciju, a onda je prerađuje za svoje zadaće. Bla, bla, bla.

Kako produhoviti budalu?

Tko zna, zna! A tko ne zna, pripada intelektualnom krugu Borisa Dežulovića. Povjesničar 0,07 zna da je hrvatski kralj Tomislav početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, i to je sve. Dežulović je o tome učio u dva navrata, u osnovnoj školi i u srednjoj školi, pa je nešto ostalo. Dalje od toga sve mu je mit, i to mu prisjeda. Dobro, a zašto onda Dežulović piše o kralju Tomislavu? Ako baš ništa ne zna, zašto slijedi “sumnje” velikosrpske historiografije? Da ima tri čiste o povijesti, Dežulović bi lako proniknuo zašto je kralj Tomislav krunjen na Duvanjskom polju, što ga iz nekog razloga jako smeta. Nije se Tomislav zaputio u Duvno da razveseli pastire. Duvno iliti Dalminium bio je upravno središte cijele Dalmacije, u vrijeme kad se prostirala daleko šire od našeg današnjeg hrvatskog primorja. Tomislav je slijedio zahtjeve pravne povijesti, pa se krunio u Dalminiumu da potvrdi svoje pravo na Dalmaciju! Krunidba kralja Tomislava u Dalminimu nije mit, niti hercegovačka želja, nego povijesna i pravna nužnost. Zar je to tako teško shvatiti? Ili to Dežulović zna, a pokušava oživiti neke velikosrpske mitove, kojima se otvara naš nacionalni prostor, ako odbacimo činjenice naše nacionalne povijesti.

Dežulovića smeta “mit o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi”. Svi znamo da na ovome prostoru nikada nije bilo pravih partizana sa sovjetskim tečajevima, pa niti prije tisuću godina. Na našu sreću ili nesreću, Rim je širio svoj utjecaj na istok. Podržao je hrvatska kraljevstva i tako potaknuo našu pisanu kulturu i našu pisanu povijest. Kada je dostigao svoje ciljeve prema Dunavu i iza Dunava, Rim je prebacio težište na isture Beč i Peštu, pa se glavna kulturna i trgovačka scena prebacila tamo. To nema veze s nekakvim hrvatskim izuzetnim genima, nego s tadašnjim geostrateškim odnosima, koji su Dežuloviću očigledno velika zagonetka. Isto tako, mit o hrvatskim ratnicima u Bizantu nisu stvorili partizanski pioniri Stipe, Mirko i Slavko, nego bizantski imperatori, koji su u svojim kronikama dali veliki značaj hrvatskim vojnim formacijama. Nitko ne smeta Dežuloviću da bude glup, ali nije dobro da nas sve davi sa svojim neznanjem.

Tvrtko Dolić/dnevno

facebook komentari