Pratite nas

“Berem smilje i zaradim dvije plaće”

Objavljeno

na

Nema traženijeg posla u posljednja dva mjeseca među stanovnicima zagorskog dijela Šibensko-kninske županije od posla berača ljekovitog bilja. I mlado i staro, od sedam do sedamdeset i sedam godina, naoštrilo srpove, obulo zatvorene postole debljeg potplata i dalo se u cmilje ili smilje, svejedno.

smiljeSezona mu je otkupa, a cijena je atraktivna. Dođe ko suvo zlato. Deset kuna otkupna je cijena po kilu, a dnevno se na dobroj poziciji s lakoćom nabere i po 30 kila cmilja. Znači, na dan se zaradi najmanje 300 kuna, a u mjesec dana i do 9000, ovisno o tome koliko tko može nabrati. Kasnije će zeman od kadulje i vriska, a i gospine trave.

Svako doba godine ima svoje bilje. Govori nam to Marko Ponoš, terenski operativac tvrtke “Helichrisum” Sretena, Franka i Jerka Jukića. Hvali gazde kao poštene, korektne i marljive ljude.

– To su jedni od najregularnijih ljudi koji baš paze na branje. Nije šta ja radim za njih, neg tako ti je… Pitaj koga o’š.

Hvali Marko i berače smilja, ali samo one koji se drže pravila zanata.

– Zar ima pravila?

– Da ima! U svakom poslu ima pravila i onih koji do njih ne drže. Al taki kod mene loše prolaze – veli Marko.

Jednom rukom drži žličicu kojom miješa kavu pred jedinim unešićkim kafićem, a drugom se maša za zvoneći mobitel.

– Je, je… imam jedno tonu cmilja u kombiju. Sad sam na Unešiću, a onda ću u Visoku po cmilje… – kratko će Marko sugovorniku.

– Vako mi je po cijelo popodne. Odolit ne mogu od poziva. Al neka, vala Bogu. Nego, upita li me o pravilima?! Odma ću ti reć da ljudi rade svašta. Mogu razumit sirotinju da nemaju i da im triba svaka kuna, al ne mogu razumit da mi u vriću cmilja podmetnu plastičnu bocu od dvi litre vode, il kakav kamen…

Malo se prave ludi

Uvik im kažem: ako vam triba 20 kuna, dat ću vam, a varat me nemojte. I ne bi to niko. Govorija, a u vitar puva. Ima i gorih stvari. Zove me tako jedan čovik prije neki dan i kaže: “Dođi, Marko, u Visoku po cmilje. Imam nekih dvista kila.” Ja dođem gori i vidim šta je ubra i vratim mu sve. Zašto?

Pobra je sve sa korijenjem, a zna se da se cmilju bere cvit i deset centimetara od cvita. Uzalud je to govorit. Prave se ludi i samo nastoje u najkraćem roku pobrat šta bilo da bude teže. Doslovno ga čupaju iz zemlje. Kako se onda bilje može oporavit?! Ne može! Više ga nema! Ni dogodine, ni ikako. Vratija sam pa sigurno tri tone takvog cmilja. Eto vidiš! I velim im lipo: ljudi, šta ćete brat dogodine, ovako ćete sve uništit… Ne triba vam dolazit tu.

Razumin ja i tu sirotinju, sve razumin, ali oni ne mogu razumit ni prirodu ni mene. Čim si prirodu uništija, više nemaš šta u njoj tražit. Na terenu s takvima vodim bitku po cili dan. To je živa katastrofa – žali se Marko.

U njegovu ophodnom kombiju, kojim me vozi do svojih najboljih berača u kamenjaru ponad unešićkog zaseoka Čulari, miriše kao u biljnoj ljekarni. Odskakuje kombi po kamenju kao koza, a moj vodič “putevima cmilja” otkriva da tvrtka za koju radi ima 240 ljudi koji svaki dan beru za njih. Nitko od njih neće čupati cmilje iz korijena i svaki ima dozvolu za branje na terenu kojim gospodare Hrvatske šume.

– Od Dubrovnika do Zadra, neću pritirat, ima 15 iljada berača. Slušaj, isplativo je to. Skočila cijena sa 2,5 kune na 10. Diš bolje?! Sve poplavilo beračima, čudo jedno. Ode, na ovom području su pretežno ljudi iz Bosne koji su se doselili u Knin i sad su tu žive borbe s mještanima. Zna bit ludnica. Kako’š ti objasnit starom čoviku od 80 godina da berač ima dozvolu i da legalno bere da državnom terenu? Nikako. Srića i bog šta sam rodom odavde, pa to nekako saniram da ne dođe do zla.

Mašu Marku berači sa svih strana. Očito svakoga poznaje u glavu.

– E, ovi nisu moji. To su od jednog poviše Drniša. Ima i on posla, dakuće. Vidiš po ovim poljima svašta. Berači ne bi smili brat smilje ničim nego srpom, ali koriste i one trimere i svakog đavla, čak i kosilice za vrtal guraju po onom kamenjaru. Sačuvaj ti bože!

Kozjom stazom uzbrdo, gdje god pogled seže, ima cmilja koliko ti srce želi, al na njemu ni jednog cvijeta. Marko se nadovezuje kao da mi čita misli.

– Znaš li kakvo je to bilo busenje, ka buket. Vidiš na šta je došlo. Livo-desno, to je bilo krcato. U biti, iz tog se cvita i dobija ulje. Pita me jedna beračica zašto to služi pa sam joj odgovorija da cmilje 30 posto služi za parfem, a 70 posto za viagru. “Dobro da si mi reka, sad ću mužu reć da pobrsti cilu vriću!”

Evo nas kod dalekovoda

Smije se Marko, a ni meni nije mrsko.

smilje-immortelle_F– A svašta čuješ. Zove me jučer jedna stara žena i kaže: “Aj, Marko dođi… ima kod mene cmiljač’ne…” Smija sam se cili dan. Koliko znam bit umoran, toliko me ovaj posao nekad raspoloži.

Ja jesam, ali moji bubrezi i ostali unutarnji organi nisu baš bili raspoloženi od silnog treskanja. Na trenutke mi se činilo da smo usred ničega! Kako li je tek beračima iz drugog kraja, da ne kažem države. Marko me odmah demantira.

– Varaš se sto posto! Čovik iz Bosne zna za ovaj teren ode… Nema stope di oni ne znaju di ima jedno cmilje. Ne postoji. Mo’š li to razumit? Zovu me odsvakud. Pitam ih di su. Kažu: kod dalekovoda! Bog te vidija, dalekovodi vode kroz cilu Hrvatsku, a oni se uvatili dalekovoda ka orjentira! I šta’š ti?! Znam po 20 kilometara uprazno otić. Onda se izbeštiman na njih, al se i pomirimo.

Kaže mi Marko da nije samo unešićko područje temeljito “očišćeno” od cmilja, nego i oni krajevi gdje nikad ne bih rekla.

– Slušaj, autoput je ograđen žicom, a oko nje je obršteno od Zadra do Dubrovnika. Berači parkiraju auto, naravno di ne bi smili, negdi na zaustavni trak, i priskoče žicu. Beru cmilje, a onda bacaju priko žice, kasnije opet priskaču natrag. Ma izrižu se živi. Znaš kolko ih se šivalo po Hitnoj pomoći… Majke mi, ne biraju se sredstva. Oni znaju točno di raste uz one nasipe, di je najveće, di je najbolje…

Znade to i naturalizirana Kninjanka Gordana i njezin sin Ive Petar, Markovi najpošteniji berači, do kojih smo konačno stigli nakon silnog truckanja. Cijelu su Dalmaciju obišli berući cmilje, a taj težak posao spojili su i s kupanjem na Braču. Naročito je uživala Katarina, koju ovaj put nismo zatekli na “prizorištu”. Ali zato jesmo vjernog obiteljskog pratitelja, mješanca Bucu koji, reče mi Gordana, nikad ne laje uludo. I kavom smo ponuđeni s priručnog kuhala u prirodi.

Peka, šator…

– Imamo mi i peku. Imamo sve. I šator imamo za odspavat. Komplicirano nam je putovat. Vako dva-tri dana ostanemo na nekom terenu, em si u prirodi, em se ujutro digneš, bereš… A što se tiče posla, ni jedan posao nije lak i svaki ima svoje prednosti i mane. Bere se dok se može izdržat i onda se skupimo, skuvamo i pojedemo štogod, odmorimo jedno sat vrimena. Navečer opet.

Svako par dana odemo kući, nekad smo u potrazi za novim terenom. Obiđemo usput cilu Dalmaciju. Vidiš sve. Ko voli prirodu, ko nije plašljiv paučića, bajice, zmijice kad naleti, može to radit. A zmija, ako je ne diraš, neće ni ona tebe… Mi smo ih sreli ne znam koliko… Na kamenu i zidu se vidi, al ona ode svojim putem… – pripovjeda Gordana, dok se Ive Petar brine o kavi. Uči se tako i kućanskim poslovima. Najesen će postati otac, pa je dobro svladati i tu lekciju.

U prirodi ili ne, Kninjani mi se pokazaše odlični domaćini. Uz kavu s mlijekom dobila sam i odlično sjedalo na vreći cmilja. Bilo je kao na Dormeo madracu. Samo što je za sadržaj tog “madraca” Marko Ivi isplatio pošteno zarađenu nadnicu. Gordana mi je demonstrirala kako se cmilje bere po svim pravilima.

Za samo desetak minuta sunce mi je udarilo u glavu i počelo mi se magliti pred očima. A možda je, ipak, sve to bila samo nuspojava udisanja mirisa bilja. Sigurno je samo jedno: nema cmilje veze s viagrom, pa govorio Marko što hoće. Ili možda ima. Ipak sam (samo) žensko.

Tekst: Marina Jurković/SD

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Magazin

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Objavljeno

na

Objavio

Ima li ijedna tema koja već godinama intrigira hrvatsku javnost i služi kao svojevrsna dijagnoza našeg društva od fenomena Thompsona?

On je figura oko koje se odvija ključna podjela u Hrvatskoj, na ove i na one, na jedne i na druge, na lijeve i na desne, gornje i donje

U nedjeljnjoj epizodi Božanstvene komedije na Laudato TV-u gostovao je poznati novinar s liberalne strane političkog spektra Jurica Pavičić i, kao njegov antipod s desne strane, Velimir Bujanec prenosi direktno.hr

U prvom je prilogu gostovao Jurica Pavičić, pisac i novinar. Na pitanje što mu sve smeta kod Thompsona, odgovorio je: “Jako učestalo koristi nacistički pozdrav kao priziv u svojoj pjesmi, to je temeljni razlog”.

“Tekstovi su impregnirani nacionalističkom mistikom koja je po mojem mišljenju zapravo poganska”, nastavio je, razgovarajući s novinarom katoličke televizije Laudato.

Kao proučavatelj kulture, rekao je, više voli gledište po kojemu se “prava ideologija vidi u stilu, a ne u tekstu”.

Ono što mu je posebno zanimljivo kod Thompsona jest, tvrdi Pavičić, što je “po svojem muzičkom idiomu najjugoslavenskiji glazbenik koji postoji”, pa mu je zato “na paradoksalan način drago da Thompsonova muzika postoji, jer pokazuje da postjugoslavenski nacionalizmi izviru iz istog jugoslavenskog supstrata”.

Priznajući da je opći društveni kontekst ranih 1990-ih bio ratni, Pavičić je ustanovio kako su mu zapravo i najsimpatičnije Thompsonove pjesme iz tih godina, a ne one “kolonijalne i molećive” kao “Stop the War in Croatia”.

Kao problem koji se javlja kasnije Pavičić je istaknuo “konstrukciju ideološke mistike koja se pojavljuje u kasnijim pjesmama, paravjersko djelovanje s mačem kao u kralja Arthura te neukusno korištenje benediktinskih oznaka”.

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Završni gost Božanstvene komedije bio je urednik i voditelj emisije Bujica Velimir Bujanec.

Na početku priloga, Bujanec se osvrnuo na Thompsonov nedavni koncert na Šalati i novinare jednog portala koji su “obrijali svoje neuredne brade, istuširali se i okupali” i došli u ono za što su mislili da je VIP loža. Napisali su da tamo nisu vidjeli nikakve poznate osobe.

No očito su, nastavio je Bujanec, pogriješili mjesto, jer u toj svojoj VIP loži vidjeli ni Joea Šimunića, ni Željka Glasnovića, ni Željku Markić, ni Brunu Esih,.

Govoreći o medijskom praćenju Thompsonovih nastupa, Bujanec je rekao kako su ti novinari o koncertu na Šalati izvijestili “kao da su vidjeli Crnu legiju na ulazu u Staljingrad, krvavih očiju i čeljusti kao u vampira iz Sumrak sage”, a zapravo je riječ o “tisućama mladih koji su tri sata pjevali s Thompsonom i nisu željeli da napusti pozornicu”.

Na voditeljev upit zašto se u medijima stalno vrti jedna te ista priča, Bujanec je ustvrdio da je to zato jer se želi spriječiti “hrvatsko zajedništvo koje demonstrira Marko Perković Thompson”.

“To dolazi iz medija i udruga plaćanih iz hrvatskog državnog proračuna”, nastavio je, “koji se nikad nisu pomirili s nastankom suvremene demokratske hrvatske države, i koji nikada Marku Perkoviću Thompsonu neće oprostiti devedesete”.

O Thompsonu možemo govoriti na dva načina

Osporavaju HOS-ov pozdrav s jednakim žarom kao i kunu ranih devedesetih godina, a nju je osobno odobrio dr. Franjo Tuđman, dodao je.

“Možemo o Thompsonu govoriti na dva načina”, nastavio je Bujanec. “O svjetonazoru koji promiče, ali i o najkvalitetnijoj produkcijskoj razini, od bine i razglasa do rasvjete. Odite na koncert Rammsteina i vidjet ćete produkciju možda i nižu od Thompsonove”, rekao je.

To iritira ljevičare, jer oni bi željeli da se ništa ne čuje i da kvaliteta bude loša, zaključuje Bujanec. “Hrvatima je teško oprostiti uspjeh, čak i unutar same ljevice”, dodao je.

“Ja kupim svaki Thompsonov koncert, ne skidam ga s interneta jer želim pokazati da ga cijenim”, rekao je voditelj Bujice. “Koncert na Šalati je bio komercijalan, a lijevi izvođači imaju firme koje otkupljuju ulaznice i onda ih dijele svojim zaposlenicima”.

Thompson je čovjek koji na hrvatskoj glazbenoj sceni najviše puni proračun, poentirao je.

Snimajući prilog u kafiću na Šalati, voditelj i Bujanec našalili su se kako sjede baš na crnim stolcima. “Nadam se da nećemo završiti u Pupovčevom biltenu i izvješću State Departmenta”, rekao je Bujanec.

‘Thompsonov poster vjerojatno gađaju strelicama’

Na pitanje koketira li Thompson ipak malo s ustaštvom, Bujanec je odgovorio: “Mislim da promovira pozitivne hrvatske vrijednosti iz Domovinskog rata 1990-ih, koji je temelj hrvatske države”.

“Riječ je o ljudima koje žalim jer su 1990. godine izgubili svoju državu, koja se zvala Jugoslavija, i sada moraju pronaći krivca. Vjerojatno doma imaju Thompsonov poster i gađaju ga strelicama”, našalio se.

Na pitanje zašto Thompson ne prizna da je pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” ako je to doista istina, Bujanec je odvratio kako poznaje Thompsonov životni i profesionalni put, te kako je ta pjesma namontirana u emisiji Latinica, gdje je Denis Latin djelovao sukladno svojim političkim uvjerenjima, i pustio audio verziju za koju nikad nije dokazano da reproducira Markov glas. “Riječ je o podvali, što je on već i demantirao”, dodao je.

“Interesantno je kako je to problem, a nije problem kada ministri iz Milanovićeve bivše Vlade pjevaju ‘od Vinkovci do Pakraca nema više pravoslavca’, ili kada Stipe Mesić u Australiji pjeva ustaške pjesme, ili kada Drago Pilsel baca kamenje na sinagoge u Argentini. Ali zašto je njima to oprošteno? Ako izdaš Hrvatsku i primiš 30 srebrnjaka, sve ti je oprošteno, a ako ostaneš na hrvatskom putu onda ti ništa neće biti oprošteno”, rekao je Bujanec.

Mi smo svi žrtve onoga što Trump u svojim istupima zove “fake news”, istaknuo je.

“U Slunju sam bio svjedok kad je policajac procijenio da je na koncertu 50 000 ljudi, a kasnije se ispričao Thompsonu u backstageu, da su na nalog iz Karlovca morali objaviti da ih je bilo samo 15 000”, prisjetio se Bujanec.

Je li Hasanbegovićev poklon marcipanska ploča?

Ne želim opet uvaliti Bernardića kao s čestitkom za svadbu, rekao je Bujanec, “ali znam mnogo ljevičara i liberala koji vole Thompsonove pjesme. Glazba nema politički predznak”.

Na voditeljevo pitanje o tome kakv je Thompson osobno, Bujanec se prisjetio svoje nedavne svadbe.

Ustvrdio je da je to što mu je Thompson pjevao na svadbi možda i najveći dar njegovoj ženi, kojoj su dva strica poginula u Vukovaru, a borili su se s HOS-ovim pozdravom “Za dom spremni” i Thompsonovom pjesmom “Bojna Čavoglave”.

“I meni je to bio najljepši dar, uz ploču koju mi je poklonio dr. Zlatko Hasanbegović, iako neću reći je bila od marcipana ili nije”, našalio se.

Što se tiče Thompsonove osobnosti, Bujanec se prisjetio anegdote sa svojeg vjenčanja gdje su za istim stolom sjedili Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Ivo Banac i njegova supruga Andrea Feldman, koja je često percipirana kao osoba liberalne orijentacije, i koja je ostala šokirana nakon što je upoznala Thompsona, ustvrdivši da on uopće nije onakav kakvim ga prikazuju lijevi mediji, nego topla osoba koja zrači ljudskom, domoljubnom i kršćanskom energijom.

Na pitanje o najdražoj pjesmi Bujanec je odgovorio da mu je to “Ljutu travu na ljutu ranu”, a na molbu da zapjeva je odgovorio:

“Ja se u životu mislim baviti samo novinarskim poslom, a to bi bila potpuna antireklama. I Dante bi se zgrozio kada bih zapjevao”, zaključio je, pokazujući na sliku Dantea Alighierija, maskote emisije.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Đakić: Vučić je smiješan. Što on ima sa zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

Kada se već činilo da će dugo očekivani Zakon o pravima hrvatskih branitelja, koji je ovih dana aklamacijom prihvaćen od svih političkih opcija u saborskom Odboru za veterane, biti naposljetku donesen konsenzsom i mirno, svoje primjedbe na zakon javno su iznijeli Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić.

Ovaj potonji, srpski predsjednik, o Zakonu se referirao na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku.

– U tom zakonu, u jednom članku govori se o agresiji Srbije i dijela stanovnika Hrvatske. Takva definicija i unošenje u zakone… to je za nas izuzetno teško – kazao je Vučić u izjavi za Radio televiziju Srbije (RTS).

Istodobno, Pupovac je o zakonu govorio za Radio Beograd. – Predloženi zakon za nas nije prihvatljiv jer se stvari koje su bile dio ratnih propagandi nastoje sada ozakoniti u pogledu odnosa prema Srbiji i u pogledu odnosa prema BiH i Crnoj Gori – naveo je Pupovac dodajući kako “ne može biti dobro da se Hrvatska neprestano vraća, održava i zaoštrava ratnu priču”.

Za Večernji list je najprije komentirao ministar branitelja Tomo Medved koji je kratko poručio kako su “odredbe novog zakona temeljene na Deklaraciji o Domovinskom ratu”. No novi prijedlog zakona kroz formulaciju “agresiju na RH izvršile su Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH”, preciznije i šire imenuje sve agresore, s naglaskom na “veliki broj” Srba, dok Deklaracija ne spominje BiH te navodi oružanu pobunu tek “dijela srpskog pučanstva”, što je Pupovca i Vučića potaknulo na reakciju.

– Vučić je smiješan, što on ima sa Zakonom o hrvatskim braniteljima? Očito se boji naknade štete koju će Srbija prije ili kasnije morati platiti, koja se navodi u jednoj od pet pristupnih točaka Srbije u EU – kaže Josip Đakić (HDZ), predsjednik saborskog Odbora za ratne veterane.

– Što se tiče formulacije o “dijelu” ili “velikom dijelu” Srba koji su sudjelovali u agresiji i koja je za njih sporna, može se lako usporediti broj Srba koji je tada živio u Hrvatskoj i onaj koji se protiv nje borio. No činjenica je da je taj broj bio velik – kaže Đakić.

Član Odbora Zdravko Ronko (SDP) kaže pak kako podržava većinu članaka ovog zakona, no kako bi bilo točnije napisati da je dio srpske nacionalne manjine sudjelovao u agresiji, a ne “veliki broj” jer je dio Srba branio Hrvatsku.

Zastupnik Mosta Miro Bulj ima nedvosmislenu poruku za Vučića. – Je li broj bio velik ili nije, to Vučić najbolje zna, kao jedan od vođa pobune i pripadnik četničkih odreda. Bolje bi mu bilo da kaže gdje su naši nestali i da se bavi ratnom odštetom Hrvatskoj koja će ga koštati 40 milijardi eura. Sramota je da Vučić uopće komentira naš zakon, a da mu Pupovac suflira – zaključio je Miro Bulj. Dodao je i kako činjenica da su Srbi 90-ih okupirali trećinu Hrvatske dovoljno govori sama za sebe.

facebook komentari

Nastavi čitati