Pratite nas

Reagiranja

Bernarda Jug: Ravnatelj osnovne škole me prisiljavao da lažiram petice!

Objavljeno

na

Dragi moj hrvatski narode,

nakon prošlog članka ravnateljica i psihologinja gimnazije, čiji jokićevski izmanipulirani maturanti su odbili pisati najavljeni ispit te me tražili gotova rješenja za ispite, umjesto sankcija te odgojnog djelovanja na učenike, one su se fokusirale na mene i prošli četvrtak punih sat vremena mi radile užasan mobbing koji je izgledao poput montiranog komunističkog procesa suđenja o kakvima sam čitala i slušala da su se provodila samo u doba moje bake i mojih roditelja.

Kao “opravdani” razlog mobbinga navele su pismo koje sam poslala medijima. Žao mi je, gospodo, ali da ste riješile slučaj i da ga niste pokušale zataškati na moju štetu zato što se bojite nekih lokalnih glavonja čija su to djeca, pogotovo onih kolovođa koji šefuju cijelom razredu “jer su im roditelji bogati poduzetnici”, ne bih morala ići u medije. Uostalom, to je takav kriminal i takvo razočarenje da je nužno upozoriti sve relevantne osobe koje se bave školstvom na ono što se događa iza zatvorenih vrata škola i učionica, a također je važno i za reformu jer ne možemo praviti reformu nečega što ne poznajemo do kraja i čemu nismo do kraja skinuli maske.

Školski sustav svakodnevno skriva jako puno toga i potrebno je staviti sve karte na stol prije nego krenemo u bilo kakvu reformu, priznati sve probleme koji nas muče, priznati to da i roditelji i učenici i studenti (javili su mi se i profesori s fakulteta koji potvrđuju da ova praksa postoji već godinama i da se kriteriji sve više spuštaju i da više ne znaju kamo da ih spuste, a studenti traže da rade i uče sve manje i manje – u Njemačkoj se odavno piše da je Bolonja propala, samo kod nas to nitko nema hrabrosti javno priznati i ukinuti tu hiperprodukciju površnih akademski školovanih ljudi) vrše pritisak na učitelje jer im se ne radi, jer nitko ne uživa u stjecanju znanja i u radu, već bi svi samo petice, a treba priznati i to da su kriteriji ocjenjivanja odavno pali (u mnogim osnovnim školama za dvojku više ne trebate znati 51%, već samo 35%, što automatski znači da za peticu trebate znati/riješiti samo 75% i sad vam je automatski jasno zašto imamo hiperprodukciju odlikaša, a tako loše stvarno znanje, da ne govorimo o implementiranom znanju, kao i o onome koje ulazi u dugoročno pamćenje jer se uči samo od ispita do ispita, po zlu zvanom vremenik koji su nam podmetnuli u škole, navodno na dobrobit učenika).

I onda se čudimo ovakvim ravnateljima. Ne znaju oni da sam ja na mobbing već navikla, da se ne dam zastrašiti i da mi to nije prvi puta da neki ravnatelj koji je na tom mjestu samo zato što je, sirotanović, puki politički poltron, uplašenko koji nema svoj stav, svoj ja i uopće kvalitetu niti kao stručnjak, a niti kao Čovjek jer da ima, ne bi se dao uplašiti nikakvim lokalnim glavonjama.

Ide izbor novog ravnatelja pa joj je gusto, treba ženu razumjeti. Teško je iz te fotelje opet natrag u razred među te gotovane kojima su obećali rješenja, a koji ne nose stvari za rad i kojima uopće nije do rada, nego do igri riječi. Ako niste znali, po novome se ravnateljima čuva mjesto u nastavi i oni, ako ne budu ponovno izabrani za ravnatelja, ne ostaju kruha gladni, nego se lijepo vraćaju u nastavu i prema tome, ne bi se trebali bojati ničega i nikome se ne dodvoravati, jer imaju zaista siguran kruh. Čini se da to nekima ipak nije dovoljno i zbog takvih pada sjena i na one rijetke, a ima ih, koji zaista vrijede i kao ljudi i kao stručnjaci i kojima nitko ne maše kako mu se prohtije. No, i takvi znaju sve ovo o čemu ja pišem, ali šute. A ne bi smjeli šutjeti. Onaj koji štiti kriminal za koji zna da ga netko čini, jednako je odgovoran kao i onaj koji ga čini ili potiče na njega.

Od šest ravnatelja u čijim školama sam radila, samo dvije nisu bile korumpirane i bile su spremne problemima pogledati u oči i zdravo odgojno, onako roditeljski i pedagoški ih rješavati, iako su bile ucjenjivane i maltretirane, no unatoč tome ostale su i opstale kao ravnateljice i samo takve ravnatelje trebamo poštivati!

Šteta samo što ravnateljica te gimnazije nije shvatila da moje pismo nije bio napad na nju, već kritika i osuda nerada, neradnika, gotovana i kriminala koji nije stran niti ostatku lijepe naše, ako je suditi po pismima koje sam primila nakon članka. No, činjenica da je napala mene, da je izabrala braniti kriminal, očito samo potvrđuje da je znala da se to radi i da to odobrava, a onda sam došla ja koju je ta praksa koju su tri i pol godine imali i na koju su se zdušno pozivali tvrdeći da su tako navikli, zgrozila.

Jeste li se ikada pitali što učitelj/ica koji nema vezu pri zapošljavanju sve doživi prije nego uopće nogom kroči pred svoje nove učenike? A onda svi očekuju da u učionice ulaze širokog osmijeha. I ulazim s osmjehom, ali izlazim s gorkim okusom u ustima i u želucu jer u školama je bitno da se učenici dobro osjećaju, da mlataraju svojim učiteljima kako im se prohtije, a kako se osjećaju učitelji koje ucjenjuju i roditelji i ravnatelji, nikoga ne zanima.

Kako će se učenici dobro osjećati u školi u kojoj su učitelji neprestano napeti i u stalnom strahu?! Netko tu nešto nije dobro izračunao.

Ako niste, pitajte učitelje svoje djece kako su dobili posao. Općepoznata je činjenica da se do posla u školama kod nas dolazi isključivo po partijskoj liniji. Svejedno je koja partija, ionako su svi isti. U mojem gradu su mi ljudi koji su napustili određene vladajuće partije rekli da su na stolu u tajništvu grada vidjeli popis ljudi obiju velikih partija koje treba zaposliti! Dakle – najviše stradamo mi, nezavisni, dok se sve prodane duše, bez obzira kojoj partijskoj liniji pripadaju, zapošljavaju po direktivi jer tako si i jedni i drugi osiguravaju biračko tijelo. Sigurno biračko tijelo. I onaj tko mi kaže da politika ne smije u škole, laže, jer bez politike, niti ne ulaziš u škole! Barem ne za stalno. Dobiješ neke mrvice ili dobiješ da pokrpaš nečiji nerad onda kad im stvarno zagusti, a nemaju nikog podobnog pa uzmu nas, nezavisne i slobodne učitelje. A biti slobodan učitelj je velika stvar. Barem smo tako učili na fakultetu. Samo nam tamo nisu rekli da je to odavno postreljana vrsta i rijetki su spasili glave.

Jedan gradonačelnik direktno mi je kao obrazloženje zapošljavanja učiteljice koja živi 20 km dalje od mene jer je tako naredio županijski šerif i time iz blagajne uzima više novca za prijevoz, rekao: “Reći ću ti iskreno. Nazvao me ravnatelj te škole. Pitao me smije li zaposliti nju iako si ti radila u toj školi nekoliko mjeseci i bila si izvrsna, no ako uzme nju, kupio si je mandat do penzije! A ti idi u privatni sektor – ionako si predobra za škole i šteta te je da se trošiš na ta četiri zida jer ionako tamo svi rade samo da odrade!”

Molim?! I to bi mi kao trebao biti kompliment?!

To mi je rečeno na sastanku koji sam sazvala u uredu pročelnika za školstvo vezano za kriminal u školstvu.

Ne, gospodo, nisam ja predobra za škole, nego su mnogi za njih preloši i preslabi, a to je nedopustivo! U školama moraju raditi najjači intelektualci, najjači ljudi, najsposobniji, najpošteniji i najmarljiviji jer moraju biti najbolji uzori koje našoj djeci možemo dati!

I upravo zato školstvo pod hitno treba skinuti s lokalnih jasli! Neće neki pijani (grado)načelnik koji je iz engleskog imao 2 ili ga uopće nije učio ili ga baš briga za kvalitetu nastave engleskoga jezika (i bilo kojeg drugog predmeta) odlučivati o tome koja će se učiteljica zaposliti na tom radnom mjestu!

Ljudi uglavnom misle da prvi radni dan novog učitelja ili učiteljice započinje ulaskom u učionicu. No, to je potpuno pogrešno.

Prvoga radnoga dana prva stvar koju su me pitali u zbornici prve škole u županiji u kojoj sam dobila zamjenu bila je: „Kako si došla?“ Rekla sam: „Biciklom!“ Sarkastično su se nasmijali i ponovili pitanje rekavši da se ne pravim luda. Shvatila sam da ne kuže i rekla: „Gledajte, živim samo 5 ili 7 km od škole i došla sam na starom maminom biciklu jer mi je to super, razbudim se, održavam formu, upoznam mjesto, a njega mi nitko neće ukrasti niti probušiti gume, a čak i da hoće, nije nešto pa neka slobodno nose.“ I smijala sam se. Oni su se u šoku kiselo nasmijali misleći da ih namjerno vozam. Onda su me ponovno pitali, ovoga puta žešće. Shvatila sam da ne govorimo istim jezikom i istim sustavom vrijednosti pa sam rekla: „Aha, nisam znala da ne znate…pa bio je natječaj, došla sam, donijela papire i iskreno, nisam mislila da ću dobiti posao jer sam čula, i to direktno u županijskom uredu za prosvjetu, da sve ide preko veze i da frajer koji me primio u tom uredu ima kćer koja studira veterinu i koju mora zaposliti na mjesto učiteljice engleskoga jezika (o tome vam moram pisati da vidite koga mi u tim uredima plaćamo), a ja ju nemam, niti ju želim imati jer ako u privatnim školama i firmama mogu dobiti posao samo na temelju kvalifikacija i svog iskustva u drugim takvim školama, onda mogu valjda i u državnoj.“ Onda su shvatili da sam nevino janje pa su me samo zlobno potapšali po ramenu i rekli: „Da, da, slušaj mala: SVI SMO MI OVDJE DOŠLI PREKO NEKE VEZE PA TAKO SIGURNO I TI. NEMA DRUGOG NAČINA.“ Jedna učiteljica hrvatskog jezika još mi je rekla: „Ne seri! Svi smo mi ovdje došli preko neke veze – govori koja je tvoja veza!“

Veza?! Za običnu zamjenu?! Za učiteljicu engleskoga jezika na selu?!

Nisam mogla vjerovati! Zar sam za ovo studirala?! I to su ti intelektualci kojima sam se kao dijete divila i poput kojih sam htjela postati?! Kakvi su to učitelji?! Što se dogodilo tim ljudima?!

A par dana prije prvog radnog dana kada su mi javili da dođem na dogovor, priča je išla ovako: ravnatelj me uvodi u zbornicu, dovodi osobu koja je bila nestručna zamjena na 60 dana, ova uletava sva bijesna, nosi hrpu udžbenika i baca ih meni na stol, neka se snalazim, dok se istovremeno vidi bijes i ja joj kažem da mi je žao što sam došla ja, a ona ostala bez posla, da mi nije jasno zašto nisu primili nju ako je već radila i pitam je koje kvalifikacije ima. Ona izbjegne pitanje. Pričekam povoljan trenutak i ponovim pitanje. Ona opet izbjegne. E, sad nećeš. Ja ne popuštam. Hajd`mo, curo, da čujemo, kako si dobila posao na 60 dana i koji faks imaš ako nisi mogla dobiti produženje?! I ona promrmlja da ima neku komunikologiju. Molim?! I ti bi predavala engleski?! Bilo mi ju je žao, ali kad sam čula da ona već 8-9 godina tako krpa zamjene i nestručna predaje po školama, a nije istina da stručnjaka nema, samo ih treba naći i ne gurati one preko veze prve, odmah mi je prisjelo.

Na to uletava ravnatelj, vidno ljutit, a ona kao iz rafala: „Šta je, šta si došao, naslađivati se što sam dobila otkaz?! Ili vidjeti jesam li vratila sve knjige da ti ne bih što ukrala?!“

Ja gledam i ne vjerujem. Što je ovo?! Skrivena kamera?!

Prvo, oni su si na ti, drugo, ona urla na njega. I, da šok bude još veći, on se njoj počinje ispričavati: „Pa, znaš, Iva, nisam mogao ništa. Došla je osoba s diplomom i nisam smio (a ja naivna još uvijek ne kužim da se radi o meni i da sam ja ta koja sam ih sve iznenadila i poremetila planove)…

Na to ona nastavlja: „Ma, nemoj, a kako si Ivani smio?! Ona ima istu struku kao i ja! Kako si njoj mogao srediti za stalno?!“ DA, UPOTRIJEBILA JE RIJEČ SREDITI – I TO NEKOLIKO PUTA.

Ravnatelj: „Ma, i njoj sam uspio SREDITI još po starom zakonu, u zadnji čas sam je uspio PROGURATI, NI TO VIŠE NIJE BILO BAŠ U REDU, JEDVA SAM USPIO, u zadnji čas!“

Dalje neću pričati. Dovoljno da sam od istog ravnatelja u roku 10 dana kako sam počela raditi dobila popis imena učenika koji, kako god ja znam, moraju imati 5.

Pozvao me u svoj ured i izrecitirao mi 3 imena i prezimena učenika koji moraju imati odličan „kako god znam i umijem, ne interesira ga“.

Ravnatelju, ja sam u ovu školu došla 15. travnja, prošlo je samo nekoliko dana, i pojma nemam o kojim učenicima govorite i zašto. Pitala sam u čemu je problem s njima i kakve ocjene imaju, koji su to uopće razredi, no odbio je ikakvu raspravu i samo ponavljao da je on svoje rekao. Nakon toga otišla sam po imenike i rekla neka mi pronađe te učenike da vidim ocjene jer im ja do sada još nisam dala niti jednu ocjenu.

Niti to ga nije zanimalo, no ja sam ipak otvarala imenike i tražila učenike.

Kada sam vidjela o kojem se kalibru radi, ostala sam zgrožena!

Ravnatelju, pa to su same jedinice, dvojke i trojke! Do sada su skupili takve ocjene – nisam im ja dala te ocjene! Što Vi točno od mene želite? Što tražite?!

Ne razumijem! Ako je bio problem u prošloj učiteljici, ako smatrate da nije pravedno ocjenjivala, onda tako recite, ali onda problem imamo sa svim učenicima, onda su svi oštećeni, a ne samo ova tri kralja koja ste mi naveli!

Nije htio surađivati.

Rekla sam da sam već ionako organizirala dopunsku nastavu i da su na nju dobrodošli svi i da baš svatko može sve pokušati ispraviti i da što se mene tiče problema nema, ako će učenici raditi, pokazati znanje i zaraditi svoje ocjene. Doduše, ne ide nam na ruku to što do kraja školske godine imamo manje od dva mjeseca, no ja ću dati sve od sebe.

Nije mu se svidjelo to što sam rekla. Otišla sam svojim poslom i dalje se pitajući sanjam li ili mi je to ravnatelj upravo naredio da napravim nešto strašno.

Iako mi nije bilo u radnom zaduženju, nego je to bilo u radnom zaduženju one nestručne koju je zaposlio za stalno, dopunsku sam radila ja jer se njoj nije dalo, a i nema mi smisla da mojim učenicima netko drugi drži dopunsku. Isto kao što ne odobravam niti instrukcije jer smatram da učenici moraju dati svoj maksimum na redovnoj nastavi, da trebaju iskoristiti sve što im se u školi pruža i pitati učitelja da pojasni, dolaziti na dopunsku i tražiti dodatne/dopunske materijale, a ne još tražiti od roditelja da im plaćaju instrukcije. Ti roditelji su već platili učitelje da rade s njihovom djecom i nisu dužni još plaćati instrukcije.

Prošao je travanj. Krajem svibnja ravnatelj je još jednom tražio da istim učenicima moram dati odličan na kraju godine, „kako god znam i umijem“, ali ovoga puta to je napravio u zbornici pred pedagoginjom i ostatkom zbornice, naslonjen na radijatore kod prozora, prekriženih ruku na prsima. Jurila sam na nastavu kada mi je to dobacio. Već pri izlasku iz zbornice, okrenula sam se i pitala ga da ponovi što je rekao. Tada mi je postalo jasno da on lobira za njih, da je to naredba i da on ne traži da oni isprave ocjene i da im se to omogući, već da ja moram pokloniti petice!

„Ravnatelju, do sada sam već upoznala učenike i ovo što tražite ostvarivo je samo ako oni isprave prije dobivene loše ocjene, uglavnom negativne ili dvojke, a ni kod mene se nisu baš proslavili radom i znanjem!“

„Jug, zar je taj Vaš engleski toliko opasan da se ne može dobiti petica?!“

„Ravnatelju, ako je učenica koja je imala i znanje i ocjene za dva, sada kod mene naskupljala četvorke i petice zato što radi, ide na dopunske, traži me dodatne materijale kad god me vidi, a ima takvih još, onda prosudite sami. A sada me pustite da idem raditi svoj posao jer je već zvonilo.“

„Imate previše energije! Previše radite! Usporite malo jer ćete se umoriti i izgorjeti!“ – dobacio mi je kiselo.

„Neću, imam je za izvoz i imat ću je i sa 107 godina tako da ne brinite! Ovo je škola, a ne mrtvačnica i svi bismo trebali pokazati malo više energije i malo više entuzijazma!“ – odgovorila sam mu i otrčala u razred.

Stalno sam razmišljala o tome što on zapravo želi. Učenike za koje je tražio petice poticala sam da dolaze na dopunske i da se potrude naučiti i ispraviti te ocjene koje im kvare prosjek (a u biti su to bile baš sve ocjene), no oni nisu marili.

Zašto onda on od mene traži bolje ocjene kad tim učenicima nije stalo?!

I onda sam napokon dobila potvrdu crno na bijelo.

Ušli smo u lipanj. Završetak školske godine bio je za desetak radnih dana.

Ravnatelj je po treći puta od mene tražio da istim učenicima zaključim odličan!

Požalila sam se kolegi u zbornici koji je s ravnateljem bio dobar, no ja to tada još nisam znala.

Mrtav-hladan rekao mi je da jednostavno dopišem petice na prazna mjesta u rubrikama, da ostalim učenicima ništa ne govorim i da zaključim petice i da neću imati problema.

Molim?! Čekaj, trebam praktički izmisliti iz čega su dobili petice?! Pa to je kriminal!

Nakon toga isti kolega me pozvao na kavu i ispričao mi što ravnatelj misli o meni.

„Znaš, neki dan bio sam kod ravnatelja u uredu i odjednom se čulo lupkanje petica po hodniku. Ravnatelj je pitao tko se to tako žuri. Rekao sam mu: „To je Bernarda. Ona tako brzo hoda.“

„Jesi li siguran, kako znaš?“

„Pogledaj na kamere i vidjet ćeš da je ona.“

„Stvarno je! Ta cura nije za školu.“ – rekao mu je ravnatelj.

„Kako nije?! Pogledaj koliko radi!“

„Baš zato.“ – reče ravnatelj. Zatim još doda: „Ona previše radi ZA ŠKOLU. A jednako je plaćena kao i oni neradnici. Ona je za privatni sektor. Tamo će to netko znati cijeniti. Ovo je škola. Ovdje se ne isplati toliko raditi.“

Zgrožena takvim stavom i razmišljanjem, sljedećih dana vrebala sam ravnatelja da ga pitam što mu točno znači to što od mene traži i konačno ga našla u uredu i pitala ga da mi lijepo direktno kaže zašto je njemu stalo da baš to troje učenika imaju zaključenu peticu, kad njima to uopće nije stalo i nisu se niti potrudili ispraviti niti jednu ocjenu! Neprestano se osjećam kao da ja njih dižem iz mrtvih i kao da meni smetaju te loše ocjene, a ne njima! I osjećam užasan pritisak!

Nije htio ništa reći, samo je ponavljao isto kao i do sada.

Konačno me prošlo svako strahopoštovanje i odlučila sam mu sama skinuti masku. Pitala sam ga tko su ti učenici za koje toliko žestoko lobira?!

„Jug, od ovoga je mama tajnica u jednoj gradskoj školi, od ovoga mama vadi krv u bolnici, a od ovoga…“

Molim?! Nisam niti čula tko su bili roditelji trećeg malca jer me NE ZANIMA!

„Ali njegova mama vadi krv u bolnici!!!“ – ponovio je gotovo uplašeno.

Samo tren, Vi ste ravnatelj pred mirovinom, za samo dvije ili tri godine ići ćete u mirovinu, i Vi se bojite nekoga tko vadi krv u bolnici?! I kompromitirate se zbog neke mame koja je tajnica u školi?! Da je i sam papa za svog nezakonitog sina tražio da mu poklonim peticu, ako učenik nema znanje koje to dokazuje, zaboravite!!!

Jeste li Vi normalni?!

Odjurila sam iz tog, sada za mene već kompromitiranog ureda, i napisala izjavu koju sam mu sljedeći dan donijela, a u kojoj pišem da mi on, ravnatelj taj i taj, imenom i prezimenom, naređuje da izvršim kriminal, da lažiram ocjene trojici učenika zato što su im mame tete koje vade krv u bolnici ili tajnice u gradskim školama (ova škola u kojoj sam radila bila je općinska), i tražila da mi je potpiše i da ju zajedno odemo ovjeriti kod javnog bilježnika.

Nakon toga je pobjesnio i pobjegao i više me ništa takvo nije tražio. Te godine. Sljedeće godine za iste učenike tražio je isto to. Ali mi je zato zaprijetio da će se osobno pobrinuti da više nikada ne dobijem posao na području županije ako ikome kažem išta o tome ili o činjenici da sam u njegovoj školi naišla na davanje rješenja (odgovora) za ispit (to je prva u nizu škola u kojima sam naišla na istu praksu) te da sam naslijedila radno mjesto na kojem dotična nestručna zamjena s početka priče ništa nije radila od početka polugodišta pa sve do 15. travnja (to je tek posebna priča – u dnevniku je neprestano pisalo „Past Simple“, baš svaki sat, a kada sam to otkrila i zatražila pomoć ravnatelja, on mi je samo rekao: „Vi ste zadnji i polizat ćete to i srediti kako god znate i umijete da do kraja godine sve paše!“).

Bila su to užasno naporna dva mjeseca, stravičnog tempa, a kako smo učenici i ja ipak uspjeli sve odraditi i završiti godinu detaljno sam opisala u svojoj knjizi.

 

Naravno, učenici nisu uspjeli dobiti petice, unatoč svim mojim molbama da se javljaju i da ispravljaju, ali sam zato od ostalih učenika i kolega iz zbornice čula da je netko ipak prepravljao ocjene kada se vratila osoba koju sam mijenjala i da je sin tajnice škole ipak dobio nezasluženu pozitivnu ocjenu, sin tete koja vadi krv u bolnici dobio je nezasluženu peticu, umjesto trojku, a za trećeg se više ne sjećam jer taj je svoju svjedodžbu dobro skrio pa učenicima nije dao da vide koliko je imao zaključeno iz engleskog, što daje naslutiti da je i on dobio nezasluženu peticu.

 

Potražila sam pomoć pedagoginje vezano za ucjenu ravnatelja, za nered, nerad i gotova rješenja koja im je ona koju sam mijenjala redovito davala za ispite, a ona mi je s velikim žaljenjem rekla da sam idealist, da takvi izumiru i da ne smije stati na moju stranu javno jer će je horda neradnika (pokazala je rukom na zbornicu) razapeti. Onih 1% kvalitetnih u toj školi i sami su bili pod napadom većine i, iako su mi privatno pružali podršku, javno su šutjeli jer su „htjeli zadržati svoj mir i zaštititi se od negativne energije većine uhljeba“.

Pedagoginja je pokušala spriječiti daljnje davanje rješenja u toj školi, no ne znam je li u tome i uspjela. Čisto sumnjam jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Ovo je samo mali dio svega što imam za reći, ali dok god i jedna jedina ovakva škola bude postojala, dok god i jedan jedini učitelj bude na ovom nivou, do tada se mogu sramiti traženja veće plaće i više prava i do tada ja ne samo da ne podržavam, nego oštro osuđujem svaki takav štrajk!!!

Autoritet se daruje i zaslužuje – on se ne nameće s 4% višom plaćom, niti će 4% poboljšati išta. Ovakvima možete dati i milijune mjesečno – oni će i dalje biti potkupivi i loše raditi svoj posao ili ga uopće ne raditi.

Onog dana kad se svi, baš svi učitelji ujedine oko rušenja korumpiranog sustava i podizanja pravog, kvalitetnijeg, kad se svi dignu protiv onih koji su došli našoj djeci prodavati pamet i glumiti poštenje, a zaposlili su se preko veze, k tome još nestručni ili naoko na papiru stručni, a pojma o poslu nemaju niti ih zanima, onog trena kad svi učitelji postanu hrabri i počnu poštovati i ŽIVJETI SOKRATOVU ZAKLETVU koju bi svaki iole kvalitetan učitelj morao sam sa sobom položiti prije nego uopće krene u to zanimanje, onog trena kad učitelji prvo dokažu da vrijede u realnom sektoru pa onda požele to iskustvo donijeti u škole (a jedino tada bit će djeci i mladima u osnovnim i srednjim školama te fakultetima pravi autoriteti i zanimljivi jer znanje koje nikada nije bilo implementirano u stvarnom životu i koje učitelj ne može iz vlastitog iskustva prepričati učenicima nije zanimljivo i nema tu težinu koju ima onaj koji dolazi s terena), onog trena kad odluče počistiti vlastite redove od sveg mogućeg šunda, kad budu spremni na stručnu kritiku, kad shvate tko ih plaća i kako se ti koji ih plaćaju nemaju kome žaliti ako premalo zarađuju, već zasukati rukave i sami stvoriti veću vrijednost na tržištu, kad prestanu sudjelovati u pokvarenoj prevarantskoj igri s „novim“ udžbenicima svaki čas, kad stanu u zaštitu onih zbog kojih imaju kruha i pošteno se zauzmu za njih, kad pokažu da imaju što dati, onda ću se ja prva nakloniti i podržati ih i ponosno ih nazvati svojim kolegama. Do sada sam uspjela skupiti nekolicinu takvih ljudi i ovo pišem zato da mi se takvi nastave javljati i dalje jer to je jedini put.

Onog trena kada je školstvo s državne spušteno na lokalnu razinu, sve je palo i pijani lokalni načelnici općina i gradonačelnici i župani počeli su utjerivati strah u kosti ravnateljima i učiteljima.

Pročula se tako priča kako se točno zna kod kojeg ravnatelja se do zaposlenja dolazi preko kreveta, kod kojeg preko politike (i jedno i drugo je čisti kupleraj), a komentari pojedinih učiteljica u zbornicama bili su:

“Pa što, malo pretrpiš i imaš pos`o za stalno!”

Na moj užasnuti pogled, nespretno su se pravile da se samo šale, no netko tko pred učenike dolazi u uskim prozirnim tajicama tako da mi djeca petog razreda zgroženo šapuću “učiteljice, učiteljici informatike se vide gaće i zašto ona smije nositi tajice, a mi ne smijemo”, baš i ne odaje nekoga kome bi to bio problem jer smatraju da cilj opravdava svako sredstvo.

Zaista je tužno vidjeti skup političke partije na kojem polugole mlade učiteljice plešu oko političara ne bi li ih zaposlili u nekoj školi.

To su mogle raditi i bez diplome. Ako ste zaista zaslužile tu diplomu i ako zaista iza nje stojite, glavom, srcem i rukama, onda se okanite promiskuiteta svake vrste i čuvajte dostojanstvo struke ovog divnog životnog poziva, ali i svoje osobno.

Da, tako ćete doći do posla, a poslije ćete djeci držati prodike o poštenju i čuditi se kako nemate autoritet i kako vas ne slušaju.

Znam da sam napisala puno, znam da će me mnogi napasti, ali nikada neće napasti oni koji vrijede, već oni koji ne valjaju, oni koji žele kruha bez motike, oni koji su u škole došli uhljebiti se, a ne stvoriti jaču naciju.

A Hrvatska očajno vapi za jačom nacijom! I jedini način da ju stvorimo je jačanjem obitelji i jačanjem školstva!

Tko je shvatio, shvatio je. Tko želi da ova zemlja ide naprijed, složit će se da s ovakvim ravnateljima i učiteljima nikakva reforma i nikakav štrajk nemaju smisla, već da prvo treba pročistiti vlastite redove i pomesti sve što ne valja van. Tko joj želi da potone, taj će napasti glasnika Istine.

S poštovanjem i u dobroj vjeri,

Bernarda Jug

Gimnazijalci koji su prosvjedovali za Jokićevu reformu školstva odbili pisati ispit jer za njega nisu dobili gotova rješenja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

HASANBEGOVIĆ O ODLUCI USTAVNOG SUDA: ‘Ova odluka je povratak cenzure iz vremena komunizma’

Objavljeno

na

Objavio

“NDH bila nacistička i fašistička tvorevina”: Ustavni sud donio važnu i dalekosežnu odluku.

Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom, pita Hasanbegović

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima još nije dalo preporuke za tretman tih režima, a Ustavni sud već je jasno definirao NDH kao negaciju temeljnih vrednota ustavnog poretka Hrvatske.

Stoga je teško očekivati da bi Vijeće svojim preporukama, koje Vlada namjerava pretočiti u zakon, moglo ići ispod razine odluke Ustavnog suda kojom je poništena odluka Općinskog vijeća Čačinaca od 11. travnja 1997., a kojom je jedna ulica dobila naziv 10. travnja. Izdvojeno je mišljenje imao sudac Miroslav Šumanović, izabran prošle godine kao kandidat HDZ-a, koji smatra da nije na Ustavnom sudu da određuje povijesne istine i da ne postoji društveni konsenzus o karakteru NDH.

Prije desetak dana skupina povjesničara, među kojima je i Zlatko Hasanbegović, uputila je apel protiv propisivanja službene istine. Njega je dosad online potpisalo preko tisuću ljudi. Hasanbegović ističe da su htjeli upozoriti upravo na stvari kakva je odluka Ustavnog suda.

– Značajan dio ozbiljne srednjostrujaške historiografije krši tu odluku. Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom?

Ova odluka predstavlja poziv na povratak cenzure iz vremena komunizma. Moj bi stav bio jednak i da je Ustavni sud, skupina nekompetentnih ljudi izabranih temeljem političke trgovine, procjenjivao jugoslavenski komunizam. Pozivam premijera Plenkovića da raspusti Vijeće, jer je Ustavni sud već dao pravorijek, rekao nam je Hasanbegović.

Dakle, podizanje (vraćanje) biste Ive Lole Ribara i crvena zvijezda petokraka sukladne su ustavnim vrednotama hrvatske države. Za Dom spremni i Ulica 10. travnja nisu.
Još malo pa će i svi Hrvati koji su rođeni 10. travnja biti proglašeni protuustavnom kategorijom. Jadni smo, da jadniji ne možemo biti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Dijele lekcije, a kad se upali svjetlo bježe kao miševi!

Objavljeno

na

Ovoga je dosta. U zadnje vrijeme relativno mnogi dijele lekcije hrvatskim braniteljima. Netko kaže da treba konačno  priznati i reći istinu, da nisu svi „branitelji“ bili branitelji! Zatim zamjeraju pojedinim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata da se ponašaju i da svojim zahtjevima podsjećaju na SUBNOR, što izaziva osjećaj nelagode.

Zatim ističu da su pojedinci izmanipulirani, od političara i političkih stranaka, da se odnos društva prema njima značajno promijenio, u smislu da ih se drugačije doživljava i gleda, da su izgubili na dignitetu i zaslugama koje su neupitne. Uz to neki pišu da se mnogi branitelji još i danas srame „akcija“ u Savskoj, odnosno onog šatora i njihovih samozvanih lidera.

Nu, priznaju braniteljima da su oni ispred svih, jer su to zaslužili obranom Domovine narušenim zdravljem i izgubljenim životom.

Dakle, „oni su ispred svih“, ali moraju i trebaju biti poput ovčica. Nisu oni ti koji se trebaju buniti što njihova djeca nisu zaposlena, što dobar dio njih nema nikakvo zaposlenje, što neki već i kopaju po kantama za smeće ili „uživaju“ gledajući tajkune, odnosno njihovu imovinu koju su opljačkali dok su se oni borili. Ako se pobune, onda su „izmanipulirani“, onda je to tek „šačica“ ili mala skupina branitelja, koji predstavljaju sami sebe. Govore i da ima iznimno mnogo braniteljskih udruga, a ne vide da raznih humanitarnih, vinogradarskih, pčelarskih, konjskih, alkoholičarskih i tko zna kakvih sve ne ima daleko, daleko više. One im ne smetaju, jer nisu „izmanipulirane“ i jer među njima nema „lažnih“ članova!

Branitelji nisu mala djeca, pa da se svatko s njima može igrati kao s lutkama na koncu. Osim toga, što znači da nisu svi „branitelji“ branitelji? Branitelji su oni koji su stekli status branitelja. To bi isto tako bilo da netko kaže da su većina rukovoditelja firmi – „kriminalci“, pa da zbog toga „nitko“ ne želi kupovati njihovu robu. Druga je stvar što pretežno oni koji su rat proveli u podrumu „cijene branitelje“, ali ne i one koji su „branitelji“, a nisu branitelji. U tome je „kvaka“. Na taj način se naprosto vade zbog čega ne žele pomagati akcije branitelja, jer oni bi pomagali kad bi svi branitelji bili branitelji, ali kad među njima ima lažnih i sličnih (što oni znaju!), e onda ne bi. To su priče za malu djecu.

Branitelj je branitelj. I točka.

U zadnje vrijeme sve se češće čuje da pojedine braniteljske udruge podsjećaju na SUBNOR. To ih smeta. A ne smeta ih što istinske udruge SUBNOR-a još uvijek postoje, što su sve brojnije, i obilno su financirane državnim novcem, kao recimo četničke Novosti, pupovčev SNV i druge,  s ciljem da ruše sve što hrvatski diše!

Tko se od tih braniteljskih dušobrižnika bunio na srbijanske derneke koje svako malo priređuju razni  pupovci? Da, bune se, ali tako da ih nitko ne čuje.

A kad „zagrmi“ neka braniteljska udruga ili neki branitelj to „ne čuju“ ili se pak svim sredstvima negativno okreću prema tim ljudima i govore i pišu kako su „isti kao partizani“ ili „komunisti“ i tome slično.

Stoga, vi koji ste u vrijeme rata bili u mišjim rupama, koji ste u to vrijeme „studirali“  ili plesali  Žikina kola, koji ste se obogatili na grbači  hrvatskih dragovoljaca i stradalnika odite u tri „pm“ i ne dijelite nam lekcije!

Jaki ste samo kad je ugašeno svjetlo, a kad se upali nema vas nigdje!

Da to ste vi!

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati