Besramno licemjerje svjetske politike

0

Pri svršetku lipnja

Traje monsunsko razdoblje, kiše su obilne a komarci debeli kao štakori. Klima se znatno promijenila. Aktualna vlast digla je ruke od Hrvatske i uopće podigla ruke u zrak u znak predaje, što je kriva procjena jer je još ostalo štošta za uništiti – ali ni za to nema političke volje. U ostatku mandata vlast je odlučila zabavljati se (“Samo zabava!”) upravo u neronovskom stilu. I rugati se narodu priznanjem (Milanović) da nikakav plan crveni cirkusanti nisu imali, pa ga nisu mogli ni ostvariti – a i to nije istina jer je pravi plan bio zapisan u njihovim ideološkim protuhrvatskim genima i taj su realizirali takoreći instinktivno.

Nema naroda na kugli zemaljskoj koji bi progledavši sa zakašnjenjem i razumjevši da ga je cinično družba grdno prevarila – i nadalje trpio tu i takvu vlast, nema naroda koji se dadePlan 21 tako kinjiti od besramnika i sada već otvorene grabeži, nema naroda koji ne bi izašao na ulice i trgove da spasi sebe i svoju zemlju, a komedijante spremi ne samo u oporbu nego i u sudnice. Ali je vrag u tome što Hrvati imaju čelične živce, a i oni se vole zabavljati sve dok – u zadnji čas kao i uvijek u povijesti – ne postanu vrlo poduzetni u očaju. Tada se ni jedan narod na kugli zemaljskoj ne može s njima mjeriti…

Povlačenje

Hrvatska je ipak povukla novac – iz europskoga fonda za poticaje malim i srednjim političarima.

Ljeto hrvatskih igara

U ljeti bauk hrvatskog iseljeništva kruži Hrvatskom. Dolaze brojni prekomorski Hrvati u staru domovinu, liberalna vlast pušta ih da uđu pa čak i da priređuju Hrvatske svjetske igre. U Hrvatski sabor pušta samo trojicu, a ondje ih dočekuje osam manjinaca s riječima:”Dobro došli braćo Hrvati, vrlo nam je drago što vidimo da postoji i jedna manja manjina od nas.”

Nego, tek kada ljetni prekomorski Hrvati stignu u Hrvatsku, čuje se prava istina o hrvatskoj diplomaciji koja se gdjegdje ponaša baš kao jugoslavenska, a ponegdje je opet tako jadna da se naši diplomati na dugim relacijama voze autobusom (Australija). No možda to i nije loše, u zadnje vrijeme ima previše zrakoplovnih nesreća. Kao dar s neba dolazi prijedlog iz Srbije o zajedničkim veleposlanstvima i konzulatima za vasceli zapadni Balkan, što bi rečenim hrvatskim diplomatima s jugoslavenskim manirama došlo kao naručeno. Poradi štednje trebalo bi na diplomatskim predstavništvima istaknuti samo jednu zastavu.

Nešto se kreće

Naime, oko BiH. Prvo se Europa ( čitaj: Njemačka) počela više zanimati za posljedice fascinantnog ustrojstva BiH po Daytonu i vidjela da će tu biti potreban novi Berlinski kongres. Usporedo je i nekomu u State Departmentu sinulo da bi nastavak po Daytonu mogao donijeti nove nevolje ( uz Siriju, Ukrajinu, Izrael, Irak itd..) pa je osnovao međunarodnu kriznu skupinu,Sarajevoda se Vlasi ne dosjete tko je autor. Krizna je skupina neko vrijeme premetala vrući krumpir, a na kraju zaključila da ta priča s trećim entitetom, to jest hrvatskim, i ne bi bila tako loša. Oho! Vidljiv pomak od dugotrajnoga stajanja na zadnjim nogama! Krizaši su već odmaknuli tako daleko da predlažu i granice hrvatskog teritorija, koji bi se, vele, poklapao s područjem Elektroprivrede Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Muslimansko-bošnjački propagandisti doživljavaju to kao strujni udar. SDP-ov jugoslavenski Lagumdžija vrišti: “Nikada treći entitet!” Ma dobro, ljudi smo, dogovorit ćemo se: neka se područje Sarajeva nazove trećim entitetom, a hrvatski entitet četvrtim. Tako će i Lagumdžija biti zadovoljan. Nego, dajte mene senilnoga podsjetite koje su to elektroprivredne granice. I sežu li do Posavine?

Lončarija

Negdje početkom prošloga tjedna baš htjedoh zadrijemati poslije ručka, kadli se na ekranu HTV-a pojavi Budimir Lončar. Valjda repriza. Bivši šef jugoslavenske diplomacije, poslije Mesićev savjetnik (naravno) pa produžen do Josipovića (dakako) – priča u intervjuu o svom liku i djelu. Vojo Šiljak u maniri umornog starijeg novinara koji puno zna ali ne inzistira, ne pokazuje namjeru postavljati suvišna pitanja. Tako je lako preskočeno razdoblje Ozne ( jer ako Ozna sve i dozna, ne treba i mlađa hrvatska publika sve doznati), pa je potom lakirano razdoblje jugoslavenskoga diplomata Lončara koji je shvatio da mora prati kosu svaki dan i suptilno se udvarati ženama. Koliko sam pratio, intervju ide kronološki do nezgodnih godina za Lončara kao šefa vanjskih poslova Jugoslavije koja je polako krepavala. A koliko sam čuo, o ključnom Lončarovu crimenu, naime rezoluciji o embargu na uvoz oružja koji je znatno otežao naoružavanje hrvatskih branitelja – ni riječi. Da se ne dozna.

Ukrajina

Zašto se ukrajinska vojska tako teško pokrenula, zašto u toj zemlji od gotovo pedeset milijuna nema dosta ni oružja ni vojnika? Ne radi se samo u milijunskoj petoj koloni, nego i oJulija Timošenko nedavnoj prošlosti stvaranja samostalne ukrajinske države iz koje je nakon raspada SSSR-a izvučeno oružja u vrijednosti od najmanje 12 milijardi dolara. Tako da su u kobnom trenutku kao jedino oružje ostale Kličkove šake. S Kličkom u svezi i ostavkom Jacenjuka vrli naši analitičari daju do znanja da je to i kraj političke karijere Julije Timošenko. Hajdmo se kladiti…

Laburisti

Dosegnuli su samo dno i sada bi izronili. Predsjednica Nensi izabrala je pravi način da dođe do birača – oštro je napala Crkvu u Hrvata i traži izmjenu ugovora sa Svetom stolicom. Gospođi politika očito nije jača strana. Neka laburisti izaberu za predsjednika bivšega ministra Željka Jovanovića, pa što Bog da.

Ivo Pilar

Hrvatski branitelji Vukovara točno su razumjeli da s Institutom Ivo Pilar nešto nije u redu, da se s njim nešto događa. Nazvan po autoru knjige “Južnoslavensko pitanje” koja je doista veliki udžbenik povijesti, Institut je vrlo lijepo djelovao i imao (i ima) sjajnih ljudi. Sada je obnovio svoj Barometar s nekoliko tema, ali je najvažnija bila ona o referendumskoj ćirilici. Zadnji politički idiot shvatio bi da su tema i rezultat bili naručeni kako bi se obeshrabrila hrvatska javnost – jer joj je rečeno da ona nije za referendum, a ako i jest, da ona, hrvatska javnost, ionako misli kako referendum ne će uspjeti. U čemu je stvar? Pa u novcu kao i uvijek. Barometar neko vrijeme nije radio jer nije imao novaca. Sada ga ima. Dobio ga.

HEP

Kiše ima dovoljno i više negoMilan Bandić dovoljno, bit će struje. Zato HEP može kupiti 15 000 automobila, a mi ćemo ih platiti. Nego, kako to da baš ni jedan kupljeni automobil ne vozi na struju?

Milano

U zagrebačku gradsku skupštinu došao je prijedlog iz nepoznatog izvora da se Zagreb preimenuje u Milano ili Milanovo. Prva je varijanta odbačena budući da navodno već postoji grad po imenu Milano, ali se druga varijanta razmatra.

Dan mozga

U nedjelju je bio međunarodni Dan mozga. Ni Josipović ni Milanović nisu se u povodu toga dana obratili javnosti. Nego, doista veliki stručnjak za mozak, dr. Ivica Kostović, potvrdio mi je što je već jednom rekao, a ja nisam vjerovao. Da sva tehnologija koja u ovom trenutku postoji na svijetu po snazi odgovara jednom jedinom ljudskom mozgu. Ta tvrdnja se uklapa u moju teoriju o svemiru i smislu, ali ne namjeravam s tim nikoga daviti.

Izrael

Nije samo ukrajinska situacija prispodobiva s hrvatskom početkom devedesetih. U mnogome je prispodobiva i palestinska situacija – jedna do zuba naoružana vojna sila upada u teritorij palestinske samouprave i nemilosrdno ubija djecu, žene i muškrace, to jest civile. Da spomenuta vojna sila pripada bilo kojoj drugoj državi na svijetu (osim Srbiji) cijeli bi svijet skočio na noge, ali se država zove Izrael, a ona je iznad i izvan međunarodnih sankcija, Obećana zemlja (ne od Boga nego od Engleza) s jasnim ciljem da Palestince uništi do kraja, raseli ih i izbriše iz povijesti. To se po pravnim definicijama može nazvati i genocidom. Sjedinjene Američke Države koje su proviđene Židovima u svim lukrativnim područjima, ponašaju se licemjerno kao što se i pretpostavljalo. Europska unija nešto slabašno komentira. Hrvatsku vanjsku politiku tumači Vesna Pusić, čije bi izjave u svezi s Izraelom trebalo prevesti na hrvatski, premda su izgovorene na hrvatskom ali Hrvatima nerazumljive. Tako umiremo u bezočnoj besramnosti.

Slobodan Praljak

To jest samo Praljak, jer nije slobodan – i on poradi licemjerne politike ovoga svijeta kojemu je rečeno da je potrebna sudska odmazda za svojedobno stvaranje Herceg Bosne (koja će ionako opetSlobodan Praljak uskrsnuti). U prošlom javljanju spomenuo sam knjigu (separat) Slobodana Praljka pod naslovom “Ex-ili” funkcija. Knjiga otvara dramatična pitanja koja se pokušavaju sakriti pod tepih, a ne odnose se na BiH nego na RH i datume njezina postanka, te na svakovrsne pokušaje da se krivotvori povijest a uz to i poništi državnopravni kontinuitet države Hrvatske koja je postojala i u vrijeme komunizma, premda to nismo opažali.

Praljak polazi od presude Županijskoga suda u Zagrebu iz 2009. kojom su Branimir Glavaš i ostali osuđeni između ostaloga i zato što, citiram, “tijekom studenoga i prosinca 1991. Hrvatska još uvijek nije imala status države”. Kada ga je dobila? I na to odgovara rečeni sud pod predsjedanjem Željka Horvatovića ( kojega nikako ne treba brkati sa sjajnim pravnikom dr. Željkom Horvatićem). Taj je sud nadodao u presudi i ovu rečenicu: “Tijekom 1991. u međunarodnim odnosima Hrvatska nije bila priznata država i tek 15. siječnja 1992., kada je uslijedilo to priznanje, Republika Hrvatska u međunarodnim odnosima stječe ( Sud piše: stiče) državno-pravni subjektivitet.”

Vrhovni sud nije tako mislio, pa je ipak malo pomaknuo datum unatrag – na 8. listopada 1991. kad je, kaže, “RH kao samostalna i suverena država postala neovisna o bilo kojoj drugoj državi, i od toga je trenutka svakoj drugoj državi i svakoj stranoj vojsci bilo jasno da, vršeći ratne operacije na području RH vrši agresiju protiv RH, njezinih građana i teritorija, dakle, vodi agresivni rat.” Još je nešto čudno u toj presudi Vrhovnoga suda. Ona citira Županijski sud ( s kojim se ne slaže) pa pogrješno navodi da je Županijski govorio o 15. v e l j a č e 1992.!!! Praljak s pravom traži da se ta pogrješka ispravi.

No, kamo vodi Praljkovo s pravom srdito razmišljanje? On se pita tko se to protiv koga i zašto borio do 8. listopada i je li on, Praljak, do 8. listopada 1991. bio pripadnik paravojne skupine, zašto se u Sunji branio ako ga nitko nije napadao, ako nije bilo agresije?To jest, je li Hrvatska de jure bila država ne samo prije 8. listopada 1991. nego i prije 25. lipnja 1991…

Pedantan, oboružan literaturom i zemljovidima, Praljak podastire nama koji smo znali pa zaboravili i onima koji nikada ništa nisu znali – svakovrsne u s t a v e iz jugokomunističkoga doba. Ustav Narodne Republike Hrvatske, proglašen u siječnju 1947. veli u prvom članku: “Narodna Republika Hrvatska je narodna d r ž a v a republikanskog oblika.” Drugi članak kazuje da se “hrvatski narod, izražavajući svoju slobodnu volju, a na temelju prava na samoodređenje – uključujući i pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima – ujedinio s ostalim narodima Jugoslavije na temelju načela ravnopravnosti.” (Opaska: zaboravite na trenutak što je de facto stajalo iza svega toga, ali sada govorimo isključivo o dokumentima.)

Kronološki je sljedeći akt Ustavni zakon Republike Hrvatske o osnovama društvenog i političkog uređenja, gdje se i opet u prvom članku kaže da je NRH demokratska d r ž a v a radnog narodaUstav RHHrvatske. (Opaska: zaboravite na trenutak da se negdje izgubio hrvatski narod.) Godine 1963. eto novoga Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (SRH). Ona više nije narodna republika, ali se u članku I. Osnovnih načela ipak spominje narod, i to ne bilo koji nego hrvatski. Njime čak i počinje prva, udarna rečenica: “Hrvatski narod u skladu sa svojim historijskim težnjama…ujedinio se s ostalim narodima…” itd., a u prvoj glavi općih odredaba pojavljuje se i država: “SRH jest d r ž a v n a socijalistička demokratska zajednica naroda Hrvatske, zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju.” Ta država ima i granice koje se ne mogu mijenjati, veli članak 5.

Postoji mit o sljedećem Ustavu, onom iz 1974. – da je, naime, baš taj Ustav poslije omogućio osamostaljenje hrvatske države jerbo spominje mogućnost odcjepljenja i samoodređenja, ali su te fraze ( premda de jure značajne) već bile izrečene i prije, pa se ne može oduševljeno govoriti o tom precijenjenom Ustavu koji nakon Hrvatskoga proljeća i nove srpske strahovlade u Hrvatskoj – već u prvoj rečenici uz hrvatski narod odmah stavlja i srpski narod. No i taj u prvoj glavi općih odredaba definira SRH kao d r ž a v u (hrvatskog naroda, srpskog naroda i narodnosti). Za suprotstavljanje bilo kakvoj i bilo čijoj agresiji (članak 7..) spostavlja se općenarodna obrana koja je u ovlasti SR Hrvatske. Još se kaže da “nitko nema pravo priznati ili potpisati kapitulaciju niti priznati okupaciju SRH ili njezina pojedinog dijela. O svim tim lijepim stvarima govore i svi ustavi SFRJ, pa i amandmani iz 1971. govore o republikama ovo:” Republika je d r ž a v a ….” Itd.

I što se onda dogodilo1990/1991.? Pogažen je od strane Srbije i srbizirane JNA (plus srpski teroristi u Hrvatskoj) i Ustav SFRJ i Ustav SRH i “zanemareni” ustavni članci o teritorijalnoj (općoj) obrani koja je u ovlasti republike-države, Blagoje Adžić oduzeo je Hrvatskoj n j e z i n o oružje ( do 200.000 cijevi) a to se dogodilo već u travnju 1990. uz šutnju hrvatskih komunista ( Ivo Latin, Račan itd.), a u ljetu su krenuli balvani. Od početka 1991. i te kako se već ratovalo a u jesen je izbio puni rat. Znači, i prije 25. lipnja 1991. koji treba uzimati kao datum nezavisnosti, d r ž a v a Hrvatska imala je legitimno pravo i obvezu opirati se agresiji. Na kraju krajeva, Ustav Republike Hrvatske (božićni) proglašen je svršetkom 1990. i u njemu je Hrvatska zapisana kao nedjeljiva, demokratska i socijalna država, štoviše kao nacionalna država hrvatskoga naroda.

Elem, haaški uznik Slobodan Praljak tumači onim Hrvatima koji ne znaju puno i hrvatskom pravosuđu koje donosi presude s “lepršavim” datumima – tumači im zorno i točno. Doista je hrvatsko pravosuđe pokazalo da ili neVelika Srbija razumije koliko je opasna ta njegova igra s datumima ili neki njegovi predstavnici to čine namjerno – valjda da bi bili u skladu s vojnim sudovima JNA koji i dan-danas progone hrvatske branitelje pod šifrom “da je tada još bila država SFRJ pa su svi hrvatski branitelji buntovnici i kriminalci”.

Tomu su se priglupom objašnjenju na svoj način pridružili i crveno-liberalni itd. krugovi kada su došli na vlast početkom 20. stoljeća, pa pomaknuli datum nezavisnosti s 25. lipnja na listopad. Dobro da i oni nisu za blagdan nezavisnosti proglasili 15. siječnja 1992. ili čak veljaču te godine (dodajem ja).

Spomenuo sam zemljovide, koje Praljak voli umetati u svoje tekstove, s punim pravom. Na njima mlađi naši suvremenici mogu vidjeti kako je zemljovid armijskih oblasti 1987. odjednom dobio ogromnu Prvu armijsku sablast, te samo neupućeni (a narod je neupućen!) nisu razumjeli što slijedi. 

Dubrovnik gori

A tiskao je Praljak i kartu velike Srbije po kojoj granica Hrvatske ipak ne počinje (na sjeveru) s Viroviticom, nego Hrvatska ipak ide do Vinkovaca, ali je na liniji Pakrac-Virovitica podijeljena na “dva dela” kako bi velika..-itd.

Da se radi o novom Praljkovom tekstu, ispisanom tek nedavno, govori njegova napomena koja glasi: “Kada se pročita poruka patrijarha Irineja za pravoslavni Božić 2014., jasno je da zapadno od Dunava postoje sljedeće zemlje-države: Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Lika, Banija i Kordun i jasno je da su zemljopisne karte ( s kraja osamdesetih, početka devedesetih, op.a.) još uvijek aktualne.”

Točno tako. I dok Slobodan Praljak čami u zatvoru i na leđima nosi breme prvostupanjske presude, zajedno s ostalima osuđenim u istom procesu, patrijarh Irinej hoda po zemlji Hrvatskoj ( Zagreb, Karlovac…). Nego, pita se Praljak u završnoj rečenici napomene, zašto Irinej ne spominje Dubrovnik i Dubrovačko primorje?

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

facebook komentari