Pratite nas

Bez promjene pojedinaca, nema promjene hrvatske politike

Objavljeno

na

Nekako mi se čini kako od svih opisa, predodžbi, poimanja, shvaćanja, spoznaje i postojanja naše današnje političke i društvene  zbilje, najbolje odgovara sintagma konvergencija bifurkacije. Može li to uopće postojati? Očigledno može, ali opstati sigurno nikako ne može i ne će, barem ne za dulji vremenski period. Što dulje traje, sve više se urušava iznutra i na kraju u agoniji nestane, bez obzira o kakvoj se konvergenciji i bifurkaciji radilo,općenitoj ili specifičnoj. Konvergencija je kao što znamo, u najopćenitijem smislu određeno uzajamno približavanje k nečemu, radi nečega. Temeljna definicija konvergencije, bilo koje (biološke, fizikalne, meteorološke, kemijske, lingvističke…) ima korijen u matematici i temelji se na svojstvu niza ili reda da teži k nekoj konačnoj graničnoj vrijednosti i svojstvu dvaju ili više pravaca da se sastanu (presijeku) u nekoj točki, sasvim svejedno u kakvoj ravnini ili  kojem prostoru.

Pojam konvergencija se prvi puta spominje u XVIII. stoljeću i pod njim se podrazumijevalo kretanje k ujedinjenju  ili jednoobraznosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se multidisciplinarno izučavao taj pojam i sve što je  može biti u vezi s njim, u mnogim područjima, naročito u politici. Usuglašavanjem stavova i potkrjepljenjem teorijsko-praktičnim spoznajama došlo se do jedinstvene definicije po kojoj, najkraće rečeno, politička konvergencija znači postizanje zajedničkog cilja (ciljeva) korištenjem različitih političkih sredstava, taktika i  strategija. To je bilo idealno zamišljeno i smišljeno, dok je u praksi to vrlo često bila utopija.

Da bi se k nečemu stremilo ili nastojalo se sastati u istoj točki, trebalo bi znati što je to – trebalo bi definirati temeljni primarni cilj, koji je planiran, programiram, jasan, jezgrovit, realan, svima dan i zadan. Postavljanje takvog cilja samo po sebi nameće i određuje strategiju i taktiku svakog sudionika, pomoću koje će se doći do realizacije ili se barem dovoljno približiti tom ostvarenju. To je moguće samo onda i jedino onda kad je taj cilj zajednički projekt i do njegova prihvaćanja i usvajanja se došlo bez pritiska, slobodnim odabirom, zajedničkom voljom, željom, potrebom, usuglašavanjem i eventualno konsenzusom, a ne nikakvom neprincipijelnom koalicijom, trgovanjem, pogodovanjem, ucjenjivanjem ili politiziranjem.

Ciljevi bi trebali proizlaziti iz društvenih potreba (primarnih i sekundarnih), a njihovo ostvarenje bi moralo donijeti boljitak u ekonomskom i društvenom smislu, kako za pojedince, tako i za cijelu društvenu zajednicu, u svim područjima rada i života. Iz kratkoročnih ciljeva bi se trebali formirati dugoročni ciljevi u svakom području i u cjelini, s presjecima i komplementima, horizontalno i vertikalno, imajući u vidu varijable (zavisne i nezavisne) kao i konstantu, pojedinačnu i zajedničku, te njezinu ulogu u stagnaciji, nazadovanju ili pak napredovanju.

Stranačka politika je u tome najmanje važna, potrebna i efikasna. To bi trebali raditi eminentni stručnjaci iz mnogih područja. Na temelju provedenih istraživanja i čvrstih spoznaja nakon sustavne analize i sinteze, mogli bi se napraviti realni planovi i programi. Za njihovu realizaciju su najvažniji operativci, velikog znanja, razvijenih sposobnosti i vještina, spremni na žrtve i odricanja, za svoj narod i državu,bez obzira na svoju stranačku pripadnost, filozofiju, svjetonazor, vjeru i opredjeljenje. Takvih ljudi sigurno ima, prepoznati su i trebalo bi ih na neki način okupiti, dati im povjerenje i postaviti ih u funkciju ozdravljenja društva i pokretanja proizvodnje, gdje god za to postoje uvjeti.

Čini se kako je to gotovo nemoguće, jer kud god se okreneš vidi se i osjeća određena bifurkacija, kako u društvu, tako i u pojedinim skupinama i pojedincima, naročito kod onima koji su dobili povjerenje građana da umjesto njih odlučuju i o njima se brinu. Ta se bifurkacija  stvorila i razvijala na ne baš prirodan način, već dosta izvještačeno,  umjetno i utilitaristički. Pritom se da naslutiti nekakva logistička jednadžba sa svojim privlačnim, odbojnim i neutralnim točkama, koje nisu čvrste, ni stabilne, nego variraju po potrebi i mijenjaju svoja mjesta, prema očekivanoj učinkovitosti i bifurkaciji identiteta osoba koje donose programe, strategije i taktike, ili pak onih koji odlučuju ad hoc. Bifurkacija identiteta je svakodnevno prisutna i odaje neke oksimoronske likove različitih dvojnosti, primjerice kako jedan dan svojim ponašanjem i djelovanjem inkliniraju Titi i partizanima, a drugi dan braniteljima i Crkvi. Ponekad se to događa isti dan, ujutro i popodne, zavisi o situaciji i osobnoj potrebi nekog samozvanca ili pak nečijeg lidera.

Želimo li postići barem u tragovima, konvergenciju bifurkacije, bilo osobne ili društvene, trebali bi jednom za svagda napustiti balkanske gudure, izaći iz zadimljene balkanske krčme i Platonove špilje. Za to su nužno potrebne učinkovite i temeljite promjene. Za početak bi svatko trebao krenuti od sebe samoga. Dobro bi bilo poslušati savjete i upute pape Franje. Dovoljno je stati pred ogledalo i upitati se: „Tko sam ja? Što želim? Kamo idem?“ Spoznatu samosvijest bi bilo dobro prenijeti u svoju obitelj, najbližu okolinu i društvenu zajednicu i u skladu s tim se ponašati, a ne jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. Promjenom sebe i djelovanjem u određenoj okolini pomoći ćemo promjenu te okoline. Proces će se dalje odvijati i razvijati sasvim spontano, sukcesivno i prirodno.

Da bi se barem djelomice takvim promjenama približili trebali bi pokušati iskorijeniti nabujalu egomaniju, egocentrizam, bahatost, oholost, pohlepu, sklonost prijevarama i lažima, petrificiranu korupciju, lihvarenje, stranačku podobnost, nepotizam, klijentilizam, strategijsku detronizaciju svakog tko je drugačiji i drugačije misli, diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, vjersku netrpeljivost, grijeh struktura (koje se uvijek spominju kad su „nepodobni“ na vlasti), partiokraciju, meritokraciju, politikanstvo, kritizerstvo… copy-paste filozofiju i politiku…, traženje kruha bez motike…, opravdanja i uvjeravanja u stilu argumenata ad hominem i ad populum.

Ankica Benček

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Policija privela sedam osoba zbog skrnavljenje spomenika braniteljima u Novom Travniku

Objavljeno

na

Objavio

Policija u Novom Travniku privela je u utorak sedam osoba koje su tijekom vikenda sudjelovale u skrnavljenju spomen obilježja braniteljima Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), a mediji navode da su vandali bošnjački mladići.

Kako se navodi u priopćenju MUP-a Srednjobosanske županije, novotravnički policajci završili su kriminalističko istraživanje nad sedam osoba u dobi od 19 do 23 godine, koji se terete da su uništili križ sa spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Novom Travniku.

Mladići su priznali da su u noći s petka na subotu srušili spomen križ težak 70 kilograma te su ga odnijeli sa sobom.

Policija je navela inicijale vandala koji su počinili ovaj prekršaj, M.B. rođen 1997., S.L. rođen 1998., H.G. rođen 1998., S.A. rođen 1999., B.R. rođen 1997., M.P. rođen 1994. i M.S. rođen 2000. svi iz Novog Travnika.

Policija će protiv njih Županijskom državnom odvjetništvu u Travniku dostaviti izvještaj o počinjenom kaznenom djelu.

Mediji navode kako su počinitelji bošnjački mladići, te da se radi o kaznenome djelu počinjenom iz mržnje.

Unatoč odlukama, Federacija BiH ne želi vratiti imovinu Katoličkoj crkvi u Travniku

facebook komentari

Nastavi čitati