Pratite nas

Komentar

Bez prošlosti, nema budućnosti: Kako su radili UDBA-ši!

Objavljeno

na

Pavković: Zašto se ne istraži i osudi rad bivše Udbe, koja je navodno “korijene” pustila i nakon pobjede u Domovinskome ratu?

Otkako su uhićeni čelnici bivše jugoslavenske i hrvatske zločinačke Udbe Perković i Mustać ne prestaje zanimanje za rad te bivše Brozove organizacije. Nu, malo pomalo razotkriva se njihov način djelovanje, ali zanimljivo je i neshvatljivo da nitko ne odgovara zbog njihove zločinačke aktivnosti u vrijeme komunizma, niti se razotkrivaju imena Udbaša, doušnika i sličnih, iako je velika većina tih koji su ovaj posao (odlično!) radili u komunizmu jednostavno početkom devedesetih nastavila ga raditi i u brojnim hrvatskim policijskim, gospodarskim i inim institucijama. Kao da se nije ništa dogodilo! (Pojeo vuk magare!) Stoga je iznimno zanimljiv članaka Martine Hrupić s naslovom “Agent KOS-a ne smije piti alkohol, treba dobro pamtiti i znati šutjeti” (Jutarnji list, 6. studenoga 2014.) u kojem autorica objašnjava rad Mustačevih i Perkovićevih igrača.

Nakon što pročitate na koji su način djelovali pripadnici zloglasne Udbe i KOS-a, postavlja se pitanje: Što se otada do danas (osim naziva) promijenilo u radu sličnih hrvatskih i inih službi koje djeluje od devedesetih godina naovamo, a u koje su aktivno uključeni i brojni oni koji su bili pripadnici bivše Udbe i KOS-a?

Tako Hrupić u svom članku tvrdi da je tadašnji Odjel XII, bio jedan od najvažnijih grupacija unutar DSZUP-a te da je imao svoje “ljude” koji su radili undercover, odnosno tajno u svakoj bitnoj tvornici ili uredu u zemlji.

Ima li danas u hrvatskim bitnim tvrtkama ili uredima koji tajno rade za određene tajne i druge službe? (Itekako ima!)

Najviši dužnosnici KOS-a i DSZUP-a obučavali su se na Saveznoj centralnoj školi državnog sekretarijata za unutrašnje poslove u Beogradu. Njihova obuka trajala je četiri godine, dok su niži dužnosnici pohađali tzv. Republičku školu ili tečajeve po pojedinim republikama. Zbog nedostatka kvalificiranih agenata regrutirali su se i diplomci s pravnih škola. Poglavito se naglašava škola u Kamenicama, gdje su se obučavali KOS-ovci koji su kasnije trajno radili u policiji. (Mnogi od njih navodno su devedesetih bez provjera prešli na hrvatsku stranu i nastavili gdje su u Brozovim zločinačkim službama stali!). U Kamenicama, tvrdi novinarka Jutarnjeg, postojala su dva smjera – diplomatski i unutrašnji, detektivski rad, nadzor, korištenje radijima i prijemnicima te polaganje vožnje iz svih vrsta vozila. KOS i DSZUP imali su tri vrste suradnika: informante, agente i rezidente. Informanti su trebali biti pouzdani i plaćalo im se od slučaja do slučaja, dok se agente često regrutiralo među režimu neprijateljskim osobama kojima bi moglo prijetiti ne više od pet godina zatvora. Njima se pri regrutaciji obećalo da će ih, ako odrade posao i zadovolje, neće kazneno goniti. Plaćalo im se po ispunjenu zadataka i oni su infiltrirani u opozicijske redove!!!Rezidenti su se odabirali među najlojalnijim članovima stranke i njihov je zadatak bio skupljati informante i prosljeđivati izvještaje svakih 14 dna. Oni su imali “civilne” poslove, dakle bili su zaštićeni i sami često nisu znali za koga rade – KOS ili DSZUP.

Slijedeći i sagledavajući ove primjere, mi ćemo se osvrnuti tek na istaknutije hrvatske branitelje, predsjednike Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, čelnike aktualnog prosvjeda branitelja u Zagrebu, članove Stožera za obranu hrvatskog Grada Vukovara, voditelje određenih portala i slične te samo upitati ono što se i oni već javno pitaju i govore: je li nas prisluškuju nas, je li nam podmeću, je li u naše se redove ubacuju civilne “ugledne” građane… Dakle, rekli bismo, ništa novo i ništa nepoznato. Institucije rade svoj posao!

Zar smo se za to borili?

Autorica ovog teksta dalje objašnjava da su se, prije regrutacije, bivši KOS-ovci i Udbaši (zar ne Perkovići i Mustači?) detaljno provjeravali. Primjerice, informator je morao biti dobar član partije (nije li i danas slično?), ne smije piti alkohol i mora biti u stanju šutjeti, mora imati dobar ugled, znati pisati i čitati te posjedovati izvanredan talent za pamćenje i promatranje.

Za agente u inozemstvu postojala su pak malo drugačija pravila. Oni su primali točne upute što trebaju raditi- upoznati se sa svojim prebivalištem, locirati izbjegličke kampove i kontaktirati pridošlice te doznati sve o njima. Itd., i tako redom.

Također ti ljudi morali su negirati znanje o DSZUP-u i KOS-u, pokušati upoznati stare i neinteligentne emigrante te doći u kontakt sa ženama bez novčanih sredstava, primjerice studencima – navodi autorica Jutarnjeg lista.

No, kako se to točno radilo, morali bi na suđenju u Munchenu razotkriti i navodni zlikovci Mustač i Perković, iako čitajući i pomno analizirajući samo ovaj tekst i malom Ivici sve je jasno. Samo nam nije jasno, što bi također netko trebao objasniti, poglavito hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata, na koji su se način bez provjera ti silni bivši Udbaši i KOS-ovci početkom devedesetih uvukli u sve pore našeg društva, pa čak i u gospodarstvo, Udruge, športske organizacije, pa i među “babicama” na placu?

Činjenica je također (zar ne Mustači i Perkovići) da su ti stari Udbaši i KOS-ovci odmah namjestili svoje, od rođaka, prijatelja i drugih, od tvrtki, Udruga do policije, (svaka čast izuzecima), a u isto vrijeme “istisnuli” one koji su bili na prvim crtama obrane tijekom hrvatskog Domovinskoga rata.

Stoga, nije ni čudno što jedan Perković izjavljuje, baš kao i neki čelnici tzv. antifašista da su oni stvorili hrvatsku državu, a ne hrvatski branitelji!

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Miro Kovač: Ne vjerujem da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića

Objavljeno

na

Objavio

U Studiju 4 gostovao je Miro Kovač, predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku i bivši ministar vanjskih poslova.

Komentirajući akciju Agrokor, istaknuo je da se zalaže za utvrđivanje političke odgovornosti. To je naša dužnost i prema građanima koje zastupamo, i prema državi. Osobno se zalažem za rasvjetljavanje svega onoga što se događalo kad je riječ o Agrokoru, rekao je Kovač. Istaknuo je kako vjeruje da u Hrvatskoj pravosuđe funkcionira neovisno i ne vjeruje da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića.

Osvrnuo se i na posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji. Rekao je da očekuje pomak u odnosima između Hrvatske i Rusije.

Očekujem da ćemo najviše jačati dijalog na području gospodarstva jer postoje sankcije Europske Unije prema Rusiji, ali i Rusije prema Europskoj uniji i zbog toga je Hrvatska trpjela štetu na planu gospodarstva. Ali Rusija ima pravo diskrecije i može propustiti neke tvrtke na svoje tržište.

Da bi se to dogodilo važno je imati dobre prijateljske odnose sa Rusijom i mi to želimo, istaknuo je Kovač.

 

facebook komentari

Nastavi čitati